Књижевне новине

Preveo D.S.' IGNJATOVIĆ

mrtve ribe. Stisnuti su jedni uz druge, i čini se da u njima nema života; inače, propisan broj putnika nije prekoračen. Kad kočijaš ošinu konje bičem, učini se kao da bič pokreće ruku, a ne-ruka bič. Šta treba da predstavlja taj skup čudnih i mutavih bića? Kao da su sišla sa meseca? Evo trenutaka kad se u to može potpuno poverovati; ali ipak ona najviše podsećaju na leševe. Omnibus, žureći se da stigne do poslednje stanice, guta prostor i lomi pločnik... On projuri... Ali prati ga, pomamno, neka bezoblična masa, po prašini. „Sta“ nite, preklinjem vas; stanite... noge su mi otekle od danonoćnog hoda... nisam jeo od juče... roditelji su me na pustili... ne znam šta ću... rešio sam da se vratim kući, i brzo bih stigao, kad biste mi ustupili jedno mesto... ja sam dete, imam samo osam godina, i uzdam se u vas...“ On projuri!... On projuri!.., Ali prati ga, pomamno, neka bezoblična masa, po prašini. Jedan od tih ljudi, hladna oka, muva suseda laktom, i kao da mu izražava nezadovoljstvo zbog cviljenja, srebrnastog zvuka, koje se jasno čuje. Ovaj obara glavu neprimetno, kao da se slaže, a zatim tone u nepomičnost svog egoizma, kao kornjača u oklop. Izraz lica ostalih putnika pokazuje isto osećanje kao i kod ove dvojice. Krici su još čujni, još dva ili tri minuta, prodorniji iz trena

u tren. Vidi se kako se duž bulevara otvaraju prozori, i kako”

neki prestravljen lik, sa svetiljkom u ruci, bacivši brz pogled na ulicu, spušta kapak, ozlojeđeno, da se više ne 'pojavi,.. On projuri!... On projuri!... Ali prati ga, pomamno, neka bezoblična masa, po prašini, Jedan mlad čovek, prepušten sanjarenju, jedini, posred tih ličnosti od kamena, izgleda da oseća samilost u nesreći. U korist deteta koje veruje da svojim bolnim nožicama može stići omnibus, on se ne ušuđuje da podigne glas, jer mu ljudi dobacuju poglede prezrenja i autoriteta, a on zna da ne može ništa sam protiv svih... Laktova zarivenih u kolena, glave stisnute u šakama,

on se pita, preneražen; da li je stvarno to što se dešava ono što nazivaju ljudskim milosrđem. Pojima zatim da

je to suvišna reč, da ju je nemoguće naći ni među pesničkim rečima, i smelo priznaje svoju zabludu. Govori sebi: „Zbilja, zašto se zanimati za to dete? Manimo ga“. Međutim, vrela suza kliznu niz njegov obraz, istom kad poče proklinjati. Teško prevuče rukom preko čela, kao da uklanja kakav oblak čija neprozirna senka mrači um, Koprca se, ali uzalud, u vremenu u koje je bačen; oseća da mesto koje zauzima nije ono pravo, ali van njega ne može, Užasna tamnico! Gnusna fatalnosti! Lombano,* zadovoljan sam tobom od ovog đana. Nisam prestajao da te posmatram, dok je moj lik odisao onom istom ravnodušnošću kojom i likovi ostalih putnika. Mladić ustade, gnevnm kretnjom, i htede da se udalji, da ne bi učestvovao, makar i protiv volje, u nedoličnom zbivanju. Dajem mu znak, i on mi' prilazi. On pro-.

juri!.., On projuri!... Ali prati ga pomamno, neka bezo- · blična· masa, po: prašini. Krici umukoše iznenađno, pošto.dete,- | saplevši“se “o izbočenu kocku pločnika, 'Đade i raskrvavi glavu: 'Omnibus nestade na obzorju, i videla se. samo zad

muhla ulica... On projuri!.., On projuri!...-Ali ne prati

ga Više, pomamno, neka bezoblična masa, po prašini. Gledajte ·

skupljača krpa: koji prolazi, iskrivljen u bledom svetlu svog fenjera; ima u njemu više duševnosti nego u svima onima iz omnibusa. On grli dete; budite sigurni da će ga izlečiti, i da ga neće ostaviti, kao što su to ıičinili njegovi roditelji. On projuri!... On prujuri!... pošled skupljača krpa, po prašini!... Raso tupa i idiotska! Kajaćeš se zbog ovakvih postupaka. To ti ja kažem. Kajaćeš se! kajaćeš se! Moja poezija će biti, raznim sredstvima: i oblicima, jedan jeđini napađ na čoveka, tu đivlju zver, i n?

Boga, kome nije bilo moranje da stvori takvu g#ađost. Do |

kraja mog postojanja gomilaće se tom do toma, i u njima će biti uočljiva samo ta jedna jedina misao, stalno prisutna

mojoj svesti.

2.

Misao da sam, dragovoljno, pao isto nisko koliko i moji bližnji, i da imam manje prava od drugih da jadikujem nad našom sudbinom, koja svejednako ostaje privezana za OČVIslu koru ove planete, i nad suštinama naših izopačenih duša,

razara me kao potkivački ekser. Viđene su eksplozije za-

gušljivih ognjeva kako uništavaju čitave vrste, ali te su

vrste tzpele agoniju kratko, jer je smrt dolazila iznenadno, usred ruševina i ubistvenih gasova: što se mene tiče... ja trajem kao bazalt! U centru tog trajanja, kao na samom bpočetku rađanja ižvota, anđeli sliče samima sebi: ali nema dugo kako ja više ne sličim sebi! Čovek i ja, utamničeni između granica našeg duha, beš kao jezero u obruču koralnog ostrva, umesto da sjedinimo naše snage da bismo se odbranili od slučaja i nesreće, mržnje, odabirajući suprotne puteve, kao da smo ranjeni oštrim šiljkom kakvog oštrog noža! Reklo bi se da jedan shvata prezrenje koje se inspiriše drugim. Gonjeni silom nekakvog relativnog dostojanstva, nastojimo, iako protivnici, da ne obmanemo jedan drugog, ali svaki ostaje na svome, i zna da oglašeni mir nije moguće održati. Pa lepo, neka bude! — neka se moj rat protiv čoveka ovekoveči, baš zato što ćemo jedan u drugome otkriti sopstvene degradacije... baš zato što smo smrtni neprijatelji. Nužno je da izvojujem ili užasnu pobedu ili da moj pad u okršaju bude lep: ja, sim, protiv čovečanstva. Neću se služiti oružjem načinjenim od drveta ili od gvožđa, prezreću naslage dragocenih mine= rala: bruj harfe, moćni i serafinski, postaće, ispod mojih lisman. U bezbrojnim busijama, čovek, taj već je probio moje grudi svojim porfirnim e da bi bile slavnije no što tnju među protivnike: dva in da jedan drugoga uni-

prstiju, strašni ta sublimni majmun, kopljem:·vojnik ne pokazuje ran jesu. Ovaj užasni rat posejaće pa prijatelja koji tragaju, uporno, nač šte, Kakva drama!

n od natprirodnih likova (kakva su još: demonskih, kojima prev.)

* Lombano, jeda T Leman, Loengrin, Holcer), anđeoskih ili ) se pesnikova ekstatična vizija često obraća. (Prim.

KNJIŽBVNE NOV.INE

Ali prati ga, pomamho,·prođoran

udaljavamo se, naprotiv, grozničavi od

LUDVIG HIRSFELD

Istorija jednog živola |

(SRPSKA RNJIZEVNA ZADRUGA, BEOGRAD 1902; PREVBO DR ĐORĐE ZIVANOVIC)

USPOMENE HLudđviga Hirš-

felda, naučnika humaniste ko-

ji je čitav svoj Život posvetio borbi protivu zla u njegovim različitim vidovima, čitaju se sa mesmanjenim „interesovanjem kao uzbudljivo svcđočan–stvo o jednom životu koji je protekao u naporima za dobro i progres čovečanstva. ı onda Rhadđa govori na vrlo: jednostavan i pristupačan način o 5SVOme lekarskom radu i naučnim pronalascima, i kada priča O patnjama svoje domovine i strađanjima svoga naroda u varšavskom getu, o svojim naporima za organizaciju naučnog rada i obnovu ·zdravstvene službe u oslobođenoj i ponovo uspostavljenoj Poljskoj. Pisac ove Mknjige uvek daje zanimljivo i ne retko potresno sveđočanstvo o jednom uzncmirenom đobu i ljudima u njemu. Sa koliko je ljubavi i simpatija Hiršfeld pisao O SVOjim učenicima, i naučnim saradnicima, sa koliko opravđanog gneva i neprikrivenog 0gorčenja sveđočio o zlođelima koja su se zbivala u Vremenu drugog svetskog rata!

Hiršfelđovi memoari, pored nesumnjive dokumentarne, D0-

kćeri koja je podelila sudbinu šest miliona svojih sunarodnika pisane su ne samo sSa'izuzetnom foplinom i nežnošću no i znatnom spisateljskom veštinom, Portreti nekih znatni-

_ jih ljudi sa kojima je Hiršfeld

u toku svoga relativno đugog života dolazio u dodir dati su sa nekoliko lakih ali sigurnih poteza tako da, ne retko, pred-

· stavljaju mala remek-dela.

Ne umanjujući ni na koji način opštu i celokupnu Vrednost Hiršfelđovih memoara 1!-

pak moramo da naslasimo da su Za nas najzanimljiviji oni delovi koji govore o nama i rađu pisca knjige o kojoj je reč u našoj sredini. Hiršfeldovi opisi vojne bolnice u Valjevu, povlačenje srpske vojske preko Albanije, obaveštenja O sanitetskim prilikama ma 50lunskom frontu i prvim danima, posle oslobođenja Beograda, „predstavljaju dragocena svedočansštva koja niko ko bude pproučavao istoriju našeg vojnog saniteta neće moći da zaobiđe. O Knjigu je korektno preveo dr Đorđe Živanović. Predgovor dr Koste Todorovića, inače Hiršfelđovog učenika, još jeđnom potvrđuje staru istinu da je dobro pisanje posleđica pravilnog mišljenja i da znati dobro pisati znači u prvom ređu umeti dobro misliti. (P,P-ć.)

seđuju mneospornu literarnu vrednost. Stranice posvećene FLORIKA STEFAN .

Treća žena

(„BAGDALA“, KRUSEVAC 1962)

ZBIRKA PESAMA FIlorike Stefan „Treća žena“ po nečemu ne može proći neopaženo: sve pesme ove zbirke sagorevaju ma žrtveniku ljubavi. Jedna od prvih iz svoje Beneracije, ona se ljubavi pređaje do srži svoje, u zanosima ljubavi ostaje potpuno naga u

svojim osećajima, skinuvši sve sa, sebe, „istrgnuvši iz šebe SVE

što nije, hrana ljubavi, što ne razbuktava. njen. plamen. Nemiri. i tajne biča, mrak čoVveRhove zaziđanosti u sebi i naslage s njegovog dna, koje pOnekad samo vetar smrti može da uskomeša, gatanje nad zažarenim uglevljem reči, pronicanje u ishodišta pesme, EUube u svojoj važnosti pred nemirima za pesnikinju .većim i suđbonosnijim. U ovim pesmama ona se Skoro isključivo iskazuje kao žena, Koja je svim svojim slojevima Dpokrenuta i upućčema Ka drugom, prema drugoj polovini sveta, prema čoveku koji se kao

sudbina nadvija nad njom. Ljubav je presudna deminanta u najnovijim pesmama Plorike Štefan. Može izgleđati karakteristično da se glasu Mesne Parun, svakako najsu» gestivnijem glasu ljubavnih čežnji u našoj savremenoj DOeziji, priđružuje glas još jeđne pesnikinje. Cinjenica koja bi se mogla shvatiti kao dokaz da samo žene, u ovom poetskom trenutku, mogu iskazivati ljubavna osećanja mesputano i potpuno, da takva OSećanja mogu izdvajati iz osećajne rude ispresecane žilama, žicama i naslagama svih čove-

„khovih. odnosa prema svetu, ·u„kojem se on najčešće dahaš -_oseća kao zatočen,' da samo

one mogu negovati čisti plamen ljubavi i nežnosti. Neopravđano je i neodđrživVo EOVOriii o ženskoj po#2ziji kao fenomenu poezije uopšte, ali bi se ta činjenica možda mogla objasniti ne-postojanjem nekog posebnog ženskog poetskog govora već posebnim sklopom ženske osećajnosti.

Zato bih pojavu knjige PFlo-.

rike Stefan ocenio pre kao potvrdu o mogućnosti poctskog opređelenja. za ljubav. I to 74 ljubav koja ne bi bila sveđe-

ma isključivo na erotiku i nagon. Više kao otkrovenje jed-

ne poetske mogućnosti,

pod ozbiljnu sumnju, nego kao poetski izuzetno ostvarenje. Većina ovih pesama 5U kaziva– nja o ljubavnim doživljajima, u kojima su čovek i Žena sami pred sobom i pred celim svetom. Ali čovek je potisnut

(negđe u pozadimu, izdignut iz

središta pesme negđe naviše, jer mađa su sva osećanja i sve reči, svi prostori jedne žene okrenute samo njemu, u ovim pesmama je samo Žena koja se ispoveđa, čezne, Zakli-

nje, veruje, moli, pred imagi-,

narnim oltarom muškog bića. Dobija se utisak kao da je pesnikinja u nekom hramu, gde — stojeći na kolenima čita svete legende svoga Života, koji je provela s jednim bićem oči u oči, dah uz dah, čita pred masom sveta svesna da je slušaju i đa su njene re-

či dokaz o njegovom po-,

stojanju. U tim stihovima se oseća neko biblijsko pođređe-

nje žene čoveku, koja se pita '

da li ima ljudski lik kađa je on zaseni Svetlošću, ali istovremeno, kao i u bibliji, ta-

khvim se podređenjem subjekt ·

obožavanja istiskuje a obožavalac ispunjuje sve prostore. Bez većih usijavanja i dubljih simbola, bez izrazitijeg iskazivanja nemira, zanosnijih reči, strasnijih poriva, ova je pOeczija i suviše sveštena i sVečana, hramska, Vernička, suviše retorična i opisna, mnogoreka,

da bi uverljivije ocrtala klan-

ce i plavetnila zanosa.

Ali u pojedinim ' pesmama „Treće Žene“ ijubav: Se sučeljava sa saznanjem o smrti, suđara se sa poetskim subjektom žene koja voli, ali koja hleb poezije ne može đa deli udvoje kao hleb ljubavi. U nekoliko pesama ljubav se doživela znaino složenije i dubilje, jer je prostrujala kroz

ženu koja nije samo na povTšini svoga tela i osećanja. Siroko otvorenih vrata svoje ličnosti đok se ispoveda i čita

molitve, već kroz kompleksno.

NJudsko biće, Koje, svet dožiy-

mljuje. ogbiljno..i, u mnogim nje.

govim dimenzijama, a koje je sem toga i pesnik. Potpuno opređeljenje za ljubav samo se tako moglo osetiti, samo kada se ljubav rascvetala i na usnama koje pređosećaju smrt, koje smrt već počinje ,da. kruni, kađa struji kroz telo pod bremenom godina i teških 5saznanja, kada ·opstajć u ženi koja je ispunjena samoćom, jer je pesnik, i ispunjena drugim, muškarcem, čovekom, jer je Žena.

I mada je u tim stihovima

IZLOG KNJIGA

koja je sticajem prilika dovedena,

Stefan nije ni jednog trenutka zapalila sve poetskc Varnice nekim ,senzibilnijim, iUpecatljivijim stihovima:

I još te ljubim do bezuulja uprkos smrti koja svakoj pojavi svoj pe čat stavlja na čelo . zainat danima koji bi svoju ravnodušnu mudrost | usadila u svako biće

T ljubiću.te dok ne potavnim od bdenja . dok me vetrovi ne osuše i sunce ne sprži dok. me zemlja još ljujajući drži, dok se u smrt ne pretvori

Možda su to najbolji stihovi ove zbirke, ovim se stihovima završava i potpisuje OVO pDOetsko opredeljenje za ljubav, oni su kao vreli crveni vosak upili u sebe i Žig i simbol i svedočanstvo i. zakletvu, ali možda zato i deluju kao deWlaracije i program. Svečanost i monotonija jednog Verničkog aminmn najviše sputana poet-

ska zračenja ove Knjige. (A.P.-v)

DIMITRIJE ĐORĐEVIC

Carinski ral Austro-Ugarske i Srbije 1906-1911

(ISTORIJSKI INSTITUT; SANU, BEOGRAD), 1962)

POSLE brojnih članaka iz istorije Srbije u drugoj polovini· XIX i početkom XX. veka, studija „Izlazak Srbije ma Jadransko more i konferenciyX/L ambasadora u Londonu 1912“, Rao i monografije o Milovanu „Milovanoviću, „Dimitrije Đorđević mije nepoznat «naučnim i stručnim krugovima istoričara. Međutim, njegova nova knjiga „Carinski rat Austro-Ugarske i Srbije 1906 1911“ kako obimom tako i kompleksnom tematikom i Ppostignutim „rezultatima zaslužuje naročitu pažnju.

U našoj a ni austrijskoj istoriografiji do sada nije postojala posebna studđija o Carinskom ratu. Naročito je bio „mnepo-

„znat period posle 1908. godine:

Za pisanje svoje. knjige Đor-

-Gević, je..kpristio naše arhive

u Beograđu, Zagrebu, Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a od inostranih Državni, arhiv u Beču i ispise iz arhive Tuskog i francuskog ministarstva Spoljnih poslova. Služio se oObjaviljenom domaćom i stranom građom, štampom, periodičnim publikacijama i literaturom koja je za Carinski rat oskudna i razbacana. Retko bogatu građu pisac je, uspeo da rasporedi i hronološki i po unutrašnjoj vezi.

Đorđević je dokazao da su

najdublje progovorila, Filorikauzroci Carinskog rata u tome

što je Austro-Ugarska još .od Berlinskog kongresa 1878. tc-"

žila privrednom i političkom;

potčinjavanju srbije. 'Svu khomplikovanost Carinskog rata u” rYazđoblju · od

1907/8. godine, kada se sukob

pretvorio „u političku krizu većeg obima, kao i dolazak grofa Krentala za ministra

"spoljnih poslova, njegovo pri-

premanje za anmeksiju Bosne i

Mercegovine.i pregovore OMO

sklapanja novog „trgovinsko. ugovora između Austro-Ugar-

ske i Srbije kojem su Sc pro” . |

tivili ugarski agrarci, pisac Je detaljno obradio. Ekonomski

hije sa Srbijom razbijali su sc na pitanju izgradnje železničke pruge preko Novopazar5kog sandžaka za Solun i zbog anek sije Bosne i Hercegovine, Na taj način Carinski rat Se pretvorio u istorijski sukob iza kojeg su s jedne strane StajaJe sile trojnog saveta, a 5 druge sile trojnog. sporazuma. Đorđević je konstatovao da je ođ Carinskog rata najviše koristi imala trgovačka i indđustrijska buržoazija, Brbijć, a da su soljačke, mase +. radnička . klasa njime bili DOBO". đeni. Usled toga „došlo je do pooštrene klasne borbe između buržoazije i radničke klase i

.đo zbližavanja gradskog pro”

letarijata sa najamnom Yradnom snagom na selu.

Na kraju pisac je sintetizirao svoje rezultate u zaključhu da je Carinski rat pred“ stavljao „završnu fazu u bon bi za političko-ekonomsku nczavisnost koju je Srbija pove” la početkom NXIX... Tek po što je Carinskim ratom obezbedđila svoju ekonomsku i po-. litičku samostalnost od Au-

stro-Ugarske, Srbija je mogla

ući u treće razdoblie svoje i” storije, koje je započeto bal kanskim ratovima 1912 — 1913. godine, a završilo se u prvom, svetskom ratu, slomom MHabznjem Jugoslovena“.

Steta je što piscu nije 0omogučćen uvid u lični arhiv cara Franje Josifa i prestolonasleđnika Ferdinanđa. Ta građa sigurno bi pružila interesantne pođatke o stavu Ferđimanda i Vojske ma čelu sa Konradom fon Hecendorfom prema Carinskom ratu. Uprkos tome Đorđević je zamršeno eKkonomsko i političko pitanje oko Carinskog rata rešio onahkhO kako to zahteva savremena

odlikuje bogatstvo . građe,. obilje novih pođataka, izuzet“. na akribija i nova i interesantma zapažanja. Zbog toga jo „Carinski rat Austro-Ugarske i, Srbije 1906 — 1911“ naučni rađ. te predstavlja Važan prilog u proučavanju uzroka prvog Svetskog rata i

istorijska nauka. Njegov? „rađe

ozbiljan .

veliki doprinos u izučavanjhH ·

istorije Srbije u početku bb. ~. veka. (V. MK.) /

PIŠU: „PREDRAG PROTIC,

ALEKSANDAR PETROV, VA-

SILIJE KRBSTIĆ I MARIJAN JURKOVIĆ

nepreyvedene:- knjige

9

EVG,. EVPUŠENKRO

POSLJEDNJA WNJIGA JeV-. genija dJevtušenka potvrđuje ovog mladog Sibirca kao jednog od najangažovanijih ruskih. pjesnika našeg vremena, ali nam jače otkriva i neke druge širine ove obdarenosti:

meditativnost njegove poezije

i njene čisto lirske moguć-

nosti. devtušenko ostaje stvaralački večžan za omu magistralu

ruske poezije koja je tražila od pjesnika angažoyvanost ili, kako je to ona sama formulisala na ruskom jeziku davno (još u njekrasovskim vreme-

nima), da bude građanin, a Majakovski, znamo, ostvario taj zahtjev mnajdosljednije u

sovjetsko doba, revoluciomarnošću SVOE poznog stiha koji je bio nazivan (i od prijatelja i od me-prijatelja) agitskim i plakatskim, ali koji je svoju otpornost dokazao prvenstveno time što je bio — autentičan stih. Od svih mlađih pjesnika devtušenko možda najupornije, najsvjesnije i najsavjesnije njeguje svoju angažovanost, on zna odista najkomsekventnije — kako je to vrlo pre-

cizno izrazio tu skoro Robert' Rožđestvenskhi, ne govoreći po-”

sebno o Jevtušenku, već o CiJeloj toj Sgeneraciji mladih pjesnika i . pjesnikinja „brusiti gražđanstvenosi“. JevVtušenko rijetko (ma koliko 0ni Koji ovog pjesnika Znaju, samo iz agencijskih izvještaja, mislili obrnuto) važe sudbi-

\EŽNOST

mu svog stiha. za jednodnevni krik, za prelazni i prolazni uspjeh. Njegova Vezanost za dan nije vezanost za jedan dan. U jednoj ođ najboljih pjesama u ovoj knjizi Jevtušenko mam otkriva šta za mjega znači biti angažovan. Pjesni prkiča kako na njegove U-

morne usne silazi ćutanje i on ·

ostavlja pero. Ali viđi kako na zidovima njegove sobe drhte siluete grana pune neke hneizrecive ljudske tuge i bola, čuje kako mećava želi đa mu nešto kaže, a tramvaji u šumi snijega zvone bolno — svak 0 svojem. Ostaci ališe pokušavaju da mu došapnu nešto, i gvožđe na krovu urla, Tako ı ljudi, mučeni zlom, kaže devtušenko — ćute ili isto ovako očajno muču. 1 pjesnika napušta umor i rezignacija, jer on

treba da pomogne Svima: dr-

veću, tramvajima, ljudima. „Ja

sam — njihova mogućnost da .

se izraze.“ ı dođaje odmah: A izraziti druge, ojađen ZbDboB mjih, to i jeste mogućnost izraziti sebe.ć

Takva je srž amgažovanosti Jevtušenkove poezije. Takvo je njegovo shvatanje pjesnikovog duga. (U jednoj pjesmi, koja je štampana ovih dana, poslije izlaska ove knjige, on SVOju poeziju „Zove Pepeliugom koja pere »prljavo rublje epohe“ i »klečeći siruže podove istorije«.)

devtušenko je angažovan do dna svog poetskog bića u mno-

(SOVJETSKIJ PISATEL MOSRVA 1962)

gim pjesmama „ove knjige, i teško bi bilo navesti i same

njihove naslove oVdje, Takav

je kad gleđa kako mrtvi Kkomesari, na čijim buđonovka-

ma gore krupne zvijeđe, a ko,

ji Su „poginuli.za mene« ulaze u bilijarske dvorane gdje pisci gube svoje dane i svoje noći. Takav je Bad njegov moćni stih „postaje megafon, mogućnost izraza za „jednog starog Željezničara (u pjesmi „Ujka Vasja“, posvećenoj pjesniku Bulatu Okudžavi, koji upravo putuje po sovjetskoi zemlji i uz pratnju gitare 8Ovori stihove), postaje glas jednog radnika koji je bio i Ostaje čovjek, sada kao i Oonda kađ se

u tifusu, u krvi Rusija kalila, i umjrala na podu vagonskom, i na podu vagonskom ponovo se rađala.

Ova Mnjiga pjesama otvara se varijacijama na temu ćovjekove samoće i usamljenosti, zatvorenosti njegovog intini= nog svijeta, o kom drugi, mo-

žda, ništa nc slute, o kom o-

ni, možda, nikad ništa neče doznati, koji će ostati u čovjeku i otići 5 njim · zauvijek. Pjesnikov glas je tu pun meJlanhonije, ali i nađe — Zabisane u podtekstu stiha — da će društvo kojem on pripada i čiji cilj je ne apstraktni ne-

go realni humanizam, to jest komunizam, srušiti i te nevćdljive ali tvrđe ziđovć između čovjeka i čovjeka. Ali, kad putujući starim svijetom doživi stravične dimenzije alijena– cije, koja tu daje osnovnu boju svemu žbivanju, udara pečat jednom dehumanizovanom sistemu — čiji je ona i proizvod i gospodar — on će napisati „Božić na Monmartru“, jednu od velikih optužnica Koije je đala moderna poezija. Napisaće i „Svađbenu haljinu“ i „Monolog bitnika“ i „Bitnicu“, proteste rečene suzom manekene ili čupavom kosom njujorške bitnice, tvrdo ne onima koji vlađaju tim kamenim morem, gdje se pjesniku čini da više nema ni Romea ni Đulijete, đa su ostali još samo Montegjui i Kapuleti, samo okrutni zidovi i Krovovi, i televizijske antene — kao raspela bez Hrista...

Cista lirika dobila je mnogo mjesta u ovoj zbirci. Motivi Ijubavi, snova, nježnosti prolaze kroz cijelu knjigu, Javljaju se, nestaju i ponovo nailaze. Nježnost je ušla i u naslov knjige („Nježnost — to Oružje strašno“, kako poručuje jeđan stih), nježnost koja treba dt doprinese očovječavanju čovjeka, i koja će, sigurno, biti bitna crta čovjeka vraćenog

sebi. A koja je potrebna i Trec-

voluciji:

Znam ljudi su surovi, | ali i nježni. Revoluciji treba, naravno, oružje, '

al su i cvjetovi revoluciji nužnilj

Pjesnik traži puteve ka ti. šini, žedan je nje, i „tihi stihovi* javljaju mu se takođe .

kto jedan od vrhova prema.

kojima se penje, kao jedan od · dalekih, velikih ciljeva. Neizbježnih' ciljeva, Vizija Puški-:

nova, ostvarena u jednoj Vir ·

tuoznoj pjesmi, pravoj fontan| aliteracija i unutrašnjih rima, opsjeda ga. x.

Lirski elementi Veoma 5U prisutni i u drugom #đ(dijelw knjige, u pjesnikovom Kkubun. skom dnevniku, gdje i Jevtušenkova angažovanost ponovq govori na sav glas. Ovo prce: plitanje i daje naročitu boju i osobenu ekspresivnost tom

ciklusu pjesama. „Razgovo, s MAZ-om“, mnogotonskim ruskim kamionom na Kubi,

insipirsan revolucionarnom 50 liđarnošću, a pisan majčistijim lirskim: rukopisom je tu, čim mi se, najviši domet pjesnikov. Mada i ovđije ima još ni; odličnih pjesama od kojih bi trebalo pomenuti bar „Balađu · o Jorisu Ivensu i o jednom. trgovcu, bivšem Rusu“ i ATYhiv kubanskih filmskih Žurna-

la“. Ili ekrazitne stihove iz”

·pregovoT!i Habzburške monar-

„Ekšplozij& na Kubi“: na wličl·-

Havane, tamo gdje je upravo

odjeknuo 7mudđarac điverzije,.–

eksplođira samo trenutak. ka-

snije · Nar!

miting mina sime revolucije”

.

I na kraju još jedna poetič-"

na poledinost o ovoj Knjizi :

poezije: tiraž 100.000. (M. 4.)

9 i

++