Књижевне новине

Nastavak sa l. strane se u medijumu teorije, u. oblasti principa, i zahtev za metodičkom samointerpretacijom kritike može sada da se obrazloži na sledeći način.

Kritičar obavlja mnoge aktivnosti: opisivanja, upoređivanja, analize, vrednovanja i dr. Uzimajući u obzir aktivnosi vrednovanja, možemo reći da kritičsarevi iskazi, o vrednosti umetničkog dela moraju biti podržani dobrim. razlozima. Te svoje razloge kritičar mora obyrazložili tj. navesti razilc8še za svoJje Yazloge, kao što Je to lačno lIormulisno Moris Vejts (v. njegov upravo objavljen članak Reasons in Criticism, „u: Journm. of Aesth. and Art Crit., vol., 1962). U stvari, svaki kritičar primenjuje neke kriterijume koje je dužan da razjasni i opravda. Vejisov zahtev za navođenjem vazloga za Yazloge u kritici SVOdi se na ovđe postavljen zahtev za metaknyitikom, mada kod Vejtsa nema filosofskog fundiranja tog zahteva. ·

Bilo bi dobro kada bi se u naših kritičara mogla oživeti potreba za metodičkom samointerpretacijom sopstvenog rada. Žalosno stanje, ovako definisane metakritike lepo ilustruje nedavno objavljeni pokušaj definisanja kritike kao spone između ideologije i umetnosti, pri čemu se ne određuju ni osnovni termini i ideologija kao „lažna svest“ ne razlikuje od ideologije kao regularnog oblika društvene svesti, a klima duha ne distingvira od geografske klime, koja je kao odrednički faktor umetnosti ušla ıı '"Tenov pojam miljea.

Samo kao svesni događaj, samo u stanju obrazloženog suda, dakle u obliku teorije, umetnost uopšte deluje na naš duh. Ne sme se nipošto misliti da umetničko delo predstavlja primenjenu estetiku; estetika nije neop-

hodna za nastanak umetničkog dela, ali je ona neophodna za kriliku tog dela, za njegovo ra zumevanje i značenje, za njegovo postojanje u našem duhu. Zato nema prave umetničke kritike bez estetike, i zato je kriti-

ka primljena estetika (Maks Bens). Jedna „nacionalna umetnost

može dostići nivo ı značaj međunarodne umetnosti tek onda ako pored organskih talenata, koji mogu pružiti nešto samoniklo, iskonsko, nešto s drveta, razvije iz wnutrašnjih potreba kritičku samosvest koju, pre svega, neguju sami kritičari, stvarajući odBovarajući duhovni okvir u

· kome su mogućni · pravi uspesi. Ali* kritičari, su i sami umetnici — i publika.

Milan DAMNJANOVIĆ

MILJENKO STANČIĆ:

Srednjoškolsk

Druže uredniče,

lako mi je dobro poznato da, ne tretiraju,

· „Književne . novine“ 'probleme školstva uopšte ili nastave književnosti, ne mogu a da ne podsetim da osećam u kojoj je meri štetna indiferentnost na-

še književne periodike prema. o-_

nome. što mladi ljudi u školskoj klupi treba da prihvate kao sVOje predstave o književnosti, o pojedinim delima, o piscima...

Ali, istina. je i to da, u stvari, u nasıbostoji i, ravnođušnost škole; prema tzv. tekućim zbivanjima u književnosti, i ne samo fo,

već da postoji:i izvestan otpor:

prema praćenju onoga čime se beleži rast našeg izraza U knji· ževnosti. Jednom reči, kontakti između škole i književne perio„dike, između škole i živih toko-. „va stalnog, sve očiglednijeg, sve | intenzivnijeg razuđivanja našeg jzraza, ti kontakti gotovo da, ne postoje ili, ako ih ima, oni su manje-više rezultat ličnih jinteresovanja pojedinih nastavnika j-

NEZNANI RATNICI (DETALJ)

