Књижевне новине

Briga i razbibrig

Julski internacionalni program beogradskog varijetea „Orfeum“

ZA AUTORA ovog napisa predstavlja ne malo. zadovoljstvo okolnost da je julski internacionalni program beogradskog varijetea „Orfenm“ svojom artističkom profesionalnošću i razuđenošću mnogostruko nadmašio SVOE Sslabašnog junskog predhodnika, o kome je na stranicama ovog lista nedavno već bilo reči. Leto koje nas sve više osvaja kao·da je i u srcima pod „Orfeumovom*“ šatrom rastopilo zgrušanu krv; u ove sparne večeri vino se pije dužim gutljajima no pre nekoliko nedelja, ista tela wostaju gipkija, glasne žice se rastežu i bruje od toplote; najzad, i kriterijumi, zaglušeni opštim bujanjem, „nalik na lenjive gušterove, sanjare u duvan· skom dimu i na dnu ispražnjenih čaša. Zbog svega toga, ovu neuobičajenu varijetsku recenziju, već na samom bpočetku, nužno treba okvalifikovati kao impresionistički zapis, zaokupljen pre svega onim mutnim, žusirim i brzopletim mislima koje radije proleću kroz pocrvenele dlanove no kroz bistre glave. '

Istini za volju i na naše žaljenje, vavijete „Orfeum“ još uvek obitava u istoj kući i u istoj okućnici, odeven u dronjave tilove i memljive bpliševe, kao kakva stara i luckasta osiromašena gospa koja prekraja frule zavese u večeynje haljine. Sumnjam dn se taj disensovsko – surduličko-vašarski ambijemt, s veoma malim izdacima i uz pomoć meke osobe minimalnog ukusa, za fili čas ne može preobratiti u dopadljivo estradno poprište. 'Traj dodir čarobne palice, koji bi mogao da obavi | svaki ftalentovaniji učenik-~ Akadoemije likovnih umetnosti. izgleda da je organizatore i

sasvim neutilitaran za

umetničke rukovodioce , Orfeumovog” programa. Mobilnija i inventivnija sveflosna režija, kulturnjji vizuelni

nkvir predstave i preciznije uobličem ritmitički fok celog spektakla, bez sumnje, znatno više bi utolili mašu kulturnu glad i razbibrigu u doba lelnjih mestašica.

Kao i ı prethodnom „Orfeumovom“ programu, muzičku potporu izvođači~-

ma pružio je infeligenftni i rutinirani orkestar „Dinamo”. ovog puta kulturno uniformisan,. ali i dalje nepravedno pofisnuf u Treći plan pozornice. Koliko smo imali prilike da se uverimo prošlog i OVOH meseca, orkestar „Dinamo” sastavljem je od muzičara čije kvalifikacije premašuju puku innekom pozornice, bliže obdaren eš-

strumentalnu perfekciju, na

isturenijem punktu

gledalištu, isti orkestar.

tradnom amizantnošću, mnogo izdaš-

nije animirao bi i artiste i gledaoce. Aranžeri. .„Orfeumovog“ programa, meiskoriste đutim. ni pomislili „nisu da

i zloupotrebe navedene kvalitete. primenjujući na njemu iretman kakav, se primenjuje na nevV-

dljivim operskim orkestrima, zakopa-

isti

nim ispod zemlje.

