Књижевне новине

Branko LAZAREVIĆ

-__—— - — — —1I L < :IrK—"—.

13. juni

iho i, jednovremeno, uznoemire-

no je sve u meni. Nekako zaglu-

šno. Ništa ne bih hteo da primim

i ništa da izdam iz sebe. Magnetska igla mog duha htela bi unutra, a volja, iz strahia, upravlja je na spoljni kompleks. Čudno je i stravično mirno sve po bespućima unutrašnjeg haosa. Niti se što dešava, niti se što ne dešava, nego je negde „u ničijoj zemlji“, i to što se tu odigrava sasvim je izvan uobičajenih i svesnih akcija i reakcija. Nikakva reč ne može da izađe iz tog stanja da nešto uobliči. To su stanja bez izražajnog lika. Vrlo su jaka i jasno je da se intenzivno nešto zbiva, ali se ništa ne može da izrekne.

To je jedan život koji se dešava u duhu na način kao da prolazi mimo njega, i kao da je senka i, ponekad, kao da je to nešto tuđe i strano što se dešava. Zato se, valjda, sve to i kreće tako smireno?

14. jumi

Ja sam svoje „Ja “sahramio (Čuang-=ce)

Još u drugoj polovini četvrtog veka pre maše ere rekao je ovo veliki Kinez. To tako veliko stanje zove se, u Pevanju i Mudrosti Čuang-cea, TE. Ono je, izmad „dobra i zla” ove i ome strane. I to TE „je „prolazno zveketamje prepirki sa rečima, ali mnogo mamje nego sve druge zvečke reči“. „Uzmeš li sve zajedno u širokom vidiku večnosti i ideš li za tim u beskonačno, fo će ti vreme biti nebimo. Kad si vreme zaboravio, i mišljenje zaboravio, onda se baci u bezgranično. Zato nađi svoje pribežište u bezgraničnom. Jer ako ne to, sve drugo je još veća zabluda i još tragičmija opsema i igra u praznom. U ovome je nešto što bi imalo i nosilo odsev večnostbi i beskonačnosti.

Kako ovo zvuči divno, ovo iz NEBESKE ORGULJSKE SVIREKH: „Zvuči u meizbrojivo različne mačine i nikad nisu ti zvuci jednaki. Da li od sebe dolaze? Svršavaju li se od sebe? Ili ko je to ko ih izaziva?..“

Tu je negde „u svetlosti večnosti“, ln gde se spajaju, „u jedmom beskonačnom, jedinstvu“, „život i smrt, mogućnost i nemogućnost, tvrđenje, i odricanje“. Ovde je nekakva poluga, neka osovina oko koje bi se mogle kretati stvari i pojave. I tu nema početka, kra5n, sredine, vremena, prostora, ni DA, i NE, ni sve, ni ništa, ni bića, ni nebića. „Znaš li što ti ne znaš?“ — jezivo rwdi iz te Čuamg-ceove orgulje. Ništa s» ne zna. Da pojašiš sunce i zemlju u svome srcu da nosiš — ništa nećeš, inek, saznati.

Kako da saznaš, šta da saznaš? Sap'pš, živiš, umireš, dišeš, jedeš, misliš, osećaš, tvrdiš, sumnjaš... Kako je sve to koješta, kako je sve to zabluda, varka. zvečka za decu, sapunov mehur. „U snu i ne sumnja da je to sam a, 'pak, u snu traži san da protumači. Tek kad se probudi, primeti on da je samo sanjao. Možda će jedanput doći jedno veliko buđenje, i tek ćemo onda znati da je ovaj život bio samo jedan san... I ti si jedan od onih koji sanja, da te nazovem onim koji sanja, i to je jedan san. Takve reči nazivaju se najdubljom zagonefkom. Ali, kad bismo posle deset hiljada naraštaja jedanput sreli jednog velikog „sveca, koji bi mogao da nam ih razreši, bilo bi nam kao da smo ga sreli noćas između večeri 1 jutra“. ;

