Књижевне новине

tribina

S.A.J EI BEJEMDA »FUSNOTE<

\ladperme je dmmsas sazrelo da se kaže nekoliko jednostavn.n ali razumnih riječi o problemu koji se na prvi pogled čini da je neznatan i neđovoljno atraktivan

prema nizu drugih akutnih te-

kućih pitanja suvremene KkKritli# teorije i nauke o književnu · s ć

Evo mojih marginalija o „bilješkama ispod teksta koje obično sikijim slovima objašnjavaju nešto u vezi s izloženim. tekstom“, kako lapidamo objašnjava pojam „„Rječnik stranih riječi“ — dakle o fusnotama, o njihovom „sjaju i bijedi“, njihovoj upotrebljivosti i, suproino, njihovoj nepotrebnosti. „Fusnota“ je uobičajeni, inače jezično loš izraz i naziv za te marginalne bilješke, njihova pretjerana pojava i poplava poslednjih gcdina, ne samo u fiekstovima nn. učne problematike već i u eseiističko-kritičnim napisima, svje=doči o eveniualno većoj savjesnosti i prožimanju kritičkog aktiviteta s egzakinim sredstvima naučne „vderifikacije „podatakasm, ali njihovo mnogobrojno nag: milavanje čini mi se kailkad pretjerano. Zašto uopšte te „fusnote“? One su, recimo, potrebne u naučnim, bibliografsko-biografskim arhivskim istraživanjima literature, gdje bi neprekidna navodi izvora dokumenata, citita i datumskih podataka u 8samom tekstu šteiili jasnoći izla' ganja i stvarali nepreglednu šarolikost i zamršenost pri iznošeniu osnovnih činjenica koje se fm maučnim ekspertizama želi iznijeti i objelodaniti i široj jaVnosti. Boelješke na marginama članaka u umjerenoj i primjerenoj mjeri nužne su i u InohOgrafsko-studioznim kompleksni» im zahvatima u cjelokupno djeio jednog pisca ili u obradi jednog perioda književne historiič kao naučna aparalura i upotrebliena literatura više radi or:ientacije i uputstva drugim struč njacima i znalcima na prouče”u

i prostudiranu građu i srodma bibliografska vrela za niih ,v rad, nego za čitaoce iz široke publike.

uLATl'te!'pomoćne marginalne b'Tješiće Tisu stoposto potrebi konstitutivni ~ dio ni naučnog istraživačkog izlaganja, a kamoli individualnog esejističkog Kkreiranja kritičara. Često te gomilc fusnota „zbunjuju i odvraća'u nas od promatrahja Stvarnos, osnovnog fieksta i blještavilo. svoje quasi-eruditske i znanstvene „dokumentacije zasljepliu,iu nas i zaklanjanju slabosti i običnosti samog eseja ili studjje. "a pošast fusnotarenja u književno= povjesnim studijama, u ana!iić= kim interpretacijama, pa čak i u najobičnijim malo opsežnijim recenzijama ponekad je i parnvan za nekreativne duhove, #zR one koji tako suptilnoj i elastičnoi matfe”iji kao što je literatura pristupaju isuviše kateroriiskim pojmovima definicija i nnučnih teorema, za one kojima nedostaie doživljajne spontamnsti novih vlastitih otkrića u uvijek novim, uviiek prvim koutaktima s auftohfonim organizmom i strukturom Kknjiževnng djela. Takvi se obično nalmze u redovima „maših stručni'aka iz univerzitefskih i akademiiskih

NEVOLJE OD SATIRE

Nastavak sa 1. strane

da je taj posredni i prenosni način izražavanja samo sredsivo da se satira lakše proguta, nešto kao oblanđa Oko gorkih i neprijatnih lekova, i tako ublaži burna reakcija koju može da izazove. A možda alegorija u šntiri odgovara metfaforičnom na činu kazivanja u poezijipredstavlja osobeni, satiri svojstveni način izražavanja i slikanja pošto je poređenje, uostalom, gotovo ieđino sredstvo kojim se u literaturi služimo kad se trudimo da nešto objasnimo i predstavimo. Možda? Ali, pošto je pravično udešeno da se u ovom svetu sve plaća i da ništa me biva poklonjeno, i autori Sti re su osuđeni da ono šio even” iualno dobijaju na jednoj str8ani, gube na drugoj, pa tako, iz straha da direkmom i otvore” nom satirom ne bozlede odvišo grubo one prema kojim su uprsa~