Lorenco Perce. parodist i imitator

jiunskog „Orfeumovog“ programa, o4 : =

vog puta, na nase zadovoljstvo. na Njegov

stupio je i kao konferansije. nesvakidašnji dar za komedijsku per siflažu, njegova gipkost. muzikalnost i okretnost u improviziranju došle su do punog izražaja u ulozi najavljivača i animatora. Konferansije T,orencovog talenta i bezobrazluka odavno nije viđen na našim pozornicama koje su uvek, po pravilu, zagušene animatorima-spikerima, bledim i indiferentnim kao beli listovi papira u đačkom herbarijumu. Lorenco Per= živi je cvet između žibio ce, međutim, vih cvetova. i njegov bi nastup ) veoma blizak perfekciji kada bi ovaj umetnik nastojao da zbliži i usaglasi svoje lične numere 5 najavama drusvih učesnika programa. Ovako, on još uvek luta između striktnog parodiste 1 striktnog najavljivača, priređujući našem sluhu male šokove koji ne bi movali da umanje izvanredni opšti utisak. Iskoristiti talenat Lorenca Percea \ ovom trenutku, pre nego što ga proguta i samelje neka provincijska šatra, pravi je zadatak beogradskih estrada. radija i televizije, koji bi bili kadri, za veoma kratko vreme. da ugase u njemu pojedine varnice, lošeg ukusa i raspire mnogo đominantnije plamičke autentične humornosti,

KNJIŽEVNE NOVINE -)

„Dinamove“ -

Budući da ovaj napis neće dospeti do šireg kruga čitalaca, a 1 zato što mu je strano puko registratorsko nabrajanje loših i mediokritetskih numera, zadržaćemo se samo na „Orfeumovim“ fenomenima i akterima od izuzetnog značaja u dobrom i u lošem smislu te reči.

Dugo najavljivana i često fotografisana zvezda italijanske i hamburške te-

levizije, Ines Tadio, pevačica je koja je

u svojoj individualnosti združila dva apsurdna, protivrečna, atributa: zna-

menitu. mediteransku · germansku vokalnu sterilnost. Ta čudna sprega dovela je do toga da oralni aparat Ines Tadio bez prestanka emituje niz neugodnih, urlatorskih tonova koji su u našoj štampi, „začudo, proglašeni kvalitetnim pevanjem i stekli ogroman neopravdan publicitet. Ines Tadio, više nego iko drugi. na svojoj koži osetila je slast one poslovice: „Bolje prvi u selu, nego poslednji u gradu!“

Džeri Darnel, kralj flaša iz Luksemburga. čovek je s verovatno najprostra= nijim žaketom u Evropi, jer za deset minufa svog virtuoznog nastupa, pred očima zaprepašćenih gledalaca, izvukao je čitav aperitiv-bar, kakvog se nece bi postideo ni beogradski „Metropol“.

Ne manji negator naših ulkorenjenih predstava o ritmu i kinetici bio je dun američkih Indijanaca, koji su, zajedno sa paragvajskim triom „Los Amadores“ pokrenuli najburnije i najrazdraganije „Orfeumove“ sfrune.

Jedna od novosti, iedna od MRapital-

nih novosti julskog intermacionalnog programa, bio je nastup pevača

stavnih mađarskih romansi, Srbe Iva-

staro-

novića, kome je i u mirmim vodama melodramatičnog ugarskog pošlo za rukom da uzburka gledalište, čak i više nego njegovi prethodnici artisti, akrobatli i glavolomisti. Setne ma-

đarske romanse, za koje bi se očekivalo

sentimenta

da naruše žustri estradni ritam varijetetskog spektakla, začudo, predstavljale su za sve nas bajno okrepljenje, navo= deći nas na pomisao da je i tugovanka kadra da zanese, đa raspali, mnogo bolje nego klackalice-pocikuše. Srbu Ivanovića, pevača tamnog baršuna, izuzetnog dijapazona i specifičnih tematskih interesovanja nikako ne bi trebalo ispustiti iz vida po zatvaranju „Orfeu-

