Књижевне новине

IZLOG ČASODISA ~

jihIOuVIles | Biilfćraire

ZANVSTA JE BIO TROJANSKI RAT :

Andre Moroa, član Francuske akademije, napisao je izvanređan „uvodnik u poslednjem oktobarskom broju ovog pariskog časopisa, u kome između ostalog kaže i sledeće misli:

„Pol Valeri smatrao je za opasno baviti se istorijskim studijama. Sve ljudske strasti, govorio je on, nalaze u njima hrane i podrške. „Ambiciozni ljudi dive se primerima drugih ambicioznih ljudi i na njih se ugledaju. Napoleon. bi bio najmudriji čovek da nije znao za istoriju Julija Cezara i danas još uvek milioni ljudi nemaju potrebu za hronikom, ni svojom ličnom ni svoje porodice, Zato se i pitamo kada se ljudskom duhu, onom klasičnom grčkom, pojavila potreba za istorijom,

Razume se da je bilo istorije i pre Grčke. I hebrejska Biblija je istorija; Egipćani se vraćaju takođe dosta daleko u prošlost. Čak i Grci su imali neku vrstu istorije pre istorije. To je epopeja. „Ilijađa“ i „Odiseja“ su poetske deformacije stvarnih događaja i Trojanski rat se zaista dogodio. Ali ne bi bilo ispravno primenjivati reč „istorija“ homerovskim poemama. Mitovi, odnosno izmišljene priče simboličnih pustolovina, u njima su glavna osnova. Događaji se tumače ne postupcima ljudi, već božanskim učešćem, pravednom ljutnjom besmrtnih bogova i Sudbinom, koja je čas neki usamljeni neosetljivi bog koji upravlja svetom, čas ishod protivurečnih volja boginja suparnica, Stalna prisuinost božanske moći Kkarakteriše čitavu epohu. A istorija će se roditi kad se pisac bude počeo baviti „profanim osećanjima“, odnosno događajima koji proističu iz naših osećanja i objašnjavaju se bez božanskog učešća.

Može li se zato reći da je Herodot otac istorije? U stvari, on je živeo na granici dva sveta misli. U vremenu u kome se on pojavljuje, „filososija istorije“ Grka još pruža svoje korene učmit. I Herođot još veruje u bogove. Ali njegova „Anketa“ nije ništa drugo nego napor da se shvati prošlost, đa bi se prikazala na neki shvatljiviji način, dakle da se uprosti, i učini dostupnom buđućnosti. Uz epske dodaju se već i istorijski događaji, i oni se ukrštaju u ređu koji postaje sve stvarniji i razumljiviji. Herođot izlaže i uzroke zašto Grci i Varvari ratuju među sobom.

be New lork Cimes look Beviee

DVE ANDRICEVE KNJIGE U AMERICI

Pre kratkog vremena u Amcerici su štampane dve Andrićeve Knjige: „Vezirov slon“ (sem naslovne novele u tu su knjigu ušle i „Anikina vremena“ i „Zeko“) u prevodu Drenke Vilen i „Prokleta avlija“ (u prevodđu: · (Đavolje dvorište) čiji je prevodilac Kenet Džonston. Stojan Kristov, koji je svojevremeno vrlo ozbiljno i 8 razumevanjem pisao o Andrićevom romanu „Na Drini ćuprija“, u broju odđ 28. oktobra prikazuje i ove dve knjige. On ističe da je Herman Melvil u našoj zemlji veoma čitan pisac i đa je veoma začuđujuće da dosad nije primećena sličnost između „Mobi Dika“ i „Vezirovog slona“. Oba teksta personificiraju univerzalne neprijateljske sile protiv kojih se čovek bori. „Andrićeva kratka, snažna priča je primer Poove definicije najvišeg umetničkog dostignuća: uspešne kombinacije iđealnosti i realnosti. Andrić je dao jedno otelotvorenje zla koje donosi tiranija i apsolutizam“,