A gde je najviša tačka s koje se može sagledati? Čuang-ce ovako kaže:

„Ko svetom ovlada, poseduje jednu veliku stvar, a ko jednu veliku stvar poseduje, taj mora i može iznad stvaTi da stoji. Pošto stoji iznad stvari, može stvari da uzme za stvari. Ko se u tome razume, stvari za stvari da uzme i, jednovremeno, iznad stvari da stoji, kako bi mogao samo na to da se ograniči da upravlja narodima? On ulazi i izlazi iz prostora i kreće se po sVemimu. Gde ide i stoji, usamljen Je 1 sam. O njemu se zaista može kazati: on je sam na sebi postavljen. Ko je a ko na sebi postavljen, taj ima DRIVE plemstvo. Nauka jednog takvog VeHkog je kao senka koja prati telo, kao odjek zvukova, Na svako pitanje, ISCTpljujući svoje najunutrašnije, daje 0D odgovor. Tako je on drug celog sve ipak, on je s one strane SVOBO se shvata i čuje. On te vodi O cilju i kao sam po sebi vraća te SVE trag. On se kreće po bezBĆanICO O lazi i izlazi iz praznog proštoTa 1 a la je kao sunce. Hoćeš li njegov il dit daš i opišeš: — On je s velikim 8 naj stvom i zato nema nikakvoBS Ja. Od koji nema nikakvo Ja, kako bi a još nešto da poseduje? Ona BOŠPOTO starme su, pak. upravljala SVOJ OB Slede na ono što su posedovak taj ko svoje poglede upravi na ništa, je drug svemira“. Zr LaEO POVOTE SM

inez pre dve hiljade X dina. Nizovi pokoljenia otada OCE i prođoše, izređaše se Vo TOSE A SELOR lik svetskom i ljudskom zbiva 151

ovaj veličanstveni i stotine SO

KNJIŽEVNME NOVINM

riše i stvaraju se vere, filosofije i sistemi, silni duhovni orkani i tišine Dređoše preko ove zemlje i njenog kretanja po svemu i ničemu — ali se nišla njegovom liku jpak niti dodaje niti oduzima.

Ljudski kompleks je ograničen. On dalje ne može da umuje. Čuang-ce je boveo, on i njegov dva veka stariji drug Lao-ce. jedno takvo kolo, poveo sa, doveo ga dotle i iu se zapleo i umo–Tio. I pred smrf beše grandiozan. I tada se filosofski i carski poneo. Kad su mu učenici, pred smrt, kazali da će raskošno da ga sahrane, reče im: „Nebo i zemlja neka budu moj kovčeg, sunce i mesec moji kraljevski posmrtni ukrasi, zvezde moji uresi, i, sva će mi stvoYonja biti u posmrtnoj povorci“. Zar time nije sve pobrojano? Šta bi imalo još da se doda?

učenici su odgovorili: „Bojimo se da će vrane i svrake našeg učitelja pojefi“. Čuang-ce reče: „Iznad zemlje bi nahranio vrane i svrake, ispod zemlje crve i mrave. Zašto biti toliko neobicktivan i jedne za račun drugih lišiti plena?“ i

12. juli |

Hteo bih danas da me nema, da budem bez imena i bez prezimena, bez nacije, vere i zanimanja. Čak bih že-

Knjigoubistva i kn

leo da ne osećam ni da vegetiram, to jest da čujem, gledam i mislim. Obuzela me je neka neutralnost, ali ona nije dovolina; nekako je naoružana. A hteo bih da se ne osećam ni prostorno ni vremenski. Da sam na morskoj obali, otisnuo bih se jedrilicom na pučinu, tražio samoću, i Io samoću i od samoga sebe. Gde god se misao uputi, osećam neke lance i neki zveket koji se za mnom vuku i ječe. A hteo bih da sam danas neznan i samom sebi i svemu, i da mogu da zaboravim da postojim.

