Књижевне новине

likovna: umetnost

NA MARGINAMA OKTOBARSKOG SALONA

OVOGODIŠNJI Oktobarski salon nije uspeo. To znaju i oni koji ga hvale i oni koji ga brane Salon nije ono što bi trebalo da bude, što se od njega očekuje, zbog čega je organizovan.

Činjenica da preko njega, već na prvi pogled, ličimo na ostale, po celom svetu, zaista nije dokaz ničeg višeg ni vrednijeg, osim obaveštenosti. Može ·li se ta obaveštenost smatrati rezultatom? Ne, to je stanje, stanje nivelacije, sa ostalima — nivelacije u proseku potvrda da ne zaostajemo, ali i da se izdvajamo!

Pizionomija ovogodišnjeg Salona takvog je karaktera da navodi na mnoga pitanja koja se odnose na izlagače, na kritiku. na publiku — a najmanje na srpsku umetnost danas, o kojoj bi se moglo govoriti samo ako se uzmu u obzir i odsutni!

Zidovi sadašnjeg Saloga „teže za

markantnim umetničkim individualnostima, za potrebom da se eksperimenti doveđu do sinteze a ne da manifestuju — čak vrlo zađovolJni sobom — imaginarne međaše još ne dostignutih puteva. SN, Možda se od mlađih — koji su u većini — još ne može tražiti definitivan umetnički lik, ali gde je srednja generacija, gde predstavnici starije?

Nikada dobre i inteligentne ideje nisu nedostajale našoj sredini, na protiv, njih je u izobilju, ali često nedostaje daha da se istraje, sprovede do kraja dobra zamisao. Pa ipak, ako je pre tri godine postojala jedna našim uslovima i mogućnostima opravdana i čak potrebna ideja o Oktobarskom salonu kao „pregledu značajnih umetničkih dostignuća savremene srpske likovne umetnosti“ — onda je neshvatljivo da tu ideju ne potpomažu svojim učešćem baš oni koji su najviše doprineli njegovom stvaranju; oni koji bi svoje učešće morali osećati kao moralnu obavezu, jer su svesni da Salon samo Uuž njih može ispuniti i opravdati svoju egzistenciju — da bude smotra savremenog stvaralaštva u nas.

Zar se jedan umetnički credo, svoj životni stav, svoja vokacija manifestuje na širem društvenom planu samo dotle dok se od društva ne dobije javno priznanje? Znači li da je Salon postao pista na kojoj se učestvuje do dobijanja pehara — jednom dobijena nagrada i on se napušta? Svakako da u ovakvoj pojavi nije krivica do organizatora jer i u ovoj našoj, apsolutno stvaralačkoj, slobodi postoje neki nepisani zakoni intimne etike, oni zbog kojih, na primer, naši najeminentniji književnici odlaze da lično čitaju svoja dela po Beogradu i unutrašnjosti,

Ne može se nivo aktuelnog stvaranja umetnosti jednog naroda svesti na interesantnost pojava novih ličnosti najmlađe generacije, Novi pristižu ali ih treba sačekati, dati im vremena da provere i oni sebe i mi njih. A gde su mogućnosti konfrontacija koje stimuliraju plemenito takmičenje, barometar objektivnosti i kritičnosti — ako najbolji izostaju?

Na Salonu sve je manje umetnika iz starije i srednje generacije, pa se mladi oduševljavaju sami sobom, zaboravljajući da je uvek bivalo mnogo talentovanih početnika, ali je malo njih izraslo u određene umetničke individualnosti koje daju dela trajne vrednosti.

Ne treba precenjivati novu genera=ciju jer, kao i ova, svaka je mlada generacija uvek „snažna, puna entuzijazma, sa svim vrlinama mladosti“ = ali zar se može tvrditi da likovi nalmlađih, pa i izuzetno talentovanih početnika, mogu da formiraju „jezgro naše savremene umetnosti“? Umetnost nije samo talenat. oduševljenje, mladost... može biti i to, ali jeste daleko više od toga.

