Књижевне новине
ada se beleže ređovi o nekom dragom piscu koji nije prisutan u vremenu u kome živimo, kada je tragična i jednostavna izvesnost njegovog odsustva sasvim nesumnjiva
kao i duboko egzistemcijalni | smisao njegove ljudskc žrive utkan u smisao slobode, kada je to pisac čijem se delu vračamo i s njim prijateljujemo — još uvek. se iz trenutka prigodnosti pojave zamke konvencionalnosti i nazdravičarske rečitusti. Znam, dobro znam, i osećam da danas pisti o Đorđu Jovanovićču nije slovo nad mrtvim piscem ili pomen. niti priča o smrti koju sam pre dve godine zabeležio u knjizi Vreme i savest sa ovih nekoliko suvih informativnih Yedova: „U noći između 923. i 24. jula 1943, Nedićevi žandarmi i .ljotićevci ubili su iz zasede Đorđa Jovanovića, koji je tada bio na dužnosti komesara Kosmajskog odreda, Njegovo telo pred»li su četnicima koji su ga, sa još nekoliko poginulih partizana, izložili u Sopotu,“
I bilo bi, sigumo, odveć patelično ada bih upravo zbog smrti Đorđa Jovanovića rekao da je puka namernost sadržana u tome što sam OVE redove naslovio kao sugestiju · Dprisutnosti ovog Dpisca koji je sobom nosio tako mnogo vitalnosti i jedne Butovo prvoustaničke buntovnosti MWojm ie kod njega oličavala i svesnu negnaciiu čaršijskog uškopljavanja morala i reči i svake negacije priznatih i mu mifiziranih lepota.
To je, uostalom, u životu i delu Đorđa Jovanovića bila i negacija ozvaničenih miropomazanih istina u ime kojih, da paradoks bude ciničniji igra zbivanja još svirepija, sve do danas nismo dobili izdanje koje bi moglo ubedljivo da ga predstavi u tokovima njegove »stvaralačke geneze i lime drame između traganja za svojim au-– tentičnim izrazom i odbacivanja prividnog i ranog, često samo verbalnog revolucionarstva, To je za Đorđa Jovanovića, definitivno, značilo opredeljenje za «misno leve borbene akcije u vremenu. One iste akcije koja je u sebi sadržavala ne samo politički stav već i koja le značila integralno monalno i poetsko oprodeljenje.
Živeti u vremeju, dakle, biti u njemu, a nc trajati, biti pa zato sanjati i voleti i smisao bitke koja se bije i osećati u dubokim pulsevima opredeljenja — to je za Đorđa Jovanovića bilo, u stvari, pesničko njegovo DA za aktivizam koji je, možda, ne uvek lako i lagodno bilo prihvatiti, ali koji je značio jedino mogućno određenje ličnosti i smisao postojanja, pa zato
najlepši oblik potvyrđivanja svesii i savesti. LI kada je Đorđe Jovanović pisao u jednom od svojih ranijih teksto-
va: „Ja bežim od svakog razrešavanja, .
a ono mi se ipak nameće. Ali je nesumnjivo da se nešto događa, da sam na razvalinama jednog ispunjenja, u blistanju tragične sreće ostvarljivosti“ — fo. izvesno, nije bilo samo poetsko snoviđenje, ni samo vizija jednog sveta koji je hteo da ugleda i za koji je, najzad, pao, već je to bilo i duboko lično opredeljenje za aktivizam koji nije u toku rečitosti negacija po sebi nego ostaje upravo izraz saznanja da je ostvarljivost slobode mogućna i da je ona uslov za opstanak poezije i njoj stalno imanentni smisao.
U imperalivima i na putanjama saznanja moralno-političkih premisa je:·dnog angažovanja koje je za njega bilo sasvim pmnezaobilazno, pa zato i poetsko — Đorđe Jovanović se poesnički potvrđivao čak i onda kada je bio najviše jednostran, jer svoje izbore da negira u sebi i sobom, nije mogao, da jie čak i želeo da io učini.
