Књижевне новине

H. T.: — Samo jednom razgovarao sam sa Brankom Miljkovićem. Zbilo se to pre tri godine. Unajmili smo stari fijaker i bez vidljiva cilja krstarili novosadskim ulicama. O svom

pesničkom iskustvu govorio je jasno 1 pregledno. Lako i samouvereno menjao je predmet

"= | —_——

razgovora, kao da tim naglim promenama želi da iskuša koliko je njegov sagovomik upućen i obavešten. Tada mi je rekao i ovo: „Hoću da pišem o delima pesnika iz naše generacije. Naša dela rđavo čitaju i još rđavije o njima govore. I uopšte: vređa me dobronamernost koja je neobaveštena i lakomislena“. Moje uspomene su oskudne i jednostrane. Srećom, pred nama je njegovo delo. Na nama je da udovoljimo zahtevu dobrog čitanja koji je postavio i sebi i drugima. On mu je udovoljavao kada je kritički rasuđivao, i pisao, o našim delima.

V. K.: — U poslednje vreme, naročito, . počinje da se govori i o tome kako je on bio šarmantan kozer. Međutim, za razliku ođ toga on je bio strastven govornik i zagovomik Doezije. Tek kada o poeziji počne da govori taj · govornik izlazi iz svog ironičnog smeška, on se preobražava u strastvenika. To nije bilo samouverenje, nego samopoverenje. On je bio okrenut prema sebi i ispitujući sebe mislio je o đrugima. To mu je davalo čvrstinu sudova. Za razliku od tog razmišljanja o poeziji njegovi suđovi o drugim problemima činili su mi se: uvek dosta neodređeni i ishitreni, Samo u dodiru sa svojom pravom opsesijom — poezijom, on je zapravo živeo. I zato nije slučajno. što je baš on napisao da je isto pevati i umirati.

.H. T.: — Pesništvo je i pokušaj da se iskupi čitavo vreme. Sudbina pesnika je zgusnuta neizvesnost u jednom određenom vremenu. Sklad između ličnosti pesnika i njegovog pesničkog dela je nedostižan cilj. I dok mu fežimo, svesni da je nedostižan, on nas obavezuje i pomaže nam da istrajemo. U fome je nesrećna svest pesnika koji razmišljaju i o svom pozivu. Ona nas održava ili ubija u živoftu. Prvo pravo značenje nesrećne svesti pesnika prisutno je i u jednom delu refleksivnog pesništva Branka Miljkovića.

· V. K.: — Mislim da je njegova osnovna tema pevanje o reči koja traži. To nije po njegovom uverenju i reč koja pronalazi. Otuda smisao. njegove pesme nije u postavljanju pitanja nego je u tome što ona stavlja u pitanje. Ali potreba za iraganjem je tu potpuna: pored svega ostaloga reč i samu sebe stavlja u pitanje, Problem je tako rešiv i za pesnika i za čitaoca. Sklad njegovih stihova ometa nas u- tome da neposredno dohvatimo one duboke nesklade o kojima je on pevao. Ali ostaje nam

da to. pronalazimo, da pronalazimo „trošenje“ ·

ovoga pesnika pred nepoznatim i nedđohvaće= nim. On je taj sukob osećao vrlo iragično.

MH. T.: — Pitanje pesništva je svagda i Dpitanje slobođe. Kako da to i drugima jasno i

razgovetno predočim? Poziv pesnika nije kadar

da ispuni jedan ljudski vek u ovom hirovitom razdoblju. Svet bi bio velika tamnica kad bi u njemu Samo pesnici bili slobodni ljudi. Imati udela na poziciji koja očovečuje, odgovarati na pitanja koja su relevantna za ishod i razrešenje ljudske prirode — da, to je ono što pripada svim ljudima a ne samo pesnicima. Međutim, pesnik mora da ide još dalje. On danonoćno

vodi. borbu protiv hipnoze stvarnosti. Ne biti

hipnotisan znači za pesnika: biti u skladu sa svojim pozvanjem. Branko Miljković se je pitao ko? i kako? i šta? piše. Ono što je njega ubilo treba nama da otvori oči. Njegovim pitanjima pridružiću svoje pitanje: zašto pisati?

