Књижевне новине

|”

8

Nastavak sa T7. strane

wim očima toliko minuciozna detaljizacija, toliko mikroskopski precizna analitička deskripcija u našoj savrememoj realističkoj prozi (recimo, u roma– nima Svadba ili Hajka Mihaila Lalića, ili u Deobama Dobrice Ćosića), da je dijalektička zakonitost tu književno stvaralačku akumulaciju vernih i tačnih pojeđinosti dovela do nužnog skoka u novi kvalitet. u novinarski maksimalno verodostajnu informaciju o stvarima, likovima i događajima naše autentične nedavne prošlosti. Ali. da se đobro razumemo: kada kažem da se u ovako metodski obavljenom književnom poslu (i zadivljujućem književničkom naporu) dijalektički zakonito ostvaruje negacija primarnih i specifičnih svojstava književnosti, upravo zbog vrhunskog napona i uspona jednog književno stvaralačkog procesa i ala, sprovedenog i logično dovedenog do krajnjih konzekvenca jednog umetnički kreativnog metodološkog postupka, ja ne dajem nikakav negativan sud o visoko kvalitativnim pomenutim delima naše savremene književne proze, nego samo ističem i naglašavam jednu procesualnu zakonitost umetničkog stvaralaštva po određenoj metođi (po realističkoj metodi) a u odnosu prema specifičnim i drugačijim osobenostima novinarstva. Jer, čak i ogromna snaga prozno slikovitog izraza u ovim i svima ovakvim slučajevima, pod teretom i pritiskom mnoštva stvarnosno ubedljivih (a možda i konkretno autentičnih) podataka, tađa prelazi u novinarstvo

— u najboljem smislu te reči. Kvantitet detalja i epizoda tu nužno vrši skok iz književne slike u nov kvalitet: u hroničarsku, istorijsku, novinarsku in=formaciju (opet, u najboljem značenju tog pojma).

Obmuto, a takođe odneđavna i kao odjednom (iako postupnim tinjanjem istorijski uslovljenog procesa svakako duže vremena u njegovom donjem. nevidljivom sloju i korenu) izbila je na vidljivu. čitalački pristupačnu površinu jedna nova praksa novinarske delatnosti —iu reportažama,iu portretiranju tipičnih likova sredine, događaja, iznenađa nastale situacije, i u putopisnom referisanju o stanju po gradovima, predelima, pokrajinama, i selima, čak i u informativnim izveštajima novinskih reportera o aktuelnim sudskim procesima — izbila je, kažem, i neposredno osvojila kolektivnu čitnlačku "pažnju i zainteresovanost jedna mimalo hladna ni suha deskripcija činjenica, pojavio se, kao po dogovoru novinara (a pojavio se u stvari spontano i — kulturno-istorijski zakomito), jedan stilistički način, pokatkad i manir novinarskog kazivanja i iskaziva=nja, način vrlo blizak i sličan književničkoj izražajnoj tehnici, Diskret= nim ali vešto izvedenim postupkom pridđodavanja bitno karakterističnih atributa prikazivanim pojavama i činjenicama savremeni novinar (zar je DOtrebno da kažem: visoko kultivirani i enciklopedijski obavešteni i orijenfisn= ni novinar) ostvaruje saopštenja Roja su u stanju da izazovu mnoštvo ćitaočevih asocijacija predstava, slika seća= nja i nekih sopstvenih ranije stečenih idejnih stavova. o kojima se u konkretnom novinskom eseju, u određenoj novinskoj reportaži. u skici. slici i jezičkim potezima novinskog članka deklarativno ne govori. Ja ne Wknžoem da se novinskim sastavima ovog “ipa sprovodi i postiže. u pismenim prikazivanjima neke realne situacije. uda= ljavanje takvih tekstova od njihove dokumentativno-informativne uloge i funkcije, ali kažem da se tom takvom literariziranom metodom obaveštavanja o činjenicama i pojavama postiže iz vesno (kad slabije kad jače) uopštavanje značenja tih činjenica i pojava. Sa uopštavanjiem pojedinačnog i konkretnog podatka, s proširenjem njegovog značenja do nivoa (i područja) jednog šireg i potencijalno prisutnog smisla nastaje delikatna i psihološki suptilna transformacija realnog i Kkonkretno8 podatka u simbol, a čim smo stali na tu platformu, mi smo se, nužno i zakonito, našli u oblasti umetničkog značenja datih podataka. Tako i tim putem, rekao bih, savremeno novinarstvo Yadtro grabi ka sferi umetničkog, slikovitog iskazivanja i simbolizovanja činjenične dokumentacije, a taj proces uspinjanja i perfektuiranja novinarskih tekstova nije, u krajnjoj konzekvenci, ništa drugo do skokoviti prelaz kvantiteta žurnalističkih izražajnih postupaka (skeptični i pomalo zluradi posmatrač ove fenomenologije će reći: „štosovn“. „trikova“ i sl.) u novi. ver-

