Књижевне новине

Ovo

”...

rležino Književno delo —

a ono, stvarano sve do pred drugi svetski rak, Do Svojoj vrednosti i obimu nije malo — kao da

još nije završeno, zaobljeno i dorečeno. Nezavršenost i nedorečenost uočljivo su bili prisutni u njegovom romanu „Banket u Blitvi“: najavljen u tri knjige on tek danas ,posle pune dvadeset i tri godine (prve dve iz:šle su 1938. i 1939), dobija svoju treću Knjigu, završnu, kojota se objašnjavaju svi oni nesp.„,razumi o smislu i vrednosti, SveTu, filozofiji i životu ovoga romana. Svojim prologom „Bank.

-·-u u Blitvi* Krleža je najavia sva zbivanja, ukratko ocrtkio osnovne životne putanje gotovo svih ličnosti, Nilsena i Barutnnskog naročito, nagovestio smrt Barutanskog, koja je morala' da usledi kao prirodna posledica svih njegovih nedela, t:ranije i nemilosrdnog. sadističkog ubijanja i gušenja nevinih ljudskih života. Po svemu se vidi, danas naročito, da je Krleža „prekinuo svoj roman negde na sredin:

da ie ostalo dosta {ioga što se moglo i moralo reći. Krleža je ostavio ličnosti svoga romana u jednom velikom Rkošmaru, raz-

je slika i alegorija jednoga zajedničkoga stanja, jed-. ne zajedničke sudbine...“ .

BANKET SMRTL PAKLA I TIRANIJE

MIROSLAV RRLEŽA: „BANKET U BLITVI“, TREĆA KNJIGA;

„PORUM“, BROJ 1. I 2. ZAGREB 1962.

đu, spremne da se svete, ubija= ju još više no do tada, prekinuo ih „u činu“, Trećom Knjigom „Bamketa u Blitvi“ Milse. novo stranstvovanje u MBlatviji nekako je osmišljeno, a psd Barutanskog i njegova smrt dđošli su posve prirodno; trećom knjigom „valcer smrti“ se stišao,a ličnosti koje su ga igruje, od furiozne vrtnje, ne mogu da opstanu, nesređene su, jadne slomljene, uništene.

Posmatran sađa u celini, „Banket u Blitvi“, sadrži Krležinu v*ziju sveta između dva svetsk3 rata, sveta što se našao na bzspuću i u neizvesnosti, pod čizmom despota i firanina, ljudi koji su ogrezli u krvi, prevari ubistvima. Videći svet na taj na= čin i takav, Krleža nije u njemu našao (niti je tražio!) nešto Sve*lije. radosnije, toplije; zbog tcga je njegov roman obojen crn'na= ma života, jednog suludog i pomahnitalog života, u kome je ve

\ lju i osveti, na okrvavljenim danima i noćima, na svemu neljud skom, užasnom i paklenom. Ta nema iskrenog zagrljaja ni iskrene reči, nema naivnog Os» meha ni naivnog pogleda, tu nema mržnje i nema sreće; Sve, 1 zagrljaj, i reč, i osmeb, i DOMled, sračunato je i svedeno na ubistvo, osvetu, laž.

Nilsen i Barutanski osnova su romana „Banket u Blitvi“, mjeSov kostur i objašnjenje svih «nih strahota, užasa, pakla i smr-= ti koje ovaj roman sadrži. a dva čoveka, koji su prve godine svoga života proveli zajedno i znali svoje najskrivenije misli, postali su, možda baš zbog to8a, u jednom „momentu Svo“a životnog bitisanja „smrfni neprijatelji“, ljudi koji jedno drugorć o smrti snuju: jedan drugoga se plaše, beže jedan od drugog, ironiziraju jedan drugog. Om, nose u sebi nešto ukleto i prokleto ljudsko, nose žeđ za slavom,

svemu tom oni ne prezaju ni od čega, naročito ne Barutanski. On

ie uvek u pokretu, u ostvarivaniu svojih namera i ciljeva, pa zbog toga baca pomalo u zase

.nak Nilsena koji je više u az

mišljanju, u snovima, i koji je, tokom cele treće Knjige, opterećen Kerinom koja se ub la sama, željna njegovog milovanja i njegovog zagrljaja. Barutanski je inkarnacija diktatora, njegove tiranije, samovlasti i strahovlade; on veruje u sebe, on je za sebe ceo svet, a fai svet njemu mora biti podređen, njega da sluša, poštuje i slavi. U toj samosvesti i samouverenosti Barutanskog, kao i ostalih tirana i tirančića koji se pojnavljuju na stranicama ovoga omana, Krleža je uočio tragičnost njegove ličnosti, posunovraćenost svega ljudskog u njemu. Otu da je kod svih tih ljudi, u svim njihovim postupcima, „prisutan sadizam koga se ni u najintim-