UZ ČLANAK JOZE LAUŠIĆA „A SUTRA ĆEMO SE OPET PJENITI“

Kad. je u prvoj polovini decembra 1852. godine njemačka književnica Ida von Duiringsfeld Dosjetila Hvar, u drugom svesku svoga putopisa „Aus Dalmatien“ (Prag 1857, str. 112) priča nam kako je bila na maskiranom Dplesu „u vrlo ]jupkom kazalištu“ (in dem sehr niedlichen Thealer), gdje su plesači najvećim dijelom bili oficiri dviju ratnih lađa koje se zbog nevremena skloniše u hvarsku luku. Njen brat b9vron Oto „koji je djelo propratio SVOjim napomenama (Anmerkungen), bilieži da se kazalište nalazi na gornjem spratu arsenala, čije je prizemlje pretvoreno u: artiljerijski magazin, te iznosi da je za izgradnju arsenala, koji je SVOJEdobno služio za opremu i čuvanje hvarske galije kao iza brodske potrebe stacionirane u Hvaru mle-

tačke flote, utrošena iz komunal-–

ne kase svota od 5000 dukata.

On iznosi još da se. Uz arsenal nalazi veliki „fondak“, iznajm!ljen tada kao vojni magazin, a služio je nekada kao skladište za Žito koje je hvarska komuna za vrijeme oskudice prodavala stanovništvu uz kupovnu cijenu (str. 222– 228). Šteta zalištu putnici

što nam o hvarskom kaništa ne kazuju čuveni iz XVII vijeka — doktor medicine i profesor u Lionu dakob Spon i engleski plemić Džordž Veler u prvoj svesci njihova djela „Voyage Italie, de Dalmatie, de Grece, et du Levant, fait aux annćes 1675. et 1676.“ (Lyon 1678. str. 110—112), premda su na svom putu po Dalmaciji zapazili i spomenuli mnoge kulturne spomenike. U spomenutom djelu čitamo kako Hvar ima vrlo dobar kruh i vino i slane sardele, koje izazivaju apetit, ali o zgradi arsenala, u kojoj imamo smješteno kazalište, ni riječi, premda je odaile njihova galija bila snabdjevena zalihama „beškota“ za nastavak putovanja.

T skoro stotinu godina kasnije dobro poznati abat Alberto Fortis, koji upoznaie kulturni zapad sa zatucanim dalmatinskini „Morlacima“, prigodom svoga posjeta Hvaru 1772.,„godine također će mukom preći preko hvarskog kazališta u drugom dijelu svoš ču-

li učenika za književnu stvaralačku aktuelnost i njen izraz u ovom. vremenu. Dovoljno je samo da se opomenemo nekoliko poraznih konstatacija koje su izrečene. na diskusiji o nastavi „književnosti na beogradskom univerzitetu koja je vođena u redakciji časopisa „Delo“ ,— pa se dobije još sumornija slika srednjoškolskih prilika. i

Tlii, da li je potrebno da se naročito naglašava do kakvih bi sve zaključaka mogli da dođemo na osnovu jednog studioznijeB prilaza srednjoškolskim „nastavnim programima iz književnosti. A da se i ne govori o različito“ sti, često i nedoučenosti izvesnih nastavničkih interpretacija ili o okojnosti da smo više nego često u mogućnosti da čujemo izjavu srednjoškolca *da mu nastavnik nije gradivo iz književnosti „približio“, :

Naše ·književne konfrontacije, uloga Partije u našoj "kulturi i :. književnosti između dva rata, na-

ši književni pokreti u tom VTE-

)