Objašnjavajući smisao „AniKkinih vremena i „Zeka“ Kristov se zadržava na „Prokletoj avliji“, tvrđeći da je njena tema univerzalna krivica. „Ovo đelo je đobar primer kvaliteta koji dominiraju „„Andrićevim kasnijim stvaralaštvom: krivica, greh, patnja, izolacija, seks kao patnja i strah, strah iznad svega. Njegovo delo je ispunjeno predđosećanjem. Njegova hrana je gorka, a život je bez

8;

Pa zašto je Herođot osetio tu dotle nepoznatu potrebu, đa opisuje istoriju običnih ljudi. Sa ratovima u Midiji počinje jeđan novi svet. Grčki čovek se rađa za politički život i shvata svoj status građanina. I od tada on postaje ne samo pripadnik jedne verske zajednice, koja se održava izvesnim ritualima: ne samo kao član porodđice potomaka nekog mitskog heroja; već postaje građanin koji učestvuje u životu Države i Građa. I taj građanin dela i bori se u svetu svakidanjem. I on postaje čovek svoga vremena i istorijski faktor.

Nije slučajno da Herođot piše u vreme midjanskih ratova, a Tukiđid u vreme peloponeskih. Ti veliki potresi nameću kolektivna shvatanja. Zar nismo zapazili kako smo se za vreme ovih naših prošlih ratova napajali žedno našom istorijom? Veliki Tukiđid nije dovoljno priđavao važnosti ratnim ekonomskim i socijalnim potresima. Sa padom demokratije borba klasa se budi, Aristofanova aristokratska komedija prerušava istoriju posmatrajući je pod njenim najbednijim aspektom. Za Aristofana pcloponeski rat nije uzrok sukoba između dve koncepcije Grka, Atinjana i Spartanaca, već slabosti Perikla i kao neka „tajanstvena istorija jedne zatvorene kuće“, Atinski vojnik, uzvišen u onom posmrtnom govoru, kod komedđiografa je samo jeđan smešni razmetljivac, lenjivac privučen novcem ili seljak ljut što su ga odvukli od njegovih maslina i ženine postelje. Sadašnjost je u-– vek diskredđitovana, dok se prošlost pojavljuje kao uspomena na vreme izobilja, sigurnosti i mira. To je „antiistori– ja“ koja zasićuje čoveka Ssvojom istorijskom ulogom, obezbeđuje svu slavu, ođuševljava za „staro dobro vreme“ i daje preterano pristrasnu sliku velikih događaja. Otišlo se u rat sa epopejom, uzvišenim mitom; slušali se kroz Herodđota i Tu-

kidđida divni govori o istoriji, a vraća se sa niskim uživanjem 1 podlostima. To je večiti krug. Isto smo i mi doživeli. samo u drugačijim oblicima“. (N. TT.)

radosti; sađašnjost je nesnošljiva, a buđućnost mračna“. Kristov završava svoj tekst zaključkom da je Andrić primarno pripovedač, filosof i moralist: linija koja odvaja prošlost od sadašnjosti nejasna je u njegovom delu i on je prelazi „lako kao u snu“, On nas uverava da je sporedno piše li stvaralac o prošlosti, sadaš-

njosti, ili hrabro prodire u budućnost. Važno je da autor nosi moralnu odgovornost za sve ono što govori. (B. A. P.)

VO\SKIIURI

O ZAOSTAVŠTINI LEONA KRKRUČROVSKOG

Poljski književnik Leon Kručkovski, rođen u Krakovu 1900, počeo je književnu delatnost pesmama, prozom i publicistikom u krakovskim kKnjiževnim listovima. Na formiranje njegovih pogleda uticali su marksistička literatura i književna dela Stefana Žeromskog. Književnu slavu doneo mu je roman „Kordijak i prostak“. Kako sam Kručkovski kaže, to je dokumentarni roma. U njemu je obrađem problem seljaštva pre ustanka 1863. Pošto se delo odlikuje mnoštvom