move“ kovačnicc talenata. Vuk VUČO

(1894 — 1956) sreo sam se prvi put davno, u

Sa Aleksandrom Dovženkom

Berlinu, svega nekoliko mjeseci prijc nego Što će kukasti krst postati zastava Njemačke, Atmosfera tog 'poslednjegš 1jeta Vajmarske republike bila je već do eksplozije nabijena elektricitetom ı tamnim predosjećanjima nečeg stra vičnogs što dolazi: hiljade mrkih košulja matrširalo je od jutra do mraka ulicama milionskog grada, gotovo i me krijući više oružje, a Njemice sa krupnim nacističkim broševima na grudima šetale su svoJe doge i vučjake. Ali ni onaj drugi Berlin nije ćutao: on je slavio, posljednji put, Međunarodni dan protiv rata. Prvi avgust. U proleterskim kvartovima. beskrajnim i sivim, nije bilo kuće, a ponegdje i prozora, bez crvene zastave. Tu negdje — u Vedingu ili Nojkelnu — u jednom jadnom bioskopu vidio sam tog dana slavni Dovženkovu Zemlju (kojoj je bio zabranjen ulaz u Kraljevinu Jugoslaviju). „Nijema“ poema Dovženkova potresla je u okviru tih tevtonskih zbivanja i mračnih slutnji još jače, velika, neponovljiva lirika njena kao da je tu dobijala još moćnije akcente. ”- ı

Posliie trijumfa Zemlje Dovženko ie dao još nekoliko filmcva, i njegovo Ime je brzo stalo pored imena Ajzenštajna

Pudovkina, postalo čuveno u cijelom svijetu, No mnogi njegovi rediteljski snovi nisu se, na žalost, nikad ostvarili, nikad nisu preneseni na celuloidnu

gožopadnost 1,

| JEDAN POGLED == 7 s: NA PROTEKLU SLIKARSKU SEZONU

PROTEKLA' LIKOVNA SEZONA,

možda ništa bogatija ili izuzetnija od”

mnogih prethodnih, čak i u pogledu osciliranja slika»skih tendencija prilično uravnotežena, ostavila je utisak autentične atmosfere. Ona u svakom slučaju predstavlja kretanju beogradskog (tačnije rečeno srpskog) slikarstva. Ona nije donela neke radikalne promene koje bi razudile izvesne slikarske tokove; naprotiv, ona je doprinela da ovi tokovi dobiju što određenije mesto u našoj likovnoj mapi.

Poređ samostalnih izložbi, kolektivne izložbe: III Oktobarski salon, II Likovnma jesen u Somboru, „Novi oblici nadrealizma i „Yelacionizam“ u Beogradu, i izložbe San i mašta u Požarevcu, učinile su u mnogome da protekla sezona dobije čvršću fizionomiju. S druge stane, koncepcije ovih izložbi bile su takvog karaktera da su predstavljale pravu okosnicu aktuelnih slikarskih zbivanja. Pomenute izložbe okupile su gotovo sva poznata imena naše mlađe i srednje slikarske generacije, a po unuirašnjoj strukturi potvrđile jedan logičan nastavak onih markantnih strcmljenja i ideja, koja su ranije načeta i iz godine u godinu sve više opravdavaju svoju celishodnost.i svoj smisao, Naime, reč je ovde o dvema slikarskim tendencijama koje su protekle sezone naročito ispoljile svoju dominaciju ovo se ne odnosi samo na kvalitet — i damas sačinjavaju uglavnom dva dosta izražena toka savremene umetnosti. To

ftraku: u godinama „kulta Staljinove ličnosti Dovženko je bio odgurnut sa scene, prećutkivanm, osumnjičen kao prikriveni ukrajinski nacionalist.

Tek kad je 1957. godine, posthumno, štampan jedan izbor iz Dovženkovg književnog djela (oko šest stotina stranica), postalo je jasno da je on bio ne samo jedan od korifeja filmske umjetnosti, nego i neobično talentovan Dpi-

e | E.PLIT-A.F.A

T Re

PEDORČENKO SU ME ZVALI, drugovi, Pedorčenko. Ratnik sam, bio i misam mogao da odstupam, ponos mi nije dao. Ma gdje neprijatelja sreo, pobjedđivao sam ga: bio sam hrabrijii borio se bolje. 4, kažu, i lijepo i desno krilo bježalo je. I ja sam gorio od jarosti i gnjeva, I stid me je pekao kao oganj i pritiskao ma miže, toliko sam, eto, bio ponosan! Fedorčenko su me zvali, kapetan Pedorčemko, nisam, mogao već dalje od Bresta — po zemlji mašoj ma istok, i ispod, Kahovke uzeo sam u ruke mitraljez i dosta gramata, sam, pošao matrag za smrću u polje, da nesrećna udovica Ukrajna me bi vidjela ?Wpotiljak moj... Naprijed, naprijed, Fedorčenmko!...