· VNV. K.: — Ako, imajući u vidu Miljkovićevu poeziju, prihvatimo formulaciju da je pitanjc slobode ustvari pitanje potpune svesti o sšlobodi, onda se poezija ovoga pesnika, po mom mišljenju, lakše približava i manje opire. Samoodgovornost pesnika, njegova svest o pesmi,

| SKULPTURA | I CRAFIKA

OTA LOGA

Dok naše posleratne generacije slikara — od srednje do najmlađe — imponuju brojem umetnika i kvalitetom dela, kao i odlikama ličnim i osobenim u izrazu i problemima koji su tretira= ni, — dotle skulptura pošto je pokazala izvanredan polet posle 1954, sada uglavnom stoji na malom broju istih, već formiranih, umetničkih fizionomija. Na njihov razvoj i vredan i interesantan jedva da se nadovezuju napori mlađih, jer ovi koji pristižu daleko za njima zaostaju, zbunjeni savremenim likovnim koncepcijama i stilski neopredeljeni, zapadajući često u eklektizam. · E |

'Posmatrana iz ovog aspekta, izložba Ota Loga izdvaja se po ozbiljnosti svog priloga i određenosti stilske orijentacije. Logo nije nepoznat našoj publici, ali ga je tek ova izložba istakla i izdvojila iz grupe najmlađih. Izložbu čine grafike i skulpture. Radovi obe discipline imponuju metijerskom solidnošću i poznavanjem tretiranog materijala. Svi su eksponati nastali u prošloj, 1961. godini.

Po obradi i stilskoj orijentaciji Logova grafika bliža je shvatanjima SloviaČ oo. Pra gradske grafičke škole. Umetnik na J) nim, širokim plohama razvija harmonične game senzibilno izdifersnciranih tonova, uglavnom. ni'skog kolorističkog registra. Ponekad RISRIA linearni elemenat ili beo prodor kroz gusto bojenu materiju, unosi izvesnu dramatičnost u

uglavnom smirene površine,

KNJIŽEVNB NOVINE

DIJALOG O PESNIKU

VUE KRNJEVIĆ: „MILJKOVIČEVO DELO IZVRŠIĆE IZBOR SVOJIH KRITIČARA, I TAKO

ĆE IH POTVRDITI“

HUSEIN TAHMIŠČIĆ: SVET BI BIO VELIRA TAMNICA KAD : BILI SLOBODNI LJUDI“.

Pesnik, kritičar i esejist

stavlja samoga pesnika u poziciju kritičara svoje pesme. U tom smislu poezija gubi od svoje naivnosti, ponekad lažne, ali itekako dobija na moći dejstvovanja. Ona se ne prepušta u. čitaocu, ona se opire. Stavljajući sebe na uvid ona preispituje. Nije zato slučajno što je njegova poezija, kao u ostalom i poezija čitave naše generacije, izazvala tolike zabune u našoj kritici. Ali u njegovom slučaju fa unmufarnja situ= acija slobode u pesmi najbolje svedoči o tome koliko je bespredmetno i besmisleno svako potcenjivanje pesnika. Tu osobinu osvojio je pesnik sam za sebe postavljajući se i sam iznad svoje pesme. Cena je na žalost bila velika, ali obmane i ležernost kritičarskog suđenja o njegovoj poeziji dobile su i dobijaju svoje pravo značenje. Na taj način pesnik još uvek pripada budućim čitaocima poezije više nego sadašnjim sudijama.

H. T.: — Reč generacija je kaučuk-reč, Hte= la bi da kaže sve, a često govori fako malo. Imati udela na jednoj određenoj duhovnoj, moralnoj i ljudskoj poziciji, znači pripadati jednoj generaciji u pesništvu. Pesnička generacija nije mehanički zbir srodnih ličnosti. Pre svega ostalog, ona je nešto kao samo osećanje. Pesništvo jedne generacije je svagda i povesno= duhovni rezultat. Nešto što se nije moglo izbeći. Povod za ovaj razgovor je i u našem nastojanju da pristupimo delu koje cenimo, poštujemo i volimo. Naglašavam: „i u našem na stojanju“, jer nas smrt pesnika i prijatelja jeđ-= novremeno i podrazumeva i pobliže određuje.

