Књижевне новине

Poezija Momčila Nastasijevića j ni prvi ni poslednji put, Deis0SAJ da POO E i d u h dovedu u strogu, neminovnu, metfafizičku vezu i jedinstvo, da se ceo svet pojavnosti svede na zvučanje i melodiju, na ritlmičko-melodijsku rezonancu. Pre ovoga pesnika hod nas je to na osoben način učinio Laza Kostić (Santa Maria della Salute), a pre obojice E. T. A. Hofman doživljava stvarnost kao zvučnost.

„ Iza Nastasijevića tvari „pevaju“, sve zvuči i ima svoju melodiju i zvučni ekvivalent koji u stvari nije ništa drugo do ritam postojanja. Čak ı misao mora da se razloži na zvuk. Postoji nekoliko oblika u kojima se naslućuje smisao traganja i nalaženja ove veze i oni

: :: : id kad ih otkrijemo, u isto vreme bacaju posredno: svetlost na smisao tog odnosa. Ja bih kao najbitnije ovom prilikom istakao da su zvuk i melodija sredstvo misli da dopre do iskonskog koje je zapreteno u duhu.

Ali i ta reč duh nije data u jednostavnoj i racionalnoj preciznoj formulaciji. Pojam d u h a ne javlja se samo kao član jedne uprošćene i hrišćansko-asketski obojene amtiteze čiji je suprotni pol telo, put. On u svom značenju sažima i racionalno nedokučiv pojam izvorne suštine stvari, on je antiteza prividu i svetu pojavnosti, večna esencijelnost koju egzistencija sluti da će nazreti samorastočavanjem.

Očito, ovi pojmovi zadiru u suštinu i značenje same reči poezija. Pesnik se u svojim esejima upušta u definiciju tog pojma, u škrto, ali u jednom pravcu nedvosmisleno preciziranje suštine i svrhe poetske reči. Njegova poetika je na izvestan način bliska Hajdegerovoj, ona je pokušaj, pračulan koliko i sistematski samosvestan, da se pevanjem zasnuje ontologija. Pevanje je bivstvovanje, prodiranje u srž bića, u pravu suštinu ftvari i stvorenja, ukidanje individuacije radi ostvarenja jedinstva sa bićem. Ono je „spoj sebe sa svim“, jer pevati znači ostvariti sebe „u svemu i sve u sebi“, „osetiti, ako i nejasno, živu liniju iskoni u sebi“.

Individualna svest koja je podarena ljudskoj egzistenciji za pesnika nije ništa drugo do prokletstvo, izvor svih muka i zebnji, jer je njome egzistencija otuđena i izopštena iz svesti postojanja čiste suštine, bića. Čovek ima da je izmoždi do stupnja vanlične svesti, da je satre, rastoči, dovede do negacije, ništavila, vanličnosti. Suština smisla egzistencije je putovanje svosti, pretvaranje u viši oblik ne-egzistencije, u sve-jedinstvo sa ukupnošću postojanja.

Pesnik je osuđen na nepomirljiv rat sa indiviđuacijom. Ima mestimično nesumnjive mističke sladostrasti u tom samopodavanju svesti jednom procesu sopstvenog rastočavanja. Razumljivo, pesnik je u stanju, poput Novalisa, svog dalekog a možda i direktnog uzora, da nam dočara samo emocionalne boje i guste, miukle ritmove tog stanja priželjkivanja š naslućivanja sebeuništenja. Njegov konkretni smisao nagoveštava se uvek jednim istim rečnikom jednim shematfski suženim i određenim misaonim krugom čija je osnova uvek sebi jednaka: to je neka iskonska egzaltacija svesti zbog vraćanja u prabiće i prapostojanje, naslućivanje onog stanja u kome „sve bude u svemu i ni kraja ni početka“. . .,

PFilosofskim rečnikom, ja bih ovu pesničku egzaltaciju označio kao drevnu težnju ka nekoj vrsti ništavila, ka epikurejskoj nirvani čije

| MOMČILO NASTASIJEVIĆ

Izmedu zvuka 1 nirvane

MOMČILO NASTASIJEVIĆ: „SEDAM LIRSKIH KRUGOVA“, BEOGRAD, PROSVETA 1962.

