Књижевне новине

Nefilozolski

karakter

Raslove melode

(BERTRAN RASL: LJUDSKO

ZNANJE, NJEGOV OBIM I

GRANICH. PREVEO J. HRISTIČĆ, „NOLIT“, BEOGRAD 1961)

Hristićev prevod ovog Raslovog dela je odličan, no skoro bi se moglo reći da nije bilo nikakvih razloga da ne bude takav: naime, jednostavni Raslov jezik, pun duhovitih obrta i opasan zbog jednostavnosti, nije lako prevesti, sem ako prevodilac ne stoji tako čvrsto u engleskom i ako nema u sluhu odgovarajuće obilje mogućnosti u našem jeziku, kao što je to očigledno slučaj sa Hristićem. Ali, opet, Raslov tekst filozofski nije nimalo težak i u njemu zaista nema nikakvih problema, osim izvesnih tehničkih, terminoloških, koje je prevodilac rešavao u saradnji s urednikom biblioteke. I zato Hristić, ističući značaj te saradnje za svoj rad, nema pra va kad tvrdi da bi inače njegov prevod bio gori nego što jeste (iako je ova njegova fraza vrlo pri Kkladna načinu izražavanja p:sca koga je preveo).

Kako se kod nas iz predgovora može ući u akademiju nauka, tre ba obratiti više pažnje ovoj vrsti literature, više nego što to obično čine naši neuredni recemzenti, u koje i sebe ubrajam. Predgovor ovom Raslovom delu sastavila je Svetlana Knjazeva, tečno napisan i informativan predgovor. Mislim da su to lepe osobine, dok o drugim lepim osobinama ne bih hteo da govorim, jer sam tekst čitao još pre nego što je bio štampan, pa moram suspendovati svoju nak nadno pronađenu kritičku svest, Jedino bih se usudio da prime> tim da se, verovatno, ipak ne bi moglo održati mišljenje autorke predgovora kako je osnovna Raslova teorija, predložena u ovoj knjizi, — materijalistička, jer Rasl rešava samo gsaznajnoteorijske probleme, i to često i izričito na-

glašava, ne zalazeći nigde u onto'

logiju ili metafiziku. Najopštiji principi bića ne interesuju Rasla, i zato njemu pripisivati materija lizam znači filozofski ga suviše lepo oceniti. Prema tome, ja mi slim da ovaj predgovor ne predstavlja filozofsku studiju, a kako predgovor jednoj filozofskoj knjizi ni po kakvom pravilu ne mora biti filozofski promišljen, ovo nije prigovor autorki predgovora,

Moj prigovor se odnosi na Rasla, na ovu njegovu knjigu, koja se samo u jednom ograničenom smislu reči može uopšte smatrati filozofskom. Moja kritika Će se, dakle, sastojati u tome da ukažem na to u kom pogledu je ovaj Raslov tekst filozofski, a u kome nije.

U jednom bitnom pogledu ja sam to već rekao. Naime, iz činje nice da se za Rasla uopšte ne mo že reći da je materijalist i to vbog toga što on ne dostiže kao filozof onu ravan sa koje bi se uopšte moglo prosuđivati je li on materijalist ili spiritualist. On tu ravan ne dostiže delimično sves= nim naporom, a delimično svojom ograničenom filozofskom metodom koja nosi, s jedne strane, na cionalno-karakterološka obeležja, izražena u određenom stilu filozo firanja, a sa druge, uticaje moder ne logike koja, po samom Raslu, me pripada filozofiji (str. 89). Već iz samog naslova Raslove knjige može se pročitati nefilozofski karakter teksta koji se pod njim na lazi, jer Rasl ne govori O znanju znanja (episteme tes epistemes) kao što je to već u antici formu– lisano kao nivo svih filozofskih problema, već o „obimu i cilju znanja, pri čemu se u tom obimu upravo ne nalazi specifično filozofsko znanje. I ne san.o ono.

To što se u tako određenom O-

bimu našeg znanja ne nalaze izvesne važne stvari, na primer na

KNJIŽEVNE NOVINE

ša kultumo-istorijska svest, to opet govori o nefilogzofskom karakteru Raslove metode, jer jedna od mnogih upotrebljenih definicija filozofije glasi da ona uzima u obzir celinu stvari, Rasl je često isticao da se filozofija mora zasnivati na nekoj posebnoj nauci i da se ne može filozofirati u vazduhu. On sim polazi, uglavnom, od sveta fizike, koji na stoji da dovede u sklad s našim neposrednim iskustvima. Na taj način on dolazi do izvesnog skeptičkog realizma, naravno ne do materijalizma. On ne priznaje ni kakve dalje probleme, pa su za njega neodređene sve reči izvan logike i matematike (str. 482). On odbacuje tradicionalna filozofski shvatanja, ali i svako specifično filozofsko shvatanje znanja kao „intimnog i skoro mističnog kontakta između subjekta i objekta“ (str. 422), iako je već u tradicio-

nalnoj filozofiji učinjen napor da ·

se subjekt — objekt rascep preva–ziđe, da i ne govorimo o savremenijim „nastojanjima u tome pravcu.

Raslov način mišljenja je nefilozofski i zbog svoje linearnosti i izvesne bezbrižnosti koje proisti ču iz dobrog zdravlja i poverenja u nauku. U nauku zaista treba imati poverenja, samo što je i filozofija nauka, pa se od filozofa može očekivati da će uočiti njene osobenosti Rasl na pr. ne vidi granice „između nas i naših pre-= daka koji nisu uživali prednosti jezika“ (str. 415), tu, po njemu, postoji linearni, kontinuirani razvoj, koji međutim poriču i mode na posebno-naučna istraživan'a (na pr. Er. Kainz: „Jezik životinja“, 1961) i filozofija oduvek. Odlučujuće je to da Rasl ne vidi u čemu je filozofski problem porekla jezika, Pe

Raslov način je nefilozofski i

zbog toga što nije dijalektičan, tj.“

on ostaje uvek na nivou reflelsije i ne uzdiže se nikad do pravog sintetičkog i sistematskog filozof skog govora. Njegov način pisanja je svesno uprošćen i namenjen najširem krugu čitalaca. Ipak, pi= sati za sve uvek znači pisati za neuviđavne pre nego za onu dru gu, manju grupu ljudi, koja još preostaje. Rasl neumorno, duhovi to i znalački navodi primere, koji su uvek dovoljno pregnanthni i tačni da se izbegne razvodnjavanje i banalnost.

Prema tome, ovaj Raslov tekst nije filozofski u smislu one filozofije čiji bi cilj bio. da, kao što

primećuje Hegel, „doveđe do sve-

sti najviše duhovne interese“, već Rasl želi samo to da uz pomoć modeme nauke izgradi jednu ope rativnu, opšteupotrebljivu poziciju saznanja, pa se i ceo filozofski program, koji on ispunjava, svodi na izvesno rešavanje saznajnoteorijskih problema.

Ja ne mislim da je taj program mali i beznačajan. Naprotiv, i u tome se sastoji znatna vrednost ove knjige, pred nama se nalazi ozbiljan, obiman i originalno izveden pođuhvat interpretacije os nova i granica naučnog znanja, jedan primer u najboljem i najtačnijem smislu reči naučne filozofije. Savremeni naučni stav, a= nalitički postupak i izvesno zaista oslobađajuće pritiko držanje Raslovo koje uopšte ima povoljno delovanje (pedagoško u najpleme nitijem smislu reči) i koje samog Rasla dovođi do originalnih id?ja. Oštroumnost, zatim racionalan i trezven način prilaženja proble= mima uz ogromna znanja i duhovitost ovog čuvenog autora, čine ovaj tekst izuzetno dragocenim. Iz samog neobično humanog i lucidnog kritičkog stava Raslovog probija izvesna neodoljiva mudrost i životna „filozofija“ koja je možda specifičnija za ovog autora od nekih njegovih originalnih priloga specifično filozofskoj pro blematici. )

Međutim, svako ko se interesu je za osnovne naučne pojmove, za pretpostavke i postulate naučnog saznavanja, i posebno za probleme indukcije i verovatnoće, moraće bezuslovno da prostudđira ovo Raslovo delo, koje, bez obzira na predložena rešenja, otvara poglede i oslobađa kritički duh u čitalaca na jedan prijatan način, svojstven starom gospodinu ogro mnog obrazovanja i neiscrpnog

duha. Milan DAMNJANOVIĆ

Svet sumneans i toplote

(DANIJEL DRAGOJEVIĆ: „KORNJAČA 1 DRUGI PREDJELI“, PODODBOR, MATICE HRVATSKE, SPLIT 1961).

Nešto čudno i osobeno izbija iz poetske proze Danijela Dragojevića: ona donosi izuzetne svežine, životne svežine u kojima se kriju nastojanja i traženja jednoga pesnika (ili pripoiveđača, svejedno!) koji želi đa uhvati sve u jednom trku, begu i postojanju, odnosno ne stajanju., Zbog toga je on možda sav, u svojim meditacijama, okrenut konkretnim problemima sveta, njegovim mogućnostima, ostvarenom ili neostvarenom snu čoveka. To konkretno kod njega je izraženo slikama, neobično plastičnim, jakim i sugestivnim. Zagledan u svoj svet i, unekoliko, svet oko sebe, on ga boji i osvetljava kičicom slikara, a u fom osvetljavanju potencira tragično, potencira rastrzanost „čovekove psihe zbog neuhvaćenih svetlosti, radosti i nemogućnosti trajne i večite, ljudskog egzistira= nja. Konkretnost je Dragojeviću nametnula iz= vestan škrt, ali jednostavan izraz, škrt upravo tako i toliko koliko i onaj kamen dalmatinski, kao ono more koje samo na prvi pogled izgleda jednolično u svome postojanju i frajaniu. Dragojević podređuje sve slici i bira re*, oporu i tvrdu, koja u svojoj osnovi sadrži preobilje života, njegovih problema, glasova koji se Dpo= sebnim čulom mogu čuti i osetiti.

Na prvi pogled i u prvom susretu 8 ovom poezijom, učiniće nam se da je u njoj preterano mnogo refleksivnosti koju pesnik želi da nametne. Ali svaka pesma u prozi Danijela Dragojevića je jeđan deo Života, upravo nesporazuma sa životom, sa ljudima, s prirodom. Dragojević je sav u doživljavanju prirode, njenih lepota i njenog postojanja. Onaj osnovni nesporazum zbog „bostojanosti boja i oblika u prirođi i čovekove nepostojanosti — prevagnuo je u „Komjači“, izuzetnoj poemi, sugestivnoj, jakoj i bremenitoj. Dragojevićeva refleksivnost pojačana je onim „ponekad vemim slikanjem, bojenjem i senčenjem, a u senčenju, mislim, na= laze se njegove mogućnosti i njegova snaga: jer to senčenje otkriva onaj pravi smisao, ono što je pesnik hteo da izrazi. Iako je kođ Dragojevića čovek inkarniran u kornjači, u njenoj učaurenosti i skučenosti, on je ipak u nastojanju da se odupre, da iziđe iz samoga sebe, iz vlastite ljudske kože koja je žig, simbol čovekovog batrganja. Otuđa u „Korniači“ onoliko pitanja, filozofskih i egzistencijalnih, koja na momente nisu obrazložena niti s pravom postavljena. No. pez obzira na izvesne nedorečenosti i, možda, nepreciznosti, Dragojević zna da uvek bude ne kako čudno razdragan, veseo, a čovek, osnovna tačka i centar njegove poezije, zna da se nosi 8&m životom, da ga živi, makar i bio svestan dn je malem, ništavan i neznatan kao i ona kor=-

SVETA SAMUROVIČ: KOMPOZICIJA

nšžača, o kojoj neprestano peva i razmišlja, Ta kornjaća — upravo je njegova, čovekova, vlasti-

ta koža, Tode ČOLAK

Se=omecaeniarF lana

SNAGA OPTUZBE

(ERIH KOŠ: „NOVOSADSKI POKOLJ“, „RAD“, BEOGRAD 1961)

Uobičajeno je đa susret sa knjigama ovakve vrste i ovakvih pretenzija nametne dva pitanja: u kojoj meri je materijal autentičan i da li može biti reči o umetničkom delu ili samo o istorijskom dokumentu? Već i samo nastojanje da se ovo na odgovarajući način spoji može da imponuje.

Erih Koš izabrao je srednji put: „Novosađski pokoljć (drugo ređigovano izdanje posvećeno dvadesetogodišnjici ustanka) nije umetnička transpozicija jednog od najtragičnijih događaja koji se odigrao pre dvadeset godina, kod koje bismo ocenjujući estetsku i literarnu vrednost bili skloni da zapostavimo jedno od osnovnih obeležja — snagu optužbe, koju ova knjiga nosi, ali, ni u kom slučaju, nije ni spis koji bi se mogao ubrojati u suva documenta historiae. Ne podležući tendencioznom naturalizmu (koji ne bi bilo teško shvatiti), Koš je iz obilja materijala stvorio jedinstvenu celinu, hronikusvedočanstvo, tako da ona ne gubi od svoje autentičnosti, iako na određen način predstavlja jednu subjektivnu viziju prošlosti, i sa uspehom se podvrgava literarnom kriterijumu po kom se

takva dela ocenjuju. Ima li. uostalom, teže op= tužbe nego pustiti događaje da sami teku? Čita= jući Koševu knjigu stičemo utisak da prisustvujemo jednoj elizabetinskoj tragediji koja ima ekspoziciju, zaplet, kulminaciju..i, rasplet (epilog nije obuhvaćen, usledio je posle tri godine). Strašnijoj utoliko što je mnogi od nas pamte i doživljavaju ne kao literaturu nego kao najmračniji vid stvarnosti koji je u preživelima i savremenicima uopšte urezao neizbrisive tra> gove u svesti. Uklapajući veoma vešto izvajane inđividualne humane situacije, jednim potezom, detaljom, reklo bi se, u jednu opštu, pisac je stvorio široku fresku-sliku života ograničenog jednim vremenom, sa mnoštvom alttera čije ponašanjie ne uslovljava samo izuzetnost položaja o kome je u knjizi reč, već i mnogo TDH istorijski, psihološki i materijalni raz Ozi.

Ma koliko to čudno izgledalo, kad se zna da se u knjizi govori o jednom od najtežih kolektivnih zločina, o ubistvu preko 4.500 nedužnih ljudi, knjiga Eriha Koša ima i dublji etički smisao. „Novosadski pokolj“ nije samo knjiga koja optužuje. Svojim sadržajem i odnosom prema događajima ona i opominje: ovak= ve stravične dane treba uvek pamtiti najviše

zato da se ne bi ponovili, U tome je njena humanistička poruka i Wvalitet koji ne treba gubiti iz vida, |

Bogdan A. POPOVIĆ

COVEK EI RAT

(ALEKSANDAR VOJNOVIĆ: „KRV NIJE SVE“, „KOSMOS“, BEOGRAD 1961)

Svestan činjenice da je rat jedna od situacija u kojima se čovekovo življenje ubrzava, dinamika i intenzitet njegovih unutrašnjih problema povećavaju, a njegovi konflikti sa spoljašnjim svetom dolaze do punog izražaja, Aleksandar Vojnović ga je iskoristio kao mogućnost za iznošenje ličnih iskustava i otkrića. Njegov roman nije integralna slika rata sa svim njegovim uzrocima i posledicama. Vojnović je probrao samo neke važnije probleme i elemente rata, projicirao ih na osetljivo tkivo ljudske psihologije, pokazujući na taj način mene koje ona trpi pod njihovim teretom. Treba odmah napomenuti da je u tome skoro uvek ostao iznađ antiumetničkih vrednovanja i „objašnjavanja. Njegov jedini cilj je da u tekstu ostvari život istinit, izvoran, spontan, „slobođan zamah prirode“, kako bi rekao njegov junak.

U sukobu dva antagonistički orijentisama sveta, koji se mogu uzeti kao simboli dobra i zla, on traga za čovekom, ispituje načine njegovog rasta i njegove propasti. Rezultat tog traganja je jedno do krajnje mere tolerantno i humanističko otkriće: čovek sam po sebi ne može biti rđav ni kriv; čovek je, u stvari, onakav kakvim ga ž'votne okolnosti čine.

Problem izvršenog zločina, i pored toga, stoji. Ostaju nevini nad kojima je zločin izvršen, i oni kojima su „ostali samo snovi i sećanja“, koji su, konačno, bili primorani da i sami izvrše zločin, prolivaju krv i ođuzimaju živote u samoodbrani. Jer, izjave Borisove đa mu je „sa=

vest potpuno mirna“, pošto je „ubijanje bilo na= metnuto“ nisu sasvim uverljive. \ Osveta, koja je osnovna pokretačka opruga radnje romana i koja bi na prvi pogled mogla da bude jedina kompenzacija, u tom kontekstu gubi svoje uobičajeno značenje, Uklopljena u senzibilitet jedne, u velikoj meri, hamletovske prirode, ona neprestano evoluira do praštanja koje je najsurovija, ali i najprirodnija i najpravednija kazna. Hauzer je kažnjen onako kako je Dimitrije Karamnzov propovedao — prepu= šten je na milost i nemilost svojoj savesti i „možda“ kajanju: „Jedno obično ljudsko ništa= vilo živi i dalje živofom od koga ništa ne očekuje. To je ipak bolje. Pravda je zadovoljena ako krivac oseti težinu svoga zločina“. · : Prema tome, na ljudskim je silama da odbrane čoveka od neljudskih. Da bi se došlo do idilične, pune svetlosti, radosti i obećanja, za život sposobne ljubavi, potrebno je proći kroz carstvo nedaća, bede i bola. Da bi se u nešto verovalo, treba najpre u sve posumnjati. i: Oživljujući ovaj idejni skelet, Vojnović ga ebaviia jednom malo zamorenom ali čvrstom, uzbudljivom i nešto nestrpljivom pbroznom mus=– kulaturom. Iskra — reč može da bude zatrpana pepelom naracije, izvrsno fiksiran, realan, zna= čajan momenat zamračen maglom ispoveđanja i balastom patetičnosti — ali pisac se uvek drži realnosti, objektivno ili subjektivne, svejedno je. Ubedljivo i uzbudljivo kazivanje i kontinuitet umetničke slike mogu da budu poremečeni nepotrebnim pojedinostima ili pristrasnim konstatacijama, ali ova proza obiluje i svrsishodnim detaljima i opravđanim jukstapozicijama — ona je uvek u naponu i usponu. A kad joj zasmeta neka materijalna ograničenost, ona ume da 'se otisne u imaginarni i dematerijalizovani svet mašte i snova i da tako z. uči kno komnletan život, Stanojlo BOGDANOVIĆ