Ne znam ni sam na čemu smm. Miran sam, ravnodušan. Niti mislim, niti ne mislim. Vinuo bih se negde. ali znam da bih odmah posle ioga želeo da se vratim.

Hoću... upravo neću ništa! Kad se za ovo drugo uhvatim i tu potražim centar sigurnosti, onda, opet, hoću ne znam ni sam šta... Hoću — nešto. Možda bih najpre hteo da budem na nekom mostu između toga dvoga. ali pod uslovom da to ne bude most uv”disaja.

Danas sam neki Janus bifroms od kojih se jedan smeje ničemu a drugi oplakuie ništa.

Hajd” zbogom!

15: Juli |

Da li je sve u ovoj čudnoj ljudslcoj napravi koja se zove orgamizam? Da

SS

taj imstrumenat, koji je ko ma kako postao, ko zna zašto došao i odakle, niJe sve što stvara i što reaguje? To ne-. poznato čudovište s bezbroj supstanca, nedaća, kostiju, krvotoka, i tako dalje bezbroj puta, nije li ono to što sve određuje i koje igra celu svetsku i svoju igru?

Koliko je u njemu stanja i stavova? Sve zavisi od toga da li je zdravo ili bolesno, sito ili gladno, žedno, umorno, ncispavano, prespavano... Hiljade i hiljade struja je u njemu, i svaki nerv i košftica, a toliko ih je, određuju vaš psihički stav.

Ni dva takva instrumenta nisu jednaka. Ova se priroda nikada me ponavlja. Naprava prirode stvara trilione naprava i nikad sc nije adekvatno ponovila. I u svakoj takvoj retorti, spravlja se drugn mešavina. Stotine izgleda, hiljade likova, milioni reakcija, bilioni protona, elektrona. Večito se radi nešto. Ko je kome oruđe — ko će to znati?

Taj mali organizam, pa je svaki čas drugčiji! Jedan je ako je gladan, drugi ako je sit, treći presit. četvrti ako ie bolestan, peti ako ie zdrav, miram, ljut, blažen, uvređen, zaljubljen, mlnd, sltar,.. Pa, onda, java, pa san, spavanje, temporatur?a...

U nama je bezbroj struja koje mi ne proizvodimo i koje mi ne vodimo.

T to „strujanje“, to je „duša“, „duh“, „srce“. Dolazi li to negde s „druge strane“, ili se spravlja u retorti tela? Kako se sve to zbiva? To je to, to je tako, to je sve.

Jedno je samo sigurno: ja sam sad to, posle manlo ovo, posle ono, ovako, onako... Instrumenat izvodi svaki čas drugu temu, i one zavise od svega, a ko zna koliko od nečega van njega? Nikakva nam dijalektika ne pomaže da se snađemo u toj stvari. Iz raznih fi losofskih šatri i cirkusa čuju se ovi i oni glasovi, ali to su samo imenice

' koje ne daju ime, glagoli koji ne gla-

AOA

igoubice

Nastavak sa 1. strane

Knjigu, tek što je izišla, dočekuje potpuna, gluva tišina, koja je upućenima najbolji znak da je knjiga osuđena da bude tiho, bez ropca i jauka zadavljena i da joj spasa nema. Svi se od obeležene knjige odmiču, čak i prijatelji, knjigoljupci, pa i ozbiljni, nezavisni kritičari kojima se čini da je najbolie držati se dalje od tog leša kome, i inače, nema pomoći. Ćute tako svi. I dnevni listovi koji ni u svojoj bibliografiji, sa tri retka nomnparela, neće da zabeleže da je kmjiga izišla, ćute i radio stanice i njihovi recenzenti, pa i mali, manji i najmanji listovi i književni časopisi. Ne javljaju se ni knjižari, neme su njihove police i izlozi, ćute čak i sami izdavači knjige, proklinjući dan i čas kad su se tako nesmoftreno odlučili da fu kmjigu izdaju. U razređenom vazduhu ona se uzalud irza i propinje, kao oni Andrićevi nesrećnici koje na travničkoj čaršiji polako dave, „usukujući konopac oko njihovih vratova, tako da im ne prekinu vazduh i ne odvoje ih sasvim od zemlje pod njima. Osuđena, bez milosti i bez prava na prizjv, knjiga polako kopni u gluvoj tišini, žuti, sparušava se ı umire, da bi bez pratnje i bez znaka bila sahranjena u donjim podrumima nekog magacina, a posle izvesnog vremena poslana u krematorij i vraćena u hartiju iz koje'je i ponikla. Pepeo si i pepeo ćeš biti! Ni njen autor. ni sama knjiga, ni po čemu više ne znaju ni da su nastali i u onom muku koji je knjigu progutao i sami se pitaju: možda knjige nije ni bilo? Gotovo! Svršen posao! Knjigoubica negde, na nekom nepoznatom mestu, zadovoljno trlja ruke, a šef mafije u tišini svoje sobe jednim jeđimim potezom olovke prevlači preko imena knjige koja je likvidirana. ·

