Књижевне новине

RISTO TRIFKOVIĆ

ISKUŠENJE | KILI PRAVDA ČASA

WILD ga ________J COO HORU UR OROOVONN

RISTO TRIPKOVIĆ: „SARAJEVSKO LJETO“; „VESELIN MASLEŠA“, SARAJEVO 1962.

„Ljuđi, vi ste zabludjeli i tro-

šni. Vi prolazite. Ja tako dobro

vidim, ja savršeno čujem hod vašeg prolaska. Ljudi, vi se polagano žderete i osipate, odronjavate u smrt. I smrti je sve više. Jedu vas nesreće, a vi ste ravnodušni...“ Tim „upozorenjem, koje je u isti mah i sveđočanstvo o određenom stanju moralne svesti, Risto Trifković otvara put ka svome delu: do samoga dna ono je iprožeto temiporalnošću. Vreme je postalo naša kob; nesigurnost koju udišemo sa vazduhom, i koja je nespokojstvom, nepoverenjem i nestrpljivošću ispunila naš vek i naše biće, dozvoljava nam da verujemo jedino u čas koji sada traje. Kairos, bog pravog časa i povoljnog trenutka, odavno se pretvorio u božanstvo kome se svi klanjaju; uvek kada se sruše glavni bogovi, sporedni i trećerazredni postaju predmet opšteg obožavanja. Kad god nam ponocstane vere da ćemo istrajati i uspeti, kad god spoznamo da u nama nema više ni dovoljno nade ni dovoljno snage da pokrenemo svoj duh ka nekom dalekom, uzvišenom, možda imaginarnom, ali potrebnom, etičkom idealu, kad god shvatimo da ni u nama ni oko nas nema više one omam–ljujuće strasti, koja je nekada, u romantičnom vrememu Vverovanja m sutrašnjicu, mnoge naraštaje naših predaka činila bogatijim za jednu iluziju i siromašnijim za jedno razočaranje, tražeći oslonca, tragajući za opravdanjem i potvrdom svoga prisustva u vremenu u kome smo se zatekli, i u kome smo zatečeni, mi izgovaramo magičnu, mrsku, kukavičku, utešnu, isceljujuću reč — sada i ovde. Ona je izraz naše opustošenosti, našeg siromaštva, naše oluđenosti, našeg nesnalaženja. Ona potvrđuje našu želju da ispunmnimo vreme koje nam je dato i kome se ne pokušavamo odupreti. Zato nam je ljubav, koju sada osećamo, jedina i prava ljubav našega Žživofa; zato nam je sreća, koju sada uživamo, najpunija i najdragocenija; zato nam je vrlina, koŽu~smc sada otkrili i prihvatili, vrbunska, sveta i nezamenljiva. Sada i ovde počinju i završavain se svi naši životi; i ne mis1imo o tome da će se, možda već sutra, otvoriti pred nama druga, nep:znzsta, tajanstvena prostran-

stva, u kojima ćemo možda, ko Zna, živeti, i to živeti drukčiji, izmenjeni, novi. Sada i ovde traJu Sve maše nedaće i naše slave, sada i ovde mi živimo, mi jesmo —- radimo, patimo se, volimo, grešimo, pobeđujemo, mrzimo; sada i ovde otkrivamo i zaboravljamo svet. Sada i ovde sjedinjuju se, zapliću i otpliću, sve niti našega života, jer sutra, nikad se ne zna, sutra možda neće ni postojati, i svaka noć možda je naša poslednja noć, svako jutro možda je naše poslednje jutTo, svaka reč možda je naša posledrija reč, Kada u svitanje otvaramo oči i, zureći u tavanicu, shvatimo da smo dočekali još jedan dan, da smo još jedan dan, makar to bio i poslednji, ukrali od smrti, spremni smo da donosimo odluke koje će važiti za ceo život —- jedino toga dana, sada i ovde, i više nikada. Time pravdamo našu nemoć, naše podlosti, naše grehove: pred lisipovskim Kairosom šapućemo gorku molitvu 'Daj mam damas!) da živeti znači živeti sada i ovde, u ovom času koji je čas našega iskupljenja, trenutak sudbine, možda poslednja povoljna prilika koju treba uhvatiti za perčin, „pravi trenutak koji, po svaku cenu, tre ba iskoristiti.