'balno-umetnički, dakle, književni kva~

litet.

mesta koja volimo

Zuko DŽUMHUR

BH SHI{...1

(Spikerski tekst za kratki igrani film,)

1. PRERO TRI DUBORA MORA, Preko sedam zelenih reka, Preko devet visokih planina Daleko negde u belom svetu Preminu Vangel Petrovski...

Podaci škrti...

Ugleđao je svet u ubavom, ali i ubogom selu makedonskom... Sin pečalbara — provede život pečalbarski... Sin siromaha — provede život sirotinjski,

U radu napormom,

U štednji golemoj...

Na zemlji i pod zemljom, Po poljima dalekih krajeva,

Na ulicama mepozmatih gradova, U rudnicima zlatnih, brda...

Čestiti starče Nataju! Upali sveću' voštamu, Pomoli za dušu Vomgela...

Uklovwi knjigu vođenih... Otvori knjigu umrlih...

2. OVDE SU VETROVI GOSPODARI NAPUŠTENIH STVARI...

Nepovrat je vladay usmulih sokaka. Zaborav mastava trošme čardake, Trule kanate,

Puste doksate,

Prazne vajate...

Tuga je isplakala oči davno pomnrlih prozora...

3.

Odlazili su i davno i juče... Odlazili su i voljno i nevoljno —

Da u tuđini oru bogatiju zemlju tuđinobu, A sanjali su zaljubljeno ubogu, rodnu njivu...

Plovili morem širokim,

Kopali ugalj duboko,

Mesili drugom hlebove,

U svetu šaremom živeli,

Kukuruz za svoje ma domu — želeli, O Makedoniji snevali...

Ko je voljan u cilju ovakvog posmatranja da prelista, pažljivije i sa= vesnije, u odgovarajućim redakcijama, komplete Politike, Borbe i Vjesnika, taj će, mislim, lako uočiti da ovde po-> stavljena hipoteza o pretakanju i pre= livanju spisateljskih rodova jednih u druge, umetničkih u informativne i obrnuto. nije nikakvo proizvoljno fan= taziranJe, već pokušaj. skromni poku= šaj otkrivanja jedne zakonitosti, u kojoj se, na obema stranama, i u književnosti i u novinarstvu. ogleda duhovni rast, misaoni progres i dijalektički normalni proces uzajamnog prožimanja specifično raznolikih sfera izražavanja univerzalno ljudskih sadržaja (dakle, same životne čovekove stvarnosti) je= zičkim sredstvima. doskora podeljenim, ljubomorno esnafski razgraničenim i idealistički naivno izolovanim jednih od drugih.

U trenutno akutnoj fazi razvoja ovog obostranog prelivanja izražajnih sredstava književnosti i novinarstva je= dnih u druge nalazimo se, nesumnjivo, na jednom razvojnom stupnju tog procesa, koji je potrebno ili bar dopušteno obeležiti imenima: dvojnost, hibridnost, mešavina, akc hoćete i duplicitet jezika, na obema stranama. No upravo io stanje stvari. koja je u procesu (a za dijalektičara–posmafrača uvek je sve u neprekidnom heraklitovskom proticanju), trebalo bi da nas uveri u dina= miku same stvarnosti, u dinamiku i razvojnu nezadrživost jezičkih sredstava izražavanja i prikazivanja te stvar=– nosti. ,

Ako bih da se vratim na primarnu postavku ovog malog ogleda (i pitanja: šta su to književne novine), ja bih sad rekao: danas. sve dobre novine jesu književne novine. Da li će i one koje se tako nazivaju to sadržajno, stilistički, jezički, mislilački i emocionalno biti (ili ostati), to će bliska buđućnost mutno ili jasno. nekima ili svima, ne=

izostavno pokazati. | Pavle STEFANOVIC

ODLAZILI SU I DEDOVI, I OČEV1, 1 SINOVI...

+.

4. RAISARIMA RADILI, Kaiš sebi stezali, Kaišari zaradili...

Zidali tuđe dvorove, a prag svoj želeli...

Da mne zaborave jezik svojih majki, Opevali su tugu pečalbarskih dana, Dana — jadodama,

Dana — čemerdana. ..

VEST JE DOŠLA IZ DALEKA, Vest prijatna i draga.

Reč pozdrava, reč ljubavi.

Reč brige i topline...

Dragi moji, deđa Lazo i sestro Frosina, Ja sam dobro ı zdravo koje ı vama želim. Mnogo se brinem za dedu. U poslednjem pismu javljate da je bolestan. Ja ću doći da vas povedem kod sebe. Deda će dotle ozdra-

uviti, Mnogo vas grk, vaš Jovan...

6. UNUK JE SREĆAN ! MLAD. Živeće na nekoj velikoj reci, ili negde pored mora.

Radiće u Beogradu. u Zagrebu, u Splitu, u Skoplju... Krilat ı snažan, neće se mikad uplašiti napora i truda...

Slobodmim ljudskim, korakom, Meriće dužinu svojih putovomja,

Slobodnom voljom,

Izbor svonh poslovanja...

Nikada među svojuma, među drugovima, Neće osetiti melanholiju: dugih, gladnih pečalbarskih zima...

7. ZBOGOM, LAZARE! Odlaziš za Ljubčom, Kirom, Mitrom, Vangelom... Tako nas malo ostade u ovom selu, pod, Bistrom.

Hodio si po Levantu, Pečalbario u Stambolu, Plovio preko Atlantika...

Bio je to put golem, mučan i težak, Put pošten, častan i Čist...

Na početku tog puta — bilo je selo Janče, I na kraju puta — tvoje Janče...

Još jedna vrata se zatvoriše... Da li zauvek? ...

I stara česma presahmu... Da li zauvek? ...

8. DEVOJKO!

Tako nas: malo ostade u ovom selu ubogom, U ovom selu pod gorom...

Lepa, Frosiho,

Bila si naš poslednji, jedini pupoljak, Krupan, čudesan i drag...

U svetu kome krećeš u pohode, postaćeš cvet... U gradu koji izabereš, bićeš deo lepote proleća,

Bićeš ukras njegovih prazmika, bićeš radost svojih drugarica,

Ponos brata svoga i mežnost druga tvoga...

9. SREĆNO, FPROSINA!...

ro o er

SIPANJE ULJA NA VATRU

Nastavak sa nazvati majstorima kovačima, ali mogu šegrtima asistentima koji znaju dobro da dunu u meh, da raspire vatra. Zbog

strane

toga, njihova aktivnost zaslužuje da bude tolerirana čak i onda kada nanese nepravičan bol. Udarac na pogrešnom mestu izazvaće pravedno ogorčenje, potrebu za poricanjem te osude; šamar po trulom obrazu nagnaće drugi obraz da pocrveni. Zadatak kritičara, tih modernih čuvara mešine s vetrovima, iziskuje' uvek prosipanje novog ulja na vatru jer takvih bura nikad nije dosta.

Druga frakcija pozorišnih polemičara, o kojoj je maločas bilo reči, ona koja nastoji da sprovede delo neodrživu ideju o neprekidnom učešću kritike u formiranju jedne pozorišne predstave, propagator je možda pozitivne, ali i sasvim nekorisne zamisli. Biti pratilac i svedok čitave putanje jedne pozorišne predstave, od trenutka u "eme se puni patron do trenutka u kome se povlači oroz, znači neminovno poistovećenje s tom predstavom, znači

vavnopravno učestvovanje u njoj. Po'katkad ta prisnost, to bratimljenje s

određenim pozorišnim delom, ostvaruje se i običnim učestalim posmatranjem jedne predstave posle premijere; još uvek pamtim sasvim dobro svoje Uučešće u Smrti trgovačkog putnika Artura Milera i Dobrom čoveku iz Sečuana Bertolda Brehta, predstavama koje sam u čudnoj egzaltaciji gledao petnaest i više puta. Apstrahujući stvarni kvalitet tih predstava i prave motive svo8 oduševljenja njima, slobodan sam da tvrdim da sam posle desetog ili petnaestog uzastopnog gledanja Dobrog čoveka iz Sečuama postao jedan od njegovih ak=tera, gotovo ravnopravni učenik. Prisustvovzti evoluciji jedne predstave od prve probe za stolom do premijernog

izvođenja još je prisniji, još je sivara= lačkiji kontakt. On imperativno isključuje svaku kasniju mogućnost kritičkog distanciranja kao zamka ogledala koja sprečava puno otuđenje.