Sledeći metođ knjigoubijanja nešto je malo složeniji. Koristi se prema autorima i knjigama foliko poznatim i uglednim da je nemogućno likvidirati ih metođom ćutanja i davljenja u razređenom vazduhu. U takvim siučajevima preporučljivo je unapred diskreditovati autora i njegovu buduću knjigu. Dovoljno je, naročito u manjim i nerazvijenijim sredinama, pustiti glas l izmišljenu „čikarmu“, pa da za najkraće vreme, gagarinskom brzinom, po nekoliko puta obleti celu varoš. "Takva se vest kao slučajno, duhovito a neodgovorno, izusti u nekom književnom salonu, izbaci u vazduh, a posle se otvori prozor i omogući joj da izleti na ulicu. Miroslavu Krleži su pre rata izmišljali da je kao ratni dopisnik hvalio nekog austrijskog. generala, da se poburžujio i uzeo da gradi kuću —d ne bi li se tako unapred obračunali sa njegovim antiratnim i društveno angažovanim knjigama. Za jednog našeg istaknutog književnika, još ne tako davno, s prezirom se pričalo da je u Parizu kao „peizan“ pasao krave ume=sto da merka prostitutke na Pigalu; za drugog se i danas uporno govori da je nepismen i da mu drugi pišu knjige, a za trećeg da piše samo da bi se obračunavao sa svojim ličnim protlivnicima. TI tako. dalje. Ali, kad se tako unapred obrađena knjiga pojavi, na nju odmah nasrne ceo čopor kompračikosa i za čas je tako udese — sveiednn da li hvaleći je i slaveći ili kritikujući je

i grdeći — iskrive joj i izmakaze lice toliko da je ni njen sopstveni otac više ne može da pozna, prinuđen da se i sam u čudu pita: „Zar sam zaista ja to napisao?“ ili „Zar sam zaista baš to hteo da kažem?“ Za humanu, duboko čovekoljubivu Knjigu, izmisliće da je mračna, besperspektivna, nečovečna i čangrizava; za kritički intoniranu da je neangžaovana i sitbničava, za angažovami da je faktografska i neartistička,- priznajući. joj, da, je knjiga ali ne i đa je književnost. Takva knjiga, istina, ne biva udavljena; iščupamn joj je samo jezik kojim je htela da govori, nagrđeno joj je i iskrivljeno lice kojim je htela da iziđe pred čitaoce, prezvana je i prekrštena, pa šta ostaje autoru do da i sam od nje digne ruku kao od neuspelog i promašenog deteta. I, opet je nema! Gotova je! Ubijena, za sva vremena, kao da je nije ni bilo. Samom autoru se čini da je nije ni napisao, i ne voli da mu je pominju.

