Књижевне новине

POUČNA I LAKA LEKTIRA

OSKAR DAVIČO: „CRNO NA BELO“, "PROSVETAĆ“, BEOGRAD 1962.

Kad značajan pisac, značajan pesnik štaviše, krene na, putova-– nje u daleke i po bilo čemu zaMimljive krajeve i vrati se Odande noseći sa sobom zapise, beleške, putopis, nazovimo 1o kako nam drago, mi s pravom od njega očekujemo nešto izuzetno. Tome nas je bar naučila veoma duga tradicija u svetskoj književnosti, a dovoljno duga i bogata i u našoj. Pomenuti treba samo Dučića, Rastka Petrovića, Crnjanskog, Isidoru Sekulić | setiti se divnih tekstova, literarne, estetičke vrednosti koji su tokom njihovih putovanja nastajali. Prolazeći novim podnebljem, susrećući se s nepoznatim narodima, njihovom istorijom i kulturom, pisac je nailazio na impuls za najrazličitija razmišljianja koja su se veoma često udaljavala od predmeta koji ih je uzrokovao, obuhvatala sve VeCća prostranstva misli i ideja, poprimajući katkad karakter filosofskih meditacija, što je uz litevarmu, pesničku vrednost tih tekstova predstavljalo još jednu njihovu privlačnost.

U novije vreme nije redak slu čaj da pisac, istaknuti društveni i javni radnik, odc na pOoprište interesantnih političkih zbivanja da bi javnost svoje zemlje, pa i širi krug zaintercesovanih, obavestio o objektivnoj situaciji i, angažujući se na strani progrešivnih sila, snagom SVO ga talenta doprineo da istina GdOpre do što većeg broja čitalaca. Tako se može definisati Sartrovo prisustvo na Kubi i članci koji su otud proizišli. Takve su, otprilike, bile pretenzije i Oskara Daviča i njegove najnovije knjige „Crno na belo“, napisane po povratku sa Crnog kontinenta, tog trenutno valjdđa najzanimljivijeg i najburnijeg podneblja koje stupa na scenu istorije, SVC energičnijim trzajima se oslcbađa vekovne dominacije kholonizatora iz „domovine kul-

·'taFe““P preuzima svoje mesto i'

svoju ulogu i. svetskim političkim kretanjima. „Za dva meseca koliko sam proveo u Zepadnoj Africi, i posle, za 937 dona koliko sam pisao ovu knjižicu, ja sam svu svoju pažnju ıisretsredio samo na ono u aktuelnosti tog kontinenta što mi Sc činilo bremenito budućnošću“ izjavljuje pisac u Predgovoru, ne ostavljajuci tako sumnju u razmere cilja koji je želeo da postigne. Kada sc to ima na umu vrlo je lako konstatovati da je Davičo u svom poslu uspeo. Pre'Jazeći hiljade kilometara Zapadne Afrike, krstareći zemljama čija su najosnovnija, od vitalnog interesa, nastojanja toliko identična da gotovo brišu granice među njima, Davičo je, ko-

Božidar: -——o—

KOVAČEVIĆ

liko su mu mogućnosšti dozvo-

ljavale, „obuhvatio to ogromno prostranstvo, dotakao se nekih ključnih političkih, . istorijskih,

ekonomskih i kulturmih problema ne truđeći se da oni budu svi karakteristični za jednu od zemalja koje je Pisac posetjo, već opšti, zajednički, Uspeo je da mam približi mnogo od atmosfere koju smo i dosad samo posredno upoznavali. „Crno na belo“ je zato zanimljiva i poučna laka lektira, pisana reDOorterski veoma živo, ponekad dramatično, mestimično sa duhom koji otkriva od ranije nam poznatog pisca. To je Knjiga čija se pojedina poglavlja, kao ona o susretu sa afričkim nacionalnim bardom Djakateom, čiji epos obuhvata istoriju njegove zemlje od 15. i 16. veka naovamo (sa čijom sadržinom nas Dpisac upoznaje), o putovanju kroz džunglu, o razgovorima sa afričkim intelektualcima i druga, čitaju zainteresovano.

