Књижевне новине

| PESN

MILO SLAV

IK,

RAD PAVIĆ: „VOJI-. ILIC“; „PROSVETA“, BEOGRAD 1961.

TI NJEGOVO VREME

Monografija Milorađa Pavića o Vojislavu Tiliću, objavljena najbr kao predgovor Ilićevim „Sa| ranim delima“, ima sve odlike savesno i valjano obavljenog nsučnog rada. Pisac sam ističe da nije imao nameru da napiše „sintetičšku studiju“ o Vojislavu Iliću, nego da ·omogući - rad. na jednom takvom budućem delu obavljanjem prethodnih istraživanja i sređivanjem. građe do koje se moglo doći: „Ovde je pesnik staviljen u Svoje vreme i sredinu, prikupljeni su materialni „podaci, ocrtan je njegov 'azvojni put, osvetljen politički ik i, naročito, političko · pesniš · vo Vojislava Ilića u vezi sa Vvarnošću u kojoj je nastajalo“. lastojeći đa dž celovit lik Voislava Ilića, Pavić se savesno | koristio naučnom | „aparaturom. Grrađom koja je stajala ma raspolaganju i ranijim istraživačima života: i·dela Vojislava Ilića, on se koristio veštije i svrsishod nije od ostalih, jer je :na osnovu noznatog, ali neiskorišćenog mavrijala, dao neka. nova -. osvetonja. Naročita vrednost ove Pavićeve mionografije je u tome lo izvesni njeni delovi imaju ·'ar novine: pisac je otkrio dosta iepoznatog. arhivskog materija(a pomoću koga je razjasnio zvesne · „nedovoljno obrađene poeriođe iz pesnikovog života. Osim toga: što. je u ovoj moenografiji ocrtao Ilićev ljudski i pesnički lik, Pavić je na osnovu nove, nepoznate građe korigovao izvesna mišljenja o „pesni-

čen. Korisni su i Pavićevi podaci koji govore o značaju uloge koju je u duhovnom formiranju Vojislava Ilića i njegove braće odigrao njihov domaći „uči“elj Vasa Gavrilović, čiji je uticaj bio naročito važan za docniju Vojislavlievu orijentaciju ka stra nim književnostima. Pavićevi argumenti na osnovu kojih tvrđi da je Vojislav Ilić već bio formiran pesnik jedne nove škole i novih gledanja na poeziju — kojom 'se· odvojio od uticaja starijeg i mlađeg omladinskog pesništva — kada je oko 1880.' godine stupio u Kmjiževni život, takođe deluju. ubedljivo. U svojoj monografiji pisac se vrlo mnogo zadržao na Ilićevom političkom pesništvu rekonstruišući — pomoću njega s.jedne. a pomoću istorijske literature s đruge strane — vreme u kome ie Vojislav Tlić stvarao, pridružujući se, na taj način, Velibnru Gligoriću, Vojislavu Đuriću i Đuri Gaveli koji su, ranije, ispravili zabluđu o Vojislavu Iliću kao politički i društveno neangažovanom pesniku. . Pavićevo izlaganje naročito Je zanimljivo na onim mestima gde on analizira Ilićevu polemiku sa Rađovanom Košutićem i posledice koje ie ta polemika imala na docniji odnos kritike prema po-

ecziji Vojislava Ilića, Dajući tom razdoblju Ilićevog života naročito istaknuto mesto, Pavić je svoje monografsko „kazivanje obogatio postupkom književno-is torijskog preispitivanja. Takođe treba istaći Pavićev pokušaj coa pomoću biografskih „podataka pokaže kako se i zašto pred kraj pesnikovog života „menjao karakter Ilićeve poezije, i da potvrdi rezultate do kojih ie Nikola Mirković došao hronološkom analizom Ilićevih pesama. I Mirkovićeva hronološka analiza i Pavićev biografski metod kazuju da je Vojislav Ilić, suprotno Dučićevom tvrđenju, „na svoj način osetio i ona rešenja i putove u pesništvu koji su posle parnasizma vodili ka simbolizmu“. Nastoieći đa u ovoj monogra= fiji iznese što više sigurnih materijalnih podataka i da šio celovitije osvetli stvaralački i ljudski lik Vojislava Ilića Pavić jeu, donekle, zanemario način svoga kazivanja, tako da su izvesna suvoća i nebrižljivost njegove tvrđe, stilski neelegantne rečenice jedini vidljiviji nedostatak ove knjige. Pozdravljajući Pavićev rezultat, možemo samo da poželimo đa i drugi naši Pisci nađu isto ovakvo savesne i vred

ne tumače. „Dušan PUVAČIĆ

BANKET

zovom delu i njegovoj ličnosti i .