Za manje važne kmjige dovoljni su i manje rafinirani metodi. Ma koliko inače dobru, knjigu sa skromnijim pretenzijama za čas u štampi iskasape razni recenzenti kao odviše dosadnu ili odviše zabavnu, odviše mudru ili glupu, jevtinu, skupu, laku, duboku, tešku, plitku, odviše književnu ili neknjiževnu. Diskreditovana, knjiga se bori za svoj život, jadna i smešna kao svi neuspeli i nezadovoljni, pa ako na kraju, posle deset godina, i uspe da se nekako rehabilituje i da joj priznaju da, u svoje vreme, nije ni bila tako loša kao što se za nju tvrdilo, možda i znatno bolja od knjiga koje su tada bile u volji i u modi. ništa joj to više neće koristiti. Njen desetogodišnji život je za to vreme ostracizma protekao, njen smisao i njena poruka su zastareli, njen izraz prevaziđen, a cela knjiga u položaju Ibzenovog Džona Gabrijela Borkmana, kog bi, negde u stotoj Sodini, pozvali opet da vrši svoje visoke javme fumkcije.

T,askanjem, iz prijateljstva i ljuba-

vi, iz pažnje i poštovanja, ubija se knjiga na sleđeće načine: HMM: Mladog, uspešnog autora, koji je

svojom prvom knjigom skremuo na sebe pažnju i čitalaca i zavidljivaca, nije lako ustaviti ni suzbiti ga prećutkivanjem ili klevetama. U fakvom slučaju mnogo više uspeha donosi hvalenje i uznošenje, laskanje i podilaženje. U listovima se pojavljuju njegove fotografije, dodeljuju mu nagrade. proglašavaju sa nadom svetske Književnosti, traže mu izjave i intervjue, unose ga u čitanke i školske programe, dobija odmah nekoliko javnih funkcija i ono što ne bi postigao direktni napad i klevetnička spletka — postiže se putem kojim je Ivan Ivanovič, u poznatoi Hikmetovoj satiri, korumnpirao do tada poštenog i skromnog druga Petrova..Ako ie mladi genije, moeđutim, manje pošten, on najčešće u takvim slučajevima prestaje da biše ili prestaje da piše dobro. Zašto da radi i da se trudi kad mu je, sad i ovako lepo. Ili, ako je pošteniji, sam se uplaši svoje slave. Čini mu se da je sad obavezan da stvara samo nešto izuzelino, genijalno, što bi bilo njega dostojno, a pošto to nije lako ni uvek mogućno, on diže ruke od svega. Tada Ba otpisuju i oni koji su ga ranije hvalili, ljuteći se što nije opravdao nade

koje su u njega polagane, i iz ftesnog prostora ljudske pažnje otpao je još jedan takmac! , „Knjige starijeg autora ubijaju najčešće iz pažnje i poštovanja. Kao starce u primitivnim plemenima, po Ssistemu takozvanog lapota — kroz pogaču. Postupaju sa njima kao dvorani sa čuvenim Lesažovim biskupom, koji je, nekad najveći govornik Španije, posle moždanog udara naglo popustio i pobrljavio. Niko neće da mu to kaže, a i sam biskup, mada sumnja u svoje duhovne moći, neće u fo da poveruje. I dalje javno hvale njegove propovedi a potajno se smeju u maramicu, pa tako ni rečenog starijeg književnika, ako mu se desi da objavi nekoliko slabijih tekstova, neće prestati da hvale i podržavaju u njegovim zabludama, podstičući ga da nastavi sa svojim beskorisnim poslom. . Svedoci smo da nešto slično čine 1 Ss poznatim, proslavljenim autorom, koji već godinama objavljuje sve lošije i sve besmislenije knjige, kao da je i njega bar okrznula kaplja. Slave ga i dalje, maze ga i tetoše kao čudljivo, neodgovorno dete, predlažu za akademije i nagrade, laskaju mu, golicaju njegovo samoljublje, hrabreći ga i podstičući da nastavi svojim pogrešnim putem, a kađ jednog dana dođe do sloma, knjigoubice, koje on tako rado i u velikom broju okuplja oko sebe da bi čistile ispred njega prostor, polagale ćilimove pred njegove noge i kao ptice sa nosoroga i krokodila čistili sa njega prljavštinu i crve, te knjigoubice biće prvi koji će se počastiti i njegovim lešom i odmah krenuti u nove knjigoubilačke zločine.

