Књижевне новине

auu_AAIAPATTP uIIIII NUSIC I KAFKA NA ISTOM POSLU

Premijera Nušićevog „Pokojnika“ u Savremenom pozorištu

_„Naravnmo, jednom dođe i proleće, i leto, sbe u svoje vreme; ali sada, u sećanju, proleće i leto izgledaju mnogo duže od dva dama pa čak i u tim danima, čak i bo najan danu, još po meki put pada

F. Kafka

„Dam koji je iščezao iz kalendaTa izgledao je gdekad kao završema jedna epoha, kao knjiga koja je dočitana i koja se meće više otvarati. Kontinuitet je sasvim, napušten, komac koji vezuje doba za doba iskidan, a logika stvari ostala je suva fraza zabeležena negde i mekad u nekim knjigama“. | B. Nušić DUGO Rnajavljivana i najzad izvedena premijera Nušićevog Pokojnika u beogradskom „Savremenom pozorištu“ poradovala da s prigodne recenzentske tribine, ne podležući uobičajenom senzacionalističkom nagonu, učinim „jednu naizgled bizarnu komparaciju između znamenitog nacionalnog komediografa Branislava Nušića i još znamenitijeg austrijskog sumornog proroka Franca Kafke. To poređenje, na primeru Nušićevog Pokojnika, diktirano je dubokim psihološkim i socijalnim spregama koje navode na pomisao da ličnost Jozefa K. nije strana našoj literaturi, već da je najevideninija u delu pisca koji je ponajčešće „geksplicirao svoju patrijarhalnu filamtropiju i satiričku bezazlenost.

Bez sumnje, bezazleni Nušić bio je mnogo manje bezazlen no što se predstavljao svojim savremenicima i mnogo britkijeg srca no što ga interpretira većina kasnijih njegovih rezonatora. Da mu je nekim čudom bio dosuđen „dvostruki ljudski ek, smatram za vrlo verovatno, u savremenoj duhovnoj klimi njegova starovremenska patrijarhalnost lako bi našla puta do groteskne direnmatovske optike ili do strahotne beketovštine. Njegova pozna komediografska aktivnost, i posebno slučaj Pokojnika, tog kafkijanskog procesa u beogradskoj palanci koja je početkom veka nanjušila Bvropu, nedvosmisleno ukazuju na jednu idejnu, etičku i psihološku devijaciju koja je đobroćudnog komediografa naravi i opreznogS satiričara iZ Sumnjivog lica dovela sasvim neopaženo do kamena međaša kraj koga započinje crnohumorna Md. egzistencijalislička filosofija našeg stoleća. Dakako, na ovom mestu nije na odmet napomnueti da se poređenje Kafke i Nušića vrši Uuz neophodnu apstrakciju dva kulturna i kreatorska nivoa na kojima su navedeni pisci začeli svoja dela, Kafka S Klajstom 1 nemačkim ewxspresionizmom za leđima, a Branislva Nušić isključivo 5 Domanovićem za sobom.

Na nesreću, je između ostalog

ovaj kratki nabDis, koji dužan da eksplicira i svoju subjektivnu ocenu Ognjanovićeve realizacije Pokojnika na scenl „Savremenog pozorišta“, nije u BOD da dubitativnije i analiličnije · ocrta

Wr:AO A U u“

me je mogućnošću ·

fanamu kafkijansku nit u drugim Nušićevim komedijskim delima, koja su po toj temi manje tipična od Pokojnika. To poređenje svakako zaslužuje mnogo opširniji medijum no što je ovakav recenzentski mig, ali za tu svrhu ovom prilikom sasvim dobro će poslužiti i sam Pokojnik.

Pavle Marić, centralna ličnost ove crne komedije, brat je blizanac Kafkinog Jozefa K. iz Zamka i Procesa. Porediti njihove karakterološke, sudbinske i psihološke atribute, znači doći do zaprepašćujućih podudarnosti. I jedan i drugi blage su ćudi, detinjski zgroženi nevidljivim omčama koje ih dave, skloni rezignaciji mnogo pre no gnevu. I jedan i drugi zatočenici su onog imaginarmog kaveza koji Ginter Anders, pišući o Kafki, naziva „negativnim zatvorom“, krletkom · „koja isključuje i onemogućava individuu da se probije u svoj svet.