wo vezama koje su postojale između nekih razdoblja njegovog života i poezije koju je tokom njih pisao. Ovđe se u prvom redu misli na uspeli pokušaj raziašnjenja Ilićeve veze sa Milevom Jakšić, mlađom kćerkom Đu re Jakšića i sestrom Ilićeve prve žene, koja je, sudeći po jednom pesnikovom pismu, prej:tavljala. njegovu najveću strast ı Životu. Prilikom razjašnjenja »voga odnosa pisac je koristio nepoznatu arhivsku građu i neobjavljenu Ilićevu prepisku. Pavić. je, takođe, podvukao, koliki je bio značaj susreta. Vo: islava' Ilića. sa ruskim oficirima za vreme boravka ruskih dobrn=

woljacacu „Srbiji .1876/187%7.yigodiv.”

ne,-tokom rata: sa "Turskom; .taj' susret je bitno,iuticao, na „docnir je Ilićevo pesničko, opredeljenje, a bio je do sada nedovoljno UO-

WR DD DD DO LUEE"I___-

Nastavak sa 3. strane skladnu celovitost i dorečemost. Međutim, u trećoj knjizi oseća se često intervenisanje pisca (na primer, početak poglavlja „bBarutanski na. konju“) čime se remeti čitaočev doživljaj jednoga sve ta i sugeriše mu drugi; u tim momentima, i na tim stranicama, i Krležin. stil. postaje suvlii, izrazito novinarski, komentatorrs*'i, a time se remeti i sftilska ujednačenost koja je karakteristična.za prve dve knjige „Banketa u Blitvi“. Sem tih malih padova, Moji umekoliko razbijaju kompozicionu skladnost dela, i ogrubljuju. mu lirsku obojenost, „Banitet u Blitvi“, baš zahvaljujući ovom. objavljenom~nastavku,” im#. sve=uwmetničkej»odlike „/ırležinog: prvog romann=xBovratak,r„Filipa Latinovića“ i , dramskog ciklusa „Gospoda Glembajević,

SNIHETE

Krližina dramska sredstva, monolog i dijalog, i ovde su glavna snaga, lepota, sugestivnost

i vrednost njegove umetnost. S te strane Krleža wnije izneverio sebe. Ta sredstva

omogućila su mu da do kroja kaže istimu o svetu koji je, bar za nas, nestao, koji se davio. vlastitim rukama i čija ıe Jedina spoznaja sadržana u završnim rečima „Banketa“: „...i tako što nam preostaje? Kutiia olovhih slova, a to nije mnogo, kao žto je rekao Kerinis, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u odbranu SVOE ljudskog ponosa“. To je, u OSnovi, sva filozofija življenja toga sveta kome egzistenciju obezbeđuje samo metak: „olovnim slovima“ taj svet je započeo i završio svoje bitisanje.

Tođe ČOLAK

tekst ispravnosti konačnih zakjučaka, Undsetova raspravlja

Jedan pesnik -

ee • koji veruje SRETEN PEROVIĆ: „UKLETI HRAM“;

„PROGRES“, NOVI SAD 1962.

Ostao je u svakoj pesmi, u svakom glasu i prelivu i melodioznim kađencama, čist i smiren i gotovo zaverenički okrenut osluškivanju legende i tajne, predat potpuno tom „opevamju prohujalog imaginarnog savršemstva“. Pesnik Perović tumači i peva jedinstvo u raznovrsnostima i raznovrsnost u jedinstvu kao ukleto nešto i kao glas same tajnovite uvertire za svetove koji su i van realnosti i vam neizbežnog „razvijanja porekla u početak“. Opet, veran se bi i već jednoj osobenoj, samo svojoj tradiciji, i u ovoj kmjizi, Perović se nedvojbeno i pesnički istrajno približava svom opredeljenju: sve je u životu tajnom pleteno, a ono što je znamenje i saznanje i istina doslućuje se nekim ukletim hodom po samom sebi i po godinama koje nisu bile baš milosne i zato se o njima ne može glasno i ditirambski sanjati. Aluzije ostaju kao nešto što izmiče u vremenu, kao doživljaj koji se sve više od nas udaljava, a drži nas u svojoj vlasti. To su trenuci doslućivanja.