venog „Viaggio in Dalmazia“ (Venezia 1774, str. 171—182),; iako će čitavo jedno poglavlje posvetiti otoku Hvaru i spomenuti mnoge javne građevine u samom mjestu. Steta, jer bi nam svjedočanstvo ovih putnika, kao što je Ide von DuUringsfeld, bilo i te kako dragocjeno. To „vrlo ljupko kazalište“ u Hvaru, o kojemu pića Ida von Duiringsfeld 1852. godine, bilc je restaurirano za vrijeme prve austrijske uprave nad Dalmacijom (1797—1805), a poslije pada Mle= tačke republike, za vrijeme Uprave koje je hvarski knez i pro vidur, također Mlečanin, Petar Semitekolo, izgradio u dvije etape zgradu arsenala i obilježio da je taj dio zgrade, gdje se danas nalazi kazalište, podignut druge BOdine izmirenja plemića i pučana: „Anno pacis secund MDCXŽII.“ Nakon što je bila izvršena Seneralna obnova (la general ristaurazione) l. marta 1003. godine podnijeta je C. k. Vladi u Zadru, preko lokalne vlasti u Hvaru u ime 926 obnovitelja kazališta zžastupanih od Alvisa Bukića i Đambatista Makijeda, molba da se odobre pravila novouspostavljena društva „Societa del teatro“, koje se jmalo brinuti o uzdržavanji kazališne kuće i unutarnjem redu. Vlada je „Pravilnik“ odobrila dekretom br. 3964, pa su' o tome podnositelji bili obznanjeni 22. av gusta iste godine od tajnika .lokalne uprave A. Smiričća. Ovaj najstariji „Pravilnik“ — kojega je odobrila C. k. Vlada u Zadru u cilju kako da se kazalište očuva, tako i da se održi u aktivnosti da bi se postigla svrha kojoj je upravljena pročišćena dramska um-

jetnost — pisan je na italijanskom jeziku, te ima 39 tačaka koje „govore o vaspodjeli i ko-

rištenju loža, zatim društvenim sastancima, pa društvenim služ-

bama, rasvjeti, uređenju 'i otuđi-

vanju loža i prihodima drušiva..

„Pravilnik“ je ostao na snazi bez ikakvih promjena sve do Ošsam-– desetih godina prošloga vijeka.

Na ovom mjestu nas interesuje, s obzirom, da sc _OVC godine slavi 100-godišnjica Narodnog preporoda u Dalmaciji, kakvu je ulogu odigralo društvo „Societa del teatro“ pa i samo kazalište u Hvaru u Narodnom preporodu. O pri!likama u Hvaru u doba Nanodnogi preporoda Grga Novak u knjizi „Hvar kroz stolieća“ (Zagreb 1960, str. 220) piše: „Ustav iz god. 1848. nije se ni najmanje dotakao hvarskih širokih narodnih slojeva i oni su za ni jedva i znali. To se ticalo samo općin=skih uprava, koje su riješavale, a da za to narod ni pitale nisu. Tako je bilo i godine 1860. Tek iza toga počinje da se budi hrvatska narodna svijest, i u Hvaru, i U Starom gradu, i u Jelsi, a i u 05talim mjestima gdje goloOvVO POoSvuda nailazi sukob s „autonomašima“, koji s početka ne znaju nl sami pravo što hoće, dok se, poslije priključenja autonomaša italijanskom klubu u parlamentu god. 1867. ne pretvoriše u simpatizere talijanstva Dalmacije. Borba se vodila žestoko u svim općinama otoka Hvara za Dpitanje tko će biti na čelu općine, da 11 autonomaši ili Hrvati“.

menu, značenja i iđeje časopisa „Danas“, „Književna republika“, „Stožer“, „Naša stvarnosti“, „Knji-

ževnik“, društveno-politička an– gažovanost Krležina, tokovi i motivi čitavog niza književno-

estetičkih diskusija, da ne nabrajam dalje i ovako uzgred, bež ambicija ka sistematizaciji problema, — sve to, na žalost, mnogom našem srednjoškolcu ostaje potpuno nepoznato kao što mu je nepoznat i smisao i besmisao naše Wknjiževne situacije danas, u celini ili samo u njenim partiWularnim određenjima.

Govoriti, uostalom, da je potrebno, nužno, neophodno, sVTSishodno, smisleno, pedagoški, didatktički, itd, itd... — da se naša Književna periodika angažo“wano zainteresuje stvarno sholastičkom situacijom koja je karakteristična za nastavu U srednjim školama, — moglo bi da liči i na „soljenje bameti“ od čega se, naravno, distanciram.