~

| (Biljeska e bilješei)

krugova, a kojima nitko ne osporava poznavanje naučne metodologije i sistematiziranja č;njeničnog znanja određenih diš= ciplina, ali mnogima od njih možemo zamjerati „isključivo glorificiranie naučnih postulata i fetišiziranje agzakinih principa na terenima gdie oni nisu baš uvijek sakrosamkiDO sveti i nepromjenljivi, Možemo im primijetiti, kada ima konkretnih razloga, da nagomilav9njem pomoćne fusnotaške apna= rature guše i zakrivaju pristup središnjem „problemu — đa RL stvamo nešto novo otkrivaju oko djela i u djelu, ili samo Tegistriraju i verificiraju „poznati činjenični historijski materijal. Ali ima ih koji prihvaćaju, jer moraju, diktat fusnota kao uzus i signum naučnog digniteta vlastitih ili tuđih rađova, kao legitimacija za stručno- znanstveni rad, kao da bez bezbrojnih bilježaka i fusnota ti rađovi ne bi mogli biti ozbiljni i solidni naučni doprinosi našoj povijesti književnosti.

Ovakvih koji često i silom prilika upotrebljavaju fusnote gdje treba i ne treba nalazimo i među sveučilišnim stručnjacima, ali i među kKnjiževnicimo. kritičarima i pubicistima. Svi smo katkada više ili manje svijesno ili nesvjesno podlegli tuj bolici ili modi, strahujući da nam bez fusnota članak ne bi imao serioznu podlogu, jer bi možda bio olako ftituliran obićnim „impresionističkim brbliavim ćakulanjem, ili bi ga Kklasificirali u radove koji su niže vrste žurnalističke provenijemciie, tobože bez naučnih atributa. jer bi oni takvi za stvarne ili „vašne“ učemjake bili tek puki i pusi „stručni radovi“, Sjetimo se samo da je prof. Antun Barac, bio eminenini i jedan od najboliih naših književnih povjesničara, mislim da to nitko ne može osporiti. i nitko se od Onih koji poznaju probleme neće — usuditi reći da je on p'sao olako i proizvolino samo vlastite impresije bez studiranja sve literature o određenom piscu ili predmetu. Ipak u ve'ikoj većini svojih radova Barac jedva da ie navodio fusnoftašku dokumenftaciju, danas tako neizbježivu i polurarnu ne samo u akademskim sređinama. D»duše, svašta se događa, pa i Šisti „kreativci“ pjesnšci, kojima tobože fusnote nisu „potrebne, ponekad iskoriste tu mrsku fJSsnobi za olako likviđiranie baš ovako ozbilnjh stuđioznih pregalnca i poslenika nawke kao što je bio, na primjer, Barac. Međutim. okrenimo i drugu stranu ploče ili međalie, baš u samoeo• brani svog savjesnog i solidnng fihos naučno» rađa od praznih immroviziraiućih genjja i samo-· nik!h bogodđanih talenata Kkojma nisu notfebne Konzultciie šta su drugi rekli o tome ili Onome problemu, za takve „Iumene“ i neznalice koii svu muđrcost posisaše nakon obiavlijiivania ied ne prosiečne zbirke pjesama ili dviše tri standavdno nabismpe novele, a smatraiu da ih bavlienie književnošću odmah Kkvalificira i za kritičko pisanie o literaturi:; za fakve i ftakvima treba neprekidno pošteno cifi-

vili svoj udarac, prekrivajući žalac alegoričnom koprenom, ponekad i ne sluteći ozleđuju ili plaše i one na koje nisu ni pomišljali i izlažu se mržnji i osveti i onih od kojih su takvu reakciju najmanje očekivali. Hiperbola, poetsko preterivenje sa ciljem da se bolje istakne stvarna slika i privuče čitaočeva pažnja, poznata figura koja je u ostalim rodovima književnosti samo jedan od književnih ukrasa, u satiri je, baš zbogs njenog kritičkog i pedagoškog karaktera, jedan ođ suštastvenih i bitnih načina izražavanja. Osetimo li Želju da izvestan p'rok išibamo i obeležimo moramo ga, da bismo to sa uspehom izveli i dali primer drugima, prvo vezivati za sramni stub, na iz dignutom i istakmutom mestu. Činimo to i u običnom, svako-