Pa ipak, ne možemo da se otmemo utisku da se Davičo na nekim mestima ogrešio o prirodu objektivnog postupka koji je odabrao, a piščeva je uloga pri njemu svedena na minimum u zbivanjima koja opisuje. Mnogo podataka i zanimljivosti čitalac saznaje kroz razgovor i polemiku koje pisac vodi sa nekolikim ličnostima. Autor u tim diskusijama nije ona strana koja saznajući i sama obaveštava i čitaoca, pisac nije onaj koji Uupoznaje nas učeći se i sam. On često ima ulogu onoga koji već ma ono što je potrebno, koji superiorno polemiše i, čak, docira; on je glavno lice u događajima. Stranice koje obisuju piščevu rasnu toleranciju, zastupanje ličnih političkih uverenja u diskusiji sa švajcarskim novinarom, a naročito one stranice gde se prenosi piščeva DPDOlemika sa jednim prilično zaslepljenim afričkim komunistom i. žučno objašnjavanje ' pravog, smisla jugoslovenskog" „TeVizioć” nizma“, nc čine nam so naročito zanimljivim i poučnim za našeg čitaoca koji čita putopis iz Afrike.

No, na svaki način, ako i nije knjiga koju će ljubitelji Davičovog stvaralaštva u svojoj biblioteci staviti pored njegovih pesničkih zbirki i ponekog TOmana, „Crno na belo“ je knjiga korektno pisanih reportaža o kra jevima za koje nas sličnost u mnogim nastojanjima sentimoentalno vezuje. Cilj koji je pisac sebi poštavio, posmatranje jednog ogromnog prostranstva, po lažući težište na uglavnom jedan, politički, aspekat, u poftpunosti je ispunjen, pa i premašen.

Bogdan A. POPOVIĆ

· DPVE PESME

Taj pisac ikona beše jak i slovom. Longin, telom, gubav, al mu, duša. čista, Često je pred freskom, i ikonom, movom,: „Primi žrtvu moju!? — preklinjao Hrista.

„Prinosim, bez plate, smermo slikom, o0bom,

Bdenja, muke tela, bol du

še, plač kista,

U obrazu svakom, moja suza blistd, I ja ti se molim, krepljen, drevmim, Jovom,;

„Snimi bol s mog tela i sa moje duše TI nek se mebesa o jad mi me gluše! Primi kao žrtvu tvoremije oboO.

Sam, u, noći Longin, zvam, Longin gubavi, Složi ovaj zapis bola i ljubavi U kut. svoje freske, sve slovo po slovo.

ei | DETALJ SA FRESKE

Podigla je Yuku, šušnula je svila...

Mlada vlastelinka kojoj se sad me 2ma Rod, ime, ni kom, je „podružije” bila,

K'o da se.za časak, iz tame i bezdma

Vremena, detimjski ma me nasmešila. ALi uplašena što je meoprezna

Neku malu tajnu strancu poverila, Opet se u tamu starog zida skrila. .

Mona Lizo sYvpska! Nazreh ti tek lice, Oči i vrat mežni ispod, ogrlice,

Kroz biser i zlato senke tvoga stasa,

I dokle odlaziš kroz maglu svog zida Ugašena oka, bez osmeha, glasa, Stranac pruža Yuke za tobom, i rida.

Napomena: — Naš čuveni slikar srednjeg veka, Longin,

bio je bolestan od

gube i na jednoj svojoj sljci zabeležio

pi je da je daruje manastiru u nadi da će time biti izlečen.

Obraz znači lik ljudski, a podružje suprugu.

| |_ ____________–_ –-– — –– — uze are |

Todor MANOJLOVIĆ

Pronašao si je

I ugrabio hitro,

U mađijskom trenutku Izgubljemu faunsku frulu Zlatnu omtičku siringu;

I kako si je titrajući prevukao Preko svojih vrućih usama, Ona je zasvirala kao mekad: Razigrano, slatko,

Čežnjivo, sanjalački —d Sasvim, kao nekad.

I ti se preobrazi

U onoga kome su se na siciHjanskoj obali Blistave vlasi dveju majljupkijih mimfa Nerazm?sivo zaplele

U jareće rToščiće —

I koji mam je posle

U melodđioznom, brujanju

Suncem i morem raspaljeme žudmje Uzrujano saopštio, odao

Opsenarske

DIMITRIJE NIKOLAJEVIĆ: „TRENUTAK 1 PTICE“, „BAGDA LA“,

HOMMAGE A DEBUSSY

Ceo omaj jaYyki nežni doživljaj Kozonogog mladog boga —

Pa odmah, i zaslepljiva priviđemja

Simjeg podnevnog moa

(Paganmskog Sredozemnog moral) —

I odmeremi zvučni ples

Ubave Delfijske igračice

Med snežnobelim dorskim stubovima

Odjekujućeg mramornog hrama

Prebelog...

Ali i razdragane skokove

One druge igračice —

One gizdave sa krotalima! —

Kao i one galamntne moćne svečamosti

Najsumornijeg grešnog pesnika...