„AUTEPATJyPA M 2KMGAHDPb

GLASNA ILI PRIGUSENA POEZIJA

„Neophodno je ustanoviti da se stih posle Oktobarske revolucije preobratio iz stiha nemog, čitanog u sebi i za sebe, u stih zvučan, obuhvatan, čujan i prijemčiv kao sam govor“, Ovako Nikolaj Asjejev počinje svoj članak o kretanjima i mogućnostima sovjetske poezije. Podvlačeći činjenicu da stih sve više (i ođavno) smelo ruši kanonske razmere i pravila, đa postaje nov, da dobija oznaku socijalističkog on, istovremeno, ukazuje da je put od uskog, prigušenog do glasnog i estradnog izraza bio neobično tešak i komplikovan. U tom smislu, ne samo Jesenjin, već i mnogi „takozvani proleterski pesnici“ iz vremena Oktobra nisu mogli da izraze „veličanstvenost i mnogoglasnost revolucionarnih godina“. „Pre svih, njih je izrazio Aleksandar Blok u svojoj značajnoj poemi („Dvanaestorica“), sazdanoj za zvučanje, za ovaploćenje u zvuk...“

Od dvojice najvećih sovjetskih pesnika ovog stoleća, Bloka i Majakovskog, ne može se tačno reći ko je na koga uticao. Majakovski je svojim gromoglasnim, zvučnim stihovima prokrčio Bloku put do poeme o revoluciji i, dalje, Blok je, imajući pređ sobom iskustva i vrednosti Majakovskog, shvatio da samo povezanost stvaralaštva s „ogromnim ljudskim interesima“ obezbeđuje „buđući spas umetnosti“. Ostaje, međutim, činjenica da su u poemama Majakovskog „Vrlo dobro“ i „Za to“ jako primetni mnogi tragovi Blokovog uticaja.

Siroke mogućnosti zvučnog, glasnog stiha ođuševile su i Borisa Pasternaka. Njegova poema o 1905. gođini sveđočanstvo je osobenog revolucionarmog patosa uzdignutog i širokoj masi namenjenog saopštavanja. Pasternak se kasnije, posle „kratkotrajne pobune“, obratio modđernizovanom jambu i, napuštajući odlučno svaku estradnost, počeo da izgrađuje „poeziju „„podrobnog đetaljisanja u opisivanju“. „Detalj, podđrobnost, mikroskopski potez postaju apsolutno sredstvo obraćanja čitaocu“, S takvim stihovima nije bilo moguno izići pređ auditorij i

dramskih elemenata, Kručkovski ga je ubrzo prerađio za scenu na kojoj doživljava veliki ušpeh. Drugi značajan ro= man je „Paunovo perje“, koji, takođe, obrađuje problematiku sela između dva rata — raspadanje seoskih poseda u Galiciji i političkc događaje tog vremena. Kručkovski je i veliki dramski majstor. Najbolja dramska dela su „Odmazda“, 1947, posvećena borbi sa AKsovskim „podzemljem, „Nem-“ci“, 1949, „Juljuš i MEthil“, 1953, i „Poseta“, 1955.

Stvaralaštvo Kručkovskog, međutim ,ne završava se ovim. Posle njegove neđavne smrti, broj ovog časopisa od 4. novembra, donosi prvi deo materijala iz njegove književne za-

Pasternak, „oduživši dug mladosti“ (u knjizi pesama „Život — moja sestra“), prelazi na

ostavštine. Njegova supruga Jadviga Kručkovska sredila je rukopise iz kojih se mogu odrediti stremljenja „njegovog stvaralaštva poslednjih godina njegovog života. U prvom redu reč je o dramama „Smrt gubernatora“ i „Prvi dan slobođe“, zatim neđovršenoj drami „Svetac“, koju je započeo još 1940. u koncentracionom logoru u Jeni, kao i o romanu „Gepruft Oflag II D“, pisanom sa prekidima, od 1957/1958, koji u fragmentima izdaju „Trybuna literacka“ i „Przegland kulturalny“. I najzad ciKklus pripoveđaka sa savreme-

nom tematikom: „Pakao nevinih“? „Reč imaju optuženi“ i „Velika zabluda života“,

(D. K. — B. R,)

za sa auditorijumom može obezbediti autentičan uspeh. Da bi, međutim, do kraja odgovo-

prozu u kojoj stihovi imaju „čisto ilustrativnu ulogu“, Svoj članak Asjejev završava zadovoljstvom što savremena mlađa sovjetska poezija ide putem koji je Majakovski ukazao, što shvata da samo ve-

rila potrebi za zvučnim stihom, mlada poezija mora da je svesna činjenice da nije toliko bitno kako i o čemu pevati, već da je najvažnije saopštavati novo, pevati o no„vom. (D. S. I)

Elet ćs Irodalom

ANTHOLOGIE DE LA POESIE HONGROISE

Pariska izdavačka kuća „Edisijon di Sej“ izdala je pre kratkog vremena „Antologiju mađarske poezije“ od XII stoleća do današnjih dana značajnu zbirku koja može da posluži kao lep primer u prevodilačkoj literaturi. Izdavač ove antologije, Laslo Gara, poverio je prvo nizu poznatih filologa da izrađe doslovni prevod u prozi snabđeven opširnim komentarom o smislu i formi svake pojeđine pesme, Zatim su prevodi zajedno s komentarima predati pesnicima od zanata, koji su iz proze napravili opet pesme. U ovom radu je učestvovalo osamnaest francuskih pesnika, među Kkojima i Žan Kerol, Žan Kokto, Pol Elijar, Pjer Emanauel, Žan Polan, Klod Roi i 'ristan Cara.

Pišući o ovoj antologiji u 831. broju neđeljnog lista Saveza mađarskih pisaca, Mikloš Sabolči kaže da potpuno priznanje zaslužuje širok izbor i namera da se postigne što veća kompleksnost. A značaj ove

Latinska lirika danas

U izđanju Artemis u Cirihu, čitamo wu časopisu „Welt und Wort“, izišla je knjiga na čijoj mnmaslovnoj strani je memački odštampano samo ime piščevo i reč „Verlag“. Sve ostalo su latinska vokabula. Naslov dela je: „Viva Camena.Latina huius aetatis. carmina“. U prevođu: „Ziva muza. Latinske pesme današnjice“. Sastavljač ove zbirke latinskih pesama je Jozef Eberle, višestruko nagrađeni i đoktorskim šeširom odlikovani direktor „Stutgartskih novina“, pesnik koji peva na latinskom jeziku. Eberle se već i ranije javljao svojim latinskim pesmama. A u ovoj zbirci on je na 229 strana, pored svojih pesama, sabrao internacionalni venac znalaca iz čijeg pesničkog pera teče latin-

ski kao drugima maternji jezik. Glavni kontingent za ovu knjigu dale su Italija i Nemačka. Za njima sleđe Engleska i Poljska, a i iz istočnih zema-

lja odjekuje po Koji latinski ritam.

Recenzent Franc „DirImajer kaže, u istom broju ovog tibingenškog literarnog mesečnika, da su tačne autorove reči iz predgovora, po kojima je ovim pesmama obuhvaćen ceo moderni život, ali i ono što u životu nije ni mođerno ni staro — nego večno. O fudbalu 5e ovđe može čitati isto tako kao i o automobilu, o gramofon-

skim pločama isto tako kao i o MKnajpovom prirođnom načinu lečenja, Ali se mora naglasiti da ovo nije virtuoznost esnaflija, profesora — latinaca, iako i njih ima među pesnicima: to nije samo prosta igra latiniziranih „intelekata „Koja čoveka ostavlja hladnim, tu, naprotiv, sve bubri od radosti srca i preplavljujućeg veselja. Zađovolini smo, „završava DirImajer, što mođerno na najprimitivnijem uživanju organizovano „takozvano „društvo“ još može biti šokirano stvarima koje većina najnaprednijih umova ne zna. U dekadnetnim vremenima uvek je bilo pojeđinaca koji su duhovno 'spasavali za bolju budđućnost. I tako mi rimsku muzu štutgartskog humaniste ne shvatamo kao poslednje održavanje jedne kulture koja vene, nego kao obiavu za buđućnost koja će svoj oblik dobiti kad čovek opet nađe Sebe samog. (A. P.)

podđuzetnosti podiže još isto što su prevodioci uglavnom i vanfrancuski pesnici. Jer, mogućnost da se radi prevod jednake vrednosti s originalom i da to buđe lep doživljaj i umetničko užiyanje, „postoji samo tad ako pesnici prevođe; a kad to čine nepesnici bilo kako da su vredni, retko kad postižu uspeh. Ali zato i prevođi pesnika imaju svoje nedostatke: suviše lična prerada, prilagođavanje svom duhu i stilu, slobodna varijacija na jednu temu.

redni

Iznoseći ove pohvale recenzent kaže da ne može da prećuti ni primedbe. A prva je ta

što, pored isticanja da je mađarska kultura čedo Zapada, što je uostalom i istina, Laslo Č. Sabo u predgovoru naročito podvlači da je mađarska poezija uvek bila veran učenik Zapada i da je od njega sve poslušno primala. Malo je rečeno o tome kako se pesnici današnjice bore s društvenim pitanjima i kako stvaraju socijalističku liru novoga glasa.

Teško je Mađaru da piše kritiku o francuskom prevodu, veli Sabolči, jer čitajući prevod u njemu ipak odzvanjaju zvuci originala i zato sud nije pouzđan. Zato se s nestrpljenjem očekivala reč francuske kritike. A francuska publika, koja ima dobar sluh za poeziju, mogla se najzad uveriti da jedan mali evropski narod, koji govori nerazumljivim, da se ne kaže varvarskim, jezikom može da prikaže prave i velike pesnike koji se dostojno mere sa svojim znamenitim francuskim i engleskim kolegama, (A. P.)

| Žan-Pol SARTR

DEMILITARIZACIJA

KULTURNA AGRESIJA )

U Francuskoj se na taj način postupa sa „Grčko-latin- . skom kulturom“. Da se razumemo: nema sumnje da naša kultura vodi poreklo od starih mediteranskih kultura (iako — da se zaustavimo samo na njima — znatan je bio i doprinos franačkih najezda). Ali čim ređuciramo kulturu na ovu posebnost pod izgovorom da hoćemo da je branimo, na taj način potiskujemo sve uticaje koji uslovljavaju njen razvoj, Svodimo kulturu na njenu apstraktnu jednostavnost i razbijamo krhko ali uvek delotvorno jedinstvo objektivnog duha. Kultura se lomi: ostaju dve kulture koje među sobom nemaju nikakve veze. Nije reč o tome da one ne mogu međusobno da opšte; jednostavno, u tome ih sprečavaju (...).

Postoji u isto vreme i težnja da se „varvarima“ nametne jedina prava kultura. Kada je Bido tražio da u Vijetnamu branimo mediteransko kulturno nasleđe, želeo je u stvari da tu kulturu nametne Vijetnamcima. Uostalom, on čak ni to nije hteo već je pokušavao da nađe dobar razlog da bi nastavio kolonijalmi rat koji je dosadio svim Francuzima. A kada se upotrebljava sličan argumenat mediteraenska kultura protiv istočnih demokratija, to predstavlja samo prividan razlog. U stvari

to je odbrana kapitalističkog sistema od ekspamzije soci-

jalizma pomoću kapitalističke kulture.

Što se tiče slobode, ja zaista verujem da ni u jednoj zemlji kultura ne može da se razvija bez slobodnog kolanja ideja. Ali korišćenje kulture za ciljeve rata može potpuno da uguši tu slobodu. U ozbiljnim i snažno integriranim društvima kultura, ma kakva joj pravila bila nametnuta, prevazilazi i asimilira sve zabrane samom činjenicom da izražava društvo sa svim tim zabranama.

Istinska sloboda kulture nije sloboda umetnika, već pre sloboda za široke mase. Tu podrazumevamo odnos kulture prema društvenim slojevima koji njome mogu da se koriste Na Zapadu izvestan nered daje prividno veću nezavisnost šačici umetnika, tj. privilegovanih, ali kulturna sloboda jednog kvalifikovanog radnika praktično je ravna nuli. Rezultat toga je da je formalno slobodan umetnik u stvari rob jednog unapred određenog mišljenja publike. Što god radio — on mora da vodi računa o toj publici i O ograničenim interesima čitalaca i gledalaca.

Negde sam već rekao da pariska buržoazija vrši pravu pravcatu diktaturu na pozorište (pozorišta ee nalaze u centru, daleko od radničkih četvrti, cene sedišta su visoke, buržoaski kritičari stoje na straži, buržoazija sama odlučuje u posebnoj instanci o nekom delu pošto ona uvek može da ga upropasti bojkotujući ga). Na taj način dramski pisac je strogo kontrolisan; on usvaja tu kontrolu nekom vrstom autocemzure. Postoje iznimke ali njih je veoma malo. Ovaj efikasan nadzor čini nepotrebnom svaku

"političku cenzuru. Ukoliko je, međutim, umetnik, u „stanju.

da dođe u dodir sa masama, kao na primer preko filma, radija ili televizije, onda se stvara fakva ustanova. Na taj način slobođa kulture brka se sa slobođom privilegovanih klasa. U stvari, pisac može da iskoristi tu dvosmislenost, može da prevari vladajuću klasu i da je natera da proguta gorke pilule koje je om prethodno pozlatio. Ali to postaje nemoguće kada je sloboda — ta mutna voda u kojoj pisac lovi — postala vrednost koju treba zaštititi, tj. kada je kulturna autonomija zamenjena liberalnom idejom i uklopljena u buržoasku iđeologiju. Ako pisac sa Zapada mora da bude slobodan profiv istočnih demokratija, on više nije slobodan.

To je ono što, po mom mišljenju, treba da se nazove kulturnom agresijom. Rekao bih da, iako to zvuči paradoksalno, ta agresija proizilazi iz buržoaskih demokratija, lj. iz društva u kojem je već čitav jedan vek ideologija: prestala da bude sama po sebi osvajačka. Ali paradoks je samo prividan. Na Zapadu se vodi i jedan preven= tiv n i rat. Želja je da se napada, da se zamuti, da se poseje zbrka da bi se izbeglo istinsko nadmetanje ideologija. To nije, u stvari, ništa drugo već pokušaj odlaganja koji bi imao sasvim relativan značaj da taj agresivni protekcionizam ne uslovljava razumljivu reakciju na Istoku koja se sastoji u nekoj vrsti kulturnog izolacionizma. Zastarela liberalna ideologija napada nesmotreno ali stalno, a često i efikasno. Marksistička ideologija, jedina koja odgovara našem vremenu i sadašnjem istorijskom trenutku, jedina koja bi mogla da apsorbuje i asimilira sve nepotpune istine koje su otkrili istraživači na Zapadu i koje su često upravili protiv nje, nalazi se u defanzivi. Umesto da neprijatelju otme oružje iz ruku, umesto da zagospodari sociologijom na Zapadu, kibernetikom, teorijom infor-

::»

macija, psihoanalizom, velikim delima buržoaske književ-.

nosti i umetnosti, otkrivajući im njihov istinski sadržaj, uključujući ih u jedan sistem s kojim fe vrednosti nisu u protivrečnosti, sem ukoliko su iz njega izdvojene, marksistička ideologija ili sistematski odbacuje, vidi u njima skroz iskvarene proizvode koji bi mogli da je otruju. Ona samu sebe osuđuje da sve sama uradi, odbacujući kestenje koje neprijatelj za nju vadi iz vatre.

Na taj način marksizam nesvesno upada u mrežu svojih neprijatelja. Pošto je odbačena, psihoanaliza je postala amtimarksistička i na taj način jedno od oružja protiv Istoka. Međutim ta naučna disciplina nije ni za nekoga niti protiv ikoga, pošto ona nema nikakvu ideološku osnovu. Kad bi je marksizam uzeo pod svoje, ona ne bi mogla da mu naškodi, on bi eliminisao njene greške, ograničenja, skretanja, a njena suština bi mu ostala.

Ofanziva Zapada i defanziva Istoka imaju za rezultat samo stvaranje vatrene linije koja razdvaja dve kulture, koje ne mogu da žive a da se ne dopunjuju. Odsečene jedna od druge rizikuju, međutim, da se uzajamno unište. U stvari, marksistička kultura je ta, i ja to ne

Kosa soko kanona bb ni ag kvar igi a iu aa ODA du edge a pin ip odi bioa nara num na e a In ai

KNJIŽEVNE NOVINE

2