V. K.: — Sada kađa imamo pred sobom samo delo ne možemo se nikako osećati odsutnim. Iako pretpostavka, bolno tvrdoglava, da je to delo moglo da buđe ne samo veće mego 1 celovitije, i stoji kao opomena, ipak samo ovo delo je dovoljno svedočanstvo poezije, i svedočanstvo o poeziji. Sva preispitivanja polaznih pozicija generacije, kao i njenih maksimalnih rezultata, imaće korena u onome što je i Branko Miljković stigao da napiše. Ako samo letimično pogledamo raspon od knjige „Uzalud je budim“ pa do poslednjih stihova, lako ćemo se uveriti u fo koliko tu ima zajedničkog, koliko tu ima jedinstvenog. Smrt je uvek bila tu prisutna. Smrt kao recidiv rata bila: je samo povod. Njeno narastanje dovelo je do nepoverenja i u samu poeziju. Zar to nije i prava pesnička realnost cele naše genoracije? HG" realnošću?

e 507; R.: — U ovom slučaju Miljkovićevu Dpo-

eziju, ali njene pretpostavke, o kojima sam govorio, svakako su njen sastavni deo, kao i ostalih istinskih dela naše pesničke generacije.

H. T.: — Preostaje nam da izdamo sve omo što je stigao da napiše. Pesnici njegova kova ne rađaju se svaki dan. Način na koji se obra+ čunao sa svetom, pesništvom i samim sobom ne razrešava zagonetku. Sabrana dela staviće na ispit zrelosti našu doraslost, odgovormost i spremnosti, da prihvatimo i sve eventualne kontraverze unutar dela koje je nastalo u najodsudnijoj deceniji naše novije historije umetnosti.

V. K.: — Ako se zalažemo za ideju za štampanje celokupnog dela Branka Miljkovića, onda to nije nimalo slučajno. To izvire iz naše književne situacije. Neka mi budđe dopušteno da postavim pitanje koje je pesnik sam postavio: „Šta se u dnu pesme krije?“ To je pravo Ppitanje za sve koji teže da pristupe njegovom delu. Njegovo delo, međutim, izvršiće izbor svojih kritičara, i tako će ih potvrditi.

BI U NJEMU SAMO PESNICI

— Sta podražumevoaš pod pesničkom |

LOM A EO a taa

, · ljudi i godine

DESET GODINA OD SMRTI JOVANA POPOVIĆA

· PLES RELI PRA/NINI

Jovan Popović je započeo svoj pesnički rad polovinom dvadese- |

tih godina ovoga veka,.u jeku najžešćih književnih polemika o svrsi književnosti i njenom mestu u društvu, u vreme pojave mnogobrojnih modernističkih strujanja u našoj lirici, Zbirkama „Hadžija večnosti“ (1925)

„Ples nad prazninom“ (1926) pridružio se mlađi pesnik avangar~

dističkom pokretu i to pretežno ·

njegovoj ekspresionističkoj struji. Počeo je svoju književnu karijeru zaneseno se predajući kosmičkim vizijama, uznemirenom, očajnom ispovedanju bola isprekidanim, kratkim, slobodnim stihovima, individualističkom kultu

svoga ja, oslobođenog svake so-

cijalne, vremenske i istorijske uslovljenosti, razigranog i postavljenog usred subjektivnog sveta Roji se udaljio od stvarnosti, prezrevši je u ime slobode i nezavisnosti duha. Mnogo kasnije, u pogovoru svojih „Pesama“ (1951), iz jedne sasvim drukčije per-