· dnevnom životu. I kad, na oti-

mer, kritikujući naš gradski saobraćaj, što nije ni ieško ni odviše opasno, kažemo da smo se ceo sat vozili od Terazija do Slavije, mi, preterujući, ne odćehkujemo da nam se baš doslovce veruje na reč, jer to „ceo“ sat“ predstavlja samo slikovito, hiperbolično izražavanje naše negodovanja. Kad je Domanovi: u'„Dangi“ hteo da pokaže koliko je razmere uhvatila servil-

om'ljenu

rati i iznositi priručnu i upotrebljenu literaturu na marginama, Jer takvi književnici, koji suvereno preziru pedanino „profeso” rsko“ navođenje korištene litera= ture, koji odmahuju podsmešljivo na egzaktnu učenjačku alktribiju znanstvenih radnika, a često prozirno i bezobrazno kompi«liraju tuđa gledišta i drsko paljetkuju i brste po tuđim lovištima i ranije već olkrivenim i poznatim zabranima i revirima, a to ne navode već se. zakulculjuju u neke originalne lične nebuloze, umjesto stavova, iza kojih samo viri neznalačka narcisoidna nemoć i kompleksi manje vrijednosti. Oni nedostatak činjeničnog znanja kompemnzirajyu vlastitim, počesto smušenim „dubokoumnim“ nejasnim floskulama i verbalističkim Mombinacijama, iza kojih se jasno i glasno ne nalazi ništa, naučnog aspekta ponajmanje, a također niti subjektivnog stvaralačkog suda. Zato je uvijek bolje biti skroman trudbenik koji proučava činjenice u delokrugu i skromnih mogućnosti, koji se prostire koliko đoseže njegov „guber“, a ne i na takozvanoj naučnoj i književničkoj strani biti mistifikat r i megaloman, čije će se skrivanje iza čarobnog plašta znancsti ili udaranje u talambase književničke „milomanije kad tad otkriti kao „bofl“ roba ili Krijumčarena rabota sa sumnjivim

'rnač“,

Tusnote su „dvosjekli bumerang koji neopozivo prije ili kasnije demaskira „krabuljni ples“ naših | naučno-~

književničkih turnira i iza lažnog peria i paradnog dragog kamena otkriva sitničave dušice skromnih mogućnosti iz redova znanstvenih specijalista, a također ogoli do femelja one antifusnotaše iz knmjiževničkih sekti i klanova kao praznoglave naduvane žabe bez znanja i kulture. Sve na kraiu krajeva zavisi opet od plemenit:h etičkih svojstava svijesti čovjekove i još više od snage individualnog, talentiranog prožimanja životnih intenziteta određene društvene stvar nosti u nove estetske |osobeme svjetove ili u nove originalne smi šliene. i znalačke naučne #“jelovite produkte u svakoj ličnosti ponaosob. A naravno ne treba ni ponavljati, ali opet recimo to ponovno, i u naučnom radniku i u književniku moraju u

nost u Srbiji, on je građanima stavio na: grbaču kmetove, a na čelo udario sramme ropske pečate, preterujući, razume se. 1 nije pri tome bilo važno da li je stvarna servilnost građana i činovnika zasluživala jedan ji više pečata; sa društvenog, moralnog stanovišta, mmogo je važnije da svaka servilnost bude obeležena i po mogućnosti iskorenjena pa makar i po cenu izvesnog preterivanja,

Na žalost, pedaninih, „gojivih branilaca realne stvarnosti i stvarnih razmera uvek ima i u vek će se naći. Sami se javljaju i ne treba ih ni tražiti! Kad satiričar đa bi se suprotstavio raznim Rkultovima i masovnim modnim. histerijama, izvede Beograd na Tašmajdan da bi se klaniao mrtvom kitu, om OVOm alegorijom smera na malogr:ađanski komformizam, našeg Svefa, a hiperbolom, preterujuici razmere i kita i histerije, želi samo da Uukaže na postojanje takvih slabosti i mana baš onima koji ih ne viđe i ne primećuju. Pa kad nekome padne na pamet da sitničavo primeti kako izložbu na Tašmajđanu nije posetilo baš toliko ljudi koliko autor tvrđi, onda takvom čitlaocu i bez hiperboličnog preterivana slobodno možeryo reći đa

većoj Mi mamjoj mje-

ri biti dijalektički prisuine ob,e | kompo-

tobože „antagonističke nente — i kreativno-stilska moć oblikovanja i temeljita verziranost u poznavanju literature o temama o kojima se piše. I zaista one u najboljim predstavnicima naše nauke o književnosti i naše kritike nalaze svakako u dozama i sposobnostima koje su uvjetovali i njihove urođene psiho-biološke iracionalne kKlice talemta, a napose koje su formirane kao plod „upornog, strpljivog i savjesnog rađa i djelovanja u regionima naše kuiture i umjetnosti, Problem „fušnote“ estetski je funkcionalno determiniran potrebom i nužnožĆu bilježaka na marginama određenih vrsta Književno-naučnih tekstova i specifičnošću stvara lačke i erudđitske upotrebljivosti i efektnosti istih. kođ raznih kriiičara i historičara književno • sti, a tako korištenje bilježaka pod tekstom varira od jednog autora đo đrugog, od jednog napisa do drugog prikaza, razli= čito nikad šablonski ni direktiv no, uvijek prvi put svježe i neponovljivo kao što prava umjetnost i nauka uvijek jesu novo otkriće i nova estetska stvar nost.