Opominjući da postoji i jedno drugo vreme, koje on ne ostvaruje, ali koje nagoveštava i u koje veruje, Risto Trifković negira kult pravoga časa. Kroz mrak i uzdahe, kroz suze, patnje i umiranja samotnih i beznadežnih, on ispoveda veru u bolji svet. Njegova pripovetka time dobija duboko etičko značenje. Presek kroz životnu etiku njegovih gorkih i čemernih junaka, koji žive u vremenu bez nade i budućnosti, i za koje smrt nije izvesnost kraja, već neizvesnost jednog novog, nepoznatog vremena, pokazuje deformaciju jednog božamstva, metamorfozu Kairosa u MBiosa, boga života, i u Kronosa, boga vremena, koji, na kraju, proždire vlastitu decu. Ispunjavajući život u kome se prošlost javlja kao uspomena, kao bol u preponama ili kao mučnina koja lako ne prolazi, "T'rifkovićevi jumaci raspeti su svešću da, živeći uvek i samo u vremenu koje poznaje jedino sadašnjost — i u kome verovanje u budućnost ne postoji, kao što ne postoji ni spoznaja iskustva pro-

Neompino

BB

dB ROFPISM O

ŽAK PREVER:

„ČARI LONDONA“;

ANRI MIŠO: „KRLOVN“,

LUJ ARAGON: „IZMIŠLJENE RUŽE“; SEN-DŽON PERS: „KIŠE“; „BAGDALA“, RRUŠEVAC 1962; PREVEO NIKOLA TRAJKOVIĆ

Moderniji i savremeniji francuski pesnici dozvoljavaju, čak i sugeriraju, dvojak odnos prema svom stvaralaštvu. Ako se pretpostavi, što je sasvim realno, aa pripađaju širokom literarnom pokretu koji nastoji da produbi poruke i ostvarenja velikih stvaralaca druge polovine XIX veka, onda se oni mogu posmatrati, ši re, kao neka vrsta kolektivne težnje ka obnavljanju poezije. Nadovezujući se na Bodlera, Lotreamona, Remboa i Apolinera, uz nadrealizam ili pored njega, n.vi pesnici ostvanuju napor da. uprkos teško dostupnim dostisćnućima nedavne velike poezije, izgrade jednu još veću. S druge strane, oni su zamimljivi po SV" joj integralnosti, kao samostalne stvaralačke ličnosti, koje deluju u novom vremenu i u novom du hu, pod izuzetnom atmosfero', uz podršku komplikovanije i nespokojnijie inspirativnosti. U koni pleksu evropske literature BtBia su u prvom planu: svejedno 7) li ostvaruju san, igru ili zbiliu deluju s puno poverenia i snage.

U tom smislu poduhvat „Bač dale“ — da sulccesivno izda najistaknutije savremene francuske pesnike — odgovara nizu impera tivnih zahteva. Naša novija KU" tura dugo je i vrlo uporno ia tila od perifernosti, tako da __ nedvosmisleno imao utisak e razvojem svetskog duha 250 r jemo vek i više. Pojava na Toj alista u mnogome je izmenila S. tuaciju: boraveći boemski ili i zaltirano po evropskim metropolama, opšteći sa intelektualnd umetničkom avangardom, oni *U

j št i akorde i oduševljeno saopštavali a e flui imodernijih stvaralač

IA ali ipak n2~

kih preokupacija, ubedljivo, jer je pun tnog, haotičnog i ezoter lo u njihovom pokušaju

o sakramen teričnog 91da iz“

KNJIŽBVNE NOVINE

mene sadržaje i emocije. Tek danas, kad se na ovom našem terenu izmenila istorijsko-soc'jalna konstelacija i kad imamo dovoljno materijala da saopštimo svoje i savremeno, približavanje evropskoji kulturi postaje ne 33 mo mogućno, već i konstruktivno. Neophodno je samo, u momenti ma primanja tekovina i njihovog uklapanja u naša duhovna kretanja, posedovati jednu sistemntičnost. Neophodno je znati šsu3 se hoće i studiozno, to jest su osećanjem odgovornosti, prići za datku: izvršiti izbor najreprezen= tativnijih pesnika, odabrati najkarakterističnija dela i, konačns,

NIKOLA TRAJKOVIĆ (crtež Z. Džumhura)

šlosti. — u stvari gube igru za Živobom. Vreme ih lomi i razjeda pre nego što stignu da odgonetnu njegovo trajanje i svoju mogućnost da mu se odupru voljnom akcijom, humanom etikom i ostvarenim delom. Kairos, nji-

hov dvolični bog, surovo im se.