Danas shvatiti umom i srcem osetiti nezaobilaznost vernosti sebi, uklopiti se u koordinate tog praktično revolucionarnog, dakle, i romantičnog brkosa Đorđa Jovanovića — jedva da je mogućno, ili se ukazuje samo kao svodljivo na jednosmerno uzetu protivrečnost politike i poezije. U slučaju života i dela Đorđa Jcvanovića, ceo kompleks njegovih prvih i kasnijih opredeljenja i modaliteta bunta nikako nije tako jednostavan, a još manje objašnjiv prosto uzetim analogijama. Jer, ako se Đorđe „Jovanović u svome slobodarskom prkosu i stvaraJačkom razvoju kretao od nadrealizma do angažovanosti koja je nedvosmisleno svedočila njegovu opredeljenost za oervenu istinu koja tek što nije bila planula u požar rađanja novih ljudskih i političkih vrednosti, istima je i to-da nikada pesnik nije bio manje od toga Woliko je morao da to buđe kao i da "e, u pokrebu naše književnosti pod
6
| PRISUTNOST o aasar:EaĆ
DORDA JOVANOVIĆA
uticajem KPJ između dva 'reta, ostao najviše udaljen od zabluda pravolinijskog zastupanja „leve fraze“, pitanja realizma ili tendencioznosli u knjižoevnosti i umetnosti.
I ako se upravo ovo može gOlOVO Opipljivo doknzati, sasvim „nezavisno, uostalom, od izvesnih pojednostavljenih stavova, dovoljno je pročitati Ogled Đorđa Jovanovića Realizam kao
umetnička istima pa videti koliko se njegova dosledna primena Marls Jingelsove teze. da „prava objektivna tendencioznost... proističe iz, umetni-
čke sadržine a ne iz filozofske ili političke opredeljenosti umetnika“ bitno razlikuje od primera uske determinisanosti koje je po ovom pitanju lako naći u mnogom lekstu predstavnika
naše međuratnce socijalne književnosti. da
Ovo, međutim, nipošto ne znači
edmog srpnja navršile su
se iri godine kako je u
Zagrebu, ponad Britanskog irga, u Radničkom dolu 4% u svom samačkom stanu i golovo sam, kao što je osamljen i sam bio za života, prcminuo Stanislav Šimić, Kkritik i pjesnik, jedno od najznaća,nijih imena suvremene hrvatske Mnjiževnosti, osobenjak i oporbenjak Kakvih smo imaii malo, tvorac i zagovornik stilističke kritike u nas, znalac i zagovornik jezika, čovjek kremenita zna čaja, pisac kojemu još nije dano mjesto koje s toliko prava i tolikim zaslugama zaslužuje. Umro je mučno, shrvan leukemijom, bolešću koja je »najmanje odzovarala« njegovoj naravi — kako jc sam govorio, Te sparne ljetne noći, na očigled dvojice-trojice znanaca, ugasio se život koji bijaše toliko aktivan i fizički i psihički, žuskri Doktor Slano, onako malen i blijedožut, smirio se zau= vijek pod bijelom plahtom svog dugogodišnjeg ležaja okružen knjigama, lulama i mirisom zavičajnog hercegovačkog duhana. A na crno obojenom stolu ostade mnoštvo nedovršenih rukopisa, knjiga eseja i kritika koju je upravo spremao za tisak i koja se imala zvati: Riječju u glavu.
— Kako to: Riječju u glavu? — upitao ga jedan od discipulusa mjesec=dva prije smrti. Odgovorio je spremno, s primjesom dobrodušnog gnjeva u glasu:
— Lepo! Riječju u glavu kao kamenom u glavu. Utuvit piskaralima i književnim probisvjetima da je jezik sVe, da je u jeziku sve, da je riječ nosilac ontološkog i bitnog, da izvan „pravog poimanja riječi nema pjesništva. Bolji jezik, bolji pjesnik. Ne shvatite krivo. Ne mislim na leksičko poznavanje jezika. Doktori gramatike redovito su neznalci jezika, neznalci značenja riječi. Njima je jezik sredstvo za izražavanje. A pravom je pjesniku pjesništvo način otkrivanja jezičme smislenosti. Stoga nel:a pojam „riječju u glavu“ bude opomena vama mlađima, kad većina mojih vršnjaka ogluši za taj temeljni imperativ u ftvorbi pjesničkog adjela...
Tako je Šimić rezonirao o književnosti, I čini mi se: imao je pravo, Potvrde svojim tvrdnjama ingeniozno je pronalazio u vrhunskim ostvarenjima naše literature. Pogledajmo malo pažljivije u eseje i prikaze što ih napisa o Matošu. Starčeviću. Ujeviću i svom bratu Antunu Branku, te o nekim problemima stila, pjesništva i kritike općenito, pa nam je začas jasno o čemu se zapravo radi.