Kliuč razumme, racionalne, sli stvaralačke upotrebe fusnote malazi We primarno u piscu, naučnom rađniku i književniku, dakle u njegovu moralno etičkom kođeksu i karakterološkim osobinama i u njegovu invemtivnom i lucidnom selektivnom đuhu kojim ipak vlada neki indđiviđualni faktcr ukusa, miere i erudicije koji kao unutrašnji „glas“ stvaraoca i znalca „sjeđinjenog u jednoj nepredvidljivoj sintezi kao i inače prilikom pristupa kniiževnom i umjetničkom djelu, pomavljamo, realizira se uvijek Kao prvi put i manifestira i u književnom i naučnom djelu uvijek na novi način, koji nije nikada do kraja predvidljiv. Na Kkraiu umjesto poemtiranog didaktičnog zaključka jedna autobiografku primjeđba. Upotrebljavam fus= nofe relativno dosta, jer u veći» ni slučajeva: smatram, ih nužnim i neophođnim strukturmim dielom mojih Kritičarskih': i» Jiteramohistorijskih „napisa, sli priznajem ponekad sam ih Kkoristio, a vierovatno ću ih Kkoristiti i dalie kao „nužno Zlo“ i prividni oklop obrane i potvrđivanja naučnog karaktera odre đenih priloga za one koji bez niih (fusnota) tai karekter nekim mojim i drugih kolega kniiževnika i naučnih radnika ne bi zbog Svoih okamenienih uskh znanstvenih predrasuga to innče priznali. Ali također mislim i vjeru:em. đa ima na podru ju kritike i takvih vrsta napisa, ni ročito eseja, feljtona, i tekiće kritike, gdje su fusmote suvišni ba last, loše i lažne, i tamo ih ne treba koristiti, i ia ih dapače ne=ću pisati svim drugačijim mišlieniima uprkos. Završio sam svoj opsežni plaiđoyer za racionalno i svrhovito upotrebliav9= nje fusnota i čini mi se na kon-

"ca da problem „bilježaka ispod 'tekstova“ niie baš tako neznatsn

kao što sam u početku primic= tio. Miroslao, VAUPOTIĆ

ništa ne razume o satiri, a malo ili nimalo o literaturi. Ali, ako satiričar, pokazujući koliko su hladni rat i ljudska samoživost ohladili atmosferu zemlilne kugle, dovede i na naše ulice ledeno doba sa mamutima, polarnim

'medvedima i vukovima, a jedan

književni nađničar ga zlonamerno upita šta je hteo time da kaže i na koga je pri tome mislio, onda se ne radi samo o gluposti, pa ni samoyxo nerazumevanju satire i njenih zakona izražavanja, već o slučaju koji je još Ben Džonsm lepo okaTakterisao i objasnio u svom „Poetasteru“.,

„Nisu dosledna. beskonipromisna moralnost i umerena srdžba satiričara ono 5\O vređa i ranjava telo jedne države, već mračna imterpretacija mzlonamernog, neznaiačkog tumača koji želi da izobliči nameru pisca i opim njegovih težnji svede na SV?ie sopstveno, lično nezaaoOvo» ljstvo“.

I to je jedna od nevolja sa kojim ie pisac satira prinuđen da se s vremena na vreme sTeće. Možda najgora i najodvratnija, ali, nadajmo se, bar posied · nja na spis

ı 9 Erih KOŠ

„2 Žavko BUMOVAĆ

Dnomatopeia smrti |

Pesma

Ustani iz svoga sna varljiva vatro leta

Ko tuđu reč diše reč mu radi o glavi Ustami iz svoga sma uspomeno brzopleta Noć je parabola koju vetar skrnavi

Noć je sećanje što oko nas obleće

Našem oku još samo može nešto šanut ptica _ Kod dva zla wudi se i ono treće

Najlepšu uspavanku peva zvuk hica

Hroz glavu vetar i pesma krstare

Reči su uvod u moć i u strah

Šta raditi sa srcem, kad. ga bolovi rezbare Od svih strana sveta najbliži wam je prah.