Isto se tako, s beskrajno mno89 komplimenata, govorilo i pisalo i o srednjoj generaciji koja se već posle par godina počela osipati, a bojedini nicni istaknuti predstavnici danas demantuju doslednost svog stava i negiraju svoje jučerašnje „vjeruju“ na najdrastičniji način. Eto šta su pokazali ti frontalni nastupi dočekivani ovacijama. Njihovu vrednost ne treba precenjivati niti vrednovati više od dokumenta klime datog trenutka, ier ne frontalni nastupi, nego pojedinci čine nivo umetnosti. Dela, a ne opšta klima. čine njenu vrednost. .

Površno je govoriti o novoj fiziono= miji savremene umetnosti na osnovu doprinosa samo mladih umetnika, onih koji izlažu svega dve - tri godine, od kojih su poneki bili bolji na II, odnosno već slabiji na III Salonu. U današnjoj mladoj generaciji umetnika, u celini, može se sa svom ozbilinošću i bez sumnje govoriti možda samo o petorici umetnika. Dela su im iz oblasti nadrealnog ili enformela — što je n suštini irelevantno na skali objektivnog vrednovanja. Svakalo. svi su oni izvori obećanja, zaloga optimizma i vitalnosti. ali ipak, talentovani počeci i prva. ma i izvanredna ostvarenja ne mogu biti merilo vrednosti umetnosti

· ni u jednom određenom trenutku njene istorije. Zato je prvi utisak Salona fatamorgana! Iskustvo nas uči da mnogi eksponati već za pet godina neće imati

6.

. Katarina AMBROZIĆ

ne samo dokumentarnu vrednost u odnosu na svog autora, nego ni u odnosu na svoje vreme i našu umetnost. Izgleda da može biti baš po mlade talente opasna apsolutna sloboda stvara–nja našeg vremena — u kome je ocena da li je eksperimenat- i trenuino traženje postalo „izložbeni komad“ ostavljeno samo njihovoj savesti — alto se ta sloboda prihvati bez mudrosti i bez skromnosti.

Kritika, žiriranja, otkupi — ne daju nekada mladima da „dozru. Ovacije „novim“ pokušajima guraju ih na iraženje ne izraza svoje ličnosti, nego „nečeg“ što će svet da iznenadi! Kao da je umetnost plod slučaja, srećnog frenutka, pa mlade treba gurati na jurnjavu za leptirom neobičnih krila — čiji život traje samo jedan dan. Zar je mogućno da iko zaboravlja vrednost i radost ponovnog viđenja sa velikim znancima koje susrećemo na izložbama kod nas i u svetu? Jedam Arp, Šagal, 'Papijes — svaki će se uvek izdvojiti onim što jeste i po čemu ga uvek poznajemo. Taj njihov sine qua non umetničkog dela dokaz je da rad umetnika nije pogođan trenutak nego trajanje! 'Prajanje u vrednosti, u snazi doživljavanja, u temperaturi ftransponovanja, u osobenosti izraza, u istinitosti sadržaja, u individualnosti doprinosa, u trajnoj vrednosti dela.

Kritika često degradira ulogu umetnika i vrednost njegovog dela svojim kampanjskim stavom. Oduševljena ot-

krićem nečeg „novog”, ona često ima reči samo za to noOVO, pretpostavljajući ga lako svim ostalim vrednostima. Ta-

ko kritičar degradira i sebe i svoj poziv, pretvarajući se od studioznog amalitičara u lovca senzacija, Ovakav senzacionalistički žurnalizam prvi i najviše slede baš najmlađi, pa nemaju

vremena da se osvrnu i podsete na tzv...

herojske godine „modeme umetnosti, koje su bile uvek pemniodi najdubljih studija. Strah da se dogodine, na istoj izložbi, ne pojave s vizuelno „sličnom“ kompozioijom, odvođi mnoge od meditiranja i poniranja u sebe — u epigonstvo koje se zadovoljava traženjem efekta. Umesto produbiti svoj stav, oplemeniti ga i doživeti do urastanja

-u njega i integracije sa njim — traži se

za svako izlaganje najnoviji vid „savremenog“ iznenađenja.