Pronaći duhovne očeve Šimićevogs djela, a duhovne očeve imali su i oni najveći, njegovih „stavova i njegovoB kritičarskog reda, nije naročito teško. Na to nas i on sam navodi, bilo izričito. bilo svojim interesom za pisca. U njegovoj prisutnosti spomenuti ime Karla Krausa značilo je, na licu mjesta. čuti kratak, maksimički, živom. rječju i gestom izrečen esej o tom Velikom Austrijancu, kritiku i satiriku Šimićevog kova. I to uvijek drugačije, uvijek s drugog motrilišta, uvijek potkrijepljen novim činjenicama o vrednoći Krausovog djela, neprolazna u evropskoj literaturi. A isto tako razgovori o Kurel-
je Đorđe Jovanović ma i najmanje bio udaljen od dnevnih političkih problema, od tragičnog i gotovo vizionarskog saznanja da „odbrana kulture mora biti samo sastavni deo najšire odbrane od fašizma“ i da je „proletarijat [...] glavni, iako ne i jedini, oslonac te borbe“.
TI po crti ovakvih svojih wverenja, nezavisno od međa predmeta svojih interesovanja, Đorđe Jovanović se u svakoj svojoj reči, celim svojim bićem, opredeljivao za slobodarsku misao u njenim najbitnijim. i levim vidovima od prvog ustanka i francuske revolucije do Oktobra i velike bitke koja sc protiv fašizma tek rasplamsala.
Živa i prisutna je ova slobodarska misao od
satire Plati pa mosi do eseja o Pesniku
gotovo domanovićevske
Joso LAUŠIĆ
REČ 0
ŠIMIĆU
cu, Starčeviću, Kranjčeviću, Matošu, Ujeviću, A. B. Šimiću. St. Vinaveru, M. Nastasijeviću redovito su rezultirali rafalima mudrih sudova, krzih i preciznih formulacija, zaključcima | anlologijske lakoničnosti i misaonosti. Izuzevši pokojnog mu brata Antuna Branka, nitko u nas prije Šimića nije toliko polagao na „red i led“ pjesničke tvorevine, na jezgrovitost i jasnosi, na
- imaginativno i smisleno a, istovremeno,
bio protiv baroknog u stilu i mišljenju, protiv faktografskog i vulgarno izvanjskog u djelu.
Nastavljajući u kritici i eseju djelo rano preminulog brata, trideset i više godina ustirajno i srčano se borio proliv pjevuckanja i pjesnikovanja — a za pjesnišivo; protiv novinarčenja i bilješkarenja — a za promišljeno rasuđivanje o literaturi i njenim problemima. A priznajmo, to u našim prilikama zaista nije bilo lako. IT danas, tri godine nakon Šimićeve smrti, svjedoci smo ignoriranja svih njegovih stavova i Ppostavki. Kad bi takvi „pothvati“ stanovitih naših literata ičim bili potkrijepljeni, osim mržnjom i totalnim nerazumijevanjem, ni po jada, dapače, mogli bi biti vrlo interesantni kao što su interesantne i s rezonom Šimićeva neslaganja s onom što je možda i vrijedno i veliko u našoj književnosti, ali nije” po njegovu obrascu, ne ispunjava do kraja sve ono što on drži da djelo mora ispunjavati da bi do kraja bilo pjesničko. Ne smijemo zaboraviti da Šimićevo djelovanje započinje u isto vrijeme kad se u nas javlja strogo socijalna književnost koja je, kao i svaka pomodnost, izuzev nekoliko istinskih tvoraca, odreda deskriptivna i neiventivno faktografska, socijalna utoliko što se dotiče problema socijalnosti, a zapravo blijeda i malograđanska. Šimićev · bunt protiv iakve literature bio je zaista opravdan. Jer nije djelo ni moderno ni angažirano samo i jedino temom. Ono je to prvenstveno pjesnikovim individualnim stavom i mogućnošću da tu samostalnost umjetnički sprovede kroz djelo, |
Oslanjajući pjesnika na jezik naroda, iz kojeg je potekao, nije isto što i propagirati jezičarenje u književnosti. Ako je povijest stvorila jezik, a stvorila je jezik i čovjeka koji njime misli i govori, onda u tom čovjeku i tom jeziku prebiva sva sudbina jedne nacije. tu se najočitije ogleda samosvojnost naroda, njegova prošlost i klica budućnosti. Insistirati na promišljenoj upo-
trebi riječi, na istraživanju ontološkog
pomoću jezika, isto je što i potpuno pjesnički, dakle sudbinski govoriti o čovjeku stanovitog naroda, pa pjevao
fi
Pc eee—_—_TT'l v1nićiuijiiltdtlimjlihiišttttltttiikF M] ———
,
STANISLAVU