Pesma je, međutim, odavno već počela. „U duboku noć posećuješ me kao sjenka, pregrštima zbiraš sokove mojih strepnji i u bregove nosiš kamen da ih razdani. U mojim snovima rastu zubi protiv svih ratova, protiv gBaženja cvijeća; od njih kreću purpurne ceste da djecu led mimoiđe. A kad se odjutri, kad čudesno umulmu vrenja, iznova mi prilaziš, majkol...“ Sve je u znaku usporavanja i zaustavljanja. Sve teče sporo i melanholično. Sve je · podređeno vrhovnoj volji: da se sve kaže, da se govori uopšteno i da onda nije baš značajna ona krilatica — poezija, muzika, prevashodno.

Svet je ono što je već bio i što jeste sada. Promene su posve neznačajne. Brdđi i juče i danas u bol urasla. Kao da se baš ne priznaje: da svet od juče nije svet od danas. Lirski štimung ovde ima snagu zvona koja rađaju povorke i jutarmje magle, puste i sSsumorne na golim brdima. Ostaju još majke, da hladnim čelom miluju kamen i ljube rosu, pozlaćenu i čistu na bregovima. To je izdvajanje od realnih sfera. Perovićevi predeli izatkani su nežnim bojama i puni melkote, ali — oni su kao bez daha, bez vatre i bogatih gozbi, bez preobilja.

Pesnik ostaje dosledan: veruje jutarnjim maglama, šumi i senkama, tom tamnom bolu što plaminja i što sagoreva među prstima. Više od drugih ističu se pesme „Pjesma gorosječa“, „Glas usamljenog gorosječe“ i „Šumareva lagana priča“. To sjedinjuje poetsku nit i večnost „jutarnjom maglom i šumama otetu“, Ovo je peta zbirka pesnika Sretena Perovića i njome ie on još jednom potvrdio svoj put: zaveštanije legendi i gotovo pokloničko verovanje u svet senki i melodioznih tišina koje nastanjuju tajnoviti zvuci i jutarnje magle na brdima, pustim, golim i neutešnim. Pevao je neposredno a meko i još jednom pokazao da je pesnik, jedan od onih romanhtičnih, koje današnji svet ne priznaje i ne voli. Ipak, njemu je to dovoljno, zna šta hoće i veruje u svoj glas i u svoju ia 'U tome je njegova šansa i njegova pređ n

Rade VOJVODIĆ

NOVI

s

wnr EEK

| GAA

Mirko VUJAČIĆ

PET PESAMA

ČASNE SESTRE

Ruke su im uvele na ranama, Usne su im umorne od moljenja, Sreće su im, obučeme u bijelo

Dok noću sanjaju. .

O, vi, vjeremice sitnih želja

Ostah vam dužam. o, ! Sve će vam dugove izmiriti zemlja» A vi to nećete znati —

U tome je zbilja sreća.

ZAVJESE

zavjese na prozorima

Nikad nijesu radozmale.

Dobre bijele zavjesice.

Kad dune vjetar .

Ne tražite da Vas pridržim;

A kad ostarite

za vas me plaćam parcelu ma groblju Samo su vam potrebna dva konmopca O kojima visite.

Zavjese ma prozorima .

Zbilja nikada me ogovaTaju Nemirno tijelo mo13če.

VRACARA

Srešću te, znam,

Kad se zvijezde smire,

A ti samo primi ruku

I mačem jave probij mu opnu. Možda će ti bolje biti:

Jer nikad me valja biti dobar. Ako te pozdravim izmemada, Skupi snagu i okreni

Leđa bez pozdrava.

Jer ljubav je vračara šarlatanka, Sto varljive karte baca svijetom. Draga, čuvaj se vračara!

CVIJECE

Cvijeće me valja gledati u vazamd, Osim da podsjeti na umiramje. Otvori prozoT prijatelju, . Da vidim jedmu šaremu, familiju, Ispod, krova sumca.