One opojhe večeri u Gyanadi

Pod svetlim, mavaYskim, znakom

Vitorogog polumeseća -—

I onda ono mirisno šuštamje življavajuće letnje kiše

Kroz prigušeno gusto zelenilo

Ostarelih, bašta — :

Pa onaj utvarmi tajamstvemi

Zvuk zvona iz morske dubine —

i Pek? MO. git “

Zvona potomule katedrale! ( — Iako se faumovi inače Plaše svih zvona,

I utvaynih, i stvarnih) —

I najzad — iznenada! — Onu najčudmiju, Najtužniju keltsku povest

O ljubavi i smrti

Plavokose Moelisande.

Melisande Koja je s prožord Visokog tormja

Spustila, dole svoje

Basnoslovne zlaćame vlasi

Pređuge, talasaste, svetle

Da bi ih mladi Peleas

Tiho, pretiho ljubio, milovao

TI udahnuo u mjihovu toplu mekotu Sve svoje poljupce

I najprismiji svoj ljubavni šapat —

Isto kao što si i ti, o besmrtni Debisiu, Ovom našem surovom i sumornom stoleću, Neodoljivo + meopozvanmo udahnuo

Celu blaženu. nežnost i. slast

Svojih zvučnih halucinacija.

igre

KRUŠEVAC 1962. spontanost isključenje, a misaona

U starom, često poricanom ali i često zastupanom shvatanju da je umetnost, a poezija pre sVega, igra čovekova, nastala iz ljudske potrebe da tvorevine mašte i snove svoje shvata kao zbilju, kao javu, da im se prepušta sav, zbog samozaborava ili olakšanja, Zbog nemogućnosti da se pravoj realnosti prepusti do dna, a da ne bude zadržan na dnu, ili iz raznih drugih razloga, između dostalih i zbog čovekove prirodne sklonosti za igrom, krije se neka istinitost i izvesna Tesilna mogućnost za poeziju. Ne toliko u teoriji, jer se mnogi književni teoretičari, za razliku od psihoanalitičkih ispitivača poetskog fenomena, nć upuštaju da ozbiljno brane shvatanje o mneozbiljnosti umetnosti, koliko u samoj umetničkoj praksi, jasno se oseća da poneki savremeni pesnici poeziju doživljavaju kao i-

gru. Kao što dete od šarenih kockica gradi svoj svet, SsVesno

zamene i njene uslovnosti, a koiu doživljuje i shvata veoma Ozbiljno, odnosno zanemaruje i prelazi preko nje, tako i savremeni pesnik zasniva svoje stva-

„ralaštvo na veoma ozbiljno shva-

ćenoj zamemi. Sartr donekle tačno kaže da poezija ne raspolaže rečima. Pesnik nije umetnik reči. Pesnik reči doživljava kao

stvari. I više: ja bih rekao kao elemente, kao osnovne elemente sveta. Jer gotova i realna, celovita stvar sputava i obavezuje pesnika. Elementi mu, naprotiv, ostavljaju punu mogućnost i

beskrajnu slobodu da svoju maštu realizuje ozbiljno i do kraja. Nesputan ničim, neuslovljen ni od čega, pesnik je sav u mašti, u snovima, u igri, a u realnosti utoliko što svet koji tvori doživljuje kao realost. Za mnoge se savremene pesnike može reći đa su real– nošću Obuzeti kao opsesijom. Samo što je to realnost igre.

Dimitrije Nikolajević je pesnik koji još uporno trn ga za sobom. Tragovi njegovih napora veoma Su različiti i neujednačeni. On se dokopao vatre, a svetlost i vatra su osnovne kategorije, osnovni elementi njegovog poetskog sveta (mrak je za njega „samo naličje svetlosti), ali on još uvek ne zna šta će sa njom. A hteo bi sve. Stvarao bi i svet raskošan i sjajan, a koji bi imao i svoje misaono značenje, koji bi bio poruka i simbol, tumačenje i znak, sažeto iskustvo i produbljeno sećanje. Ali monotonija odlikuje takve njegove

pokušaje. Kad stvara sliMe sa značenjem, to st ve ćinom ispričane pesme, 5 jasnom fabulom u sebi, proširene. metafore i aletako da je

stvavi, kao realne i materijalne

Newijedmačenmm Kurio

KSENIJA DIVJAK: ŽENA S OGLEDALOM

gorije,

„NOVI PESNICI“, „PROSVETA“, BEOGRAD 1962.