Kafkin i Nušićev junak, dva bića koja još jesu i bića koja više nisu, doživljavaju u sukobu sa stvarnošću identičan strašan san otuđenja, donkihotovsku moru, nalik na more Klajstovog Mihaela Kolhasa. Zakatančeni i dezintegrirani u svome životu, oči u oči s hladnim dželatima, nemim kao paoci sablasnih vetrenjača, oni ne osećaju potrebu da se probiju i?ž, već da se probiju u život u golemi, otuđeni svet. Meditacija Kafkinog junaka u Tragamjima jedmog bSa („oni nisu odgovarali, ponašali su se kao da nisam bio prisutan“) istovetna je s Nušićevim dramskim rešenjem u finalu trećeg čina Pokojnika, pri poslednjem nailasku Pavla Marića i njegovom poslednjem očajničkom pokušaju da se udene među ljude. |

Marićevo bekstvo s falsifikovanim pasošem. malo se razlikuje od nasilne smrti Jozefa K. na periferiji građa; i jedno i drugo iščeznuće odiše istovrsnom nestvarnom grozotom. Pavle Marić, kao i Jozef K., junak je bez svog sveta, lutalica, izgnanik. Obojica poseduju jednako erotsko čulo: kod Kafke „žene ne mogu biti drukčije nego da vole činovnike koji na njih bace oko“; kod Nušića činovnici ne mogu biti drukčiji nego da šljepkaju sobarice po stražnjicama. Veoma verovatno, Kafka je bio masturbant po duši, a Nušić zakleti puritanac. Čak i profesije njihovih junaka poražavajući su slične: jedan je zemljomer (Kafkin Zadak), drugi je građevinski inženjer (Nušićev Pokojnik). Dalje nabrajamje identičnosti Kafkinog i Nušićevog heroja, onemogućeno ogyahičenim prostorom, ot-' krilo bi, izvesno, niz još frapantnijih podudarnosti, ali to je u ovom času sasvim nepotrebno jer i ove navedene i dovoljnoj meri potkrepljuju bizarnu tezu koju ovaj napis zastupa. s druge strane, ne pada mi na um da impu– tiram Nušiću da je pročitao prvo Brodovo izdanje Kafkinih dela; 5 mnogo većim zadovoljstvom imputirao bih Nušićevim scenskim interpretatorima nedovoljnu obaveštenost u pogledu Kafkinog dela.

Reditelj Aleksandar Ognjanović po drugi put u toku samo jedne kalendar-

PREOBRAŽAJI L

TRAJANJA

Nastavak sa 4. stranc vremenskog razmi»ka od preko pet decenija, dovešće do zaključka da se U pesnikinjinom stavu prema svetu Ništa niie promenilo. To je taj ambijent Ahmatove, u kojem postoji samo usamijeni subjekt osvojen emocijama, on ih zadržava za sebe, destiliše, predodredđujući im trajnost i pouzdanost: one su svrha života i njegovo objašnjenje. Ako je po sredi ljubav — alias strada– nje, tiha strast prisustvo drugog nije neophodno fizički: vrli objekti ljubavi u pesmama Ahmatove počivaju u tami, u izmssgslici jedne potencijalne patnje kao sinonima „celishodnosti 3 vota. U svakom slučaju, to Je SHOSOTA: ja pesnikinje koja obezbeđuje komp! 5 ksnost njenom pesničkom delu i, u isti mah, Ahmatovan še spremna da pokaže kako ova filosofija ipak važi samo Za ona pesnička bića, koja su ea GE niome ispune svaki delić svoji O nia Takva ličnost može stajati u e. iednog prolazno8 vremena. ale Rea »risustvo u njegovim ot ca bodntaft a

inatama osigurano: OVO | data O Sodbini Ahmatove u književno iČiO TJ skom preseku. koji ae na Pp

i imerima Dproš ea LE e Možda OVa usputna Taa alu će biti ma cdmet doma JU poezije, kome dospe U ruke Or dali gkih pesama Ahmatove u Pa aežajni nom“ izdanju. 1