je suštinsko obeležje „prodiranje u biltnost, u žižu bića, gde prestaje i misao i osećanje i ličnost“, tačnije, čije je pravo stanje ništavilo

'a njen poslednji individualni i emotivni pred-

stupanj to uljuljkivanje u doživljaj nirvane.

| Ima kod Nastasijevića neke dečje, naivne i nevine, iskonske zaprepašćenosti, bezazlene jeze u dodiru sa naslućenom suštinom bivanja, neke čudne uznemirenosti pred tajnom jezika i života, zvuka i bivstvovanja, nekog rituelnoprinudnog samopodavanja. Na tim uzletima ka nirvani kao svome cilju, na tom rituelno-ritmičkom, zvučnom i emotivnom dočaravanju muklih odjeka, naslućivanja, mucanja, ritmova sladostrane podatnosti biću i tajnih znakova, strepnji i nedorečenosti Nastasijević je i izgradio svoj poetski svet. To je poezija koja iz negacije egzistencije izvlači najdublje poetske razloge za afirmaciju egzistencije.

Svet poetskih simbola Nastasijevićevih izgraden je na mučnom putovanju egzistencije od zvuka do nirvane, na uzaludnom pokušaju da se svest egzistencije potre do ništavila. ona sva. počiva na izmamljivanju tajnih, naslućenih, čudnih zvukova i nagoveštaja svesti o „svom višem postojanju. Svest o postojanju ovde se stalno nalazi u sukobu sa željom da se ta svest egzistencije utopi u ništavilo, odumre, zaroni u neopozivi muk i tišinu. Jer oblikovanje sa ciljem negacije egzistencije postaje njeno poetsko zasnivanje, njeno novo u-život -postavljanje, oblik se pokazuje iskonski tvorački i moćniji od misaone negacije.

Ova poezija u dubini svojoj inspiriše se egzistencijalnom zibnjom, doživljajem krivice koji muči egzistenciju zbog njenog postojanja mimo ili na suprot tokovima opšteg bivanja, ta svest je izvor beskrajne muke i patnje i tuge pesnikove. Iz tog sveta pesnik je oblikovao svoju poeziju, njene uzlete ka biću, zebnje, propaćene muhe zbog „odbegle tajne“.

Nastasijević je reč i zvuk svesno postavio pred zadatke filosofije i omtologije, pred sudbinsku kob egzistencije odvojene od bića. Zato u njegovom poetskom rečniku igraju ogromnu ulogu zvuk i ritam ontološkog rituala i zato je on mitologisao reč „tajna“. Zivot kao tajna, egzistencija kao čuđenje pred iskonskim, nedokučenim poreklom, tajna je u zvuku koji treba da dočara to iskonsko stanje jedinstva sa svim. Zato se on predaje „raskoši svih umiranja“, zato slavi „ŽžŽubore iz neznani“, pesnik tajnih ezoteričnih naslućivanja, podatan treptajima i zrenjima čiji zvuk više nagoveštava nego što reči mogu da iskažu, duboko zagledan nad neprozirnošću tajne i smisla:

Tonu bez potomuća, bez dma wu malažemju, bez dma se izgube stvorenja.

I tragom, kuda sagorelii sve bolnija su obnaženja.

Ima u ovim stihovima neke mitske, praiskonske, mutne emotivne pijanosti, neka alogička seta, to često i nije poezija u konvencionalnom smislu reči nego uslovni znaci, nemu– šta kazivanja, slutnje, čarobni jezik i ritam bajalice. Struktura emocije prožeta je nedokučnom tugom