zamišžljena

U bolnom mesu vidika i mrak u gong lupa Reči i bore jedno oru drugo vlače Jedino smrt od toka svoje reke — me odstupa, Sve moje reči u ružnu se smrt oblače More se kruni u meni more il noć — šta li je I ptica uvire u lažolet kao nada u reč Ja sam taj veslač sa napušteme galije Iz čije se glave zla kob obrušava O turobno zvono mraka — leglo za jame vučje Ptica kroz nebo provlači iste miti Smrt je marljivi tkač u čije padamo waručje Svega gladi svega siti. ” kao

Noć za našu uzaludnost može da sveđoči Jedino bezglasje posle smrti ne vene Zgrčema obmana presvuči će tamom oi Cvet u polju deo je strpljive uspomene

Glas je budućnost truljenja, u mraku rovifu, Oko se preslikava u miris na vuži

Spusti ruku ma gelendđer godina — w orbitu Svoje pocepane semke gorka nemoć kruži

U daljini se pejzaž usamljemički crni Mulađosti-vatro polrivema ušima izgubljenih ptica · Hrvi — lukava bojo na svoju se nedokazanost osvrnš Covek je isto što i oblak u razvođu ulica.

eodđdič

Svaka noć sebe na svoja pleća prti

Ptica je što i osmeh što i glas — tek probuđem

O gorđa šumo -— svi mi spavamo ma jastuku smrti Bez kajanja volimo tvoj profil — tvoje gorovito suđe Od zvezdanog porculama Kkrije ime seti

Noć i ruka za istu se svadbu spremo,

Smrt će naša vijorenja bez muke da preleti

A glasa mema a krila mema

Ne može ništa od tamnog zvuka da mas spasi

Reč kao zanjihamo zvomo o tupu moć bije

O vatro godina. — uvek se sa glasom krvi gasiš

I okivaš mas u hladme lisice iluzije.

kvyvoz

Otkimutih je glava i sumrak i hrašće

Reči su rebra davne kičme zaborava y Rezak..doah trošnosti izvire iz pakla — zarašće osa Samo -jeka ovih, slutnji"ova trava ı Sto zna napamet boju crme vesti

Smrt je svoje razroke lukove u sumrak uvukla,

O ružo — mala planeto proleće obesti

Uklesala si se u čula nehajno — podmukla

Noć me potapa svojim zvukom — kao ptica

Sto gnezda svoga mema do traga Đo mebosvodnoj koži Stvavmije od, svih leta leto je vrućeg hica,

KHojim ću spokojno srce da obložim.

crxwe

Noć spava u uglu razlomljeme svetlosti

More je gluvo kao istrošena Yima

Sećanje je meizbežno ako ga hrame kosti Snoviđenja — mi smo rukavac zaborava i dima O leto — pozni leptiye užasa

Bojo izlišnog svamuća za kojim me marim, Grmljavimo iscurela iz ruku i glasa

Pesmo skamenjena koju su zatrpale stvaTi Crne su ove slutnje ovaj mrak — to sukmo Kojim se utopljava oporo meso ada,

U sluhu je beznadežno šumski pejzaž bukmo Šumski pejsaž i patetika grada.

predele

Sta je to moćas palo ma mespokoje

Smrt od pesme mi zapeta me deli

Smrt je slepa ma ogovaranmja — bez boje

Se njome oboje svi predeli

I let ptice i ruža koja se do oka čovekovog seli Noć je pesma ako je ljubavnici omeđe

'U uho uve drum koga su koraci pojeli

Noć smrt samvuju ispod iste veđe

Noć je metalna semka sa gnezdom wu gnezdu uma. Noć je dvojnik rani i legu bez glasa

Noć je vermo preštampana šuma

bića–_ Ni sam me više svojom, rukom ji Sve što rekoh Sdnezoše boje a dupji I reč ova zbog koje se uzaludmo lomih, Pretvori me u parče trošne čoje Ružo mvutnog smeha — hramo tuđoj meri Noć po svumoć izvire iz istoga saća I sećamje se kao more propinje i treperi Tamnon krvotoku smrt se praznično obraća Sve će mas same da zatekme trava Ne znam da 1 se to ja il crma moć klati Olkovom sam samoćom, kao lancem, zaborava Glavu, nikako u glavu da vratim.

b w\& wa

s 9 eBya KR} [ >

RNJIŽEVME NOVINE