Ahmatova |) j OV. | i e pesnik mašes vremena, i potež kruš ača. i pored sk

i romnog 9-

vačkog izdava ] c bima Senjige, ukazao nam je 7. Ron kristalnu prosodiiu i tihe Ob ii e ćanja dostoinoč potomka ume ai _a Lezbosa Tako smo samo Pr : itim ije — +tO1! e

vratima vrta ove poezije } kratak bio trenutak upoznavanja sa

KNJIŽBVNE NOVINE

PESNISTVA

lirom Ahmalove! — poneli smo: prijaian utisak o mogućnostima razmene pesničkih jezika. Ljubitelj i poznavalac ruske poezije, Lnv Zaharov je pokazao neobičan smisao za prepevanje i najleže pesničke građe, kakvu je u OVOG slučaju nudila akmeistička doslednost i briljantnost Ane Ahmatove. Neke pesme („Diše vetar jarom plamnom“. „Pod velom tamnim ruke sam sklopila“, „Divno! Šušanj u kraju celom“) predstavljaju značajan domet ; našeS pesničkog prevođenja uopšte; a i u O5talima oseća se sigurna ruka klesara i poklonika, što se pridružuje redu onih koji su svojevremeno iznenadili nepoverljivog prema pbrepevima poezije '"Tomasa Mana. Ovoga puta, aplauz „Bagdali“ proširuje se i na prezentanta naj= novije pesničke zbirke.

Milivoje JOVANOVIĆ

ske godine našao je srčanosti da se uhvati u koštac upravo s onim Nušićevim komedijama (u protekloj sezoni Ujež) koje iziskuju, svaka na svoj način, korenitu mnedđiteljsku nadgradnju i prekvalifikaciju. Nemajući jasne socijalne i etičke oslonce ni u mlakom, patrijarhalnom fradicionalizmu Nušićevog fragičnog heroja, ni u našoj savremenosti koja je već davno prevazišla sentimentalni konzervativizam nušićevskog tipa, reditelj je dospeo neminovno u ulogu očajnika koji pokušava da skrene planetu s njene putanje bez čvrste tačke o koju bi se oslonio. „Zahvaljujući „ftome njegova predstava odiše drastičnom raznorodnošću 'stilova, od prenaglašenog vodvilja do plačevne melodrame.

Predani Ognjanovićev pomagač &na tom hudom eklektičkom poslu, autor inscenacije i kostima Vladislav Lalicki, doveo je do apsuda vizuelnu stranu ove predstave, učinivši je nalik na dileftantska amaterska „predstavljanja s dekorom i kostimima iz davno rashodovanogS pozorišnog fundusa, sa zlaćanim anđelčićima, ftarabama od ferforžea, prugastim hengematima, fotosima starog Beograda i glumačkom odećom koje bi se morao postideti umetnik Lalickove rutine i renomea. Možda bi najpravičnije bilo kađa bi se težište krivice za ovaj neuspeh bacilo na scenografa, jer Ognjanovićeva predstava u jednoj ukusnijoj i konsekvenitnijoj inscenaciji ipak ne bi bila ono što jeste i ono što je, izgleda, morala da bude.

Na kraju ovog napisa, prećutkujući uglavnom lošu i stilski nedisciplinova-– nu glumačku igru, smatram za neophodno, istini za volju, da napomenem da bi se u Ognjanovićevoj koži, suočenoj s kvazikafkijanstvom Nušićevog Pokojnika, isto tako teško snašao bilo koji majstor scenske groteske, farse, drame ili melodrame. Pokojnik sasvim izvesno spada u red onih literarnih dela koje je sticajem okolnosti vreme surovo pregazilo, bacivši ih van mo-

derne etike, van socijale, vam savremene psihologije. Takva dela ili nikako ne treba igrati ili ih treba na Prokrustovoj postelji vremena skratiti i proVuk VUČO

dužiti za dužinu glave.