MIROSLAV KRLEŽA

loboditi, i zbog koga ne mogu đa spoznaju lepotu, pravu i potpunu lepotu života. Nilsen iedini, u traganjima za svojom prošlošću, kao da je svestan i tih lepota, i on želi da se ogslobodi mučnina, haosa i grubos'i života. A njegov život je bio ı ipak ostaje „odvratno zbrkana gužva ludila, krvi i sna“. Jer na kraju, kada je „ritmajsor von Flaming-Sandersen“ ub:o Barutanskog, on treba, kao nuvi predsednik „da bude, uprkos svim svojim otimanjima, isto ono što je bio i Barutanski, KkrvnDik, tiranin, nečovek.

Kreležinim romanom „Bamket u Blitvi“ provejava ljudsko beznađe, onaj haos i ona pometnja koji su bili zahvatili svet nepcsredno pred drugi svetski rat; to je roman nabijen umorstvima, političkim smicalicama skandalima. Sav satkam od Vvizija, kao jedna fantastična simfo.· nija, „Banket u Blitvi“ je na]-

probliemima vremena, života i čoveka: njegove vizije su vremenom potvrđena realnost. U o= vom romanu sve je u znaku „banketa“ smrti, pakla i tirani= je“, sve je inkarnacija pobesnele i lude fašističke igre koja „e pretila đa uništi svet.

'Koncipiran kao roman vreme= na, upravo kao hronika ljudskog bezumlja u međuratnom neviemenu, „Banket u Blitvi“ nema neke razvijene radnje kakvu smo susretali u klasičnim romanima: Krleža je nastojao, i najčešće uspeo, da ispovednim tonom, monološkom metodom, ofkrije, raz~

· Soliti svoje „junake“ i da ih ta-

ko prikaže u njihovoj niskocsti i neljudskosti. Lišen radnje, roman je ispunjen psihološkim st9njima, napetim, nabreklim i sadržajnim. Ali, po načinu kako je čitav ovaj svet kazivan, ova hronika ima karakteristike sati re — koja to nije u običnom i bukvalnom smislu te reči: Krležina satira nikada, pa ni u ovom slučaju, ne pribegava iznakaže-

nju čovekove ličnosti; ona na”

izuzetno realističan način iznosi i prikazuje stanje jednoga Žživota, sudi ali ne osuđuje, prepuštajući osudu čitaocima.

Treća knjiga „Banketa u Blic ”“

vi“ produbila je i objasnila niz momenata iz prve dve knjige, a, životna zbivanja ppotvrdla su Krležinu viziju sveta u pred”-

čerju drugog svetskog rata. Ob-. javliivanjem trečeg dela Krleža je „Banketu“ dao zaobljenost,.

Nastavak na 4. strani

dražene, prevarene, u letu i pa-

Izišle su prve tri od dvanaest knjiga sabranih dela Isidore 'Sekulić, koje namerava da o„javi Matica srpska. To je zamašan poduhvat i za izdavačko preduzeće i za redaktore izdanja

„Iladena Leskovca, Miodraga Pavlovića i Živo- .