Ali obeležiti, recimo, pojavu priručnika, kao što su scripta iz-

ma uredništvu

Borba za nacionalno osvještenje na otoku Hvaru, kao i u čitavoj Dalmaciji, vodila se tako reći na svim poljima: političkom, ekonomskom, prosvjetnom i kultiurnom. Borilo se za svaku pojedinu ustanovu, nadleštvo, školu ili ınstituciju, da se preotmu iz ruku neznatne autonomaške i protunarodne manjine kako iste ne bi služile u svrhu odnarođivanja našeg naroda, već da posluže interesima šitokih narodnih sloieva.. Hvarsko kazalište , kao i „Societa del leatro“, dijele sudbinu hvarske Opštine. Ono je također u rukama autonomaša pa će prije nego što je Opština u Hvaru pala u hrvatske ruke 1899. godine, predsjednik društva Simeone Deseko podnijeti 7. februara 1884. na italijanskom jeziku „Upute za službu inspekcije i nadzora u kazalištu“, kojima se dopunjavao „Pravilnik“ iz 1803. godine, nh odobrenje C. k. Okružnom kapetanatu u Hvaru od kojega će biti i odobrene 1. avgusta iste BOdine. Čitav prijepis „Pravilnika“ iz 1803. sa novim „Uputama“ dopisom na italijanskom jeziku dostavio je zatim Okružnom kapetanatu u Hvaru 18. februara 1888. predsednik društva Luiđi Bukić, tada autonomaški načelnik Opštine u Hvaru.

Poslije prelaska Opštine u hrvatske ruke, nakon uprave autonomaškog načelnika Luiđija Bukića, bit će krajem 1905. godine sastavljen dvojezično novi „Pravilnik Kazališnogs društva u Hvaru — Statuto della Societa tleatrale di Lesina“, koji su u ime društva potpisali Lauro Makijedo, Antonio 'Marći i Dinko Gazari. Ovaj novi „Pravilnik“, sadržavajući u sedam poglavlja pravila koja govore o postanku, imenu, sjedištu, svrsi društva, zatim družinarima, njihovim pravima i dužnostima, društvenoj imovini te upravljanju istom, društvenom predstavništvu, upravi, sazivu društva i raspustu, te opće odredbe a koji se imao „smatrati društvenim ugovorom između izvjestnog broja osoba posjednika

loža u tamošnjem kazalištu, odo~, ,

dalmatinski namjesnik i dostaviti 21. februara

brjt_ĆC Nardeli 1906. pod br. tarskom Poglavarstvu u Hvaru da se uruči upraviteljstvu kazališta“. Samo društvo nije ni tada sto posto bilo u hrvatskim rukama, već se i nadalje osjećao italijanski utjecaj, o čemu svjedoči novi dVOjezični „Pravilnik“, pošto je društvo bilo obrazovano najvećim dijelom od osoba bivših autonomaša, ij. „među onim osobama, koje posjeduju jednu ili više loža u nedavno popravljenom kazalištu, svrhom da zabavlja i odgaja obćinstvo glazbenim, dramatičnim i drugim zabavama“. Ono je pak postojalo, kako bilježi Novak, do 1911. godine, ne dočekavši dakle 1. januara 1912. jednu od najvećih pobjeda, kao ni mnogi Dprvaci Narodnog preporoda, naime stupanje na snagu uredbe kojom je bečka vlada bila prisiljena da proglasi srpskohrvatski jezik kao uredovni jezik u Dalmaciji.

Dušan BERIĆ

a naslava književnosti

vesne Ljubice Šulajkovske, Profesora, koja su namenjena učenicima Dopisne škole za knjigovođe, pokazati kakav se monstruozan stupidarijum krije iza nastavnih svrha, to, mislim, nije i ne može da budđe zazorno za našu književnu periođiku.

Imajući u vidu mogućnost jedne šire diskusije O vidđovima srednjoškolske nastave književnosti preko stranica naše Književne periodike koja je, u stvari, još uvek i igključivo namenjena onima koji je prate po svojim intimnim pređilekcijama, — verujem da nije nemogućno i da je uvek vreme da se načnu ova pitanja bez one inače nama tako neophodne potrebe za Ssamozavaravanjem da je sve baš kao Što treba da bude. Didđaktika i interpretacija pojmova iz knji-

svih Ljubica Šulajkovsvakako, ma

ževnosti skih me daju nam, i najmanje pravo na indđiferent-

nost. Branko PEIĆ

6555/VIILOCUR, kO-

HVARSKO KAZALISTE ·

I NARODNI PREPOROD U DALMACIJI

Izet SARAJLIĆ

iz »Tranzita«

MONTRE

U njemu bi se tako divno smestila Yadmja mekog

zremarkovskog Yomama.