Najzad, knjige ubijaju i oni koji su istinski zaljubljeni i slepo vole, kao što majke preteranom ljubavlju ponekad unesrećuje svoju decu. Siril Konoli, dugogodišnji urednik „Horajzna“, gotovo jedinog engleskog Književnog časopisa, u svojoj knjizi „Neprijatelji nada“ s pravom je ukazao da i preierane ljubavi upropaštavaju i ubijaju knjige. Stalno pominjanje, prepričavanje, analiziranje pojedinih knjiga najzad dodija čitaocima i ogadi im knjigu kao stalno sviranje i zviždukanje jednog te istog šlagera, a knjige raznih imitatora i epigona stvore modu koja, kad je jednom prođe, povuče za sobom u bezdan i dobru knjigu koja je neko vreme služila kao uzor. .

Ostavljajući za drugu priliku i drugim piscima dalju razrađu svih metoda knjigoubistava, za sad će biti dovoljno samo da neke, najvažnije, pobrojimo. Dakle, sem onih o kojim je bilo reči. postoji još knjigoubistvo iz zavisti, surevnjivosti i koristoljublja, knjigoubistvo radi prikrivanja drugog književnog zločina, knjigoubistvo iz bezobzirne osvete i drugih niskih pobuda, knjigoubistvo sa predumišljajem i knjigoubistvo na mah, izazvano, iz srdžbe, knjigoubistvo iz nehata, lošom štampom i neukusnom opremom, greškama slovoslagača, profesionalnom aljkavošću novinara, kratkovidošću i lenjošću recenzenata, otporom prema mladim i nepoznatim, „niskopoklonstvom prema autoritetima, slabošću sudija i njihovom potpukljivošću.

Ali ko su knjigoubice i zašto se bave knjiigoubilačkim zanatom?

(Nastavak u sledećem broju gprih KOŠ

golje, pridevi koji samo opisuju, pitanja koja se samo pitaju, čuđenja koja se samo čude.

11. avgust

aaa ——

Dijagnoze su jasne. Čovek je stvorenje koje Je predodređeno da pati, da se muči, da se jada. Terapije su za lo vrlo teške, One su nađene kao imeha. To su još stara grčka imena: „apatija“, „ataraksija“, „eutimija“. "o su imena, ali to nisu prava stanja. S vremena na vreme dođe se do tih stanja, ali su ona kratkotrajna i privroe= mena. |

Alekti rade, hemija i biologija ljud ska se buni, strasti dejstvuju, i njih umiriti beskrajno je teško, Mir ne može da dođe privremeno kad se takva stanja intenzivno istutnje. To je mir ravan umoru. Zamorenost duha može da dođe posle njegovih bura. Apatija je umireni bol, i to su isto ataraksija i eutimija. Te su terapije kao odmorišta za novi bol. Te „bonnce“ su utešne u toliko u koliko osnasažuju duševni orgna= nizam za udarce koji će doći. To je jedan „trening“ da se ponovo ude u

bol. Kod je on uspešno izveden, bol se dočekuje s više snage, Nema slobode. Čovek i njegov duh

nisu slobodni, Naprotiv, oni su rogbovi. Hiljade stvari ga predodređuju, hiliade pojava igraju se s njime, i tako ide do poslednje njegove koštice i poslednjeg niegovog nerva. Sve to „radi“, i čovek je u toj igri samo rezultanta te igre. Neke mračne sile orgnnizuju ga po njihovim ćudima. Nikakve slobode i nikakvog samoopredeljivanja nema u njerovom biohemijskom i duhovnom kompleksu. Vrlo se malo stvari dešava po njegovoj volii. Sve ide „odozgo“. I ono što se najličnije dešava u nnma, zbiva se van nas s nama. TI ovni žižak koji gori u loiu noše biohemije, taj duh. ko zna odakle i on dolazi? Nema, nema nikakve slobođe. Kad bi ie bilo — koliko je čudo sa= mo to KAD! (To je ono na delfiiskom hramu Mi). Kad bi ie bilo. mi bismo se opredolili na blaženu apatiju. na monašku eutimiju, na divnu alaraksiju i ušli bismo u mirenje i pokoj čula. Ali to naiđe samo s vremena bn vreme.