Korenom, u kamenu

tuzi zatvaram Krug. i valovima orfičke egzaltacije, propuštene kroz asketsku čistotu zvuka i misli, izlivene u Dos-

lovičku škrtost reči. Zoran GLUŠČEVIĆ

LJUBA4Y PTICA

I ĆOFEK 4

; Lirski monolog Gustava Krkleca čini se da Je Već završen, a trajao je i neprestano bio prisutan u našoj poeziji više od četrdeset godina; u tom monologu on je ispovedio sve nemire i tišine svoje duše, sve ono što je živelo i bitisalo u njemu, u njegovoj senzibinoj i životom razapetoj psihi koja je, u zavisnosti od trenutaka, znala da se rađuje i da tuguje, da voli, ali nikada — što je za Krklečevu poeziju karakteristično — i da mrzi U ranoj mladosti, kao i mnogi drugi pesnici njegove generacije, nalazeći se pod uticajem nekih starijih pesnika, naših i stranih, on je uskoro svedoči o tome njegova prva zbirka —d uspeo da nađe Svoj vlastiti izraz, svoj svet i svoje sadržaje i da ih ispovedđa bez Krika, tiho, laseno, nenametljivo, kao da se boji da njima ne poremeti tuđe radosti ili da ne povredi zarasle rane i zapretene tuge. Upravo takav utisak ostavljaju Krklečevi stihovi već pri prvom susretu 8 njima: nešto blago, toplo i smireno zrači iz njih, nešto radosno i ljubavlju opijeno, baš kao i iz stihova Desanke Maksimović. I jedan i drugi pesnici su proleća, mladosti, ljubavi i zemlje, pesnici lepote i sna. Krklečeva ispovest, danas već do kraja rečena, lišena je svake nametljivosti, lirske patetike i monotonije, ponovljivosti; ona je pesma srca koje je uvek u zaletu, na izletu u nebo do zvezda i meseca, jedinog pravog druga i prijatelja „ribara i ljubavnika“; ona je prepuna snoviđenja, magnovanja, čudnih, zanosnih. „Krklec je te svoje ispovesti protkao svakodnevnim, jednostavnim motivima života i čoveka, mohtivima koji su do sada nebrojeno puta, gotovo od svih pesnika, bili opevani, što i sam u jednoj svojoj ranoj pesmi priznaje:

„Ja mam da je već sve to bilo hiljadu puta ljepše rečemo.

Sve moje Yadosti,

boli sve,

svi grijesi krvi.

I znam da misam jedini

mi DTYTUVŠ

što pjeva o bogu, o ženi, o livadi, o potoku, ptici i mladosti,

i grani, i zuvijezdi, i bolu,

i proljeću, djetetu, jablamu,

i graduv, bolnici, smrti“.

Krklečevo osećanje prirode i njegovo neprekidno vraćanje njoj, njenom skladu i tajnovitosti, kao da je uvetovalo onu i onakvu fakturu njegovih stihova, koji su izlomljeni, nerimovani, neujednačeni a ipak toliko harmonični da se sve to ni u jednom momentu ne može primetiti. Jer, toplota i jednostavan izraz njegove pesme neprimetno no::e i opijaju. Ta jednostavnost i, uz to Još, njena melodičnost prva su i nesumnjiva osobenost poezije Gustava Krkleca. Nikada ne birajući izraz, a ipak uvek nalazeći i dajući, u prvom nadahnuću, onaj pravi, on je svojim pesmama dao izuzetne slike, majstorski doćaravajući „pejzaž zavičaja i detinjstva, kome se uvek vraća: taj pejzaž mu uvek pruža sladak sam, zaborav i neki čudno meki i siguran zagrljaj. Duša čoveka i duša prirode u ftim se slikama blago spajaju i u jednom {irenutku deluju kao jedno i nerazdvojno. U tom oduševljenju prirodom kao da

je prisutno i nešto nazorovsko, ona spoznaja ·

zdravlja i veličine njene, spoznaja nepokolebljivosti i uspravnog stajanja u prostoru i vremenu. Međutim, Krklec, kao i Desanka Maksimović, za razliku od Nazora, tananije slika i oživljava pejzaž, riše ga jarsim bojama i pomoću tih boja (žuta, crvena, plava) on adekvatno dočarava svoje stanje, svoju unutrašnjost, čije nemire tako stišava i savladava. Otuda se u njegovim pesmama stalno smenjuju tamnine i svetlosti, tuge i radosti, no ne naglo

MILORAD NAJDANOVIĆ: SRPSKI REALIZAM U XIX VREKU', „ZAVOD ZA IZDAVANJE UDŽBENIKA NRS“, BEOGRAD 1962.