Savremenost! Evo još jedne reči kojoj kritika pridaje suviše važnosti, ističući je do te mere da publika može pomisliti da je u umetnosti savremenost identična vrednosti. Koliko su neprecizne granice savremenog pokazuje i stav današnjeg žirija koji može da nagradi jednog umetnika jer mu delo pripada okviru aktuelnih istraživanja, isto tako kao i drugog jer je njegovo van okvira priznatih metoda. U opštoj likovnoj situaciji „savremeno” jako brzo menja svoj lik, srećom, likovna kreacija nije što i modna „dernier cri“, zaista nije ovde merilo vrednosti! }

Slično je i sa „avangardizmom“, čiji je pojam kritika prilično kompromitovala. Ne treba zaboraviti da on nije apsolutna i isključiva svojina mladih, mada se kod nas često spaja s njima, do identičnosti!

U svemu tome gledalac, koji na kraju krajeva ima pravo i na svoj sud i svoj stav i koji često baš želi đa shvati, da se uputi, da nauči kako se gleda moderno likovno stvaranje ostaje, u svojoj najboljoj nameri, dubok zbunjem površnošću, te u nedoumici prima likovnu umetnost kao zabavu ili atrakciju koju ne treba shvatiti suviše ozbiljno.

Oktobarski salon — ovakav — Ppostavlja sam pitanje svoje egzistencije. Ili će uspeti da održi opravdanost tendencije s kojom je osnovan, da ispuni svoju društveno - istorijsku ulogu ili će se utopiti u ULUS-u iz koga se tako gordo izdvojio!

Dva neobjavljena pisma A. B. Simića

Štovanji gosp. Stanojeviću!

Upućen na Vas od gospodina B. Nižetića, imam da Vas zamolim za jednu uslugu. Naime: ja sam ovih dana izdao jednu knjigu pesama („Preobraženja“) u 500 Đumeriranih egzemplara u vlastitoj nakladi. Od tih sam 400 predao u komisiju jednoj ovđašnjoj knjižari, dok sam 100 komada ostavio za sebe koje mislim sam rasturiti. Zato se obraćam na Vas da bi ste bili dobri rasprodati u svojoj okolini kakvih 20 komada koje ću Vam u najskorije vreme poslatj. Ako Vam možda bude previše tih %) komada, izvolite mi povratiti, preostatak čim vidite da je mogućnost rasprodaje završena. Cena je knjizi 10 dinara, nešto prevelika ali prema broju primeraka i Opremi najniža koju sam mogao odrediti.

Ja Vam unapred zahvaljujem za Sav vaš trud — možđa ću Vam lo i lično moći učiniti ako me ovog leta sudbina nanese u Split.

Zagreb, 8. YI 1920.

A. B. ŠIMIC

jo oj "

Stovani gospodine Stanojeviću!

Kad je ovih dama Marin Tartaglia bio ı Zagrebu, pitao sam ga da li ste primil moje knjige. Ja sam, naime, ot'putiovao bio iz Zagreba baš u one dane kad su Vam poslane knjige, te nisam mogao ni primiti vašu eventualnu vest da ste ih primili. Da ste ih teško komu mogli prodati, kako mi veli Tartaglia, to mi je posve shva{tljivo. Liriku i onako malo ko čita, još manje onda kad je shupa. Osim ioga ja sam držeći se svojih nekih principa ignorjrao Zzagrebačke novine, ne poslavši im nijednog primerka na recenziju i ne đajući ni kakvog drugog oglasa da je knjiga izišla — tako da su za knjigu znali tek oni koji su prošli i pogledali u izlog dveju triju zagrebačkih knjižara. No svejedno... Ja dobivam onde gde bi za druge bio gubitak.

Budite ljubazni, gospodine Stanojeviću da mi preostale knjige pošaljete natrag (ako Vam nije neugodno, ponudite ih, molim Vas, kojoj knjižari tamo uz obično popusi knjižarski) i novce za one prodate, buđući mi sađa trebaju u Zagrebu. Primite moju zahvalu za sav Vaš trud oko te stvari i pozdrav.

