Књижевне новине

Inostrane teme

BAŠTINIK,

TRI KULTURE

Moderna kanadska poezija engleskog i francuskog jezika

Kanadska poezija može da se posmatra kao ogranak engleske, francuske i, naročito u poslednje vreme američke poezije. Istorirki razvoj zemlje diktirao Je sudbinu i karakter njene umetncrti. U Kanadi, gde su francuski i engleski jezik ravnopravni. razvila se poezija engleskog i frg acuskog izraza.

1leđu savremenim pesnichnn naj:asriji je E. Dž Pra (rođen i992), jedan od.majambicioznijih i najpustolovnijih kanadskih stva ra aza, koji ie stekao ogrom”u publiku. On ie jedan od retkih Wanadsko-enpleskih pesnika koji su stekli slavu pišući dugačke nazativne pesme različitog karak tera i sadržaja: herojske, huniorisličke, istcrijske, s temama iz sval:idašnjeg života, ispunjene vitalnošću i snagom. Njegovo baj novije delo, „Ka pos'odnjem Wlincu“, predstavlja „stihovauwu pancramu o izgradnji Kanadske puacifičke željeznice“. Glavna tema ove poeme je snaga i njeno rozlaganjie na činioce dobra i zila i čovekov irijumf nad prirodoni putem sjedinjavanja s njom. Pra tova egergija, zanos3 i vera, širina njegovc dobroćudnosti, nešto su sirino rascepanom i razočara> nom duhu nove generacije.

Samo jedan moderni kanadski pesnik pošao je Pratovim putem. 'Po je Rober Boket (1905), pesnik kciji Je na francuskom jeziku »isao naralivmu poeziju un:verzilnu po karakteru i emoc onalnti po suštini koja je, istovremeno. bila i nacionalna i ispunjena energijom i misaonošću. Mada Je svojom prirodom romant:čar, on u Svojim najboljim pesmama IZražava modermo osećanje sveta.

Moderni duh u kanadskoj DOeziji razviiao se pravilnim i PO gresivnim redom. Stara pesnička tradicija, sa svojim individuai' mom ji idealizmom, ustupila mesto novoj poeziji grada, društvene svesti, satire i cinizm:tY, gneva i očajanja. Malo pisaca Di lo je podložno tolikim promenan-– ma kao Doroli Livsej (1909), ko: “fa” skoro preko noći, preval!n put od imažizma do proletersin8 i revolucionaYnonB pesništva.

Ovakvim jednim površnim Do gledom no može se, na žalost obuhvatiti sva suvremena kanadssua poezija i nužno je mnogim pesnicima učiniti nepravdu noc Spo minjući ih. Ipak, ne može se nte Ći prolko „metlafizičie revolucije". koju je izazvao T. S. Bliot, i nicnog ulicaja na kanadsko-engleske pesnike takozvane „montrehiske Škole“, Skota (1899), Klaj na (1909), Kenedija (1907) i Smi ta (1911), kao i preko doprinosa T, B, Hjulma i Izre Paunda, pegsničkom usmeravanju mnogih mla dih pesnika·

'Pokom drugog Sve{Sškog woezija se negovala poglavito li malim časopisima, u Montrealu i na zapadnoj obali. U to vremoe ie naročito pesnik Patrik Andev son (1915), koji je u Kanadu došao iz Engleske, bio inspirativan izvor energije. Tzmeđu 1940. i 1950. godine živeo je u Montre= alu i zajedno 5a PF. R. Skotom, P MK. Peidž, Irvingom Lejtononi i Luisom. Djudekom uređivao ek sperimentalni časopis „PrevieW”. Anderson je pesnik blizak Dilenu Tomasu. On ie stvarao pod uticajem Mavyksa i Frojda. Mećii. pesnicima koji su sarađivali 5 njim veoma je zanimljiva Jjed:,a žena ,P. K. Peidž (i017), preokupirana u prvom redu psiholoSijom. Njenu poeziju karakterišu subjektivne, ali krajnje konkrcine slike i imaginacija koja je i verbalna'i vizuelna.