Ostavite cvijeće da živi

Jer ubramo plače mijemo,

A vi ga me čujete.

Ostavite cvijeće da, živi,

Jer i ono plače

A vi mu ne vidite suze. Cvijeće nema tužioca,

Da optuži čovjekove ruke.

NEPRAVDA

Ima negdje jedma žena

Izgleda plava i tiha.

Ima negdje jedan mir

Sto ga je Kairos u ćubi ponio, Golema nevoljo moja!

ca bez umetničke discipline i sa= moograničenja sredstvima forme. Svekoliko njegovo iskustvo, to preobilje izvanredne fakture,

TRAJNOST b TOPLINE

SIGRID UNDSET: „KRISTINA „LAV-

RANSOVA“; „PROSVETA“, BEOGRAD 1 1961; . PREVELA. JELISAVETA. MAR: _KOVIĆ :

Pouzdđanija· obaveštenost o svetskoj literarnoj prođukciji dvadesetog veka navešće nas na pomisao da delo 'uUndsetove posmatramo sa ubeđenjem. da ono.počiva na mirnim visovima klasike, pod veličanstvenim prahom njenih sigurnih prostranstava; pošteđeno dilema kontroverznoš štiva, ono se laka srca

predaje u ruke ljubitelja literature, sa izuzetnim osećanjem

da je popunjena jedna osetna praznina u domaćoj prevodnoj literaturi, i da je zadovoljen oprobani ukus čitaoca. Ipak, specifičnost „Kristine Lavransove“ “upućuje nas na celishodnost razgovora o sudbini klasike "u: savremenoj umetničkoj situaciji, o njenim akcentima okrenutim savremenosti i o čvrstini

njenih duhovnih kompasa; najposle, o jednom suštastvenom

odnosu istorije i savremenosti, pogotovu .kada je u. pitanju ·

autor čije su sklonosti za istraživanje prošlosti uvek samo pratile težnju da se otkrije smisao života suvremenog čoveka.

Napor Undsetove da razume psihu svojih. dalekih predaka ·

iz XIV veka, naravno, ne:'može se intonirati tvrđenjem o eskapizmu umetnika u trenucima uzburkanosti i unutrašnje depresije savremenog 'društva, kao što je svojevremeno. bio slučaj sa autorima romana „Prohujalo s Vihorom“ i „ Bubnjevi duž Mohavka“. Tako privučena istorijskim nejasnostima epohe koja je pobudila uvređenost norveškog nacionalnog ponosa, ona nije imala ni nameru da tačnosti vizije jednog sveta ospori kakvu neiskristalisanu vrednost ili, pak, doprinese

njenoj prodornosti i unutrašnjem sjaju. Samo vremenski ,

uokvirena, njena trilogija pripada tvorevinama sa. istorijskim

ambicijama; u svemu ostalom otkriva se umetnikova, duša uzbuđena savremenošću, sudbinom čoveka koji je izgubio

stazu ka zelenoj svetlosti unutrašnje ravnoteže. Za razliku.od ·

svoga skandinavskog8 zemljaka, Danca Jensena, koji je u „Dugom putovanju“ sklon mistifikaciji istorije i podvlašćivanju njenim zatvorenim krugovima,

svet kroz proziynu lepezu vremena, sa poverenjem. oslušku-

jući njegove šumove i njegove trajne istine. Njeno uranjanje

u valove prošlosti nije igticanje bele zastave u' sadašnjosti;

poput Fojhtvangera, ona od istorije iščekuje pomoć za razrešenje dileme savremenos čoveka, verujući da se psihologija'

čoveka nije promenila za protekla stoleća i da su ljudi u svim vremenima reagovali podjednako u pitanjima osećanja,

savesti i morala.

Tako, u obimnoj materiji „Kristine Lavzansove“, usred

slika društvenih naravi i burnih političkih zbivanja daleke

epohe, izdvaja se jedna večita tema odnosa muškarca i žene, tema vernog srca i uzbuđene,

4.