narugao: pokazao im je tvrdi i proždrljivi lik Kronosa, i oni uviđaju da je sve kasno i da spasenja nema. Minulo se ne može povratiti, ništa se ne može ispraviti, ništa nadoknaditi. Šarena niska dana, koje su dizotalja-

vali, rasula se u njihovim vlas-

titim rukama, labave i slabe veze su se pokidale i sve je otišlo u bestraga. Oni spoznaju svoju promašenost, pustoš i suvišnost. Otuda u Trifkovićevim pripovetkama toliko mnogo snmoubistaVh | Smirii, Prevareni od jednog, uni se obraćaju drugom božanstvu, bogu smrti, verujući da će u njegovom okrilju naći noVo vreme kojim će nadoknaditi izgubljeno. „Gledao je na svoj život, u trku, u frenu, kao na zbir pogrešaka, raštimovanih detaija, čudnih zbivanja i neostvarenih snova. I dok je padao, bio je to samo trenutak, jedan od najkraćih trenutaka života, dok je sitrmoglavce padao u dubinu koja se primakla, i dok je pad bio žoš život, on je osjećao kako Je faj let divam i kako ima svog smisla, let prema nečemu, konačno neRckav korak, i dok Je padao u dubinu, mislio je nn ušteđevinu i u džepu je nesviesno prevrtao znojav metalni novac, i bDosljednja misao je bila dua će, jednom, kad se sve ovo zaboravi, kad rižicka legne preko niesove srurti, jedne jsodine, kui:piti novo OoGijelo, i cipele, i kravotu, i pustiće brčiće, i prelstsvljaće se kao trgovački putnik, i kazaće tom svijetu, nekakvom tamo krčmaru, prvoj ženi na koju naiđe, ili željezničkom službeniku sa fe-

| „zo NMNR|IJJUHH\W\\ ST sram. PPIPPHPyTi an eee SSR,

e azrarasCz [0 MIB

ta dela prevesti adekvatno, ubs1 ljivo ih transformisati sa mat:č nog jezičkog međijuma na 98novu pogodnu da ih istakne i približi tuđem jezičkom izrazu.

„Bagdala“ i Nikola Trajković vrše retko koristan posao. Jugo slovenskoj čitalačkoj „javnosti pnužaju što je mogućno potpuniji uvid u stvaralaštvo pesnika na koje se odavno gotovo Ssvi'Dozivamo, koje ističemo i slavimo, ali čije poetske sadržaje s predumišljajem čuvamo za posvećene. Aragon, Prever, Mišo i Sen= Džon Pers (uz Elijara, Sipervijeia i Šara) — najomiljenija imens savremene francuske poezije izlaze konačno na svetlo našeg dana: da posvedoče o lepoti i ıiz budljivosti svojih egzaltacija i o moći poezije kojoj pripadaju. Dela koja su pred nama srećuo su izabrana, karakteristična su, omogućuju da se pojmi bit i izu zetnost svakog pesnika ponaosob. Od retke obdarenosti sposobnošću lepog povlačenja, nadmoćm, = odstojanja, preko vitmenovsknv osmišljavanja jednostavnih tema, do zahteva da se kreira pe sma „koja će uništiti poeziju“ svi oni slave veličanstveno lutalaštvo okeanima, pustinjama i“ gradovima, u jednom cilju: da postojeći svet dograde, izmene, prevaziđu i da, u spoznatim oblastima, požnju bogatu žetvu invokacije, čuđenja i otpora. Utaliko je pre za žaljenje što ovim prevodima nisu dođati i oni 'z Aragonove zbirke „Le Creve-Coeur“, Mišoove „Passages“ i SenDžon Persove „Amers“. Uvid u niihovo trajanje i delo time b: bio potpun.