spektive, osvrnuo se Jovan Popo- ·

vić i na svoje mladđalačke zbirke: „One nose pečat nesavladanih uticaja evropskih i domaćih struja takozvanog modernizma, zbunjeno iako bolno „postavljenih društvenih i ličnih problema i još mucavog poetskog izraza“. Ne od ričući se njih, utvrdio je samo činjenicu da se znatno udaljio od prvobitnih shvatanja, koja ipak ostaju kao zanimljiv dokumenat za osvetljavanje celokuDbne književne ličnosti Jovana Popovića. Mi danas viđimo u njima ne samo podatak karakterističan za atmosferu jednog razdoblja, već i neku vrstu autobiografske ispovesti, ma koliko se sam pisac inače ograđivao na ne» ki način od biografskog tumačenja poezije: „Tako neke moje pesme imaju ličan ton, ni pri pisanju ni sada, pri ođabiranju, nije mi bilo stalo do izlaganja moie ličnosti kroz ispovesti, pa ni do osveftljavanja moje ličnosti. Moje pesme su u istoj meri intimne i kađa su bisane na „objektivnu“ temu, a i kada govore o najintimnijim uzbuđenjima u mnjima hteo sam da kažem nešto od objektivnog značenja“. Urođeno o> sečanje skromnosti izbija iz ovih redaka, ali isto tako i uverenje da je pesnikovo duševno preživljavanje uvek u većoj ili manjoj meri, na, ovaj ili onaj način, odraz društvenih' i kulturnih zbivanja. '

U prvim zbirkama veza između subjektivnog i objektivnog sveta, mada nije neposredno uočljiva, ipak postoji; mlađi Popović, naime, odbija da se potčini socijalnim i duhovnim normama jednog preživelog sistema i zato se zatvara i ograđuje od njega, nee gujući solipsističke konstrukcije gorde poetske svesti uverene u neograničenu moć stvaralačkog zanosa. Ali kako ova svest nema stvarnog oslonca van sebe, ona često doživljava najernje očajanje. Kliktaji se smenjuju sa ridanjem, vizionarsko predosećanje opšte radosti sa jecajima duboke usamljenosti. Biće izmučeno pro> tivrečnostima, buđući lišeno podloge, pati i stenje:

„Urlam, u, moći sam,

sred, žarišta Beskrajnog Ništa“.

Skulptura je manje dopadljiva od grafike, ali je znatno kompleksnija i kao

problem mnogo

OTO LOGO: SKULPTURA III

interesantnija. Traženje umetnikovo, u našim okvirima, sasvim je novo i originalno. Logo je, bar u većini radova, zaokupljen realizacijom biomorfnog oblika, njegovim postavljanjem u prostor i njegovom vitalnošću. Za saopštenje ovako kompleksnog likovnog problema Logo je odabrao modelovanu . masu iz koje se, kao osnovne ili cenfralne, odvaja više horizontalnih, ili još češće vertikalnih elemenata, nalik na udove ispružene u jednom:ili dva suprotna pravca. Volumeni su većinom frontalno tretirani, tako da se mogu posmatrati sa dve strane, odnosno imaju svoje· lice i svoja leđa. Sukob po formi suprotnih oblika — velike oble mase i tankih krakova — sugerira izvesnu simboličnu vitalnost, a ovaj utisak žive materije podržava nekad i tretiranje fakture (br. 6). Ovakva koncepcija skulpture potiče svakako od KErmitedja (K. Armitage) mađa, mislim, ne treba insistirati na ovoj formalnoj analogiji s obzirom da je sadržinska koncepcija upravo suprotna. Dok Ermitedjova antropomorfina skulptura donosi jed-. nu verziju sveta koja i u najironičnijem obliku čuva optimističku duhovnost, dotle u najboljim Logovim ostvarenjima ima izvesne zebnje pred dehumanizacijom. Problem je. u stvari tek načet, ali zaslužuje: punu pažnju jer već sad ukazuje na vrlo zanimljive i kođ nas neuobičajene mogućnosti. Mislim da ovo treba naročito podvući baš upozorenja radi — jer paralelno uz ove embrionalne forme, Logo pokazuje na dve-tri veće skulpture i dekorativnu tendenciju (br. 10, 12, 14), koja u ovom konceptu predstavlja osiromašenje problema.