Koniinuilet

koji se jasno sagledava

(„MAKEDONSKA KNJIŽEV-~

NOST“, PRIREDIO BLAŽE KO~

NESKI, SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA, BEOGRAD 1961).

Čitalac koj: se nađe pred ovom knjigom imaće razloga da povo= dom «makedonske književnosti razmisli o tragičnoj prošlosti jedne kulture. Danas, početkom 1962. godine dobija prvi put is= toriju književnosti jedna litiera= tura koja leži u osnovi celokup=ne slovenske „pismenosti ı koja se negde pre hiljadu godina ko= ristila svojim slovensk:m narečjem kao književnim jezikom, i branila svoje ćirilcometodijevsko glagoljsko pismo kao ravnoprav=-= nu grafiju među grafijama drugih jezika, dajući počeine impulse i stvarajući uslove za razvi“ tak onih literatura što će kasni=je pružiti svetskoj književnosti najeminentnije predstavnike. Ako sad čitalac pokuša da razmišlja u jednom drugom pravcu ne angažujući više istorijsko pam ćenje, doćiće do zaključaka sko= ro isto tako karakterističnih. Ds5nas, kada se često govori i piše o krizi i nedostatku savremene i moderno pisane istorije naše književnosti, makedonska kKkniiževnost evo, dobija jedan, iako ne u potpunosti zadovoljavajući i ne u obliku književne istorije pisan prilog, svakako jednu knjigu koja na nivou savremenih znanja daje pregled makedonske literature od naistarijih vreme= na do danas. Dobiia dakle, nešto što još uvek nedostaje na pri= mer, srpskoi kni:ževnosti, iako su ~— to je svakome jasno na ovakvom pionirskom poslu makedonski stručnjaci radili pod neuporedivo težim uslovima ne= go što bi bio slučaj sa njihovim kolegama kod nas, gde književmne istorijske studije imaiu rela= tivno dužu i bogatu tradiciju.

Ako sa ovakvim mislima čitalac pr:đe ovoi knjizi to će biti, čini mi se, i argumenti koji, još pre no što je otvorimo, govore da je ona dragocena bez olzira na rezultate u njoj sadržane, na više ili manje uspešno savladan materijal, bez obzira na njen skromni obim i delom ranije publikovane tekstove. U ovoj knjizi Srpske kniiževne zadruge prvi put se makedonska Književnost može sagledati u celini: od Ohridske književne škole, od Klimenta i Nauma o kojima u početku knjige piše Blaže Koneski, preko makeđonske narodne kniiževnosti, preko knijiževnosti XIX veka, Misirkova, Racina do posleratne makedonske poezije, proze i drame, do samog Koneskog o kojem, pored ostalih, na završetku knjige piše Dimitar Mitrev.,

Autori ovog zbornika članaka o makedonskoi književnosti, (po-> red „spomenutih, Haralampiie Polemaković, Vasilj Iljoski, Alek= šsandar Spasov i Jovan Boškovski) uspeli su da čitaocu pruže više ili manje kontinuiranu sliku razvitka i stanja makedonske Kknjiževnosti kao celine. Koneski je u okviru jednog od najkrup= nijih i najčešće tretiranih prob= lema slavistike, uspeo da nas ubedi, služeći se pored obimne slarije litereture i najnovijim rezultatima istraživača na ovom polju, u mnesumnjivu „autohto= nost Ohridske književne škole, onakve kakvu je on vidi. On je poletno i briliantnim stilom. (u ovakvim studijama „neuobičaje= nim) nagnao i nas da u spisu o

(Nastavak na ?. strani) Milorad, PAVIĆ

| vm"

.e