i očajniku Disu i MHpskoj istmi Prote Mateje Nenadovića, kao 'i u redovirna o Karlajlu i mračnom mitu heroja, o Dositeju i Skreliću, ili o Vinaveru, Ujocviću, Gorkom i Frojdu, realizmu, i metafizici Marsela Prusta ili u onom, u partizanima, gotovo sa smrću u Očima pisanom, . oporom pamfletu Štuka — kultura, u kome je žustro dorekao sram nekolicine beogradslcih kulturtregera koji su se podredili konformizmu izdaje, a tako i sebe lilcvidirali pred istinom celovitosti slobode i kulture i pred nedvojivošću poezije i savesti u vremenu. n
Po ovomce je, čini 56, nović odveć prisutan i današ, po smislu svoga strastvenog, gotovo zaljublje~
Đorđe Jova-
ničkog prkosa i po čudesnoj svojoj ro busnoj snazi slobodarske misli kojom
— ao —“—”
pjesnik drevnu prošlost ili suštu sadašnjost. Čovjek ne žjvj životom, čovjek živi život. Pjesnik ne piše stilom i jezikom, pjesnik piše stil i jezik. 'Prezven i žustar, pravi spar tanac duha,·uvijek spreman na
šalu i najozbiljniji razgovor, hodao je taj Sokrat i peripa-
Na tetik „hrvatske književnosti,
sam ili u društvu istomišije-
nika, zagrebačkim ulicama pu-
šeći svoju lulu i misleći svoje britke m»li, ne obazirući se mnogo što o njemu govore i pišu oni koji ga nikada nis umogli ni htjeli razumjeti. A dječački bi se razdragao pročitavši dobar tekst kojeg mlađeg pisca; sudio je bez rezevve i obzira i mudro.
Dva mjeseca prije smrti, proljeće je bilo, zateklo ga u stanu kako leži klonuo i blijed. Sam. Naredi mi da skuham kavu. A kad smo jc stali piti, reče nekako tužno: : i
— Imam konačno u glavi knjigu koja me može čitava apsorbirati. Tri velika eseja. Zvala bi se: Mafoš, Ujević, A. B. Simić. Ali...
I tu zamuče. Srkali smo kavu šutke, i pušili. Teško je povlačio dim. Onda slomljeno: -
— Doktore (sve je znance tako od šale oslovljavao), popušta mi misao. Ne mislim više onako brzo. I vidite, ugojio
sam se za ovih petnaestak dana otkako·
sam došao iz bolnice. Znači: bliži se
klanje...
Jezivo je bilo čuti tako strašnu i sarkastičnu riječ iz njegovih usta. Pokušao sam ga tješiti. Uzalud. Samo je promijenio razg8ovo?T.
Neprijatelji mu oduvijek imputirahu žučljivost i zadrtost ne shvatajući da se tim terminima ne može i ne smije okrstiti principijelnost i pravičnost. Biti dosljedan nije isto što i biti tvrđoglav. Praznoglavci i kvazi-kritičari, koji se redovito sklanjaju za leđa koje čuvene kulturne ličnosti i odatle bjesomučno kevću na sve što ne može pod njihovu kapu, često i prečesto su zlobno i maloumno krivotvorili Šimićeve misli.
Kad sam mu jednom u Tlici rekao da je on, kao i većina stupova naše umjetnosti, tragična pojava, čovjek koji je decenijama govorio u gluhe uši, osmjehnuo se i bodro prođužio hod navrnuvši razgovor na drugu temu. A tako je. U nas bijahu tragični i Kranjčević, i Matoš, i Ujević, i Kovačić, i A. B. Šimić — da mnoštvo manjih i ne pominjem. Za života je objavio svega pet knjiga, tri kritičke proze i dvije satirične poezije. Međutim, mnoštvo je napisa i dužih eseja razasuto po različitim Yevijama, a ima i neobjavljenih. Objaviti cjelokupno Šimićevo djelo i analitički prosuditi o svemu što je napisao, značilo bi konačno mu dati mjesto koje zaslužuje i uvjeriti našu kulturnu javnost da se u Šimičevom slučaju radi o jednom nadasve samostalnom i samosvojnom poimanju književnosti, pa makar u svemu tome i bilo zastranjenja koja se ne daju bramiti.
ĐORĐE JOVANOVIĆ
sao. A to znači da je, dakle, ževno delo van uskih, knji„ kategorizacija, · to svojim istinama i u svojim zabludama (npr. Prividni ea. lizam Ive Andrića), sada i današ, i u časovima koji svedoče mnogi drugi vid konformizma, celovito ne samo kao iz. vor podataka O moralu kritičara već i kao izvor nepresušne svežine i istina o tome da je nesputana strast kazivanja moralnog kreda beleg svake neporecisato je Đorđe Jovanović pyvisutan danas na jedan sasvim nekomemorafivan način, iako njegovo kritičersko delo u kontinuitetima naše novije književnosti ni izdaleka · nije dobilo svoje pravo mesto niti su stvarne koordinate njegove moralnosti, dubine i temperamentnosti, određene prema celom kompleksu svih onih vrednosti literature i savremene ošećajnosti koje su se U nas izbistrile za poslednje tri decenije.