0 Dr Katarina AMBROZIĆ

JOVAN POPOVIĆ

Besmisao se nameće kao opsesija, ništavilo je simbol iščezavanja sadržaja realnosti, koja se raspada. Patnja izvire iz osećanja neizdržljive usamljenosti: „Bol života rije celim bićem“. Pesnik oseća prisustvo „crnih ptičurina jeze“. Vidljivi svet je privid i košmar; suština sakrivena ispod zbrkanog mnoštva konkretnih pojava mami pesnika u svoje iracionalne vriloge. Ne nalazeći nikakav određeni socijalni, politički i filozofski cilj, on stvara kult mističnog zanosa i ljubavi prema nadrealnim vrednostima, nejasnim, uostalom, i njemu samom. Nije teško uočiti u shvatanjima mladđog Popovića razne uticaje, počevši od patetične vizionarnosti ekspresionizma, pre= ko. nadrealističkog iraženja duhovne nadstvarnosti, „do ujevićevskog obožavanja imaginarne žene.

Doživljavajući stvarnost kao prizor truljenja i haotičnih događaja, Jovan Popović je u svojim počecima cenio samo umetničku lepotu koju je zamišljao kao utočište i spas od životne rugobe. Ali nije mogao ni u njoj da se smiri. Iz stanja najvatre-

mnijeg:'zanosazbadao je u bespo- .

'moćnost i počinjao da proklinje život. Duša pritisnuta mrskom stvarnošću izobličavala se i raslojavala, gubeći celovitosti. Svet je postajao sve više i više besmislen, ružan i nerazumahn; ili, bo= lje rečeno, u tragičnoj viziji pesnikovoj on se takvim činio: jspunjen stravom i morom, nepot= pun, truo i očajno pust. Dekomponovana psiha, u „Mitskim delirijima velikog Ispunjenja“, ogleda se u kovitlacu koji je izazvala: „Komadići Yasparampačanme svesti Zakovitlani rukom Besmisla Paklenim, cerekom, igYaju bezumno kolo razvitlani u beskraj blesavi wyYlaju hiljadu, mojih, ukradenih, JG, uYlaju i blenu i žure u, mene“.

Naviru reči i usplahireno govore o gađenju i muci:

„Ogavmost! · Grčebi bezumlja, ključala, jeza — u samrtnim, rukama izbljuvana StvaYnmost iz utrobe s krolju sYca i grumenjem, možga...“

Već u „Plesu nađ prazninom“ pesnikov revolt protiv celokupnog postojanja, mađa i daljie nosi mnoge apstraktne osobine metafizičkog bunta, dobija neka jasnija, određenija obeležja. Pre svega, mladi Popović uviđa razorno dejstvo svoje individualističke koncepcije: „Sve se raspadne na dodir. Čim dodirnemo stvari, izgube stvarnost, čim izreknemo reč, izgubi značenje“. U uvodnom proznom tekstu za zbirku pod naslovom „Opravdanje“, iz koga su i uzete ove reči. autor raščlanjuje vlastite postupke sa dosta kritičnosti: „Žonglirali smo po paučinastim nitima snova, zidali staklene građevine misli u beskrajnim „plavetima, brodili kroz japanske sličice na svili, kroz dadaizam i kroz ničim neodređene labirinte potpunog oslobođenja“. Osećajući da je Doezija očajničkih i usamljeničkih vapaja bila samo bekstvo od socijalnih problema vremena, pita se sa strepnjom nije li on, u stvari, pišući pesme ispunjene temama izvan vremena i Drosftora, hteo da zaboravi na ljudske patnje: „Da ne čujem možda jezovito obični krik gladi iz suterena, da zabašurim da mi se drug bori sa najvećom bedom?“ Saznamje

da u svetu postoji mnoštvo ljudi dostojnih istinskog življenja, VO» dilo je iz uskih okvira solipsizma u pravcu sadržajnije poetske teorije humanistički orjjentisane: „Nemam snage da se odrečem najzad od onog što se zove ti“ priznaje pesnik nemoć svog individualizma. „Opravdanje“, neka vrsta poneseno pisanog maniTesta, govori o tome da je njegov autor dodelio književnosti značajnu i pred društvom odgovornu ulogu. Istina, on i dalje smatra da umetnost uopšte treba da opravda „pogrešku i zabunu života“, da bude „pobeda nad bezdnom“ i nađoknađa za izgubljeni smisao svega. Ali uporedo sa tom pesimističkom koncepcijom, naslućuje se već i jedno punije, životvornije, aktivnije pristupanje odnosu između poezije i društva. |