Imamo li prava da tražimo. od jednog udžbenika književnosti, preporučenog za upotrebu na višim školama, nešto šire, obuhvatnije, originalnije nego što on po svojoj direktnoj, pedagoško-utilitarnoj, nameni može da da? Ako pođemo od pretpostav-

i ke da knjiga o jednom razdoblju i u razvitku literature treba da pruži pregled socijalnih, kulturnih zbivanja i glavnih karakte-

UPROŠĆEN I ZA

ristika najvažnijih pisaca, onda Srpski realizam u XIX veku Milorada Najdanovica zadovoljava jedno takvo traženje. Ali ako zauzmemo stav manje konvenci-

onalan, izgrađen u klimi” savremene nauke o književnosti, sva-– ka šematski rađena slika jednog

daje osnovni ton

ba, kojoj | i cOmlanje činjenica, prepričava– bule dela, neprestano i na-

nje fa Fi : .. i Wietljivo ukazivanje na a nu uslovljenost literarnih LOM renja, učiniće nam se zastarelom i parnom. · | | enjiga Milorada Rra ievaoa j | iološkog i KU – e plod sociološ Žž iŠiovijskop metoda, aaa ae puno prevaziđeno8 u O keajBa istorijskoj naucl aje O o ivljenje, već u vel r

ikoj me n

i e se

no i neproduktivno, TOO ARJ} može unekoliko OOnčov - M U : ~: er i nim primerom sk iĆe opnošfi,

j ove srpske tog TBajvišeg rezultata ic književno-istorijsko8 pozi

KNJIŽEVNE NOVINE

jednu netačnu misao; da je samo

ma. Kao da do današnjeg dama epigoni velikog Skerlića žale što u svojim radovima nisu posvetili još više pažnje ekonomskim, političkim i drugim prilikama, zaposlavljajući pritom pojedinačna dela pisaca. Koncepciji Jovana Skerlića, preusko postavljenoj u osnovnim postulatima, ali moćno izgrađenoj i nadahnu-– toj snagom izuzetnog dara, osetljivosti i znanja, dodali su njegovi mnogobrojni „nastavljači i epigoni izvesne elemente marksističkog shvatanja „književnosti, ne postigavši ništa drugo do jednu eklektičku smešu najrazli-

svojim opservatorskim i amnalitičkim sposobnostima, umesto što se upuštao u vulgarno sociologiziranje i mehaničko spajanje socijalnih i literarnih činjenica, Najdanović bi dao dobru knjigu. Ovako, oti je napisao jedan prosečan udžbenik koji ipak, pošto je namenjen slušaocima viših škola i vanrednim . studentima, dakle ljudima od izvesne spreme i već postignutog nivoa znanja, ne pruža što bi se s pravom moglo očekivati.

O nedostacima ovakvog dela treba govoriti oštro i otvoreno još i zbog toga što se kod nas poja-

TAREO POSTUPAK

čitijih pogleda. Kao po pravilu, u knjigama te vrste prvo se govori o ekonomsko-društvenim okolnostima, pa se posle prelazi mehanički, neinventivno, na monografski deo o piscima, u kome se, opet, po utvrđenom šablonu, najpre iznosi biografija stvaraoca, a onda se ređom prepričavaju njegova dela. ; Milorađ Najdanović poznaje materiju o kojoj piše. On pokazuje mestimično i finu senzibilnost, ali kao da se plaši jedne čisto literarne interpretacije. U poglavljima posvećenim Vojislavu Iliću, Svetoliku Rankoviću i, recimo, Simu Matavulju, naći ćemo finih opažanja o kompoziciji · i stilu njihovih dela; ta su opažanja, na žalost, razbacana po šturo koncipiranom i suvoparnom udžbeničkom štivu opterećenom apstraktnim uopštavanjima i fotografskim materijalom „koji 5 književnošću nema nikakve direktne veze. Da je više dao maha