Undsetova hoće da sagleda .

ponosne misli. Spisateljica varira ovu temu raznoliko: u krajniem aspektu, razrešava_ iući i sopstvenu religioznu dilemu vezanu za obraćanje tihim prisnostima rimo!ntoličke vee, ona Je postavlia kao sukob mita pobune i smirenosti. Unutar ove ·teme, kao pod-

i o odnosu tradicije i neizvesnosti novih strujanja, pri čemu je njeno merilo uvek i isključivo ispunjenje života u granicama sudbine; tako se Kristinin put, kao i duhovna evolulucija samog autora, predstavlja uzoravanjem ledine, traganjem za novim osloncima i udaljavanjem od iluzornosti

patništva i osećanja časti doma Lavransovih. Ustanik protiv ,

tradicije, Kristina ipak nije pobunjenik po svaku cenu; ona poštuje samo impulse srca i savesti, i kada se njen put završi saznanjem da je misao stare Oshild o potrebi da se život proživi u ravnoteži duha i osećanja i u otklanjanju žalosti za prohujalim konačna istina života, njena smirenost neće biti ponovno priklanjanje tradiciji, nego jedno sintetično osmišljavanje njene veze sa novim dahom zemlje i ljudi. Kritičari su upoređivali sudbinu Kristininu sa tragičnim likom Ane Karenjine; ali dok Tolstojeva junakinja ne nalazi način da reši sukob društvenih konvencija i Ssopstvenog uverenja da ne treba grešiti protiv prirode ljudske individualnosti, Kristina Lavransova svojim stavom prema životu nadmašuje tragično osećanje njegove nesređenosti i predodređenosti da guši i zapretava individualnost ljudske akcije. Junakinja UuUndsetove, dakako, nije ni svetica ni miropomazanik jedne eklektične predstave o idealnom tipu žene koji bi rehabilitovao tron ženske lepote i čednosti; pa ipak, u trentku svog umiranja među armijom nezapaženih, ona se nadmeće sa obrascima velikih žena u literaturi, predstavljajući srećnu, izuzetnu sponu muških junaka saga Gunara i Njala.

Mođena glasovima srca, Kristina je sačuvala sve ono što je u nemirnom vremenu ostalo od jedne zajednice koju je u samom početku svet gotovo jednodušno prokleo. Undsetova je na njenoj strani; štaviše, kloneći se godinama sve većma idealu jedne konzervativne, smirene ljudske zajednice prožete verskim raspoloženjem, ona će pomisliti kako ne postoji ništa vredno u svetu osim postojanog ženskog srca i volje da se održi plod života upravljen prema njegovom zovu. RErlend, pak, prototip svakog pobunjenika unutar vladajuće klase, zadobiće samo blaženstvo vremena za razmišljanje o „muškim“ stvarima: o osećanju časti, ponosu, o Sili i mizeriji. Spoljni događaji koji prate njegov i Kristinin zajednički život kroz dvadeset pet godina, sa svim obeležjima reakcije jedne neprijateljske sredine, nisu toliko značajni koliko Undsetova ideja da u svim epohama, bez obzira na prilike i ambijent, važe isti unutrašnji zakoni koji spajaju i razdvajaju muškarca i ženu, izazivaju njihove radosti i tuge, i doprinose održanju ognjišta. Možda je to poslednji i jedini zakon za Undsetovu — zakon održanja vatre u svetom žrtveniku života, zakon koji je Kristina primila iz srca svoje matere; suprotno Tolstoju, u delu Undsetove ginu besmisleno oni koji nisu poznavali njegovu vrednost, „pobunjenici protiv topline i stamenosti duha. Jedna optimistička ideja o životu izbija iz saznanja da se i gordi Brlend najposle priklonio vatri ognjišta, jednom senzibilitetu koji je i tajna, i svetinja, i jedinstvo misli i osećanja.