N

RADNI KONGRES (COMHNS-a

predviden u drugoi polovini maja 1963. godine u Poliskoi

Na poslednjoj sednici Upravnog odbora Zajeđnice evropskih pisaca, održanoj 1, 2. i 3. novembra u Rimu, odlučeno je da se sleđeći rađni kongres ove međunarodne organizacije ođrži u Varšavi od 15. đo 20. maja 1963. godine. Glavna tema MWongresa, na kojem će se, predviđa se, učestvovati preko 200 evropskih književnika i jeđan broj Dpisaca sa drugih kontinenata (u svojstvu posmatrača), prema odluci Uprave, biće: „Evropska književnost od 1945. godine i formiranje svesti današnjeg čoveka“. U toku dijskusije oko izbora teme na glašeno je đa će se posebna pažnja posvetiti problemu pre vođenja kao najvažnijem sredstvu približavanja i uzajamnog upoznavanja „pojedinih „evropskih literatura, i kultura. Radi detaljnije razrađe i pripreme ovog Kongresa {ođređivanje referenata i jhoreferenata, ključa po kojem će se određivati delegati iz pojedinih zemalja i t. sl.),, š Upravni odbor je imenovao Pripremni komitet u koji su ušle sleđeće ličnosti: potpređsednici COMEBS-a Mikola Bažan (SSSR) i Džon Leman (Engleska), generalni sekretar „Đankarlo Vigoreli (Hiallja), Ježi Putrament ir01) ska), Antoni Babel (Švajcar– ska), Tanasije Mlađenović (Jugoslavija) i, kao domaćčtinl, — jer će se sastanak Komiteta održati 23. i 24. januara u Parizu — Andre Freno i Zan Tardje (Francuska). Kako se Kongres održava u 0Okviru proslave 1000-godišnjice postojanja Poljske, razumljivo je đa će se učiniti i Dposeban osvrt na poljsku literaturu i na kulturi čovečanstva.

Uprava COMES-a «je, zatim, na predlog „sovjetskog književnika Alekseja Surkova, donela odluku da se, ne-

_NALIČJE

Početkom ovog veka, bledirajući za ravnopravnijim tretiranjem takozvanih monumoentalnih i malih knjiških tema, Virdžinija Vulf je napisala: „Mi uzimamo za gotovo da život potpunije egzistira u onom što se obično smatra velikim, a ne u onom što se obično smatra malim“. čna opaska s izuzetnom rađošću može se primeniti na burnu rezonancu koju je Saša izazvao u svom „skorašnjem monumenftalnom filmskom kontekstu. Primer Saše iznova i nedvosmisleno je dokazao da jedna dirljiva minijatura, čak i kada je reč o ratnom filmu, može postići integralnije tragedijsko i humanitarno dejstvo no što je io slučaj sa skoro viđenom monumentalnom epskom freskom Kozarom reditelja Veljka Bulajića. Ne ulazeći u dublje razloge ove prividne anomalije, koja u estetici često postaje pravilo, sma-

ftram za potrebno da napomenem da je najvitalnija Sašina mobilna tačka upravo okolnost što je izmakao preciznom je delimičnn žrtva postala Kozara. T jedan i drugi film. u osnovnoj zamisli, krenui su s iste empirijske tačke, iz Žživc

empirijskom kretanju istinitog čija

životne povesti, Kozara se kao Orfej

neprekidno obazirala za sobom, omamljena silinom teme koja joj Je kucala stekao snage da makar delimično „odseče svoju pupčanu vrpcu“ i da izmakne em~

u prsima; Saša je, naprotiv,

piriji koja bi ga zagušila. U svojoj biti,

smrinosti i neuništivosti, tvorci

individuum, gonjen plemenitom

stvoriti oni koji prežive, oni

gende ostaće žive čijim se rukama žiška ustostručila.

Naličjelegendđe ljudska je igra sa smrTJE ću. U Saši, pokatkad, igra koja

\

njen doprinos

posredno posle „Varšavskog kongresa, ođrži Plenum u Lenjingrađu uz učešće pređsednikš, svih nacionalnih delegacija COMES-a. Praktično to znači da će otprilike oko 50 ljuđi direktno iz Varšave krenuti u Lenjingrad, o troŠšku Saveza sovjetskih pisar ca, na Plenum koji treba da razradi zaključke Kongresa i određi smernice za budući rad i buduće akcije.