vljuje sve veći broj jednolično pisanih studija udžbeničkog karaktera, čiji autori misle da su rešili sve teškoće ako prepričaju neki roman i ukažu, kao čudotvornim štapićem, na njegovu društvenu uslovljenost. U pojedinim ocenama Najdanović pravi razliku između „površnog fotografisanja stvarnosti i njenog stvaralačkog preobražavanja. Ali u poglavijima o kojima govori o realističkom pravcu posmatranom u celini i o istorijskim činiocima koji su ga uslovili, on nekritički usvaja jedno nemogućno shvatanje blisko teoriji odraza, pišući o srpskim realistima pod opsesijom ekonomskog momenta. Autor kaže: „Srpski realizam „XIX veka nije samo posledica slepe ekonomske nužnosti ni proizvod spontanog dejstva društvenoistorijske neminovnosti; on se javlja i kao rezultat svesne ljudske aktivnosti“. Navedena rečenica, ovako formulisana, izražava

malo drukčije konstruisana (bez onog samo i i), ona bi značila jednu „fundamentalnu istinu. Ali nije reč o nespretnoj stilizaciji, već o pogrešnoj koncepciji Milorada Najdanovića; jer srpski realizam nije nikakva pasivna posledica neke spoljne nužnosti koja deterministički i fatalistički neumifno dejstvuje na kniževnost za koju, izgleda, da je sporedno to što je i rezultat svesne ljudske alttivnosti...

Književno delo nalazi osnovni smisao i značenje u sebi samom, u slojevima od kojih je načinjeno. Ono se, naravno, ne može istrgnuti iz, vremena i prosfora i posmatrati kao apsolutno „autonomna vrednost. Biografski, socijalni i politički podaci obrazuju jednu atmosferu, klimu, jedan kontekst koji moramo uzeti u obzir kad analiziramo delo. Ali težište moramo postaviti ne na ono što delo okružuje, već na njegovu vlastitu strukturu. Najvažnije je dati interpretaciju i ocenu dela iz istorijske perspektive. Sve ostalo je priprema „za obavljanje OvVOg najvažnijeg i jedino plodonosnog posla. Milorad Najdanović, kao još mnogi drugi pisci udžbenika književnosti, i ne samo udžbenika, previđa, međutim, ovu potrebu za ispitivanjem literarnih aspekata jednog dela, služeći se metođima koji sve drugo više rasvetljuju mo delo kome bi trebalo, u stvari, da služe. Krajnje je već vreme da i naši autori književno-istorijskih studija i kritičkih sinteza usvoje modernije koncepcije. Vode uprošćenog sociologiziranja, monoftonih opisa „ekonomsko-društvenih osnova“ i „kulturno-književnih prilika i uticaja“ sasvim su se zaparložile.

Pavle ZORIĆ

GUSTAV KRKLEC: „IZABRANE PJESME“ „KLoTICA HRVATSKA“, ZAGREB 1961.

i bolno već polako i tiho, s prizvukom sete, koja znači blage prelaze iz jednog osećanja u drugo, iz jedne boje u drugu, da bi, na kraju i u celovitom utisku, delovali kao ddaga prepuna raskoši — života, umiranja i smrti. Zbog svega toga deskriptivne pesme Gustava Krkleca imaju jedan više simboličko-psihološki smisao.

Sa stalnim prisustvom sete i uvek protkivana njome, Krklečeva lirika ipak nije lirika umora, sumornosti, crnina, beznađežnosti i plača. Ta lirika putovanja, očekivanja i nadanja prepuna je izvesnih vedrina. Lutanja i putovanja pesnika ne umaraju, ali ona mu donose spoznanja zbog kojih ga hvata tuga i možda neki očaj. Zato on i kaže “... tužan sam od lutanja...“, od lutanja životom i svetom, u kojima se nije našao i ostvario započeti ljubavni san, san o sreći i plavim očima neke daleke izgubljene žene. Žena je stoga, prema Krklečevoj spoznaji, lepota i, u isto vreme, večiti nemir. No taj nemir Krklec nikada neće praskavo, rezignirano i s ogorčenjem iskazati; i ženu i sve nemire zbog nje ispovediće s puno nežnosti, bez uzburkanosti krvi, bez plahosti i sladostrašća. Sve strasti i muške Dpohote on obavija tananim velom tihog goVOrenja, šapatom o ljubavi, zvezdama i poljupcu. Žena je u pesmama Gustava Krkleca bestelesna, ljubav — opijenost tela, a smrt — preporađanje. Totalitet sreće i nesreće ne postoji u Ovoj poeziji; postoji samo fitrenutna radost i trenutna tuga.