|I ubio sam ih, presrevši cio puk sam,

trista a možđa i četiristo, patvši otbore-

jedan novi korak u”

su izv. poetski nadrealizam i apstraktno slikarstvo, dva toka koja, po svom

· savremenom izrazu, mogu ravnopravno

da se uklope u svetska umetnička kretanja a da, pritom,“ zadrže svoje specifično obeležje, „da afirmišu izvesnu originalnost. :

Poetski nadrealizam, zasad zadržavamo ovaj naziv, fa savremena forma umetničke ekspresije, ta poetska transpozicija viđenog i osećajnog, ta maštovita evokacija „doživljenog — lučevina je naše mlađe slikarske generacije i ne može se nipošto, ni formalno mi idejho, indentifikovati s klasičnim nadvealizmom. Intencije naših slikara ne usklađuju se s Bretonovim psihičkim automatizmom da „slika treba da predstavlja najviši stepen proizvoljnosti“, to jest da se maksimalno zanemari racionalni momenat i bez kontrole razuma stvara. Naše slikarstvo, mada emotivne brirode i poetskog intenziteta, nije nikad prepušteno automatskimi impulsima, Ono što kod njega odiše novih duhom. očituje se u Yacionalno)J metodi stvaralačkog procesa, u Svoesnom stapanju prošlosti i savremenog života. u inspirisanju klasičnom umetnošću koja, sazđana u novim oblicima i natopljena savremenom sadržinom, animira novu #italnost a time i nove vrednosti. Jedna ođ bitnih „osobenosti ove umetnosti jeste njen đar govora preko simbola, njeno izvanredmo bogatstvo imaginacije, ali, isto fako, i nadrealan štimung, upravo faniastićna almosfera, koja je, međutim, u suštini

sac, pisac koji je pisao odavno i koji je — kako je sam rekao jednom prijafelju nekoliko dana prije smrti „trideset, godina sanjao o romanu“, Ovih dana objavljeni dijelovi iz njegove knjige KEpitafi ubjedljivo potvrđuju misao da je u Aleksandru Dovženku sovjetska književnost izgubila jednog autentičnog pjesnika. M. J.

nih očiju. I umro sam od dvadeset, možda i više Yana. Borio sam se skoro četiri časa i mapajao se goykom, srećom, boja u borbemom stavu. Sav svoj život, sav svoj pozi, gnjev, ljubav, made sve što sam nosio u srcu svom, sve sam ispalio. Sve što sam imao, do poslednjeg. Pedorčenko su me zuvali drugovi, Kapetan Fedorčenko.

NEPOZNATI

Kako su me ono zvali? Da, kako su zvali?! Eto, tu ma brezi, kraj puta, Disalo je moje ime, sasvim, obično, ukrajimsko ime, ma furnirskoj daščici, olopkom, na stubić zakucamo. Ali meko je slomi i baci na put. O, žao mi je što

likovna umetnost

prožeta svim životnim vibracijama i na taj način nama bliska. Svet koji egzistira na ovim slikama katkad je setan, nostalgičan, prestrašen i nagrižem užasima. nekad beskompromisan. Mobilišući maksimum volie, gotovo neprijatnu i neočekivanu snagu, neumitan u svojim ljudskim htenjima, taj svet postaje moćan, ruši sve što mu smeta, ostavlja mit za sobom. uzdiže se do herojskog, afirmišući jedno univerzalno humano osećanje.