A. W. ŠIMIC

Adresa: A. B. Šimić, Zgb,

Opatovina 43/H.

ve godine navršilo se 37 godina

od smrti jednog od najodanijih

poklonika literature kao sudbinskog poziva, stvaraoca i čovjeka A. B. Šimića (1898—1925). Iako je o njegovoj poeziji objavljen impozantan broj eseja i članaka, a o njegovom kritičarsgkom radu daleko manje, skoro ništa nije bilo poznato ni objavljeno iz njegove korespondencije. Iz bibliografije njegovih radova znalo se jedino da su izvaci

iz pisama novinaru Draganu Težaku, u vezi sa izdavanjem i wedigiranjem Šimićevog časopisa „Književnik“ (1924), objavljeni u časopisu „Književni horizonti“ (19—34, br. 2). Ta pisma slao je bn bolestan iz Dubrovnika i Cavtata, slomljen tuberkulozom, pa su zato vjerojatno i štampana pod naslovom J1z Disama bolesnog A. B. Šimića. iz, usmenih razgovora sa Stankom Šimićem, prilikom izdavanja Sabranih djela A. B. Simića, poznato mi je da su postojala još neka njegova pisma, ali pok. Šimić nije iz ličnih razloga želio da u Sabrana djela uvrsti ikakvu korespondenciju svoga brata. Vjerojatno je i Tatjana Marinić, prijateljica i saputnica njegova (od 1920. do smrti 1925), imala također korespondenciju, ali joj je ona u toku drugog svjetskog rata bila uništena. U svom eseju Somata u sibom (Rad JAZU, knj. 83808, 1955) Marko Ristić je publikovao pet pisama A .B. Šimića upućenih njemu, datumski iz 1923. i 1924. godine.

Baveći se bibliografijom za Sabrana djela A. B. Šimića pronaašo sam pet nepoznatih i do tada neobjavljenih pisama iz 1919. i 1920. godine, od kojih sam tri iz Rukopisnog odelenja Matice srpske u Novom Sadu, upućena Vasi Stajiću, objavio u rubrici Dokwumenti u „Republici“ (1962, br. 5), a dva, odaslana novinaru i pjesniku Branku Stanojeviću iz Splita, objelodanjujem tek sada. Šteta je što ova poznata i druga za sada (ako ih ima?) nepristupačna pisma nisu ušla u njegova Sabrana djela, jer bismo sigurno auten=tičnim podacima osvijetlili još jednom i reljefnije lik pisca i čovjeka A. B. Šimića, ”

Imena koja se spominju u pismima jesu iz tadašnjih splitskih umjetničkih krugova: 1. Marin Tartalja, danas jedan od najboljih naših slikara; 2. Branko Nižetić, kasnije liječnik, koji je u mladim danima objavio nekoliko književnih kritika (pseudonim Boris Nikolić), među kojima i sjećamja na Ulderika Donadinija i nekrolog; 3. Branko Stanojević (1897—1921) simpatični, također od sušice rano preminuli knjižeVnik, autor zbirke stihova, ostale u rukopisu Predigre i nekoliko eseja o Panduroviću, Šantiću, Disu i Šimunoviću, novinar splitskih lokalnih listova „Novo doba“ i „Život“, feljtonist (pseudonim J. Nilsen Nagel), čiji se radovi nalaze ili kod brata Dušana Stanojevića ili u Gradskoj biblioteci u Splitu.

M. V.

STIVNOM

STIVN SPENDER (Stephen Spender) često je u očima javnosti povezan s jednim drugim engleskim pesnikom, V. H. Odnom (W. H. Auden). Između njih postoje i izvesne slič-

nosti: obojica su levičari u političkom pogledu, obojica pobunjenici protiv konvencionalne prozodije, a stihovi i jednog i drugog pokazuju izrazitu težnju ka ezoteričnom. Njih dvojica su i lični prijatelji, te su bez sumnje, u izvesnoj meri, i osetili međusobne uticaje. Međutim, u njihovom pesničkom stvaranju postoje važne razlike. Spender je konzervativniji u tehnici, pa je i njegovo pesništvo razumljivije običnom čitaocu. On je, isto tako, lišen i Odnove kazuističke ironije, odmereniji je i osećajniji. Kod njega se oseća i jedan romantični elemenat, koji je odsutan kod njegovog prijatelja. U stvari, Spendera često upoređuju sa Šelijem, kako po ličnom maniru, tako i po samom pesničkom stilu.