| Kolektivne zbirke obično već samom pojavom izazivaju nesporazum, navodeći mas da u njima tražimo opštu platformu i zajedničke crte kojih retko kad ima: Ni posebni naslovi, kojima svaki pesnik razgraničava svoje stihove, ne sprečava– ju nas uvek u tom uzaludnom traganju za sličnostima. Ova knjiga, u kojoj su zastupljeni Ranko Simović, Milorad Đurić i Aleksije Marjanović, nije izuzetak od toga, jer zajedničkih crta ovi pesnici nemaju, ali opšti naslov, „Novi pesnici 1962”, obavezuje samo u jednom pravcu u pogledu kvaliteta i originalnosti, a ne zalazi u integritet pojedinih pesničkih glasova. Tamni svet Ramka Simovića ·ne ispunjava međutim, ni prvu obavezu nametnutu pompezno opštim naslovom. Njegovo pevanje je kultivisano, u priličnoj meri uglađeno, muzičkoj strani je, oseća se, poklonjena velika pažnja (mada ne uvek s analognim uspehom). Ali lirske situacije, ostvarene ovim poetskim sredstvima, razočaravaju; autor ne izlazi iz granice opštih mesta i prezentira jedno nejako meditiranje o stvarima i već banalnim predmetima, oslanjajući se, u tom smislu, na pojedine oveštale šablone naše posleratne ijvike. Tako dolazi do prikriveno sentimentalne kvazifilosofije i Tetišiziranja mutne i subjektivno ograničene atmosfere, iz koje rezultiraju njegova raspoloženja. Misao Julijana Pšiboša da su „samo mali pesnici dizali svoj pev samo ka svojoj ličnoj sreći“ može se odnositi na veći deo pesama Ranka Simovića. Tamni švet, gde god pokušava da uspostavi kontakt sa eventualnom publikom, svojom patetičnom umudrenošću kvari utisak boljih stihova koji se, tu i tamo, u ovim pesmama nalaze. KMrijumčar Milorada Đurića krije u sebi dve

' poeme, Krijumčar i Ludi sam. Iako poema, kao

literarni izraz, podrazumeva svojevrsno preplitanje epskih i lirskih elemenata, ovde epike nema. Đurić je prevashodno liričar i najviše govori tamo gde je najraspevaniji, bez obzira na dosledno sproveden i ujednačen način stihovanog kazivanja i stila, pojedini odlomci njegovih poema, datih u izrazito ispovednom tonu, oštro se razlikuju, a dometi fluktuiraju od nadahnutog grča i osmišljenog bleska do školskih pravilnih, ali zveketavih metafora i bombastične prenaglašenosti. Đurić na mnogim mestima pokazuje fini smisao za boju i jačimu reči, i tim više iznenađuju padovi, kakve srećemo češće u prvoj oemi. „Ali ne može se preći preko nekoliko efektnih, slikovitih mesta poeme KrijumčaY, kao što je, na primer, ovaj:

„Zasumorih se tada,

zvoneći bed?ima pođe mi u susret,

da me utiša, ljubav”,

I čitave pesme „Noć” i „Juiro” spadaju u bolja mesta ove poeme i zvuče autohtono i koherentno. Druga Đurićeva poema, Ludđi sam, ujednačenija je; na momente zazvuči Wmnastasijevićevski čisto, raspevano i setno u isti mah. Ima. u mjoJj, uostalom, izvesnih iluzija na Nastasijevićeve pesme i stihovi

„Od ljubavi,

od, smeha,

ubijam” vode svoje smisaono poreklo iz „Bdemja”, od stihova

„Ljubeći šta li to ubijam,

šta li budim”. Ali, treba napomenuti, Đunićeva poema je i pored ovog uticaja originalna i samosvojna i ukazuje na znatne mogućnosti ovog pesnika.

Aleksije Marjanović svojom zbirkom Vama koji mislite da nešto mislite predstavlja mnajzreliju poetsku ličnost ove knjige. Čudna je atmosfera njegovih stihova, dugo (i uspešno) bavljenje parodijom uticalo je, izgleda, na formiranje lika ovoga pesnika, čijc se gorko, humorno raspoloženje najčešće ispoljava kroz parodično dvosmislen ili višesmislen izraz. To je uslovilo višeslojnost njegovih pesama: kroz ljušturu humorističke, ovlaš satirične strukture prodire tamna svetlost crnog humora i nepatvorene +topline. „Epitaf sebi voljenom” uvodi nas u ovaj svet, a pesma „Ljubav” definiše pesnikov kredo, njegovu veru i nevericu u poezije:

„Ne mogu da mađem, reč za tvoja bedra

Oko kojih se okreće svemi?”,

Ili, nešio dalje:

„O uzalud sc jadni pesmik trudi

O divno te objasnio Frojd”.

Iako, na izgled, otvoreno priznaje zabludu poezije i prednost drugih oblika civilizacije misao inače karakteristična za naše vreme Marjanović ovim stihovima, još više celom pesmom, negira pravi smisao reči i postiže memarno maskiran panadoks (kojim se često služi). Ovakav postupak omogućio mu je da bez ikakvih kompromisa stvori poeziju prijemčivu za čitaoce i da ostvari liriku izrazito savremenog nerva i vokacije.

Vratimo li se, na kraju, opet sma: j ove knjige kao celine, priznaćemo joj.đa parada pomenutih. neujednačemosfi i raznolikosti zaslužuje pažnju i poverenje.

Ivan ŠOP

osnova nije ni nova ni iskristalisana. Nikolajević nije pesnik aforizama i oštroumnih paradoksa, racionalno tkivo njegove pesme, u svakom slučaju još uvek, ne zrači i ne osvaja. On je uistinu pesnik jedino u trenucima kada se igra, kada se prepušta svojoj uobrazilji i od elemenata, kojih još nema mnogo | koje još ne procenjuje u punoj meri, ali doživljuje intenzivno i saživljava sd s njima, gradi čudesne oblike, oživljavajući ih i dajući im sjaj:

Sve što pomislim oživi i Dpo-

staje svoj svet

Kroz koji se probijam do 839O-

ga zanosa od svih daljina.

Danas kad za tugu neće da žma

mijedamnm cvet,

· Dajem svom odjeku za pravo

da ga sanja tišina!

Tako se stvara svet raznobojan i raznolik, beskrajan, nesputan | čist, nematerijalan poetski svel nalik na svetleća priviđenja sve{tlotti u pustinji ili u pras znini. Pesnik ga, međutim, doživljava kao javu i prema njemu se odnosi kao ljudsko biće prea ma svojoj realnosti. Zamena je dako potpuna da su mogućna ludska reagovanja i iskazivanja u svim olcvirima, na svim skalamn ili styunama, i u punom intenzitetu. U svom prozračnom i izmaštanom svetu pesnik iživijava i lugu i radost, svoju potrebu za lepotom, sve naslage svQjd ličnosti, ispoljava se kao kompleksan čovek. Pitanje je, naravno, koliko je bogata i emocional– no sadržajna pesnikova ličnost za takvo neizazvano i nepodstaMnuto ispoliavanje, u kojim okvirima i u kojoj meri je mogućno sagorevanje pesnika samo pred sobom i pred svojim fiktivnim svetom.

Dimitrije Nikolajević se, moždn, u tako privlačne, rizičnce | opsenatskce igrc prepustio isuviše rano, možda još nedovoljno obo-

gaćen, s još fankom 7naslagom životne rudc u sebi. U prvoj

knjizi Nikolajevićevih pesama, u Vatraoma, sma, bilo je i novine i svežine, poetskog duha autentičnog i svog. U Trenutku i pticama spontanosti i izvornosti je manje, „oseća sc zrelost i veća proživljenost ali i posustalost i istrošenost. Pevajući sjaj i opijenost igrom, a besnik svoju igru naziva Živolom, iskazujući svoje osećanje frenuika i prolaznosti, sav u pokušaju da nadraste zab0= rav i stvori nešto trajno, postoja“ no, što bi se licem okrenulo ka večnosti, istražujući sebe u du“ bokom snu, samozaljubljeno se igrejiući rečima i uživajući u SVOjoj sposobnosti da mašta, sanja i da sc igra. Nikolajević se češio ponavljao i s naporom izazivao slike, ispoliasvajući sebe. U prvoj knjizi pesama igra je bila maštovitija, razuzdanija, slobodnija, dok se u ovoj knjizi osećaju granice pesnikove mašte, Želeći .da osmisli svoju igru i da joj da sklad, da je obeleži u prostoru 1 vremenu, da izgradi svoju misaonu formulu o igri — životu, čiji su osnovni simboli firenutak 1 pticn, Nikolajević je to uspeva u ponekim pesmama i uverljiVO, ali ne često. Ne znam da li će se posle ove zbirke Nikolajević po" novo okrenuti životu i objektivnoi reslnosti, da u suđarima 58 njom produbi i otkrije nova po” etska vrela. Biće potiebmi možda augi trenuci ćutania, što je 78 poeziju i inače uvek poželjno. Jer poetske igre, lake i neobavezne na brvi pogled, poefske SU samo onda kada znače buno 58– garevanje pesnika. WMikola,ević Je mašt vit i talentovan pesnik, ali za opsoenarske igcte poezije mašta Je nedovoljna kao jedini ulog. Aleksandar PETROV

KNJIŽBVNE NOVINE