Treća, gore izložena, koncepcija, ona koja pledira za ukidanjem kritike u principu ili zamenjivanjem nje anketama među gledaocima, nije ni vredna komentara. Recenzenata će biti doklegod bude i teatra, oni su meso njegovog mesa, oni su nastali iz njega, i ako je suđeno da jednom izumru, izumreće sa svojom maticom, jer malo koji od njih nalik je na pacova koji prvi beži 8 havarisanog broda; mnogo češće oni su požrtvovani morski vuci koji, iako su samo putnici, prate svoj brod na dno baš kao i kapetani koji čuvaju svoju čast.

U kontekstu umetničkih medijuma koji su zadržali ı stekli veliku popularnost u našem stoleću, pozorišna u= metnost, bez ikakve sumnje, je najefemernija. Repertoarska pozorišta našeg sistema čak ni u naJsrećnijim slučajevima nisu u stanju da održe u integritetu jednu predstavu duže od desetak godina. Mnogo češće, jedna, dve ili tri sezone merilo su te hude kratkovečno= sti. Ako je izdržljivost filmske emulzije ograničena na jedva pola stoleća, ako je slikarstvo dete čitavog milenijuma, ako su pisane umetnosti, zahva= ljujući preštampavanjJu, gotovo neuništive, teatar u poređenju s njima sliči kratkovečnosti onih krasnih i slabih vodenih insekata koji se rađaju s izlaskom sunca i umiru sa -smirajem dana. Osim toga, teatar nije u stanju da iole trajno fizsira nikakav zvuk, nikakvu sliku. nikakav pokret, i mnogi. s pravom, smatraju da je baš taj redostatak njegova neprocenljiva draž, Ta neotpornost

u vremenu, taj nabor na pesku koji spira i iznova urezuje svaki talas koji naiđe, doista, najveća je vrlina teatra. Posmatrana s jednog višeg nivoa stvar= nosti, ona navodi na pomisao da u vre=menu i vremenu namenjena ne postoji umetnost autentičnija od pozorišta, reka kojom se nikad ne može dvaput proći, stvaralaštvo koje se hrani ništavanjem vremena. Tragati za pozorištem, u neku uku, predstavlja prustovsku avanturu, osuđenu na neminovni poraz. Živeti u pozorištu, međutim, u fenome= nu koji već stotinama godina vredni teoretičari pokušavaju da formulišu na bezbroj načina, znači asuprotstavljati se vremenu, i fo ne stvarajući postojanost, već saglašavajući se 5 večnim, ne= ulovljivim tokom. „Povlađivanje tom proticanJu dragoceno je za nas koji se nazivamo „dobro rođenim dušama“, koji „živimo među živima“. koji smo u punoj saglasnosti sa svojim vremenom. To je vreme koje postavlja velike zahteve, a prvi među njima je dolivanje ulja na vatru. Za stolećem genija obično nailazi stoleće uzaludnih pokušaja i za njim opet vek genija. Nemoeućno je na= rušiti taj tok, ali Je oportuno pretvoriti ga u buru. Zato, razvežimc mešine 5 vetrovima. Još koliko sutra naći će se put tom talasu, ako danas još uvek ne= ma puta. Naše vreme se ne zadovoljava ako mu ne pokazujemo i naše divljenje. Laskavci s dlanovima mekim kao svila uskoro će potonuti kno kamenje na samo dno svoje akademističke i konformističxe bonace i na površini ostaće da plutaju samo oni koji stvaraju u prevazilaženju sebe. u prevazilaženju svog v-emena, samo oni koji uistinu znaju da =” dive koji, kada izgovaraju reč vreme, izgovaraju reč budu*=-st,

Vuk VUČO

KNJIŽEVNE NOVINH