Spendđer je rođen u Londonu 1909. godine; otac mu je bio novinar i pisac, dok mu je mati u sebi imala nemačke i jevrejske krvi. Nekoliko godina Spender je proveo u Oksfordu, na Univerzitetskom Rkoleđžu, ali nije diplomirao; u međuvremenu putovao je mnogo po Nemačkoj. Njegovi prijatelji u tom razdoblju bili su Odn, Išervud i pesnik i kritičar Sesil Dej Imis. Njegova prva značajnija zbirka stihova pojavila se 1933. godine, a Herbert Rid, Džerald Bulet i Dejvid Dejčis dočekal su je s posebnim pohvalama. 'Ubrzo potom, on je zauzeo jedno od vodećih mesta u engleskom pesništvu. Učestvovao je u građamskom ratu u Španiji, na strani lojalista. Nesposoban za vojnu službu, u toku drugog svetskog rafa, zajedno sa Sirilom Komolijem uređivao je uticajni književni časopis Horajzom (Horizon). Sada je urednik časopisa „Bnkaunter“ (Encounter).

Spender js dosad izdao više zbirki pesama, od kojih su najznačajnije: Devet zabava (Nine Entertainments, 1928), Pesme (Poems, 1983), Mirno središte (The Still Center, 1939), Ruševine i viđenja (Ruins and Visions, 1949), Beč (Vienna, 1934) Suđenje jednom sudiji (The Trial of a Judge, 1938) izdao je zbirku pripovedaksa, Gorući kaktus (The Burning Cactus, 1936), roman Zaostali sin, (The Backward Son, 1940), autobiografiju Svet J oklopu sveta (World within World, 1951) i zbirku ogleda Daije od liberalizma( Forward of Liberalism, 1987).

T'okom septembra ove godine, u Tidinburgu i Londonu, vođen je sa njim i ovaj razgovoT:

Do>bpolite mi, molim, Vas, pre svega jedno meposredmo pitanje: koje su Vaše lične preokupacije u poeziji?

Da pokušam pronaći ritam i oblik za ideje koje dugo vremena nosim u svojoj glavi — ideje koje me proganjaju i koje su, isto tako, ispitivanje života i smrti.

Neli kritičari i priređivači amtologija govore o sadašnjoj britanskoj poeziji kao „novoj“. Ako po Vašem mišljenju postoji takva „mova poezija“, šta je u, njoj zapravo movo?

Ona uopšte nije nova, i često — kao što je slučaj u „Pingvinovom“ izdanju „Nova poezija“ (New Poetry), koje je pripremio Alvarez — termin „nova“ izgleda kao ironično primenjen. Ona je ozbiljna, iskrena, na zanatskoj Visini, lična i po koji put izvrsna. Ali, ona se vraća poeziji pisanoj pre prvog svetskog rata i nije nova u smislu želja da se kaže bilo šta novo ili da se primene novi oblici.

U svome ubodmom ogledu za knjigu „Piščeoa kolebanja" (The Wotiter's Dilemma), vaspravljajući o bezsmadežnom Arnoldovom pristupu kritici srednjoviktorijanskog Yazdoblja, primetio som kako ste rekli da bi prisustvo jednog genija, da ga je bilo, moglo da izmeni mjegovo Knritičko gledište. Međutim, govoreći o emgleskoj ili, ako hoćete, britanskoj književnosti žezdesetih, godina mislite li Vi lično da u Vašoj zemlji postoji meki pisac gemijalnog dara — i koji bi to pisac mogao biti?

Ja mislim da je dvadesetih godina Eliot bio genijalan pisac, a pesnici koji pišu na engleskom jeziku i imaju genijalnmosti, izgleda da su Amerikanci Robert Lovel i Ted Retke (Robert Lowell i Ted Roethke). Možda engleski dramatičar Herold Pinter (Harold Pinter) i romanopisac Vilijam Golding (William Golding) nose u sebi genijalmost. inostrane teme

Jedan londonski razgovor

SUSRET sa SPENDEROM

Lorens Darel i Vilijam, Golding su pisci u, velikoj „modi” i vrlo omiljeni na Kontinentu i u Sjedinjenim Državama. Međutim, primetio sam da mjihobv uticaj na čitalačku, publiku ovde, u Britaniji, nije mi izdaleka tako veliki kao u Bvropi i Americi. Kojim činjenicama biste Vi pripisali ovu pomalo čudmu pojavu, s obzirom da su oni zaista emgleski pisci? Nije li u pitanju možda ona stav izreka da miko mije prorok u svojoj zemlji?

Ja mislim da Darel piše filosofski roman, koji nikada nije imao mnogo uticaja u Engleskoj — kako je to Engas Vilson i objasnio u Americi.

Vi ste vrlo pozmat engleski pesnik, cenjen, knjižeomwi kritičay, a i “rlo sposoban, wredmik časopisa. Kako uspevate da spojite sve ouveč delatnosti? Koju, zapravo, od ovih delatnosti majviše volite i smatrate svojom tvokacijom,? Vrlo odlučno, ja sebe smatram pesnikom. To je moja vokacija, premda sam već dugi niz godina bio zauzet i drugim stvarima. Međutim, ja se nadam da ću u iduće četiri godine opravdati svoju vokaciju.

U jednom YazgoboYu 50 Engusom Vilsonom, koji sam imao negde početkom ove godine, o mi je rekao da je nmajbolja literatura u Britaniji damas oma koja je mamenjena pozorištu. Šta biste Vi rekli ma ovo?

Ja mislim da pripadnici novog pokoljenja, koje oseća da potiče iz jedne nove klase i koje je naljućeno, imaju snažno izražen smisao za samodramatizaciju, i ovo čini pozorište dobrim delom medijumom za njih. S druge strane, Dpozorište je najprigodniji književni medijum, i komadi Džona Ozborna već izgledaju dosta zastareli.

Sećam se vrlo dobro jedne Vaše primedbe (u jednom od Vaših prikaza poezije u „Eukaumteru“), da owopštavamja poezije podsecaju ma „korpe za DTljavo rublje u koje se pesnici irpaju kao skinuta, presvlaka”. Pa ipak, , me mislite li Vi da i pored svega postoje izbesne karakteristike savremene britanmske poezije koje ma odeđem, mači, opravdavaju meka uopštavanja? Ako ne mislite, recite mi, molim Vas, zašto? Postoje li kakvi opšti tokovi, škole, i tome slično?

Tačno, tom prilikom ja sam imao u vidu određeni niz karakteristika O pesnicima u Alvarezovom članku kako su ovi uglađeni, na primer. Međdutim, ja mislim da postoji vrlo mali broj karakteristika koje bi se mogle pripisati svim pesnicima u jednom određenom vremenu. One se, zaista, svode na kazivanja „rođen je te i te godine, školovao se tu i tu, pripada toj i toj generaciji“. Moj zaslužni pesnik je jedinstven i ne može olako ili korisno biti razvrstan ni u jedam pokret ili grupu. Pa ipak, opšte uzeVvV, mladi engleski pesnici nemaju nade u borbu, niti su zahvaćeni njome, kao što je to donekle bio slučaj s njihovim prethodnicima tridesetih godina OVOS stoleća. Oni nc osećaju šire ambicije koje bi ih nagonile da pišu o celokupnoj sudbini civilizacije, kao pokoljenje Ezre Paunda i T. S. Eliota. Oni su pod uticajem kritičara i imaju prilično skromne ciljeve. Međutim, ima i izuzetaka.

Na konjerenciji pisaca u Edinburg, Meri Malarti (Mary McCarthu) je izvazila mišljenje da romam maših dana postaje sve Više inteynacionalam. Da li biste se Vi složili sa ovim tuvurđenjem? Ne. Bila je io zabavna i živahna izjava, ali od one vrste uopštenosti za koju uopšte ne mislim da može biti tačna. Ima toliko romana da čovek zaista to i tako ne može reći. Najbolji engleski romanopisac, Vilijam Golding, stvarno nije internacionalan u tom smislu.

Čuo sam da tremutno završavate svoju novu knjigu. Da li biste mi mogli reći o čemu pišete? ~

Knjiga nosi naslov Horba modeTmog (The Struggle of the Modern). a odnosi se na razliku koja postoji između savremenog i modernog. H Dž. Vels. Šo, itd. su savremenici; Eliot, Odn i ostali, moderni.

Dozvolite mi još jedno pitanje: mislite li da je oživljavanje drame u stihu damas mogućno. Šta lično mislite o Darelovim komadima. koji su stihovane drame, mislim ma „Sajo“ (Sappho) ı „Čineć (Act)?

Nisam nikada imao u rukama Darelove drame. ali nemam baš poverenja u to da je drama u stihu dobar medijum. Moje je mišljenje da bi pozorište trebalo da bude simbolično, a situacija u poeziji, ne u stihu.

Aleksandar V. STEFANOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE