Књижевне новине

INTIME

„CVET PERLINA“, „Cankarjeva založba“, Ljubljana. 1962. |

LOJZE KRAKARA.

OD PRVE ZBIRKE. PESAMA V ozponu mladosti (U usponu mladosti, 1949) do Cveta pelina jasno je uočljiv razvojni put pesnika Lojze Krakara, a iznad svega njegovi misaoni i emocionalni rasponi na tome putu. U prvoj fazi svog pooetskog izražavanja sveta Krakar je dao, na Jedan veoma jednostavan i nenamoetljiv način, vreme svoga dečaštva i prve mladosti provedenih u ratu (u logoru) i posleratnoj izgradnji; u tim pesmama prisutna je izvesna, jedva primetna tuga za odbeglim detinjstvom koje je, kako bi rekao Ciril Zlobec, značilo „muške godine“ i u njima nemilo suočavanje sa smrču i sa svakodnevnom &neizvesnošću,;, no isto tako Krakar je, u svojoj prvoj knjizi, sav u nekom ođuševljenju obnovom i lepotom izgradnje zemlje. Izražavajući sve to, on ni u jednom momentu nije pribegao plaču i jecaju, u prvim, niti pak verbalnoj patetici, u drugim pesmama. Iskrenost, prostosrdačnost i prirodnost — osnovne su karakteristike njegove poezije, i to je ono što ga još i po temama i motivima — veže 5 grupom posleratnih slovenačkih pesnika, „rođenih u godinama između 1925. i 1931“ (Kajetan Kovič, Ciril Zlobec, Janez Menart, Tone Pavček i dr.). Oni su od početka bili u toku života, ratnog i poratnog, njegovih problema, rana i svega ostalog, što su veoma sugestivno, svaki na svoj način, transponovali u svojim poetskim ostvarenjima kroz prizmu svoga doživljaja sveta, koji je gotovo uvek ispunjen i nekim strahom, ličnim nemirima i strepnjama.

TI u Cuetu pelina, najnovijoj KraRkarovoj pesničkoj zbirci, rat je izuzetno prisutan na osoben način, prisutan sa svim svojim užasima, čitavim svojim paklom i čovekovom neizvesnošću. No ovoga puta još, uz ponovno doživljava-– nje i proživljavanje, veoma intenzivno i impresivno, Krakar je pribegao i razmišljanju o ratu i o svim nje= govim žrtvama. Čitav ciklus Auschapitz protkan je spoznajama tragičnosti, uzaludnosti postojanja i, isto tako, razočaranjima. Krakar je suočen s prošlim i sadašnjim, koji kod njega rađaju izvesnim očajem, nepoverenjem u pravednost istorije, zgražavanjem nad njenim hodom: nekada mučilište, pakao, „najveći grob grobova“, Aušvic je, u pesnikovoj viziji i ponovnom doživljaju, mesto kome hodočaste, u isto vreme, i preživele ubice i preživeli sve= doci smrti, bivši logoraši, kojima su se svi krikovi i sve izgubljene, zauvek u gasle oči duboko urezale u sećanje i postali sastavni deo dana i noći, jave i sna njihovog posleratnog života. Otuda je proizišla i pesnikova rezignacija:

„Pijan, od, užasa, kleo sam istoriju,

ma ovom majvećem grobu grobova, kleo je što je učila svet zločinu,

% ime glupih gesla i bogova,

prokleo sam piramide i 59G svetilišta, tu laž o veličini — i sve mjeme

koji su nadutost, krv i zgarišta, proglasili kulturom, ove zemlje.

Ne, laž je Cezar, laž sve epopeje! Istina, je beskonačno bliže: tu“. (Auschwitz)

'"Tragika izgubljenosti životnih 100 ta, nedoživijene ljubavi, treptaja ponoćnih zvezda, nedoživljenih dana snova i sreće, spoznaja „groba izgubljene mladosti“ — sve to daje poseban ton i neku čudnu atmosferu svetu Krakarovih stihova u zbirci Cvet pelina, koja po svojoj osnovnoj boji odudara od njegovih ranijih pesama. U Cuvetu polina kao da nema razdraganosti, mladalačkog ushita, kao da ne postoje vedrine i bistrine življenja, i Krakar kao da nema onu svoju nekadašnju snagu i želju da svet gleda toplijim i blažim očima. Čak i kada peva o drugim, on peva o „dušama izgubljenih ljudi“, o ljudima „bez ideala, žena i boga“ i koji su nekako uvek boemski raspoloženi, večito „željni života i gladni srca“. Svet izgubljenosti i izopačenosti Krakar je sugestivno ovaplotio u ciklusu Kolodvor=ska restavracija, u kome su p-:sutne crnine kasnih noćnih sati, nespokoji samoće i bezn"đa, koji najzađ urađaju prodornim vriskom (u pesmi Krik).

Lojze Krakar je izrazito subjektivan pesnik, pesnik koji svet uvek i svuda gleda kroz prizmu svojih nesporazuma sa životom; otuda je verovatno i proisteklo njegovo pribegavanje svetu izgubljenih i prevarenih, svetu ostavljenih i otuđenih. Otuda, možda, nje-

ZAKLJUČUJUĆI treću svoju zbirku, Irena Vrkljan naglasila je pesmom „Rođendan“ da stihove koji su prethodili smatra putovanjem (sačinje= nim „od gledanja unatrag“) utom i tom pravcu i kroz te ite predele, Pomalo ie ne-fer, čini mi se, što je taj svoj prospekt — nazovimo ga za prvu priliku turističkim — istakla tek na kraju, jer, moglo se dogoditi da neko neobavešten krene i kad sve bude kasno počne da traži pare natrag tvrdeći da je preva=ren, provozan krajevima koje je video, ili još gore, koje nije ni želeo da vidi. Da ubuduće ne bi bilo takvih nesporazuma pokušajmo potencijalnim putnicima da opišemo šta će videti, ali pre svega, opomenimo ih pošteno da ćemo se voziti kroz pejzaže (čitaj: cikluse) koje smo delom mogli da vidimo i u drugoj zbirci. (Istina, i u drugoj ih je bilo iz prve, ali to nas se sada manje tiče.)

Zbirka „Stvari već- daleke“ sastavljena je od pet, na prvi pogled tematski izdvojenih ciklusa, U prvom ciklusu („Sanjari“) pesnikinja svu snagu

svoje mašte usmerava ka prizivanju scena iz detinjstva i prve mladosfi, iz tog doba koje je bilo obeleženo vedrim tonovima i imalo snagu sna u kome

________________________________________-

Slampan Wfhomik mympju pamMišne Umeloslil

PRAVU SLIKU situacije u kojoj se maJazi naša nauka o pozorištu, a posebno onaj njem deo koji se bavi pozorišnom prošlošću, daju reči uređnika Milene Nikolić mapisane u uvodniku neđavno štampanog „Zıbomnika pozorišne umetnosti“: „.. .dosta je pisano ali... još dosta nije napisano“. U taj memapisani deo, između ostalog, spada i „sistematski i sintetički, naučno obrađena“ opšta istorija našeg pozorišta. Učinjeno je dosta, štampano je nekoliko istorijskih publikacija, priloga pozorišnoj istoriografiji, pregleda istorije mašeg pozorišta, ali je još više ostalo da se učini. Baš zbog toga treba pozdraviti štampanje ovog „Zbornika“ koji predstavlja zna čajan korak u sistematizovanju arhivske pozorišne građe, naučnih i memoarskih tekstova o Srpskom pozorištu.

Prva sveska „Zbornika“ sadrži niz članaka i studija „o prošlosti pozorišta u mas i

uopšfe, priloga i građe. za proučavanje DOzdr] : Istorije registar imena, i repertoar pbzor radu od 1944/45. Teško bi

bilo nabrojati sve tekstove „štampane u svesci i upuštati, se u, analizu i ocenjivanja njihovog fađkžaja, To je 'posao kibappfajiain

KNJIŽEVNE NOVINE

stručnjaka. Samo informacije radi mavedimo nekoliko imena i naslova tekstova iz Veoma obilnog sadržaja. Na uvodnom mestu je esej Milana Pređića o glumačkoj umetnosti „Eufrozija“; Svetozar Rađojčič objavljuje člamak iz istorije pozorišta „Od pDionisija do liturgijske drame“, a Hamid Dizđar „Turske vlasti u Bosni i srpska putujuća pozorišta“; Dušan Mihailović i dr Jelema Danić-Stanojčić pišu o Šekspirovim i Igoovim delima na beogradskoj pozornici, a Raško dovanović u članku „Andrija Fijan u Beogradu“ govori o vezama srpskog i hrvatskog, teatra; sem pomenutih štampam je i miz članaka o mašim značajnim piscima Kazi Kostiću, Milo= vanu Glišiću, Dragutinu J. Mliću i njihovom učešću u radu pozorišta, niz tekstova o našim istaknutim pozorišnim radnicima Joakimu Vujiću, J. tf dži-Konstantinovu, Jovanu Đorđeviću, Lazi Telečkom, MFotiju Mlbičiću i drugima, kao i sećanja na pozorište između dva rata i razne pozorišne zgrade.

Zeleći da ovaj pažnje vredan deo jedne kulturne akcije od opšteg značaja buđe u potpunosti efikasan, treba želeti da Se OVakvi zbornici Što češće, a ako je mogućmo i ređovno, štampaju, (B. A. P.,)

Irena Vrkljan:

gove stihove profkiva nesvakidašnja nostalgija i ljubavna čežnja, san o sreći i lepoti. Ali, isto tako, iz njegovih stihova izbija i nešto gorko i oporo tekućeg života, nešto svakidašnje i bolno, šikne ono čovekovo potucanje i traganje za sigurnom egzistencijom i za poštovanjem ličnosti.

Promatrajući sve na odnosu pesnik — okolina (pesnik i neko drugo zanimanje), on je, u svome nepoimanju tempa života savremenog čoveka, došao do teških spoznaja koje su ga odvele u depresivnost i, ponekad, u malodušnost.

U sklopu sa svim tim elementima, koji su kazani nekad otvoreno a nekad samo nagoveštavani, treba promatrati Krakarovu poeziju i probleme koje ona sama sobom nameće Ona je prepuna nezadovoljstva, neraspoloženja i izvesne zanesemneti vlastitim Ppesnikovim snovima koji često imaju tragičnoromantičarski veo, vijonski, bajronovski ili, pak, veo jesenjinske izgubljenosti.

Tode ČOLAK

je sve mogućno, sve premostivo i sve veoma lepo, ma na literarne doživljaje koji su imali značaja: za nju, na prijatelje; doživljaj prirode, njenih mena i pojava koje ih prate, poistovećenje sa prirođom ispunjava drugi ciklus („Godina“); pesme u slavu ljubavi i voljene osobe, pesme o strahu zbog mogućnosti gubljenja ljubavi i o pogubnom uticaju košmar= nog modernog sveta na osećanja sa= držaj su trećeg ciklusa („Seobe“); četvrti („Sudbina“) pisan je iz pozicije očajnika koji je izgubio ljubav i obogaćen je, naravno, tragičnim osećanjima; peti i završni („Ponoć“) predstavlja vajkanje za prošlom srećom i pokušaj sinteze svekolikog emocionalnog i misaonog potencijala utrošenog u ovoj zbirci.

Kao što se vidi, „tema“ ove pesničke zbirke, njen smisaoni kontinuitet, pa i njen emotivni fond nisu bogznakako zanimljivi ni inventivni. Štaviše, sve je tu vrlo jednostavno. No, jednostavnost, a pogotovo kad je reč o riznici koja većim delom predstavlja večnu inspiraciju, svakako nije ono što se pesniku može u zlo pripisati. Nezgoda je samo kad taj pesnik zaplašen, valjda, jednostavnošću svojih misli i osećanja na silu boga pokušava da ih komplikuje, kad traži što posredniji način da ih izrazi. Lirika Irene Vrkljan puna je osećajnosti, tihe kao tiha rečica koja prolazi pored blago valovitih pejzaža odražavajući ih, cvet od čistih i lirskih i lepih osećanja, sam po sebi dovoljno lep da bi trebalo da bude kićen. Jedan kritičar uporedio je ljubavnu liriku Ireme Vrilijan sa Popinom, gubeći iz vida da joj nedostaju Popine snažne reči, dovoljne same sebi, i sugestivne i izražajne metafore, koje ona pokušava da nadoknadi preteranim nabrajanjem, sa ponavljanjem mnogih atributa i simbola. Organizacija nje= nih pesama podseća na manir većeg dela naše savremene poezije; to je tip poluimažističke („Došao si sasvim izne= nada/bez Žžalosnih šatorskih ponjava predvečerja“) organizacije u kome e= lementi pesme deluju kao da su poređani, što je često praćeno i kompliko= vano elementima toka svesti, sna, ili, ređe, dramatičnim monologom. To je postupak koji pesmu u većini slučajeva čini teškom u negativnom smislu, a mnogi veoma vredni dramski valeri i

posvećujući ga sećanji-

Borivoje TO „LICA;T. MASKE“,

„Veselin Mas

KNJIGA Pisci i maske sadrži izbor iz obimno„ kritičkog i publicističkog ra= da Borivoja Jevtića. U njoj se nalaze, između ostalog, članci o stvaralaštvu Isaka Samokovlije, Hamze Huma, Marka Markovića, Jovana Palavestre, o mestu i značaju Sterij" u istoriji naše drame; u nekoliko članaka, zatim, Jevtić raspravlja o principima pozorišne režije ı dramaturgije, analizirajući pojedine drame Šekspira, Brehta itd. Ali našu pažnju ne privlače pomenuti članci, pisani, uostalom, dosta konvecionalno.

Knjiga Pisci + maske interesantna je, u prvom redu, zbog Jevtićevih memoarskih tekstova posvećenih Branislavu Nušiću i, naročito, članovima književne Mlade Bosne. Ovaj plodni pripovedač i dramski pisac bio je regionalno usme=ren i inspirisan kad god je progovarao o mestima svog detinjstva i mladosti, svojim drugovima, bosanskim književ-= nicima i javnim radnicima; tada je njegov glas zvučao poletno, iskremo, toplo i nostalgično. Pripadajući generaciji koja je prva počela, na počeliku našeg veka, da stvara u Bosni književnost u pravom smislu te reči, Borivoje Jevtić je nosio u svom srcu sav njen zanos, romantizam, veru u ideale ali, u isto vreme, i osećanje tragike ljudskog života. Njegovo sećanje na Jovana Vara= gića, pesnika Mlade Bosne, sadrži, osim plemenite zahvalnosti i ljubavi prema mrtvom i nesrećnom prijatelju, do=

Poezija srednjeg reda

„STVARI VEĆ DALEKE“, „Zora“, Zagreb 1962.

efekti teško nas se doimaju usled preterano posrednog izražavanja. Time se, svakako, ne pledira za neko „pojedno-

'stavljenje“ poezije, već za autentičan

izraz koji bi trebalo da je produkt sklada pesnikove feme, emocionalnog intenziteta i intelektualnih mogućnosti, a nikako neki svevažeći i svuda primenljivi princip.

Irena Vrkljan se retko kad odvaži na uopštavanje misli — njen je teren osećajnosf, vezana za intimne doživljaje i bliske joj ličnosti — u njenoj poeziji ima malo dramatike. Izuzeci od tog pravila najbolje su, mislim, što ova zbirka poseduje i neka zato o njima, o nekolikim pesmama, bude i nesuzdržanih reči... Kada pesnikinja peva o sanjarima („Sanjari“) čini nam se da smo i sami učesnici jedne predstave koja se odvija u tišini noći, u miru koji će se poput iznenadnog vatrometa pretvoriti u dionizijsku igru svih čula, raspršujući bezbroj čari samo privrženicima fantazije dostupnih; njeni „Atributi ljubavi“ asociraju nas na najstariju i najlepšu „Pesmu nad pesmama“ o ljubavi, jednim savremenim poetskim jezikom izrečenu, a „Obrana ljubavi“ suočava nas sa ličnošću modernog pesničkog semzibiliteta i moderne psihologije koja se nespokojno pita kako da sačuva svoja dragocena ose= ćanja od civilizacije, "'e pesme i još neke koje izražavaju pesnikinjin izuzetan doživljaj prirode ' mogućnost da svoju pesmu osnaži Vvišesmislenošću („Camera magica“) retki su trenuci koji uspevaju da nas prenu iz jednoličnosti i neizuzetnosti.

Kad se sažme ovo što je rečeno o problemima kojima se ova zbirka bavi, i o načinu na koji ih tretira, i kad se tome doda da je taj način, sem u ekstremnim slučajevima, takav kakav je, veoma korektan i rutiniran, trebalo bi, po svemu sudeći, rezimirati sledeće: zbirka Irene Vrkljan „Stvari već daleke“ spada u one zbirke o kojima recen= zenti najmanje rado pišu, ili, uglavnom pišu ono što se:s malim, ili nikakvim promenama može vezati za mnogu zbirku naših savremenih pesnika, To je delo koje malo čim oduševljava, a još ređe indignira. Pesnikinja se, reklo bi se posmatrajući sve tri njene zbirke, kreće ka otkrivanju osećanje i redukovanju misli, a nekolikim pesmama pokazuje i sposobnost da ostvari mnogo više; kakav će vid to u budućnosti da dobije, pitanje je na koje samo ona mo= že da da odgovor.

Bogdan A. POPOVIĆ

“«

i Sarajevo 196%

st- o ne autobiografskih činjenica, a ono svakako intimnog tona korisnog za razumevanje Jevtićeve stvaralačl:e lič. nosti. „Tuga bosanskog r-jzaža na ko, mr i svetlost ima nešto nepodnošljivo i nešto užasnuto ožalošćeno“ sumornim bojama je senčila duhovne vidike mladog intelektualnog naraštaja suočenog, već na samim kučecuuc= "a SUrOvom stvarnošću austrijske. okupacije i kul-

· turnom zaostalošću navoda. Osim te

svoje ljubavi za melanholični bosanski predeo, voleo je Jevtić i sve sudbine pološene nekim vihorom, izgubljene u nekom brodolomu. Život sovana Varagića, „neobeležen ciljem o:'m krupnim snom“, privlačio ga Je možda i zbog to. ga što je u njemu prepoznavao objeki vlastitih lutanja, onaj, kako je mislio, neizbežni „proces iac.a“ koji vodi jz zanosa u ”"zočaranje.

Borivoje Jevtić evocira u svojim uspomenama prvu deceniju XX veka, obeleženu hipertrofiranim nacionalizmom bosanske omladine u čijim se najborbenijim redovima i on sam nalazio, Za književnog istoričara vrlo su zanimljiva Jevtićeve Sećanja ma Mitrmovića, Sarajevski književnici između sebe i još neki tekstovi memoarskog karaktera, Pisac tu govori o svojim literarnim počecima oko 1910. godine, ističe ulogu Bosanske vile u tadašnjem srpskom književnom životu, u kojoj su se javili mnogi kasnije priznati pisci ı na čijim se stranicama formirao duh književne Mlade Bosne; seća se likova Miloša Vidakovića, Dragutina Radulovića, Dragutina Mrasa, Pere Slijepčevića, Naročito je lepo i reljefno izvajana f{igura Dimitrija Mitrinovića, inicijatora mnogih novih strujanja u ondašnjoj našoj lirici. Sastanci mladih buntovnika u mračnim “'rajevskim alejama, na kojima je Mitrinović pričao sa žarom entuzijasta o modernim strujanjima u evropskoj umetnosti i filosofiji, opisani su sugestivno, sa smislom za uočavanje detalja, koji predstavljaju značajnu gra" za rekonstrukciju zbivanja tih davno prohujalih dana.

Noseći u svom sećanju, kroz sve me-

ne života, sliku ne samo svoje mladošti

već i Jedne kolektivne, oduševljene i naelektrisane idešom patriotske akcije i osećanjem neprekidne poetske egzaltacije, Borivoje Jevtić želi da bude na mnogim stranicama SsVOJu, uspomena, istoričar jednog pokoljenja, letopisac njegovih uspona i padova. Iako je isuviše nepotpun u svojim izlaganjima da bi mogao dati široku sliku Mlade Bosne, isuviše subjektivan i anegdotski orijentisan, ipak njegove uspomene doprinose boljem, neposrednijem razume“ vanju literarne klime jednog značajnog periođa naše istorije.

Borivoje Jevtić bio je, izgleda, w znatnoj meri obuzet čežnjom za SVO jom mladošću koja je, svim onim što ju je politički i kulturno ispunjavalo i pokretalo, značila za njega duhovni izvor svih kasnijih zbivanja. Zato je on preduzimao, oživlj::jući nekadašnje pri» zore, u polusnu sećanja blago i prijatno uspavanog čežnjoun. za prošlošću, sentmentalno putovanje kroz krajeve gde je jednom, pre toliko godina, živeo od ideala i snova. U tekstu u,i nosi romantičan naslov Rađanje jedne duše, inače pisanom u bolnici uoči .inrti, Borivoje Jevtić, je izneo nekoliko uspomena iz svog detinjstva i dečaštva i opisao patrijarhalnu, poluorijentalnu sre“ dinu Sarajeva na međi dva veka. To je bilo vreme koje će se njemu, iz kasnije perspektive, ukazati kao trajan doživljaj, privilegisano stanje večnog zanosa, kao prijatan san iz koga se posle s ga” đenjem budio. Ali taj san, nostalgičan i dubok, sadrži u svom jezgru sliku jednog burnog vremena i zato ga ne treba odbaciti.

Pavle ZORIČ