„Kristina Lavransova“ je tako jedan mit o životu, koji je prevazišao sheme pobune i smirenja; jedna prodorna pesma o. noeizmenljivosti ljudskog srca u vekovima. Može se uvrstiti u ženski roman, u roman hroniku. Širok je i obiman, kao reka života, i dopušta sva tumačenja. Izabrali smo

jedno' šelrenirovsku istinitost i misterioznost likova. kojia

bito zrači u naše dane. ŠONH Milivoje JOVANOVIĆ

\

ROMAN ĆAMILA SIJARIĆA

Nastavak sa 3. strane

pred njim je još samo tragično osvedočenje o rasipanju porodice, o promašenoi egzistemci;i njegovih potomaka, senilnostduhovna smrt i konačna, fizička smrt. Najstariji unuk Saltan, rascepljenm je između emocionalne nezadovoljenosti, alkohola i traganja za samim sobom. Amar, najobrazovaniji, dospeo do fakulteta, najsvesniji je neizbrisivog prisustva svega bihorskog u sebi, svega onoga što ne dopušta da se potpuno otrge i vine u neki drugi svet, o neminovnosti povratka tamo odakle je pomikao i gde jedino pripada. I Ruška, konačno, unesrećena svojom jalovošću, obuzeta ljubavlju za porodicu i bolesno opierećena nekakvim „gospodstvoniı koje je upoznala kad su je udali za starog agu u Rožajima, i zbog jalovosti vratili, bogato nagrađenu, u Bihor,

T ovako simplifikovano prepričani osnovni elementi sadržaja sugerišu pomisao da bi tu mog.o biti reči o hronici događaja za koje se vezuju ljudske sudbine. Sijarićeva knjiga „Kuću kućom čine lastavice“ nije, međutim, roman-hronika Koji bi obuhvatio istor w “e tokove, ili bio velika na cionai;na scena, na kojoj su porodica, dom, klase, naslikani izuzetnom „pmnarativnom snagom. Ovo delo, koliko se to može utvr diti, obuhvata nekih desetak Bodina i nekoliko glavnih regionalnih karaktera. Nije, dakle, evokacija jedne prošlosti. S duge strane, ne može se ni govoriti o nekim „društvenim promena a koje bi se izražavale kroz smenu generacija o kojoj je u knjizi reč. A najmanje je to roman u klasičnom smislu. Ne mogu da se otmem utisku da je Sijarić iedan od onih „nesvesnih“, „stihijskih“, talentovanih stvaralna-

scena,

izraženo je spontano, iskreno i nenategnuto, ali bez dovoljno snage da tu fakturu, kako bi Eli Finci rekao, „ organizuje u celinu čiji je životni i umetnićTi integritet neprikosnoven, neponovljiv baš zato što je duboko originalan i izrazito subjektivan a ipak, u tim svojim bitnim osobenostima, istorijski objektivan, univerzalan“.

Šta je, konačno, pitamo se, to delo? Kako definisati knjigu ža koju je mnogo lakše utvrditi šta sve nije nego šta u stvari jeste? Odgovor na ovo pitanje je, ujedr no, odgovor i na sledeće: šta je u Ovoj knjizi vrednost, a šta to nije? „Kuću kućom čine lastavice“ je, pre svega, evokaci,a jedne regionalne psihološke kli“ me, a zatim, đelo sa izvanredni epizodama, scenama i fragmentima, sa poetskim i filozofskim pasažima, koji ponekad dostižu najveći nivo i podsećaju na Andrića, delo sa mnogim mestima koja zanose i zadivljuju. Pa ipak, to je samo literatura dobrih fragmenata, izvanredno tkivo neadekvatno „organizovano. Mogućno ie „susresti se u tom tekstu sa tumačenjem vremena kao zbirom istorijskih događaja i prevrata, smenjivanja silnih nekakvih vojska i okupatora, sa izražavanjem „sopstveneč filozofije po kojoj suštinu živo” ta čine ljudski grobovi i međe koje dele liudđde. Sa shvatanjem opšte prolaznosti kojoj ne podležu jedino muke čovekove, i sa nizom izvanrednih, snažnih, dramatičnih, simboličnih, ljubavnih > opservacija i đrefleksija, koje govore da se Sijarić mestimično” upućuje visokim artističe kim ciljevima. Zbog toga se izvesna sugestivnost Sijarićevoj knjizi ne može poreći. Njegecva osnovna, pomalo fatal'stička misao: „Činilo mi se da su mi me bo i zemlja tu na domaku mojih ruku ali, kad god sam s? pružio da. ih dohvatim, oni SG bježali ispred mojih ruku, i me

· đu mojim prstima ~“ ostajalo ie

samo lišće našeg javora, i crni

gar naših lastavica...“ do čitaoca. Sa OBE

Bogđam, A. POPOVIĆ

KNJIŽBVNE NOVINE