Prevod, i pored sve predanosti poslu, sadrži izvesne slabosti. To otuda što Trajković, vaspitan u tradicijama nešto klasičnog, nešto parnasovskog francuskog jezika, nije osetio svu komleksno9st modernog izraza. Kod ovih pae-

njerom, kazaće da je on Taj i Taja 0

Realnost sveta u kome se kreću i u kome traju Trifkovićevi junaci poremećena je i pomućena. Oni idu jedimo onom stranom ulice koja je u senci. Svoju trošnost i svoju podložnost vremenu oni doživljavaju kao neminovnost pred kojom nema ni otpora ni spasa. Sve je u odlaganju i čekanju nečeg što neće doći i u tome prolazi prazam, jalov, nedostojan život. Služeći se postupkom koji bizamo i fantastično prevodi na jezik realnosti, i koji piscu dozvoljava da apsurdne situacije učini mogućnim i uverljivim, Trifković je, na taj način, u svojim pripovetkama stvorio jedan neobičan, bolestan, posuvraćen svet nesreće i bola, „ma lo, memljivo, bajato i prokislo carstvo“ usamljenika, manijaka i nesrećnika, razjedenih strašnom bolešću: vremenom bez budućnosti. Jedna od mogućnosti da se taj svet objasni, jeste mjegova sociološka kvalifikacija, na kojoj insistira i sam autor, prihvatajući tumačenje kojim je iritika objašnjavala njegovu prethodnu knjigu „Posne duše“, koja sa „Sarajevskim ljetom“ · obrazuje jedinstvenu organsku celinu. Ma koliko bila pogodna i prihvatljiva, ta mogućnost ne zadovoljava u potpunosti, pogotovu ne sada, kada „Sarajevsko ljeto“ upotpunjuje Trifkovićevu viziju sveta i obesnažuje raniju sumnju da njegovim „pripovetkama nedostaje unutrašnjih značenja i da su nedovoljno bremenite opštim humanim smislovima. Bez obzira koliko je deformisam, osiroma– šen i unakažen, bez obzira koliko je „oštećen i praznjikav, dosadan i jadan, trošan i sebičan“, Trifkovićev malograđaminm izražava određenu humanu situaociiju i njegova sudbina je, prevashodno, ljudska sudbina. Bilo da se

UH -

U a SR

snika jezički izraz je jedan od imanentnih punktova, jer oni njime, čineći ga sublimnim, pxeosetljivim, pojačano nedostupnim, upravo najizrazitije pokušavaju da nadmaše veličine XIX veka. Izraz je njihovo najmoćnije sredstvo; sadržajno-duhovni fenomen koji nose i tragaju, ma nje je to. Balansirajući između nejednake interpretacije i opas nosti uniformisanja, prevodilac je ostajao na visini zadatka tamo gde je dolazio do izražaja momenat njegovog afiniteta prema određenom pesniku ili prema strukturi određene pesme. Srečs je što je takvih momenata bil» više.

Sonornost Aragonovog stiha, ispunjenu masivom i Kristalnom mišlju o postojanju svega što je pristutno u invokaciji ili premi.a čemu ide invokacija, Trajković e sveo na doteranu, virtuozitetom prođubljenu „frazu. „Pesnikova ljubavno-misaona ustreptalost. sva u nagoveštajima osećanja tragičnosti trajanja i sva u slav ljeniima htenja da se čistom emo cijom nadvlada predodređenoset, Bube se pod pritiskom bujne lek sike koja kao da je sebi svrha, ili kao da sama po sebi, oplemenjuje čulnost i krepi misao. Nije shvaćena uzbudljiva sintetičnost Aragonovog jezika (kvalitet dobijen iz spoja Apolinera i Valerija), koja mu pribavlja odredbu gracioznih i čeličnih oduhovljenosti. Zato je Aragon (ov de) polusvoj: moćna imaginativnost, ali nedovoljna fluidnost, to jest neprisutna utopljenost u svoi poetski svet.

Mišoove osobenosti prevodilac nije u celosti očuvao. Prisustvujemo manifestaciji pompezne ezzaltacije, koja se iscrpljuje u na porima da pošto-poto bude frapirajuća i neočekivana. Nema n= nog ogromnog prisustva Mišoove nesvakidašnjom emocijom obon=

otkriva u prvoj ili u drugoj instanci, ta unutrašnja, humana dimenzija Trifkovićeve proze malu i ličnu dramu njegovih gorkih junaka pretvara u opšteljudsku, univerzalnu, večnu dramu čovekove egzistencije. „Sagleđajući svoj život makar i u nekom krat kom času iskričave svesti o istini i prividu stvari, Trifkovićev junak se određuje, pre svega, pre ma vremenu, a samim tim i prema suštini svog ljudskog bića koje je u tome vremenu ili bilo potvrđeno na ovaj ili onaj načim, ili ostalo nepotvrđeno. Osećajući moć vremena u kome se utapa, taj nesrećni čovek dolazi do svesti da se ništa ne može izmeniti i ta svest mjegovu naoko ma-– lu nesreću čini kosmićkom kataklizmom: kada se ruši jedan čovek, ruši se čitav svet. Kako je raspolagao izvanrednom sposobnošću da beznačajnom detalju obezbedi funkcionalnost i duboka unutrašnja značenja, Trifković je apsurdnu situaciju, u kojoj se lomila egzistencija njegovog junaka, rešavao sigurmom rukom majstora koji, suvereno vladajući osetljivim i krhkim ma-