Wwprava COMES-a je na pomenutoj sednici raspravljala i o odnosima i buđućoj saradnji sa UNESRO-m i PENklubom, Konstatovano je da će se, kad je reč o UNESKO-u koji je, kao što je poznato, već registrovao COMES kao neđržavnu međunarodnu organizaciju sa RKonsuitativnim statusom, „konkretno rešenje o uzajamnoj „saradnji Verovatno doneti na njegovom Plenumu, koji se održava u Parizu ođ 9. novembra do 10. decembra tekuće godine, i na kojem će interese Zajednice zastupati „generalni sekretar Đankarlo Vigoreli. Što se tiče PEN-kluba, konstatovano je da su ciljevi obeju organizacija u mnogo čemu isti, đa se ponegđe ukrštaju, a da se samo ponekad sukobljavaju“. Međutim, „pošto je sađašnji predseđnik PEN-a, flamanski pisac Vand Frisland, i član COMBES-a 2ı takođe i Veliki

broj evropskih „književnika

a a ya Zak

pripađaju i jednoj i drugoj.

organizaciji, smatra se da če saradnja, i u buduće plodna i svestrana.

Generalni sekretar je, zatim, podneo izveštaj da je COMES, poređ ređovne kotizacije iz raznih evropskih zemalja, primio ovih dana od poznatog Svajcarskog slikara Maksa Friša milion i po lira za fond koji je namenjen pomaganju progonjenih „pisaca u Španiji i Portugaliji. (Naime, Maks Friš je neđavno primio gornju sumu kao nagrađu od poznatog hamburškog dnevnog lista „Die We)t“, ali se nagrađe odrekao u korist Zajednice eVvropskih pisaca). U isti fond COMES-a priložili su italijanki slikar Mata pet miliona lira, a nemački slikar „Oto Kokoška jedan milion. Velika grupa italijanskih pisaca, sineasta i publicista, dala je takođe znatan prilog.

Uprava COMES-a je, po završetku svog rađa, uputila pozdravni telegram Bertrandu Raslu u znak „poštovanja i zahvalnosti za njegovu efikasnu intervenciju u korist mira u svetu u vreme kubanske krize. Bertranđ mRasl, kao i Maks Friš, primljeni su u počasno članstvo Zajednice ecvropskih pisaca.

„SAŠA“, V. RADOVANOVIČA

biti

Ta lucidna i sarkasti-

apstrahujući izukrštane iokove Sašinhe fabule, koji osciliraju od soldatesknog irilera do lirske stilizacije, ovaj film se bavi jzučavanjem legende o ljudima s njenog i njihovog naličja. Polazeći od toga da je „čovek nešto što treba da bude prevaziđeno“, a da je u stanju da ga prevaziđe jeđino legendarizovana predstava o njemu samom, o njegovoj boeSaše načinili su filmsko delo koje se svojom filosofijom veoma približilo tajanstvenoj žiži legende koja je prevashodno kolektivna tvorevina kolektivne ljudske svesti o čoveku i njegovom junaštvu. Ni najjunačniji, ni najbesmrtniji Idejom o Dobru Čovekovom nije u stanju u svojoj izolovanosti da konstituiše legendu o sopstvenoj samoći. Legendu će koji prihvate u svoje ruke štafetni plamen u toj basnoslovnoj trci sa smrću. Začetnik legende ostaje prvenac i legenda nosi njegovo ime, a pravi akteri leanonimne seni u

LEGENDE

postala igrarija. Finalne sekvence OVOg filma i šatrovački dijalog najbolja su ilustracija tog prekoračivanja sudbonosne crte koja razdeljuje strahovitu igru od igrarije. Dečja bezazlenost koja je animatorima Saše u brojnim slučajevima poslužila kao dragoceno oruđe za slikanje nesvesnog ljudskog učes-

ništva u gradnji legende —— kule, legende — barjaka, u završnici filma iskliznula je u ružičastu, infantilizi-

ranu poemicu o &bbezazlenosti života. Život nije u stanju da bude bezazlemn u toj meri, bez sumnje, to je ispod njegove časti, a legenda je još mnogo, mnogo manje bezazlena. Jedna usamljena smrt nije joj dovoljna; ona se hrami stotinama smrti, hiljadama malih individualnih tragedija koje je prenose iz ruke u ruku, jer samo je ogrlica ljudskih smrti i tragičnih potresa dostojna da kao barutna putanja dotera varnicu hrabrosti do predanja. Negde pred ciljem Saša je ovlažio svoj fitilj nerazumnim, prokislim optimizmom. •

Kako se rodio vestern

„KRST RAKOC“ D. SAVKOVIĆA I Ž. RISTIĆA

| Pilm Krst Rakoc počinje nailaskom jednog konja za kojim vratolomno galopiraju četiri traktora. Reditelj se irudio da mu fTiraktori budu što više nalik na rasne vrance iz američkih vesterna. Ta mala ekspedicija · stiže među negostoljubive starosedeoce, Šiptare, kojima je očigledno stavljeno u zadatak da nam najvernije predstave nacionalnu varijantu severnoameričkih indijanskih rezervata. Mala ekspedicija nastoji da sa sumornim domaćinima popuši lulu mira, ali taj miroljubivi čin onemogućuje poglavica koji u svom konzervativnom egoizmu staje na put tehnici i progresu. Žene se ne pojavljuju, one čame u svojim vigvamima. Napustivši iu zloslutnu dolinu, mala ekspedicija uzjahuje svoje iraktore i hita prema tajanstvenom mestu koje nosi naziv Krst Rakoc, ukletoj visoravni, obrasloj strmjikom. Svima je već jasno da je u pitanju socijalni film koji iretira sukob starog i novog i da su u izgledu stravični događaji. Došavši na mesto opredeljenja, mala ekspedicija na razapetom konopcu zatiče ženski veš, ali fa zagonetna žena pojavljuje se tek u narednoj sekvenci, u frenutku kada je žedna publika već na ivici strpljenja. Naravno, to je veoma lepa i čestita devojka koja ima mrlju na prošlosti. U nju se zaljubljuju svi učesnici ekspedicije, izuzev inženje-

I R. OSTOJIĆA

ra, agronoma, koji čapka po epruvetama i vođe traktorista kojeg muče uspomene iz rata. Događaji se primetno dramatizuju. U međuvremenu odigrava le jedna paljevina, dve tuče i dva pokušaja silovanja, ali devojčina čast ničim ne biva oskrnavljena. Za ciglih nedelju dana traktori preoravaju sva okolna brda, što dokazuje da je radni elan jedini razlog za stvaranje naprednog vinogradarstva.

Najmlađi među iraktoristima ima staru majku i meko srce. Devojka takođe ima meko srce i vanbračno dete. Kad se dva meka srca sretnu, onda

je ljubav neminovna. Tako dolazi do ljubavi. U stilu stare gradske pesmice „kad mi pišeš mila mati, o svemu mi piši”, mladić i devojka pročitavaju dirljiva pisma mladićeve majke. Devojka se suznih očiju pripija uz mladića. On takođe ima suzne oči, jer i on je vanbračno dete.

Za to vreme simpatični negativac Beli odjahuje u selo da se napije od muke i dosade. On ne shvata pravi značaj vinogradarstva. Tamo on sreće konobare u belim bluzama, jednu prostitutku i orkestar Esme MRedžepove. Bsma Redžepova veoma dugo peva šiptarske i turske pesme i mladi traktorista se razbacuje hiljadarkama. Gosli se otimaju oko razbacanog novca, ali Esma Redžepova se ne otima jer je navikla da sve honorare prima preko žiro računa. Ta scena jasno pokazuje da su ljudi gramzivi i da nemaju dostojanstva. Sa tim saznanjem o. životu simpatični negativac traktoTrista se vraća svojim drugovima, koji

mu stavljaju hladne obloge. Posle tih"

obloga on korenito menja svoje životne poglede i već se nazire njegov preobražaj u simpatičnog pozitivca. Jedne noći vođa traktorista nalazi kosti svojih mrtvih drugova iz rata i tada shvata da on nije čudak, već da je vlasnik jedne tragične uspomene. On sahranjuje pronađene kosti ispod

jedne breskve i sve to veoma naliči na

teranje šege sa stvarima koje nisu za šegu. U svakom slučaju, to je fetišističko, stravično šegačenje, ali ono je

bilo neophodno da bi film gdekađ po-

stajao tajanstven i bizaran. U isto vreme, „mladi traktoristi dovršavaju

" preoravanje planina, uzjahuju našiza𔓖

svoje traktore i odlaze u “#„psusret srećnijoj budućnosti. Simpatični negativac Beli shvata najzad značaj vino= gradarstva. ; U čitavoj stvari neko bi trebalo da se stidi. V..V;