:ada Stojkovića. Veoma je korisno objaviti sa„rana dela jednog značajnog pisca, pogotovu ako ajoegovo, kao Isidorino delo, sadrži oko sedam Jtotina bibliografskih jedinica rasturenih u četrnaest knjiga i oko osamdeset časopisa i zbornika, ali, recimo i to odmah, izgleda da je ovo izdanje prebrzo pripremljeno. Ono nije pravljeno kao konačno, kritičko izdanje, sa svim potrebnim uputima za čitanje i studiranje, iscrpnim predgovorom, neophodnim objašnjenjima mesta koja nisu jasna, upućivanjem na biografiju i bibliografiju pisca i na literaturu o piscu (što još može da uđe u poslednju knjigu sabranih dela), kao i »bjavljivanjem raznih varijanata za jedno delo uko postoje, kao u slučaju „Pisama iz Norveke“). Prve izišle knjige sabranih Isidorinih dela sadrže njena prva objavljena dela „Saputnici“ i „Pisma iz Norveške“ (I knjiga), monografiju „i\jegošu“ (VI) i eseje „Teme“ (X). Ove tri različite knjige pisane u različita doba, pružaju priliku da se još jednom prozbori o ovoj ženipiscu koja stoji u prvom redu naše novije književnosti i prva među ženama-piscima. To je potrebno utoliko pre što je sudbina njene književne slave ·bila vrlo prevriljiva. Ako i ne pođemo od' prvog, oštrog dočeka; koji su joj priredili Skerlić i Dučić, nego samo od skorašnje prošlosti, setićemo se kako su je neki pisci grubo Kritikovali za njena shvatanja, a potom (čak ii isti ljudi) pokajnički ili bez pokajanja menjali mišljenje o njoj i dizali je u nebesa. Jedan krug pisaca danas čak pokušava da stvori mit o njoj. Ali i taj mit, kao i najgrublja kritika i nerazumevanje njenog dela, može samo da šteti Isidori kao piscu kad se najzad jednom budu sumirali zaključci o stvarnoj vrednosti njenog dela. re

Ono što prvo pada u oči kad se pročitaju ove tri sada objavljene knjige, to je izvesna promena stila u Isidorinom delu. Ona je najpre pisala jednostavno, racionalno, krepkim lapidarnim rečenicama. TI Matoš je s pravom to njeno pisanje nazvao beogradskim stilom. Ali docnije, malo pomalo, izgubile su se te „prvobitne odlike, njenog stila. Namesto toga, njena rečenica se uznemirila, red reči se ispremetao, pojavio se povišen ton i zahuktali ritam. Istovremeno, izgleda da je Isidora akcenat svoga pisanja sve više stavljala baš na takav svoj stil, na bravuroznost, slatkorečivost i virtuoznost. A to nisu odlike beogradskog stila, nego stila nekih Vojvođanskih pisaca, kod kojih se slavjanoserpski jezik i njegov kitnjasti duh izražavanja duže zadržao nego u Srbiji. Ta vrsta svečanog, panegiričkog, bravuroznog stila, nalazi se kod Veljka Petrovića, Miloša Crnjanskog, Isidore, Mladena Leskovca. Danas je takav stil na ceni, možda, mnogo više nego beogradski stil i on se skoro identifikuje s pojmom OR stila. I bar

to je i Isidorina „zasluga“. | s: Ona (Rnše najjače i najveće Isidorine spisateljske sposobnosti, onda su fo, mislim, pre svega njego oko i srce, naime opservacija i jedna meka, nežna, senzualna osećajnost. Ona je najbolja kao pisac kad opisuje ono što je videla i doživela. Stoga su njeni najviši Spisateljski dometi opisi onoga što je doživela ili videla, Opisi jednog tužnog osećanja života ili jednog nomalo ironičnog pogleda na ljude. U tekstove prve vrste na prvo mesto bih stavio prvo poglavlje „Saputnika“ s naslovom „Bure au tekstove druge vrste neki od eseja iz „tema bez jedinstva“ — možda najpre onaj pod naslovom „Teozofi“. Štaviše, rekao bih da je ono što je ona videla i zapazila još snažnije i privlačnije od onoga što je doživela svojom maglovitom, sentimentalnom, bolećivom osećajnošću. Njeni Opisi izvesnih gradova, ambijenata, građevina su izvanredni, a u najlepše opise koje sam PLOGEOO spada Isidoin opis Liuksemburškog parka u Pa= rizu. Neobične, bastardne forme, koje Caj između opisa, razmišljanja i sećanja, Or ION i najlepše forme u kojima se izrazilo talena SR dore Sekulić. To je ono što će iz njenog dela uvek biti čitano sa zadovoljstvom i O O kao najlepši književni vez, kao majstorski isple-

čipka reči. ov TC U LIM OG IJG koje pisac ima započinjući jedno književno delo ni najmanje nije merilo vrednosti tog dela. Jedno od Isidorinih najambicioznijih dela je nesumnjivo (na žalost, DON) monografija o Njegošu. Iako bez analize glavnog Njegoševog dela „Gorski vijenac , to je 0217 potpunija i najsadržanija monoprafiia ZUBIN ćem jugoslovenskom piscu. Ali ko će čitati

KNJIŽBVNE NOVINE

zasnovano na laži, nožu, pišto-

ća neznatan, tamo negde u belom svetu, određivao je Andriću

moći, veličinom. Na putu ka

mozaik raznih tema i činjenica? Ima mnogo detalja u toj knjizi, mnogo razuđenosti, mnogo digresija, što je sve rezultat jednog ogromnog rada i jedne zapanjujuće akribije, ali to nije ni naučna studija o Njegošu, ni monografija koja se čita kao umetničko delo, kao najbolje monografije Litona Strejčija (koga je Isidora tako mnogo cenila) ili Andrea Moroa. Uopšte, Isidorinoj erudiciji nedostaju .opšte ideje koje bi tu eduridiciju stavile u jedan sistem, povezale u jedinstveno misaono shvatanje. Tako je bila osudivana kao mističar, ona je, u stvari, jedan eklektik bez sistema. Ova spisateljka, koja je imala mnogo radne discipline, nije imala misaone discipline, Njene referencije su iz skoro svih oblasti znanja, ali njeno znanje filozofije je skoro beznačajno. Njen filozofski, idealistički, mistički 'Yečnik"je mnogo više ukras njenog stila nego izraz njenog pogleda na svet i život. Takav rečnik je bio u modi u doba simbolizma, koji je dugo cvetao u maglovitim, severnim krajevima Evrope onda kada su je oni zaneli jednom, za mene neshvatljivom opojnošću. Njen smisao za strogo razgraničavanje realnih formi čudno odudaz»a od njenog nedostatka smisla za strogo razgraničavanje raznih misaonih shvatanja .

U knjizi „Peme“ pred nama je skupljeno sve što je Isidora napisala o pojavama i ličnostima van književnosti, iz oblasti drugih umetnosti: muzike, slikarstva, drame, baleta, skulpture i arhitekture. U tim napisima mogli bi biti sadržani temelji jedne estetike, ali tu estetike ne-

NOVI ROMAN ĆAMILA SIJARICA

„KUĆU KUĆOM ČINE LASTAVICE“; „SVJETLOST“,

SARAJEVO 1962.

Jedan deo kritike, sva je Ssre-

SABRANA DELA ISIDORE SFKULIĆ, I, VI I X KNJIGA; „MATICA SRPSKA“,

SAD 1962.

nja, konsekventno sproveden do kraja, doveo bi apsurda. Superlativima bi, tako,

nijim doživljajima ne mogu og-

NOVI

ma. Štaviše „ima mnogo više opisa izvesnih doživljaja umetničkih priredbi ili ličnosti nego ocema. Kao virtuoza u oblasti književne reči, nju je prirodno najviše interesovao problem. virtuoziteta u interpretaciji umetničkih dela. I Isidora je bila neka vrsta virtuoza interpretacije onoga što je videla, doživela, pročitala (udeo imaginacije, te prevashodno stvaralačke snage, kod nje je mali). Prirodno je onda što se najviše „tema iz umetnosti“ odnosi na velike interprcetativne umetnike: glumce, balerine, pevače, majstore muzičkih insirumenata. Vrlo često to i nisu eseji o izvesnim umetničkim delima, poJavama i ličnostima, nego samo opisi jednog u-

metničkog doživljaja: impresija o jednom kon· certu, o jednom glumcu, o jednoj dramskoj

predstavi. A povodi i teme o kojima je Isidora ,

pisala nisu uvek oni koji svojom objektivnom ~

vrednošću mogu da pruže veliki umetnički doživljaj: pobude za ove napise su mnogo više intimne, lične, nego estetičke prirode. U svakom slučaju, akcenat Isidorine esejistike, dakle, ne pada na estetiku, kao, na primer, u esejistici najvećeg našeg esojiste Branka Lazarevića. Neki kritičari bili su spremni da fežište Isidorine esejistike vide u oblasti duhovnog, metafizičkog, religioznog. Ali i Isidorin spiritualizam je specijalne vrste: ponekad vrlo. blizak religiji, ponekad samo jedna vera da nešto mora da dopunjava grubu matferijalnost. Stoga je isticala kako „za transendentno mora biti vezan i

je to isuviše malo da bi predslav lialo osnovnu vrednost jednos književnog. dela.

do polpuing

realističkiji Krležin roman, krcat.

„bio je samo njen.

značaj i po tome što je taj dotični svet upoznao sa jednim nepoznatim podnebljem, sa jednim narodom, njegovom istorijom i osobinama. „Time je njegovom delu pridavan maltene edukativan značaj i· gotovo da je pred stvaljano kao neko geografskoistorijsko-etnografsko jedinstvo, koje nedoučene treba da pouči.. Ne tvrdim da to ne mogu da budu kvaliteti, ali niko panetan neće ih pretpostavljati estetskim, literarnim, humanističkimi i filozofskim, naročito kada je u pitanju pisac Andrićevog. ranga. Ta vrsta mistifikacije nije, na žalost, privilegija stranih + kriđičara. Nema mnogo godina otkako je roman Ćamila Sijarića „Bihorci“, koji je možda i Značajan i zanimljiv i egzotičan, i koji čak poseduje „nesumnjive literarno-estetske kvalitete, aklamacijom dočekan kao otkrovenje, jer „uvodi u našu literaturu jedan „nov sektor života“, Priznavalo se čak da je io „ro· man o seljačkom životu jednož našeg kraja“, da „nije poneo nikakvu višu, drukčiju amb ciju“, a ocene su, pri svemu, Uglavnom bile veoma visoke. Ova-– kav. noeliteraran način vrednovan~

trebalo da budu obasipani pisci, koji, u skladusa svojim još ma-– njim stvaralačkim mogućnostima, svoje delo posvećuju oživljavanju atmosfere, recimo, Stiga, pa potom, zrenjaminske koniu ne, Pirota i tako dalje, sužavajući sve više aspekt „posmatranja. Konačan, sasvim apsurdan, zaključak bio bi da pisac, čiji su domašaji sasvim neznatni, ošraničava svoje interesovanje Ia jedinku, na čoveka. Takav pisac, značilo ·'bi, ponajviše se bliži visokom cilju literature: izraziti opšteljudsko, vanvremeno, univerzalno!

Ovim se nije htelo reći ništa drugo do ovo: sve Što je u novoj Sijarićevoj knjizi, „Kuču kućom čine lastavice“, usko-regionalno na bilo kom planu, isto rijskom, psihološkom ili literarnom, sve to ne može, ni na koji način, da bude razlog kritičorSkoj voznesenosti i gubljenju kriterijuma. Ma koliko da je uverljivo Sijarićevo „razumevanje i poznavanje tog sveta“, te bjhorske zemlje „kroz koju protiće rijeka Lim, rijeka Bistrica, i ıijeka Lješnica, u kojoj ima bražna, i meda, i masla, i suha mcsa“ i još mnogo koječega, sve

Nasuprot mnogim zajedničkin, obeležjima (isto mesto zbivan,a i približno isto vreme, veoma slična „atmosfera i insistiranje na folklormom jeziku), drugi Sijarićev roman Byrazlikuje se od prvog prisustvom ideje „nosilja“. Sijarić, naime, želi da u okviru već „Bihorcima“ . dočaranih miljea i atmosfere, naslika propast, rasipanje jedne porodice, učaurenost jednog načina života. Agan Sejdić, i troje od petoro njegovih unučadi, deca dvojice njegovih poginulih „sinova, protagonisti su ovog dela, dok svi ostali članovi porodice imaju sasvim epizodan značaj. Ta četiri lika, na kojima počiva kompozicija romana, ded i unuci, (ine dve bihorske generacije. Agan predstavlja generaciju a izmaku, generaciju u kojoj ima još nešto svesti o nekadašnj“j snazi, nešto od gordosti velepo.. sednika i glave · porodice, alı mnogo više apatične pomirenocsti sa životom koji se više ne živi nego oltaljava. Ono što je vredelo, odavno je iza „njega:

Nastavak na 4. strani \

Bogdan, A. POPOVIĆ

Tode ČOLAK

pojam civilizacije, i pojam istorije, a pogotovu pojam umetnosti“. „Transcendentno je za nju uvek predstavljalo jednu neophodnu dimenziju i nezaobilaznu dopunu svega što je materijalno. Ali ona ovo ističe baš povodom najmaterijalnije umetnosti — skulpture (Pome Rosandića). A na polju ove umetnosti iranscendentnost je, možda, najmanje opravdana. Nije li to dokazao Krleža u svojoj kritici Meštrovićevih pogleda na transcendentni smisao skulpture? Ističući neophodnost transcendenfnog, Isidora je, međutim (kao i Meštrović), gubila vezu s najboljim izvorom svoje umetnosti. Ona je tako čudesno znala da dočara očevidno (katedrale u Šartru ili Britanski mu-– zej), ali se gubila u svetu čistih ideja. Ovakvim svojim pogledima na stvarnost i umetnost, ona je u svoje delo unosila jedan elemenat koji ne samo da nije opravdavao njenu umetnost, nego je čak i poricao, Naime, mislim da je najveća vrednost njenog dela meposrednost koju je prikazala i s kojom je analizirala ono što je osećala, videla, pročitala.

Gde je akcenat Isidorine esejistike, ako nije ni u oblasti filozofije, ni u oblasti ·metafizike, ni u oblasti estetike? Smatram da je u oblasti etike. Naravno, Isidora je imbpresionist u esojislici: vrlo lična, vrlo subjektivna, vrlo emotivna (ne samo u svojim ljubavima, nego i u svojim

mržnjama, kao što se vidi iz naknadnog predgo- _

vora za „Pisma iz Norveške“, u kome.se.obozila na Skerlića). Svaki pisac o. kome je ona pisala pisac, a Njegoš, možda, ponajviše. Ali njen impresionizam je omalitički: svaki svoj doživljaj ona ume znalački i vešto da razloži i objasni, Njen metod pisanja se svodi na izlaganje doživljaja i istraživanje konkretnih uzroka tog doživljaja. Ako se pak uzdigla do nekih opštih principa, onda su to samo etički principi. Tri su osnovna principa njene etike: rad, siromaštvo, odricanje. Isidora smafa da su ovi principi neophodan uslov svakog stvaralaštva. Isticala je kako je potrebno ogromno požrivovanje i odricanje da bi se radilo u umoetinosti. Čini mi se, međutim, da je precenjivala važnost etičke strane stvaranja. Ogroman broj umetnika stizao je da vodi ljubav, da putuje po svetu, da se bavi poslovima i da se brine za veliku porodicu, a da ipak stvori dela koja su genijalna: u umetnosti odlučuje talenat a ne moral,

U Isidorinim „Temama“, pomalo neočekivano, zapaža se i njeno interesovanje za političke teme. Naravno, ona nije bila političar, niti je imala ambicije da bude ·politički ideolog, ali i u OvOj oblasti, kao uvek, piše s odlučnom samouverenošću i sigurnošću. Njeno je shvatanje bilo da u ovoj zemlji prvu reč treba da vode „radnici“, a „radnici“ su intelektualci i seljaci, dok je buržoazija neradnik koga treba maći s državnog kormila. U duhu te ideologije, ona se zalagala za savez napredne inteligencije i seljaštva. U jednom drugom momentu ona gubi veru u to da će inteligencija obezbediti dolazak boljih dana i svu nadu polaže u seljaštvo, koje ima jednu večnu, neiscrpnu snagu. Njena je, isto tako, draga ideja da kultura i politika treba da idu ruku pod ruku radi dobra naroda i istinskog boljitka čovečanstva. Ali njen politički instinkt nije produbljen: za nju je Anri Masi dobro video da Zapadu preti najezda Istoka i da se tog Istoka stvarno treba pribojavati, a Masi je ideolog iz Morasove čete, koji nije ni najmanje dobro predvideo da će se njegov pokret s krajnje desnice „Action frahcais“ slomili o Otpor evropskih naprednih, a ne neevropskih imperijalističkih snaga.

Isidora je pronašla način da esej bude ispripovedan. Pišući eseje, ona pripoveda (kao što, bar donekle, pišući putopis, zapis ili pripovetku — Piše esoj); njeno pisanje ima uvek noeposrednost usmenog kazivanja. Taj izgled usmenosti donekle pojačavaju njene digresije i podsećanja. Ona se stalno priseća nekih analogija i mišljenja da bi istakla tačnost ili uverljivost onoga što iznosi. Njeno raznovrsno znanje potkrepljuje skoro svaki njen stav ili iskaz, ali kod nje nema velikih obrisa nekog shvatanja života koje bi sve strane njenog dela skupilo u jednu prirodnu celinu. Iz njega zrači i tanana inteligencija, i velika osećajnost i bogata erudicija, ali ono nema plana, ono izgleda kao slučajno koncipirano, kao rezultat upornog sitnog svakodnevnog rada, koji treba poštovati, ali koji nema dimenziju grandioznog, sintetičkog, monu– mentalnog. Isidora je u književnosti vezilja, a he arhitekt i graditelj. U svoj vez ona je utkala razne teorije, shvatanja, znanja, zapažanja, ali nijedno nije postavila kao temelj na kojem se gradi jenimstven pogled na život. umetnost i ljudsku sudbinu.

Dragan M. JEREMIĆ

3.

EO 1 O ela aĆ dai Bevu aa ir

EZ