Mada u delima kanadskoengleskih 'pesnika četrdesetih i pedesetih godina ima mnogo Dpši-

rat

· hološke tananosti, duhovni Dpro-

dor u čovekovu psihu, kako 58 tiče A. J. M. Smit, sastavljač «&tologije „he Oxford Book of Canadian Verse“, daleko najbolje

su ostvarila dva pesnika koja su pisala na francuskom jeziku. Sen-Deni-Gayno (1916—1943), potomak prvog kanadskog istori« čara, bio je majstor apšstvakine i simbolične poezije koja odražava metafizičku mučninu. Mada »bosme iz njegove Zbirke „Pogledi i igre u prostoru“ (1930) otkrivaju Garnoov afinitet za Fiemboov pesnički postupak i po: predmetu podsećaju na Rilkea i Kafku, one su ipak sasvim originalne i individualne. Njegova glavna ten.a je problem odgovornosti i krivice. On se služi detinjstvom, pvcirodom, smrću i ništavilom da bi ponovo olikrio izgublienu nev.nost. Mada je njegova nećaka An Bber (1916) manje pustolovan duh, njen sensibilitet i stil su ioš čistiji. Ona se takođe rado bavi temama detinjstva, samoće, sećanja i smrti, približujući se po nekad misticizmu. Mlađi kanadsko-francuski pesnici postepeno se oslobađaju tih tema. To nn=ročito važi za „kosmopolitski mi dernizam“ Pjera 'rrotiiea (1925) i poeziju Alena Grandboa (1910). koji je u kanadsko pesništvo !veo nadrealislički metod. Medi mladim pesnicima koji izražavaju novi kosmopolitizam, traganje ?n novom verom i novim redn atima poštovanja, ističu se Ži: Eno (1920), Rolan Žiger (1929) i Žan-Gij Pilon (19950).

TI u poeziji engleskog izraza DO etska obnova iz četrdesetih SOdina traje bez znakova jenjavanja. U savremenoj Kanadi vr.o su poznata imena Luisa Djudđeka (1918), Rejmonda Saustera (199: i Irvinga Lejtiona (1912), njihov poetski vitalizam i shvatanje da su umetnosti. ukoliko želi da biude prava, potrebni „grubi susreti sa životom“. Po mišljenju A. J. M. Smita, naizanimljivija ličnost ove decenije je Irving Lej ton, pisac nekoliko zbirki levj-

| o OZ SAMA CajiisrnnriyroP ov S ra OI O– NW i Maya FI . Mu ad OE MN, :” [1 ~– = S <. i {s}

e ayaanri i

čarski intonirane poezije, koji Je imao dosta uspeha šokirajući građane svojom verbalnom otvocrenošću u ljubavnim pesmama i dyuštvenim satirama. Svojim knxi gama pesama „Usred moje groznice“ (1954), „Hladni zeleni ele menat“ (1955) i „Crveni ćilim za sunce“ (1959), on je potvrdio Bebe kao iednog od najzanimljivijih pesnika Severne Amerike. Kanadskoj poeziji iz pedesetih godina modernu boju daje sjedinjavanje savremenog sveta sa ar hetipskim obrascima mita i pda:hologije. Pesnici „mitopoetskin“ sklonosti pokušali su, pod uticnjem Nortorpa Fraja, vodećeg kanadskog kritičara, da stvore mi tove koji, po njihovom VveroV"9nju, mogu da daju imaginativnu kontrolu njihovom iskustvu i Omogučuju im da se otisnu na po elsku pučinu, van njihovih PDPr:=

vatnih, izolovanih svetova. Ta njihova nastojanja najbolje se

vide u prividno nevinom infantilizmu i alegorično intoniranoj poeziji Džejmsa Rinija (19926). u metafizičkoj snazi En Vilkiuson (1910), u gnom*koj sugestivnosti fino cizelirane lirike Džej Makferson (19395.) Oni ne pišu Doeziju lokalnog, nego univerzai– nog karaktera, služeći se množštvom naučnih, moralnih i metanfizičkih činjenica, teretom 8grocha, prividnog ili stvarnog, koji dezintegraciju religioznih, potitičkih i moralnih vrednosti stavljaju na njihova ramena. Asimilujući pesničko iskustvo drugih naroda, prilagođavaiući ga svojim shvatanjima i svom poetskom nebu, kanadska poe?7iia je stupila u razdoblje jednos izuzetnog bogatstva. Njena saan šnia svežina i živost najbolja su potvrđa da korišćenje mnogih

izvora ima svojih značajnih pred nosti.