Ipak,

u taj grad mikad neću stići, čak ni vimo popiti u mekom njegovom bifeu, po %vojničli,

s mogu.

Tako, sve među nama i ž ali u ovoj moći i to me meku modernu eklogu Ako vam je tako lakše, Sve 090,

bez Jrula i mimoza?

razgovor jedmog jugoslovenskog pesnika srednje generacije |

s jednim, meutralnim gradom

s meutraknim, planinama. nerezeTvis

Jedino zajedničko medu njima to je taj Velik

Veliki Medved, koji 86, gooeTu.jOO,

Sefju stanice, međutim, očigledno da mije mi

On mleda

što DYeC

da mas prosledi mekom, Zbogom

Mowtre.

Možda mekakav momter i u tebi

jedmom

čitaće mye

s tugom.

Zbogom

Montre.

Kao da se mikad ismo mi videli.

A možda baš tu bih mogao jedino u miru da provedem ovaj ostatak godina. U miru,

db 0 VT

ali zar je t o omo što želim,

što sam želeo dok sam pisao svoju svoju himničwu,

svoju melamholičmu,

svoju kako god hoćete lirilku

dok su drugi propagiyali

rokoko

i fiziku? , Zbogom Montre. Kao sda se Zbogom? Doviđenja.

drugom.

1,

socrealističku

nikad, nismo mi videli.

* 5. s ·

Hohštapler koji ižigraum. svetsku klasu, a ima u štuari majgUičniju proviihcijsku Takav osta živ: || RO La kola ıL gqaYaži, on šetka po plaži, pijucka aperitip, Baš ga briga da li bi žeme dekabrista bile protiv tuista, njegov broj su, jasmo, šiparice. Takov osta živ da svojim, pogledon vređa i tu zemlju i te kiparie. Takav osta živ, a toliki divmi, toliki neponovljivi pre mjegd, odoše nikad wepoljubljenk, lišeni svera, 8sbVvega, Takav osta žib, a oni odoše de za mjima. plaču majke i zuvvbuli. Eto zašto je tako miimo svih pYopisa žalostaiu ovaj juli.

praksu.”

A KAKVA ČB BITI TVOJA POSLEDNJA ZIMA

4 kakva će biti tvoja poslednja zima? CČuješ, kokva će biti tvoja posledmja zima?

Kiše se spremaju da ti mapišu mekYolog

i otud padaju tako sanjipo.

Posle,

neko će mjihove eči

grizući usme

da zavija wu stamiol.

Jedma mačka s prebijenom Worgom

u podme dolazi da ti kaže zbogom.

Sve je spremmo da ti se poslednji put maYuga. lI ti se sećaš mekih starih jaruga.,

Ti se sećaš mekih stayih prenpirki.

Huže,

kako se to nekad sve ozbiljnije uzimalo! Predveče,

pio bi malo vode, ali to su ti zabramili, Zabranili da pišeš, Zabramili sve.

Uskoro, međutim, počmje i sneg

i ti srećam što je konačno bao

kao da ćeš ma doček move godine, me u smrt, moliš ga da pada bez ikakvih „jao“.

U ovom času uostalom

koliko je samo zaljubljenih u ovom gradu! Kad bi ti dali pero

mapisao bi svoju naJjoptimističkiju baladu. O maturantkinji koja je upravo dobila dvojke, Ona još wuvelk ima pogled devojke.

Ona je možda' tvoja kći.

Porodilja, a i sama Yođena tek juče.

Eto kome treba pomoći.

Kad bi ti dali bero

mapisao bi svoju majoptimističkiju baladu. U glavi već imaš mjem KYa):

·Vidiš, Smrti, mi se stalmo rađamo

i šta ako se u međuvremenu svađamo. svadamo? (Avgust 1962)

avršiće se ovim mahanjem, iz D02d, liči li pak na meku eklogu,

uostalom, možete zamisliti .. i kao Tasgovo?,

anim, mi za jednu, ! ., sutrašnju geril,

i Medved iznad, .. njihovih glava. · nikad meće pretvoriti Wnekog Velikog Gorilu.. | do kakvog medveda.

lirika,

KNJIŽBVNE NOVINE