'terijalom mnogostrukog ljudskog

bića, jednim potezom ostvaruje totalnost života i oživljava dai lik. Junak jedne njegove pripovefike („Novemibarska idila“ )u poslednjem času svesnog života slučajno prikiva pogled za bledi, beznačajni listić hartije na podu, i ta mrtva, beskorisna, odbačena stvar za samrinika znači poslednju vezu sa svetom i životom: ona ga definiše. Na drugom mestu (u pripoveci „„Sebičnost“), teskoba, nemoć, nestrpljivost i pohota sasvim izopačuju realni

'svet, i halucinacije sebičnog raz-

vrafnika izobličuju prividno normalnu, u stvari apsurdnu, realnost njegovog života: pretvorena u kravu, mjegova mlohava ljubavnica mukanjem fraži da se prema njoj ponaša kao i ramije, samo što on sada mora da zadovoljava njenu a ne svoju strast. Trajanje i tavorenje od jednog dana do drugog, od danas do sutra; ispunjavanje života nizom beznačajnosti od kojih će se Žživeti kasnije, kada se bude prebiralo po sećanju u traganju za lepim trenucima koji nisu ni postojali; mironje sa ulogom i poNastavak na 4. strani.

Predrag PALAVESTA e ul ea la te it Cart iu aza

gaćene misli, one koja razbija sve granice, menja sve odnose, osmišljuje sva trajanja, nekako naročito nadmoćno. Reč ovoga pesnika je agresivna i jednostav na i, bilo kakva da je i bilo čija da je, deluje celovitošću i nvinom; izraz gotovo redovno i svuda „skače u oči“. Ali ova knjiga o tome ne svedoči. Traiković se zadovoljio obradom Do površini.

Zadivliuje hrabrost kojom se "Trajković upustio u prevođen:e Sen-Džon Persa. Ovaj poluFrancuz, polu-Izgnanik, učeći sc ezoteričnosti kod Malarmea, širini u Bibliji, a dubini misli u prisustvu vetrova, kiša, pustini. poseduje, u postupku i izrazu, re alizam naročitog tipa — „sbir:tualizovani realizam“. Kad se zna koliko je kulture i istančanos:i ukusa potrebno da se prodre u intimni sklop njegovog dela, mže se zamisliti sva težina posia kome se prevodilac prepustic. Trajković je imao hrabrosti, li ne i snage, jer u ovom slučaju ni je dovoljno verno transformisuli original. Neophodno je, prvo, original dešifrovati, a zatim mu, načinom potpunog jednačenia sa skrivenostima „pesnikove misli, pribaviti novu, adekvatnu pod logu: da prerađen i potom VraĆen svojoj atmosferi ostane u do menima ozbiljne, nešto tainovite i uzbudljive poruke. To nije učinjeno. Prevod „Čari Londona“ čita se s radošću. Uspeo je gotovo do briljantnosti. To je autentčm: Prever, sa svim oznakama svcje originalnosti: neobavezna seta, gorki nered, polu-mesečarski, po lu-gvozdeni ritam, barokni, ali do luciditeta jasni jezik. Prisno je transformisana osobena almo– sfera ovog pesnika, gde se patetika prepliće sa igrom, kalambu» sa mehanikom pevanja, sveža sli ka s perspektivom neverovatnih asocijacija. | Prevodeći Prevera Trajković je uspeo da realizuje punu meru svojih sposobnosti, koje nisu e dovoljne, i koje su usmerene pre ma ozbilinom cilju, ali kojima. za ftrajna dostignuća, nedostaje postojaniji emocionalni vitalitet i misaona zgusnutost. Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

Idući kongres (OMEFES-a

održaće se u maju 1969). u Varšavi

Upravni odbor Zajednice eVropskih pisaca (COMES) zasedao je od 16. do „20. juna u Atini i razmatrao program rada za naredni periođ. Na pocetku sednice generalni sekre tar Vigoreli je saopštio da je Zan Pol Sartr, na žalost, morao da podnese ostavku na potpredsednički „položaj zbog izvanrednih uslova u „kojima trenutno živi (stalna promena mesta boravka usled pretnji terorističke organizacije OAS)

i zbog preterane zauzetosti drugim poslovima. Prilikom neđavnog boravka u „Moskvi

Bartr je, međutim, izjavio da potpuno podržava ideale Zajednice i da i dalje ostaje njen stalni član. Na položaj potpredsednika izabran je engleski pisac Džon Leman, koji Je na martovskom kongresu u Firenci, posle Sarira, dobio najveći broj glasova, a za pred stavnika Francuske u ovom najvišem izvršnom organu COMES-a Kkooptiran je poznati pesnik Andre Freno. Odlučeno je, takođe, da se za ove promene u Upravnom odboru zatraži naknadno odobrenje na sleđećem kongresu Koji je predviđen za maj mesec slede će godine u Poljskoj, u VarSavi, Poljski delegat, sekretar Nacionalne delegacije poljskih

književnika — članova COMESS-a, Zofja Ernst, izjavila je da ie gođina 1963. — 'gođi-

na hiljadugođišnjeg postojanja Poliske i da su poljska vlada, Ministarstvo za kulturu Poljske i Savez poljskih književni ka prihvatili iđeju da se u okvire takve jedne sveopšte na cionalne manifestacije uključi i rađ Kongresa ŽZajednice. Kongres COMES-a će se u ovaj „nmnacionalni i kulturni jubilej Poljaka uključiti sasvim konkret-

no, na taj način Što će svoj manifestacioni deo posvetiti poljskoj literaturi i oslobodi-

lačkoj borbi poliskog naroda. Radi same razrađe programa rađa kongresa u Varšavi, IZVrI-_ Šni odbor će se sastati još Jeđ nom, kađa bude dobio od D01Jskih pisaca sve potrebne detalje, verovatno krajem ove tl početkom sleđeće gođine. Na predlog potpredsednika, ukrajJinskog pesnika Mikolaja Bažana, prihvaćen je poziv sOVJetskih članova COMES-a i Sa veza Književnika SSSR da se Jedan širi plenarni sastanak s određenom temom (o kojoj Će se naknadno prodiskutovati) održi u Lenjingrađu u avgustu ili septembru 1963, s tim đa se, posle završetka radnog dela, organizuje „turneja učesnika po najvažnijim centrima Sovjetskog Saveza. Sastanak direk tora i glavnih ređaktora evropskih „Književnih revija, o kolem je bilo reči |I na firentinskom Kongresu, održaće se najverovatnije krajem ove Jeseni ili početkom zime u Stok holmu, po svoj prilici u vreme svečanosti đođeljivanja sleđeće Nobelove nagrađe. Razmatrane su i mogućnosti održava nja jednog plenuma u Beogra du ili Dubrovniku, a takođe ı mogućnosti učešća COMES-a na kongresu prevođilaca u LIsabonu, kongresu PEN-a u Bu enos Airesu, na proslavi osnivanja brazilskog građa san Paola, itđu. Na jeđnom od tih naređnih sastanaka biće diskutovano i o problemu “„autorskih prava, jer se, kao što Je već objavljeno, predviđa revizija Bernske konferencije KkoOJa će se održati u Stokholmu, Sto se tiče materijalno-finanstlJske situacije COMFES-a, konStatovano je da je stanje doSta zadovoljavajuće, mađa Još nisu sve zemlje — učesnice uplatile kotizacijiu za ovu Bodinu. Očekuje se đa će se i ova bĐitanja povolino i kako freba regulisati u sleđećim mesec!ma. Generalni sekretar VigoTeli je, zatim, saopštio đa će i Ove godine, kao i prošle, bit! pozvano na besplatno Jletovanje ođ po đeset dana 40--50 evropskih književnika n ItallJi, deset književnika sa ženama u SSSR-u, više književnika u Cehoslovačkoj, nekoliko u Bretanji, Prancuskoj, a dvojica u Svajcarskoj.

Na kraju je dato obaveštenje đa je Izvršni odbor UNESKO-a priznao „Konsultativni status

COMES-a, šfo praktično znači đa će u buđuće finansirati sve njegove međunarodne manifestacije. O VV

3;