D. B,

Posthumna poruka llerberta Grinma

Pisac knjige „Proces u Jeni salemu“, pripovedač, publicist i esejist, Herbert Grin bio je jedan od onih snažnih i vitalnih ljudi naše savremenosti koji imaju snage i sposobnosti da spoznaju i izraze složenu dra> mafiku puteva ovoga vremena. I kao po nekoj čudesno moćno) logici suočavamja moralnosti i smrti, Herbert Grin je golovo odmah po završetku svoje knjige „Proces u Jerusalemu“ smYyYino nastradao (20. XII 1961) u automobilskoj nesreći. Alko iko sebi sme da dopusti krupna i smela poređenja, možda u i7vesnom smislu i nezgrabpna;, kada pišemo 0 Herbertu Grinmu i ovom njegovom apsurdnom, besmislenom a beznadežno neumoljivom odlasku, nemogućno je ne opomenuti se da je ovaj mladi muževni čovek (rođen 1995. gSOdine) umro na način koji je obeležio i smrt jednog od njegovih „najdražih pisaca, Albera Kamija. U ovoj analogiji, očigledno, nema ničeg što je namćčšteno, što smeta svojom nesšsrazmernošću odnoša i neumoljivo šćcu Grinovog i Kamijevog odla= ska. Nema ovde, u stvari, ničeg što je literarno i samo literarmno; nema toga ni u gor kim i oporim redovima kojima je Herbert Grin izveštavao Čitaoce ljubljanskog dnevnika „Delo“ o procesu Adolfu Ajhmanu, Uostalom, koliko se mnogo netačnosti sadrži u tvrđenju da je samo o procesu Adolfu Ajnmanu pisao Herbert Grin, taj daroviti intelektualac i Jevrejin, kao dete doseljen u Sloveni}u, kome su korenovi jugoslovenske i slovenačke kulture Zžau” vek, sve do njegove smrti u ce lju, postali sama srž njegovom kulturnog, moralnog i političkog opredeljenja. Jer, ako može da se kaže da je knjiga „Pro“ ces u Jerusalemu“ prosto zZbirka tekstova koji su bili name=

njeni pre svega trenutku obiavljivanja u dnevnom listu i Dprilagođeni upravo takvim potlbama, ako ovo Olako zaključimo samo na osnovu bproste fe-

Herbert Grin: „Prooeš u Jerusalemu“, „Naprijed“, Zagreb, 1952

nomenologije izveštaja Herberla Grina pisanih u Jerusalem, ioš smo više u pravu kada zabeležimo islinu da je, pišući o monstr-suđenju Ajhmanu, pisao lednu svoju izvoru, „grinovsku, mudru i duboku esejistiku o fenomenu ajhmanizma i koordinatama savremenog zla. I ne samo o tome, naravno...

Upravo po tome što je Herbert Grin uspeo da na „slučaju Ajhman“ dramatično razvije svOju povest o kafkijanski užasnoj „kristalnoj noći“ genocida, noći koja se tako uporno i tako mu čno održavala i koja se na cvom našem svetu još i dam danas negde održava, upravo po tome što je Herbert Grin lucidno ali gotovo bez strasti oseća= nja gađemja u staklenom kave-

zu jenusalemskog suda Video Adolfa Ajhmana · kao simbola jednog onečovečenja u Svoj»)

neumoljivoj objektivizaciji, upra vo zato Što je varijacije o 8Uudenju protkao opisima pustinje Negev, koja prestaje da budes pustinja pod rukom jednog no=vog i sasvim amtigetovskog JSvrejina, upravo zato je, čini mi se, i ova njegova Knjiga jedinstven a sasvim nenovinanski podatak jedne nove moralnosti savremenog čoveka. Moralnosti Poja se s bolom i, često, sa Sramom opominje muka svoga Ta đanja i svoje dojučerašnije predistorije. Bilo bi zaista odveć jednostavno i jednostrano „Proces u Jerusalemu“ Herberta Grina olako svesti na senzacionalni mo=menat, dakle na žurnalistički „bum“. Jer, ako je Herbert Grin jasnom i lapidarnom frazom tkao svoje beleške iz sudnice, utiske o ljudima s kojima se sretao, ako je njome slikao ljude i pežjsaže Izraela u borbi između novog i starog u samom sebi, i pod svojim okriljem, ako je tu bitku novog sebesvesnoB Jevroe> jina suprotstavljao hiljadugodi3njoj ritualnoj verskoj igri i kultu ippljenja, on je uvek, 1 SVeEmu tome, čudesno strasno prošovarao fragmente iz definitivno beskrajne povesti jednog Drogtnjenog naroda. U tim partijama knjige „Proces u Jerusalemu“

Herbert Grin je moćno progovoO=

Se ALS. u

Savremena kanadska poezija

Irving: LEJ TON ROĐENJE TRAGEDIJE

Najsrećniji sam, kada pišem pesme. Ljubav, moć „ua“ bitke jesu mešto, jesu mnogo;

ipak. pesma ih w sebe prima kao jezero vodu i odsjaj.

U meni, podeljene stvayi prihode —_ drvo, uobličeno po drvetu imaju svoje ostvaremje;

Ja sam njihova srž. Neka se ohne sudaraju,

dobacuju, kao plamen povijaju

ja predstavljam mjihova usta; kao usta ja služim.

Ja posmatram kako čulne leptiyice krupne od, mirisa i sumčane svetlosti hitaju wu opasno žbumje;

ili kako spuštaju svoje gostujuće senke a, vrt koji sam, jedne godime mačinio

od svetnog kamena kao podmožnik savryšenim bogovima i

koji će, prijatelji ovim, uznošsećvm običajima

podržati ovo strašno razmišljamje i izmoliti opyoštaje 7 za buntovničku kru.

Mirni ludak, nikad daleko od Suza, ležim, poput lešine zelenom vazduhu koji drveće nastanjuje, ili počivam ma stolici prema kojoj se upaljioi vazduh valja ma krilima mnogih, orbemdaća; opažam kako se pravovremeno list i cvet odvijaju i žive stvari pripremaju za svoj dok meko iz daljine gasi Yođendanske sveće sveta.

Luis DJUDEK

SAMARTINIJEVA MELODIJA

u, sm?t,

Bilo je to mešto za šta niste zmali

da je postojalo — od jednog mYivbog Italijana

Ni reči, ni obličje od krvi i mesa nego od muzike; · čiju ljubav je slavila i „hladmu strast” Amoroso Canto, kristal koji je ispao 5a prstiju muzičara —d Kao što oblak dolazi ma domak oka, neko novo drvo na zavoju puta ili ljubav, ili dete kao što se Yađa, ili smrt dolazi: Šta god se nađe ili učini ne može se izgubiti mi promemiti,

Zan -Gij Pilon

POŽAR

Povukao sam se od, brzih voda, Od skupocemog drveća

Došao sa Kkontimemata

Koje maši vekovi više me poznaju

Ubrao sam w jedmom, Đustom, vYiu Jedan meobičam cvet od krhke prašine Zaštićen, šaremim, trnjem kYbi

Iskopao sam usred ogledala Jednu tajm. usnu Šumpljovu, Da bih u njoj pomešao kap parfema

sa mlekom žene

Bio sam prebogat Zapalio sam svoju kuću A nisam. gledao dini požaY

Na pepelu koji će se uskoro ohladiti Gradimo nhobvo : Sa movim, licem

Džejms RINI

ČAVKA j

Čavka je, kaže rečnik

Rod, gavrama

I rođak vrame.

Skoro je izumnla,

Ali se još zadržala

U šumama oko Opo?rta.

To sam, čitao kao malo dete

TI video jednu, malu Čavku u svom, gnezdu, Njem vrlo žuti kljun, već je kušao Uktusne oči

Misionara i mrtvih vojnika; .

Njen zlobni duh već je razmišljao

Kako da oiviči svoje zapušteno gnezdo Zlatnim, plombama iz msuba mrtvuqacd.

Kad, sam poodrYastao naučio S5am

Da se čavke, gavrana i vrane, ri Koji uzleću kao ključni znak crmog pištamja U stancama i muzici purpurmog sumraka, Ne treba plašiti toliko

Koliko one lešinarske ptice, u mozgw,

Čije je ime Halapljive Godine,

Koja ždere i kida

Sve deliće

Sećanja, dobrih misli i uspomena

Koje čovek smešta između ušiju

I čije stope vode napolje oko oba oka.