Ali linija Krklečevog uspona, u pogledu spoznaje života, nije se večito kretala u pravcu zvezda i uvek nije značila „izlet u nebo“. Ona je, nekako naglo, pala na zemlju i tu dokazala pesniku da je život nemogućno Dprozreti, a čovekovi jadi i patnje da nisu samo ljubav i čežnje, već i nešto više od toga. Krklec je, našavši se u haosu rata, njegove MKkrvi i neizvesnosti, daleko otvorenije prišao čoveku i stao da ispoveda čovekovu ovoga puta ne pustu dušu, ne neki pesimizam, no tragiku čovekovog bivstvovanja i uzaludnosti, tragiku čovekove nemoći da se otme sili noža i paljevine, sili pakla i užasa, Ali ni u t:#i časovima Krklečevim stihovima ne provejava onaj crni pcsimizam, totalna izgubljenost i totalni rasfanak sa zemljom. Pesnikovo nepoverenje prema životu kao da je nestalo i kao da je, odvajajući se od njega, značilo izvesno otfrežnjenje koje mu je donelo suočenje s realnošću u kojoj romantizam — nadanje i verovanje — ipak nije bio potisnut. Tada, u paklu rata, Krklec najveće grubosti života. strahote i vihore njegove, virtuozno uobličava u glatke sonocte, doterane katrene i distihone, nastojeći da baš tom finom muzikom ublaži olujne noći i strahote dana. Uvek u životu, on se ovoga puta našao najviše, najdublje u njegovoj pomahnitaloj lavini koju je opevao. nikada ne skrivajući

svoje saosećanje s onima koji stradaju i ko-,, jima su, time, prekinuti započeti snovi i na- . danja. Poistovećenje s drugima, stalno prisut-

no u poeziji Gustava Krkleca, sada je nesmiljenije progovorilo i bilo ispunjeno ocčajem i bolom. Skladna muzika njegovih stihova nikada nije bila imitacija plača no neko čudno nošenje, u svim tokovima uhvaćeno, s olujinom i njenim urnebesima.

Linija Krklečevog poetskog sveta i izraza sve je više bila. okrenuta zemlji, koju je još jače, neposrednije. i, nesumnjivo, razdraganije opevao u svojim poslednjim pesmama, kada je.nestalo oblaka ratnog neba, kada je nestalo klanja i krvi, i kada je Dunav, blistav od sunca i lepote, nasmejano potekao bez ljudskih leševa. No, ni tada kada peva radost zemlje i povratak prvom susretu sa životom, prvom nesporazumu s ljudima, povratak prvim ljubavima ui njihovim lepotama, Krklec nije lišio svoje stihove emocionalne boje i tona; upravo je sada emocionalnost iskočila nekako jače i neposrednije, sugestivnije.

Gustav Krklec, u našoj konačnoj spoznaji, pesnik je sebe, svojih nemira, bolova i radosti, pesnik prirode i čoveka u njoj, pesnik stradanja i uzaludnosti i, ujedno, lepote postojanja, pesnik zemlje, radosti i sreće; on je pesnik sklada, melodije i zvuka, pesnik u kome su sjedinjene Šimićeve izgubljenosti, Krležini otpori i Cesarićeve tuge, pesnik bodlerovskog očaja, bluda i mraka, pesnik rilkeovski toplog 'detinjstva. Sve to on je uvek pevao nenametljivo, toplo, nežno i iskreno, protkivajući svaki stih svojim subjektivnim doživljajem

sveta. Tode ČOLAK

DOSKO RISIMOVIĆ: VERENICI