Ovo slikarstvo lirike i epa, košmatva i zbilje, koje se do skora naziralo samo u vidu klijanja jedne zaišta nuve umetnosti, na izložbama III Oltobarskt salon, Novi oblici nadrealizma i „Yelacionizam“, Sam i mašta, Wwokazalo je svoje ozbiljne plodove, čiju „potpunu zrelost možemo očekivati u skoroj budućnosti. Pandan ovoj magičnoj umetnosti čini apstraktno slikarstvo. Iako rYođemo Dre pola veka, apstraktno slikarstvo je kod nas bez duše tradicije. Pa, ipak,. za relativno kratko vreme ono je doživelo sve fransformacije svog razvoja, da bi se u poslednjoj varijanti najšire PrTostrlo, ali, istovremeno, i uspostavilo ravnotežu s međunarodnom Kklimom. Mora se odmah reći da jie izvestam broj slikara usvojio ovaj izraz mehanički, izgubivši pritom vlastitu individualnost, pa čak vulgarizirajući i samu koncepciju, njenu estetiku, koja ima istorisko-teorijski osnov, kao idejmi smisao koji zađire u oblast savremene nauke. Međutim. ono što je živo, aktivističiko u ovom slikarstvu, što mu daje pravo da egzistira, treba tražiti u delima mjegovih istinskih protagomsta, čije je Kkreatorstvo usmereno ka cilju — biti autentičan u okviru aktuelnog. Otuda ga

fako treba i primiti, shodno tome i vrednovati. Početak prošle likovne sezone — III

Oktobarski salom — bio je obeležen izvesnom stagnacijom apstraktnog slikarstva i malaksalošću, mada je kas=nije somborska Likobma jesem sasvim izmenila ovaj utisak i ponudila se svojim ostvarenjima.

Da je naše apstraktno slikarstvo kvalitetom doseglo evropski nivo, da je ono sačuvalo sfilističku originalnost, majbolje je potvrdila izložba Savremeno francusko slikarstvo, koja nam je, između ostalog, pružila priliku za PDoređenja u ovom smislu.

Vladimir ROZIĆ

Vae

KNJIGA KARIKATURA BEZ REČI

Beogradski karikaturista Zoran Jovanović objavio je, u izđanju „Studenta“, knjigu ka» rikatura bez reči. Svojim duhovitim crte» žima on je prikazao zgode i nezgode liubavnika. automobilista, sportista, težeći da kroz ovu panoramu ukaže na neke karakteristične pojave i da fiksira doživljaje svojih junaka u trci za modom i vremenom, U nameri da iz karikature u što većoj meri eliminiše reč, autor ie čak i autobiografiju, koja se u Kknjizi nalazi umesto predgovora, izrađio u slici.

Ovo je, inače, u našoi izđavačkoj praksi posle đužeg vremena pokušaj da se karika» ture sakupe u Mnjigu.

ALEKSANDAR DOVŽENKO

me se sad miko mi sjetiti neće, što miko neće znati da sam to ja 5pasao obDdje bataljon: moje je to djelo. Da, vatren sam bio i vrijedan čovek. Ali kako su me ono zvali? Pa, žao mi je. No možda su tesari mazvali movi most mojim imemom? Možda su Tadosme djevojke, prelazeći preko mosta, spjevale neku pjesmu i o meni? Ili je moja sirotica zakukala ma mostu ugledavši grob oca koji je spasao svoj bataljon u svjetskom, ratu?

NA NJIVI

Hej, na mjioi me je rodila mati moja, na mjivi. Tamo sam stao ma mnoge, smijao se i plakao ma bodljikavom strništu i spavao ispod stoga. -

Na njivi sam pao ja, idući u napad i, nwesahranjem, gnjijem, tonwući polako u zemlju, jer sam, već + sam zemlja.

Već crn, pribijen prašinom, i daždetvima, ležim, upola se sjedinivši sa zemljom, kao taman barelje} velike epohe.

Odjeća moja satrla se već u „prah, opasač je sagnjilio i zarđalo je oružje. I samo međalje za odbyamu Odese i Hi» jeva blistaju nad mojim, srcem, na suncu, kao znak epohe. Da, zlubi se smiju. .

Hej, na njivi me je rodila mati moja. Na njivi sam, starao sjeme za čovječamstvo. Na mjibi ležim. Smiješim, se” okrenut vječmosti., 31 -

Preveo Marijan JURKOVIĆ a