Sen-Deni—-Karno

PTIČJI RAVEZ

Ja sam ptičji kavez Kavez od, kosti

Sa jednom Dpticom

Ptica u svom kavezu od, kosti

To je smrt koja svija svoje gnezdo

Kad se ništa ne događa . Čuje se lupa njenih krila

"A kad, ima mnogo smeha Pa ako odjednom brestame Čuje se kako Zvecka

Na dnu

Kao praporac

To je jedma zarYobljema ptica Smrt u mom kavezu od kosti

“Ako meće da poleti

Da li ste vi ti koji je zadržavate Da li sam to ja

Šta je to

Moći će·da ode

Pek kad sasvim, pojede Tr Moje srce

Vrelo krvi

Za žipotom wwwttGa

Imaće moju dušu wu, kljunu. e

An EBER·

NOĆ

Noć

'Pišina moći

Me okružuje

Mao široke podzemne slruju.

Mirujem, ma dnu, vode moemc i sinje. Cujem, mojo sYce

Kako se pali i gask

Kao svetionik.

Potmuli ritam, Slkribeni zakom , Ne odgonetam, mikakaouw tajnu.

Na svaki bljesak svetlosti Sklapam oči

Da bi tišina meprekidmo trajala "Tišma w koju tonem,

Rejmond SAUSTER SKUPLJAČIĆA

Ona skuplja ljude Kao pčela med, ali bež Veštine te hitre Kkerilatice. Malo šta ima

:: načinu ma koji njene oči gledaju w njihove (o uzmi NU a koji se mjemo telo savija mapred (imajte me SADA). .

U njenim godinama (druge žene kažu) To je smešno: ali koliko je samo zavisti

Pomešano 8 tom, činjenicom? One će reći: mionalo, Ali mi bokje znamo, posmatrajući njihova lica. Ipak, prizmajte Da je ono što ona skuplja, ma kraju, bol, a

rio dramu jevrejstva i me retko njegova reč u nama podstiče asocijacije na bolnu, ogoljenu i svakog ukrasa lišenu retoriku Švarca-Barta. Ovu asocijaciju i-· zaziva i okolnost da je Herbert Grin obilato koistio govor dokumenata, govor podataka o naj ciničnijem genocidnom pokolju, on je ubacivao u svoj tekst „Ssuve“ činjenice faktografije o ljuaskom reagovanju na „slučaj Ajhman“. Tu je Grin izvodio uspelo digresije i persiflaže stvarnih situacija; on je i „crmim humo= rom" oko fenomena ajhmanizma stvarao prozu jednog koliko besprimerno surovoB primenjiva=– nja Kantovog8 kategoričkog imperativa, na koji su se bukvalno pozivali, i optuženi i samozadcvoljni, poslovno inteligentni bra nilac Servacijus, toliko i prozu koja ·'užase savremenosti fiksira u njihovim najkonkretnijim eiičkim zžnačenjima.

4 tako knjiga Herberta Grina otvara, u slvari, jednu sasvim novu i ne samo fenomemološlku dimenziju suđenja u Jovusalerni, TI onda kada opisuje samu realnost, zbir čimjonica, ova KMmnjiga

ništa ne prepričava. Tada je ona krik, krik sublimisan do sustog, tmastog tkanja neponov];i!ve mudrosti patnje jevrejskog na roda. Onda kada se ne iscrpljuje svojom tragičnošću koju evocira, ova knjiga se pretvara u pledoaje za novu Veličinu savremonog humanizma nas živih u Dvom svetu. Kada Herbert Grin progovara punu neinteresantnošt i kancelarijsku sparušenost Adclfa Aihmana,lo je, u stvari, D?vest, o koopdinatama zla u najdrastičnijim vidovima alienaciie. Kada je ova knjiga moralističks esejistika, ona se uzdiže iznad Uu--

UHU A RRNSNSSNNNNe O ZZZ7 78

JAD Jade WIASS ar raaı

ye oooooıvvaviti

(Preveo Dušam PUVAČIĆ)

OGI

JBWvuugroogawvj

Willghati[1P}WW)

dobne građanske pozitivnosti na temu ljubljenja bližnjega Svo88.

Možda baš zato što ova Gi" nova posthumna knjiga jeste takva povest savremene osećajnošti i bumanitarnosti, možda baš za” to što je duboka posthumna Pi“ Ščeva poruka, njena vrednost nč može da se iscrpi sa nekoliko recenzentiskih reči. Grinov „Pro“ ces u Jerusalemu“ je velika 6” vokacija strahota, gde sam Ajn“ man, sa svojim tumačenjem Kan tovog kategoričkog imperafiv8. zaista nije činjenica vredna ba" ž2n,ye.

Bronko PEIĆ KNJIŽEVNB NOVINE