22. avgust

Kako je tužno u carstvu našeg sunca, kao i u carstvu cele Vaseljene. Ognjište sunca sve slabije greje. Mi se, ovde, Još nekako i grejemo i bilino i životinjski dejstvujemo. Ali tamo daleko, na Pluionu, Uranusu, Neptunu, sunce više ne greje. Davno su se utulile i pomrle kulture i civilizacije, užasna je pustinja i groblje je na njima. 1 Mays se polako pretvara u smrt. Jedva se životari. Biljne i životinjske kulture su groblja. Vatra sunca isuviše peče Merkur i Veneru. Oni čekaju da se!" sumce malo ohladi, pa da i oni daju svo , ga Homera i Šekspira.

Čudna li je hemija i biohemija carstva našeg sunčevog sistema. Umirući polako, za sobom smrt seje grobove po vaseljeni. U tim dalekim pustinjama u razna pradoba patili se duhovi, stvarali se kontinenti, mora i okeani, kulture, civilizacije, religije, države, i ko zna kakvi su Galileji i Kopernici tamo gledali u kosmos i pravili slike i sisteme o svetu?

Večno voličanstvo smrti! Ona je vrhovni gospodar sveta. Ona je moć i sila koji vladaju. Njen večni izgled je smrt. Život je samo privremeni izgled. I tako je, valjđa, u svim carstvima. u svim udaljenim imperijama svih sunacn.

I kako je sve to, i šta je i zašto je? Je li to igra ftih osmovnih elemenafa koji imaju svojih skoro sto imena sa sto sadržaja? Iz njih se stvara sve, sve od rinocerusa do Dantea? Ovai mali luč. to carsko veličanstvo Duh, iz njih proizlazi, iz njih, ili odakle?

Tako je sve teško, tužno, pečalno, jadno, bedno i ništavno! Ćuti sve, bezdušno muči i krvavo izlazi! Jedno je samo u moći' beda našeg bića i, iznad

svega, smrt. Život je samo to — smrt. T,eben ist Tod. und Tod ist auch cin Leben. (Helderlin)

15. septembar

Od jutra sam neprestano na „svom usamljenom ostrvu. Kako je čovek u samljen tamo. U noći more, mesec i ja; po danu sunce, more i ja. Velika, divna, veličanstvena samoća, kad se otvaraju stvari, srcć, duh, i kad je delić Ovog svemirskog organizma. Duboko u noći, kad se mesečevo oko zagleda u moju zenicu i kad se samo čuje huk mora, s vremena na vreme, od kakvog zalutalog talasa kod uvale, čuje se kako sva čula rade.

Čovek diše sa stvarima, s pojavama. Stanovnik je cele vaseljenske prostorije i ništa vremensko ne oseća. Brod duha plovi, plovi, i pristaje po nebe-

skoj pučini od zvezda na zvezdu, pum ushićenja i blaženstva. Za trenutak oseti se večnost. Več-

nost se pojavi kao motiv. Duh više nije u svojoj ljusci. On se vinuo u beskonačnost prostora. Ali nigde da se zaustavi, nigde da nasedne na „kakav Ararat, i nigde golubice s maslinovom grančicom.

Ipak, iako u fakvim stvanima nema nikakve razrešnice, dolazi se do izvosnih rešenja, koji je izvestan stav nemirne ravnodušnosti. Duh se zaustavlia i njegova barka ide kao što svet ide. On je u neminovnosti stvari i oseća se kao delić svetske celine. Duh se umiri i ućuti. i 1. njega ne zrače pitanin nego. s vremena na vreme, samo strče divljenja. 5:

: