Књижевне новине

PGE OI a IT HNHRMRE

KA PROBLEMIMA

KNJIŽEVNOSTI SOCIJALIZMA

Mila Stojnić: „RUSKA KNJIŽEVNOST XX VBRKA“, I deo, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1962.

ZNAČAJ RUSKE sovjetske književnosti, mada nesumnjiv, još uvek nije u dovoljnoj. meri ispitan i proveren. Neotklonjivi problemi umetnosti u uslovima socijalističke društvenosti zahtevaju, međutim, da se posebna pažnja posveti onim stvaralačkim fenomenima koji su nastali i razvijali se u atmosferi neposrednog (burnog ili postepenog) rušenja buržoaskog sitema, u atmoferi trudnog formiranja vanklasnih odnosa i mogućnosti. Dela ostvarena u tim „ključnim „vremenima, teorijskoestetski principi istaknuti da omoguće slobodan izraz za novu misao — pružaju dragocen, dobrodošao materijal. Već i zbog toga da ne bi bilo ponovljenih grešaka, da bi se otišlo dalje u gradnji umetnosti koja, prvi put u istoviji, nema za podlogu svet eksploatacija i egzistencijalnih surovih zavisnosti. Takav fenomen predstavlja, najpre, ruska sovjetska književnost. Rođena kako je bilo jedino mogućno (naporom niza tvaralaca koje je „sumrak građanskih institucija“ opteretio osećanjima beznađa i vizijama apokalipse i kojima je, potom, revojucija „otvorila oči“, vaspitala ih da budu vitalni i čovečanski određeni) — ona znači, uslovno, najvažniju osnovicu za današnje i sutrašnje stvaralačke preokupacije, Ispitivanje njenih suština, zbog toga, kad je studiozno i nedogmatsko — ozbiljan je pbprilog odgovornom poslu ostvarenja SsociJalističke kulture.

U tom smislu, knjiga Mile Stojnić može biti nedvosmisleno pozdravljena. U centru njenog „interesovanja jeste sasvim određen kvalitet: revolucija, tačnije — tema revolucije „u epicentru svih tih (umetničko-književnih) gibanja“. Tačno shvatajući revoluciju (kao mnogodimenzionalno i dugovečno na= rastanje progresivnih snaga i progresivnog prevrata), i hoteći da njene iokove u umetnosti zahvati u najplodnijim manifestacijama. Mila -Stojnić postupa imperativno i ispravno. Prikaz estetsko-etičkih::ičemja „Lava Polstoja, informativno-analitičke interpretacije simbolizma, akmeizma, futurizma i imažizma imaju za cilj uvođenje u Tusku književnost Oktobra, druge decenije ovog veka. i dalje do danas. U svetlu tih tumačenja nalaže se potreba pažljivog' sagledavanja suštine, recimo, simbolizma (koji je „svest o krizi buržoaske kulture“ i „traženje. rešenja prokletih pitanja izvan indiviđualizma, racionalizma i empirizma na kojima je ta kultura počivala“), futurizma (čija je namera bila „da svojim stihovima konsternira i demorališe neprijatelja i da ga njihovim plamenom fiksira i Osvetli, da ga učini vidljivim artiljeriji revolucije“), akmeizma i o. imažizma. Zapaziće se, onda, da je težnja svih bez razlike sovjetskih pesnika u prvim godinama. pobede revolucije da se odrazi i manifestuje „oslobođenje ma> sa, a ne oslobođenje ličnosti“, da se izrazi stanje bezbednosti pojedinca samo „kao dela revolucionarne mase“ prirodno prihvatanje najboljeg u nasleđu od romantizma do akmeizma, istovremeno kad i sopstveno, istorijski uslovljeno, rešavanje odnosa individua — kolektiv. Razumeće se, onda, da smela tvrdnja Mile Stojnić — „Sovjetska književnost u celini teško da je mogla već na prvim svojim koracima umetnički reprodukovati revolucionarni | spektakl u svoj njegovoj Rkolosalnoj širini, a još teže ponirati u dubine revolucionarnih procesa u pojedincu i drbštvu...“ — ima osnova, da je, naime, izvedena iz činjenice snažnog delovanja celokupnog protivrečja životnog i apstraktnog, koje je, kao senka, pratilo revoluciju i njen pobedan hod.

Taj splet protivrečnih činilaca, shvaćen kao neminovno prožimanje istorijskih epoha, nije omeo autora da u analizi same sovjetske književnosti otkrije zakonitosti i izuzetnosti, karakteristične isključivo za socijalističko društvo. Izvesni nedostaci (Gorki nije predstavljen kao stvaralac, već kao teoretičar; Blok i Brjusov nisu zauzeli zasluženo mesto u galeriji spontanih pesnika Oktobra; ovlešno je, bez neophodnih raščlanjivanja, konstatovati da su romani Tihi Don i Hod po mukama

vrhunska ostvarenja sovjetske književ-

4

nosti dvadesetih godina) ne mogu Umanjiti osnovnu zaslugu Mile Stojnić. Nesumnjivi znalac ruske književnosti XX veka, ona to znanje uspeva da Oplemeni i produbi naročito prilikom obrade suština sovjetske književnosti. U eseju Tema revolucije u Yuskoj sobjetskoj, književnosti, sigurno pisanom, ima, na primer, dosta teza za diskusiju, za neslaganje čak, ali je činjenica da je autor svoja zapažanja i misli dosledno sproveo, da je dokazao: Dprvo, da sovjetska književnost nije ni prosta, ni pravolinijska, da je i svakom svojom nedovoljnošću suprotstavljanje minucioznosti i bunovnosti, da je gromadna; i drugo, da je toj književnosti neophodno, u ime pravilnog razumeva-– nja njenih poruka, prići s gledišta subjektivnog, ali takvog koje nije prosta negacija objektivnog, već njegovo osmišljenje. Govoreći o Mihailu Šolohovu, Mila Stojnić saopštava da su za OVvOg Velikog pisca bitna dva nerazlučna čvora: pojedinac i društvo, „dve revolucije ona koja se odigrava u čoveku kad raskida sa jednim načinom života da bi otpočeo novi i ona u društvu koja je uslov i okvir onoj prvoj“. Svakako dve revolucije, I razumljivo je, i dobro je, što umetnost najpre interesuje prva, i

· što je Mila Stojnić njoj poklonila bitni

i uspeliji deo svojih preokupacija. Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

| o: | KOMARCI MUZJACI

IZENKE

NE SAMO zbog nedostataka svežih premijerskih meta, već radi draži kojom odiše jedna retko iskušavana t1ecma, ovaj napis nastojaće da razmotri nekoliko vitalnih satiričarskih problema na primeru sedamdesete reprize beogradskog Satiričnog kabarea „Komarac“ koji je, pre nekoliko meseci, postao legalni i punopravni podstanar „Ateljea 212“. |

Da Satirični kabare „Komarac“ uistinu ne predstavlja jednu sjajnu klicu i potencijalno leglo satiričnog žanra, sigurno je da bi komentar ove vrste bio sasvim izlišan. Situacija je, međutim, sasvim drugačija. Prošlogodišnji uspeh ove estrade i zavidan odziv publike obavezao je animatore prvog i drugog satiričnog programa da zavuku svoj žalac i dublje pod kožu, ispod površinskih kopova i angegdotskog masnog tkiva, da zagrizu tamo gde boli, okušaju zatrovanu krv i ostave već jednom na miru jadno i nedužno mar-– vinče koje već mesecima bezdušno sisaju. Naslov koji su nadenuli svom kabareu, mađa neoriginalan i često zloupotrebljavan, srećna je ilustracija suštine i namene svakog satiričnog žanra. Ta, naizgled bezopasan, životinjica, naoružana samo mikrometarskim šilom i kapljicom kiseline, kadra je da pokrene iz zaparloženosti glupe hipopotame i dostojanstvene slonove, pa čak i same ljude. Dakako. jedan komarac u stanju je da nanese bol samo finim

POEZIJA KAO HRAM SPASENJA

POVODOM

poeziji, kada se ona 'shvata, tumači i odgoneta kao unutrašnji reljef ličnosti, možda je najcelishodnije tragati za jednom. jedinom re-. čju. Postoje takve reči kojima, se poje-

· dini 'besnici ne mogu oteti, pod čijom

opsesijom stvaraju, kojima se najređe poveravaju, koje su njihova utočišta i njihov grob. Takva reč može da bude i ponor, na primer, ona se može često sresti u stihovima izvesnih pesnika, ili se prepoznaje u drugim rečima. koje kao da silaze, spuštaju se, gledaju naniže, koračaju nadole, ili se strmoglavljuju, odronjavaju, ruše i gube tle pod nogama. Po njima se i neki pesnici nazivaju pesnicima ponora: samo što su jedni od njih zagledani nad ponorom, večno se nalaze na mjegovoj ivici, a drugi su na njegovom dnu, tako da i kada pevaju sunce i nebo, čoveka i zemlju, oni pevaju iz njegove tišine. 1I reč sunce je vapaj i reč nebo je ponor. Okrenut naniže ili okrenut naviše. Pesnici se raspoznaju po rečima kao što se i reči raspoznaju po pesnicima.

Branislav · Miljković jedan je od malobrojnih pesnika koji se može tumačiti po reči koju nije nikada rekao, nikada napisao. Umesto te reči, u njegovoj poeziji je prazno mesto. On nije pisao zato da na kraju kaže jednu jedinu reč. Miljković je pisao zato da bi smogao snage da tu reč nikada ne kaže. Njegovi stihovi grozničavi su pokušaji sudara sa sudbinom, očajnički napor da se odupre samome sebi, I zato je sav u vrtlogu i bezglavom obilaženju oko neke svoje zamišljene ose, zato je njegova poezija u krugovima sve bližim i sve nižim. Poetske reči njegove poezije kao da izgovara čovek koji je u vrtoglavicama ostao svestan. Ali koja je ta reč koja imenuje crveno dugme na signalnoj tački njegovog bića? Otkuda kod njega misao da bi pritisak-na to dugme značio katastrofu. otkuda ta nepojamna želja da se dugme pritisne?

Postoji' kod. Miljkovića jeđan stih koji ga duboko osvetljava: A dva i dva su jeđan. Kao što u konteksu Don Žuana dva i dva su četiri zvuči veoma uverljivo i sudbonosno po njegovu ličnost, kao izvesna istina koja je nad čovekom i kao ni malo jednostavno pronicanje u nju, tako u kontekstu Miljkovićeve poezije istina da su dva i dva jedan ostavlja utisak neumitne pravilnosti. Oseti se odmah da u tom stihu nema ni igre ni svetlucave

DVOGODIŠNJICE SMRTI BRANKA

igre paradoksa, Između svih ostalih paradoksa Miljkovićeve Dboezije, ovaj se paradoks jedini izdvaja po ozbiljnosti ı neumoljivosti. Učinilo mi se dase

„upravo u njemu krije ona ·: presudna·

Miljkovićeva reč. :

TI ta reč po najmanje je smrt. Tačn je da je smrt nadvijena nad Miljkovićevom poezijom, nesumnjivo je da je misao o smrti dominantna njena misao, a da predosećanje smrti baca senke na sva druga osećanja. Ta Miljkovićeva misao ne bi se mogla formulisati kao: smrt jeste, jer se prostire negde između smrti i između jeste. U tome jeste, u Miljkovićevom kontekstu, na sredini te čudnovate relacije, sadrži se + nije, kao što se u smrti krije nesmr+t, U sklopu Miljkovićevih misli lica reči nisu okrenuta licem jedno prema drugom, niti svojim naličjem, već su lica i maličja reči izukrštana. Znači: smrt nije ali nesmrt jeste.

Svi tonovi Miljkovićeve poetske ličnosti, poetskog ja njegove poezije, nisu upućeni ka smrti, oni prodiru kroz nju, ne završavaju se u njoj već prolaze, probijaju se negde dalje.

Ali reč nesmrt, koja mi hije tuđa i strana kada pišem o Miljkoviću, šta ona znači, šta izaziva? Miljković je, čini mi se, nije nikada izrekao, to je proizvoljna reč koja mi dolazi na um kada pišem o njemu. Ta reč, mada je sva od smrti, ne imenuje smrt, ali ne imenuje ni život, jer su njene logičke i osećajne koordinate negde iza smrti, u nekom prostoru gde su podjednako poreknuti i smrt i život. A. izgleda li da je taj prostor autentičan medijum Mil:kovićeve poezije.

Može li se taj prostor nekako oivičiti ili, sko se ne mogu odrediti njegove granice i njegova zapremina, može li se uočiti u kojem se pravcu širi? Ili se, možda, njegova masa okreće u krug, stvarajući zonu bez oslonca i smera? Postoji li bilo šta što pruža dokaze ne o njegovom postojanju, već o specifičnim crtama, odlukama, bitnim osobinama? Prostori mnogih pesnika su iza ruba života, poneki od njih su i iza ruba smrti, u prostorima postojanja i nepostojanja u isti mah, a mahom kod pesnika religioszno nađahnutih i proročanski zanetih. Iza života i iza smrti za njih nastaje nešto što u punom smislu reči jeste živo, u njegovoj duhovnoj, nematerijalnoj suštini. Iza toga ruba je simbol smisla ili magična formula postojanja. Za pesnike

stražnjicama novorođenčadi, ali čitav roj nateraće i krdo bizona u bekstvo. Četa momaka i devojaka, kojom raspolaže roditelj Nebojša Komadina, četa amatera i diletanata, s izuzetkom nadarenog Zorana Radmilovića, zvezde ovog programa, fakav je baš roj čije šu udružene žaoke u stanju sjajno da prekopaju debelu kožu mnogih naših društvenih zala.

Današnji program Satiričnog kabarea „Komarac“ kontaminiran je i sklepan od dve raznorodne estradne večeri, izvedene u toku prošle sezone, prve iz pera Slobodana Novakovića i druge, u autorstvu Bora Oljačića. Pri isteku prošle kalendarske godine taj je program nosio naziv Beograd 1962, a danas ga krasi naslov Beograd 1963, što bi se dalo objasniti težnjom za aktuelnošću. U svakom slučaju, to je istovetna perla skečeva, mestimično osvežema rediteljskim intervencijama, perla lišena autentičnog sjaja koji... je odisala na svom premijernom izvođenju, insekt osušen i ispražnjen između dva prozorska okna. Poslednje prikazivanje tos programa, kome smo prisustvovali koncem prošle nedelje, ispunilo nas je tugom i razdraženošću · shvatili smo da pred nama umire nešto živo. Na bučnoj sceni „Ateljea 212“ isti onaj, nekad razdragani, roj britkih mladalačkih srdđaca mlatarao je sada izbledelim barjakom na kome su se već ukazali rasparani šavovi, mrlje i opeko-

MILJROVICA

religioznog tipa ta formula je jasna a simbol realan, za vizionare ona se samo naslućuje i gubi u daljim i beskrajnim prostranstvima, u nerešivim zna-kovima i neshvatljivim sugestijama, 1 i drugi se otiskuju do realnog života i realne smrti i upućuju se ka novim realnostima. Stiha dva i dva su jedan kao da je formula Miljkovićeve poetske zone, njegove treće realnosti.

U tom stihu dolazi do poistovećenja nečeg što je dva i nečeg što je dva, svođenje na zajednički imenitelj i zajednički simbol. Umesto Don Žuanovog praktičnog zbira, materijalističkog i oportunog u isti mah, Miljković matematičkoj formuli pretpostavlja poetsku: niti četiri, jer zajedničko nije zbir, niti nula, jer zajedničko nije negacija, već nešto novo, što je u srži i jednog i drugog u nekom svom praobliku. Smer Miljkovićeve poezije nije u ime života, ali nije ni u ime smrti, niti ne> čeg trećeg, što je van njih i nezavisno od njih. Ceo napor. ovog izuzetnog odgonetanja čovekove formule postojanja upućen je totalitetu čovekove ličnosti, koje predstavlja i prebacivanje luka na drugu obalu, priznanje smrti kao realnosti, ali i povratak sa druge obale — što znači trajno priznanje života. Ogromne i razdvojene grebene života i smrti pesnik pokreće, pomera ih iz temelja i približuje jedno drugom. Oni i dalje ostaju razdvojeni, oni su i dalje dva grebena, dve rromade, dve zome, ali postoji jedan trenutak kad se svode na jedno.

Taj trenutak Miljković je predstavio izvanrednom „poetskom slikom: prekoračenjem preko leša. Slika stravična, dovoljno upečatljiva da bi delovala svojom sugestivnošću i izrazitošću, i dovoljno ispunjena smislom da ne bi bila samo poetska rampa za izazivanje užasa. Jer nije reč o zamišljenom dvojniku, bio on mrtav ili živ. U Miljkovićevoj slici mrtav čovek opko> račuje svoj leš, Reklo bi se da je slika preuzeta iz biblije, da je to moderna varijanta, senzibilnija i upečatljivija, o uzletanju duše iz mrtvaca, Ali ne, mrtav čovek ne opkoračuje svoj leš u pravcu nekog novog i živom čoveku nedostupnog života, već iskoračuje u pravcu života realnog i ljudskog, iz ništa se vraća u vatru, u kojoj je već sagoreo i pretvorio se u ništa. Miljkovićev čovek koji prekoračuje preko

Nastavak ma 6, strani Aleksandar PETROV

„BBOGRAD 1963“ u izvođenju Satiričnog kabarea „KOMARAC“

tine. Nekada, bez griže 1ıvesti, sklapali smo oči pred dramaturškom i glumačkom neukožću ove estrade jer bili smo zaslepljeni varnicama Koje 5u sustizale iedna drugu i dobre sm-~ se čuvali da se ne oprljimo:; danas, međutim, niko više ne potpiruje taj kovački meh i sjajne žiške na dobrom su putu popela, baš onako kako je to moralo da bude. U nedostatku aktuelnijih štiva Karipska kriza još uvek se apostrofira u ovom programu, baš kao i ime Elija Fincija, za koga sumnjamo da je posekao toliko nedužnih glava. Komarac ženka koji je znao da oprlji i: da ubode na pravom mostu, koji bi bezuslovno vremenom ojačao i razgranao svoj žalac, sada samo zuji kraj uha, nalik na bezopasnog mužjaka koji ne raspolaže ubojitim rilom i hrani se samo polenom ili ne uzima baš nikakvu hranu.

Satirični kabare, tipa koji su Nebo'ba Tomadina, Slobodan Novaković i Boro Oljačić odabrali, dužan je, ako namerava da opstane, da se neupore-

'divo čvršće poveže sa svakodnevnom

empizrijom, da prati svoju maticu u letu i da ne izneverava primarni društveni faktor — neprekidno, nezadrživo proticanje vremena. Kao vilin konjic, on se mora rađati i umirati u samo jednom danu, jer je mačka sa devet života, jer je Feniks, jer je hidra, jer je prepolovljena glista. Za takav kabare potrebno je više pisaca od samo dvojice, koliko ih je dosad uzelo učešća u ovom poslu, potrebna je čitava pukovnija duhova i duha da ta letina procvete i da se ubere dobar plod. Neka mi niko ne kaže da nemg puta i načina za angažovanje profesionalnih humorista Novakovičeve i Oljačićeve fele; i dvojica su čovoljna za redigovanje i kontaminiranje stotina i stotina varnica koje bi potekle sa svih strana ovog rada kada bi se, nekim čudom, organizovao stalni konkurs u javnosti,u školama ina fakultetima za'hgjuspeliji satirični geg ili aktuelnu gatku. Sumnjam da među mladim ljudima danas, koji bi se bez sumnje listom odazvali na ovakvu inicijativu, postoji takav koji ne bi bio u stanju da smisli makar jedan uspeo vic. Ako ikako postoji čovek koji u svom veku ni jednom ne đođe u situaciju da izvali dobru šalu, trebalo bi mu svući pantalone i dobro ga išibati Jer to nije čovek. Baš kao što nije čovek ni onaj kome se ni jednom ne dogodi da napiše svoju pesmu. Naravno, takvi brojni humoristični autori nikada neće postati humoristi, kao što, u najvećem broju slučajeva, pesnici me postaju pesnici zahvaljujući samo jednoj pesmi. Deset hiljada šaljivih odgovora čini hiljađu korisnih gegova; hiljadu korisnih ge> gova čini samo stotinu upotrebljivih poena. Ipak, to je deset satiričnih večeri. Na taj način, na jedan od mogućnih načina neprekidnog osvežavanja Satiričnog kabarea „Komarac“, ili estrade sličnog tipa, nije isključeno konstituisanje čak i jednog populističkoz satiričnog pozorišta, ali takva zamisao se već graniči sa pustim snovima. Mesto i uloga satire u našim društvenim uslovima još uvek nisu perfektuirani, ali ne postoje razlozi da niz lucidnih humorističkih duhova kojima raspolažemo spontano izvrše tu negphodnu sedimentaciju, ako nikako drugačije onda na način na koji uporni putnik, za noćila, napibava svoj drum. Mnogi oni koji smatraju da je socijalizam nespojiv sa satiričnim delovanjcra gru a ili pojedinaca nisu u stanju da shvate da je baš takva socijalna i politička konstitucija najsrećnija. kli~-

·ma za bogatu satiričku žetvu jer je

jedina kadra da se ogledne u samoj sebi, da kultiviše svoj rođeni rast i da samu sebe za perčin odvuče nebu pod oblake. Takva satira ne bi bila samo krivo ogledalo, već mikroskop, durbin i bič, Vuk VUĆO

KNJIŽEVNE NOVINE