U dramatičnoj stvarnosti tokova vremena i u oštro sinkopiranim olkucajima naše novije istorije, današnja retrospgekcija društvenih i ekonomskih prilika između dva rata, čak i ako želimo i možemo da izbegnemo zamke uobičajenih istorijskih digresija u tumačenju jednog života i dela — ubedljivo ukazuje na to da je Đorđe Ju vanović ostvario sklad svoga v\mora]lnopolitičkog slava i književnog dela, Upravo u ovim tokovima on nedvosmi» sleno staje u isti red sa Otokarom Keršovanijem, Ognjenom Pricom, Ce-, sarecem i Maslošom i drugim brojnim intelktualcima našeg revolucionarnog pokreta koji su idejnu bitku za viđesveta doyvicali svojom višom etikom na sltratištima, ili pod vatrom mitraljeza gazeći brzake Sutjeske ili se, gotovo nadomak Beograda, · kao Đorđe Jovanović, boreči za sve ono što ispisivali u svojim tekstokoliko bili tematski razno-
je živeo i di njegovo knji ževno-istorijskih delo koje je i u
ve. kreativnosti.
nje novoB
su sobom vima, ma rodni.
Rekoh: nadomak Beograda,.. tog tako nama svakodnevnog, običnog, najlepšeg, nepogrešivo našeg građa koji se neumorno menja, koji je danas, za razliku od juče, velegrad-kasaba i stalna radost. Nadomak toga Beograda pao je jedan sasvim njegov čovek i njegov pisac, dok je u prašnjavom i vrelom gradu vomj leševa svedočio stalnu prisutnost smrli, Beograd se od toga jula grčio pod jajinačkim iafalima, ali i ma smrf. bitku svoju tukao za jedno sutra koje nije izgubio...
Imao sam trinnest godina kada sam u gomili seljaka i izbeglica krenuo u Sopot da vidim poginule „šumce“, jer takvo je bilo naređenje mesne četničke komande. Govorilo se da je izložen i „Jarac“, politički komesar i, navodno, „Šuca“, mislim rodom iz sela Ropočeve gde sam Beograda sa majkom sklonio od bombardovanja. Piljio sam u leševe, danas mi se čini, sa potpunim. neshvatanjem situacije i nekom potajnom nadom, izgleda, da će se oni probuditi i da je smrt privremenost,' jer drugo ne može da bude. Tako mi je izgledalo i onda kada sam, pre toga, video prvog mrivog čoveka, svoga oc9. Znači: iskustva nisu mnogo V!edela; ko bi ga zmao kako to ide say dečačkim viđenjem prvog mrtvog čoveka... se iz
„Jarac“ je imao na sebi suknerne pantalone, košulju i praznu šarenicu pre” ko ramena, potpuno besmisleno uostalom... Na ivici čela mala rupa puna zakorele krvi. Da čovek ne poveruje da od toga može da se pogine. Bio je bos i kratke kose. Ne znam zašto, tek pamtim da se iz nogavice pomaljao i neki učkur. Posle sat-dva sve mrtve su na volovskim kolima, mislim da ih je bilo petorica, odneli, pored kuće Žike mlinara i crkve, put ropočevskoš groblja i sahranili bez belega...
Naravno, tada ni izdaleka nisam znao da ću bilo kada i bilo šta želeli da pišem, a još manje ko je „Jarac“. Da je to pisac s kojim ću se naknadno suočiti. I da ću, najzad, nekih šest BO” dina kasnije, doznati da je njegova smrt bila potpis pod. ove redove i? eseja Kpska istina „Prote Mateje Ne madovića: „... Razorena sela, razro” vane oranice i ropci nabijenih na ko” lje, i ljudi, uvek ljudi, uvek Srbiji pobunjena Srbija, lukava i junačk8 nepismena i pronicljiva, ali krvavi) stalno krvava od svojih i tuđih krvi imastih i zgrušanih, crnih, zakorelih“
A ovo je, izvesno, opravdanje 78 ispisivanje naslova iznad ovo? teksta. Čak ako taj naslov nekome može 7287" zvučati, možda, i kao isprazna pafetika u prilici koja, izvesno, ne može da bu” de samo prigodna.
Dakle, prisutnost Đorđa Jovanovića.s
KNJIŽBVNE N-OWNDNI
i |