Glavna tema „Plesa nad prazninom“ izrečena je stihom: „Zar zaista nema međ dušom i dušom mosta?“ Pesma usamljenog čoveka postaje dosadna i prazna. Kako izići iz stanja učaurenosti i odvojenosti i obuhvatiti književnom rečju dramu čitavog čovečanstva? Gde se nalaze izvori poezije ljudske soliđarnosti? Može li se progovoriti iskreno i snažno ne samo o usamljenoj jedinci već i o masi, ne samo o }feško uhvaftljivim strujanjima svesti i podsvesti, već i o istorijskim i političkim zbivanjima u kojima učestvuju klase, narodi, države? Praznina, jedno od glavnih ele= menata Popovićeve vizije napuštenog, haotičnog i nesrećnog sVe> ta, počinje polako đa se ispuniava živim bićima i konkretnim problemima doba iako, uprkos tome, ostaje u njenim ponorima dosta mesta za subjektivističke varijacije na temu apsurda, smrTti, izgubljenosti. Još se život posmatra u znaku meizbežnog Dpropađanja („Svaki je tren tek mučmo umiranje“). Oslobođenje iz Okova samoće i očajanja nije potpuno, jer se ono više priželikuje nego što se zaista ostvaruje:

„ii hteo bih da verujem da je šibot beskražam, moćam ustYreotam zamosam, dah al duša je stara odveć umorna umorna, tako gorak“.

đa je to jedan

i osmeh wa licu smrzžnut

U poređenju sa prvom zbitkom, „Hadžijom večnosti“, druga, „Ples nad prazninom“, hez obzira na to što se u osnovi madovezuje u pogledu tematike ma nju, sadrži i neke nove elemente socijalne pobune, koji nisu do kraja izraženi i đosledno sprovedeni, ali koji su već prisutni i postojeći. Ismevanje i žigosanić društvenog licemerja, svakojakih nepravdi i zločina, otvara put iz tesnog „pesničkog sveta mlađog Popovića. Njegove reči negodcvanja, uperene protiv lažne i tlačiteligke „socijalne organizacije poretka u kome živi, nagoveštavaju budućeg socijalnog pesnika sa jasno formulisanim revolucionarnim ciljevima.

Čitajući „Ples nad prazninomć“., zapažamo i dalje fehniku pisanja karakterističnu za prvu zbitku: nizanje slobodnih stihov8, često bizarnih, grotesknih, eksplozivnih, u kojima se različite, udaljene pojave realnosti stapaji u nelogično jedinstvo šok-slike. Prelazi iz zanosa u grčeviti smeh, iz radosti u bol, česti su i izncnadni; lirske sentimentalne jspoVesti stalno se prepliću sa žuč“ nim obračunima i dosetkama i čine protivrečne celine gde bla- . gost i sarkazam, izazivanje i jimdanje, idu upoređo. Ton je podiš nut, nižu se reči sa velikim Ppočetnim slovom, zapenušena retoTika treba da iskaže sve duševno uzbuđenje. Pesnik želi da izraz postane neposredni tumnč nje= govih unutrašnjih visokih tem peratura.· Niie teško uočiti dan83 izvesnu usiljenost u Popovićevim prvim ostvarenjima: ona su, međutim, važan podatak za Yrekonstruisanje puta koji je Jovan Popović prešao, a istovremeno i ilustracija, iako meootpuna, nedovolina, šireg i opštijez duhovnog stanja jedne evohe. Napušts-> jući uzaludni hadžiluk u neDostojeće oblastii večnosti, mistično shvaćene. pesnik je kasnije, i đa= lje uglavnom ostajući u praznim prostorima izolacije, pokazao interesovanje za zemaljske stvari. Njegova prva pobuna protiv ne pravđe i ljubav prema ljudima nisu bili toliko čvrsti revolucionarni stavovi koliko ovaploćenje vitmenovskog demokratizma i humanizma. Proći će još nekoliko gođina od pojave „Plesa nad prazninom“ dok Jovan Popović ne usvoji naprednu ideologiju i koncopciju socijalno obojene po-

ezije. : Povle ZORIČ

5