Књижевне новине

|]

| Nastavak sa 5. Btrane}

skog bića. Sledstveno, umetnost bi paala pod određenje igre. Otud zahva ljujući svojoj duhovnoj optici koju je zopačila podela rada, filistar je sklon da u poetskom i umefničkom aktivitetu vidi, | u biljku, koja parazitira na stablu materijalne proizvodnje. Pa i Zana Bartr, unatoč svojoj opoziciji prema modernom ćiftinstvu, podleže voj filistarskoji optici, definišući umet-

_ nost kao „čistu potrošnju“.

Marksu, nezavisnost od ne-

ee S telesne. potrebe karakteriše ne samo igru, nego i ljudsku proizvodnju, naime materijalnu prođukciju, saobraženu suštini čoveka: „Čovek,

veli on, — proizvodi čak i slobo-

dan od fizičke nužde,

e:

kopisi).

i tek slo-

boađan od nje u istini proizvodi“ nicarı Marks: Kkonomsko-filožofski Tu= U toj Marksovoj koncepciji, i u jednoj genijalnoj intuiciji

kaogod očovečena materijalna

Sarla Purijea,

_ proizvodnja kao rad izjednačava se Sa

L

iqtom,. U železnom, anti-estetskom i

| antihumanom sistemu pođele rađa, owo izjednačenje postiže se jedino u kri

„vazilaženje one

ju umetnosti, koja, 8toga, postaje potencijalno poricanje i simboličko prepodele. Prema tome,

| ngiserpno-mnogolika umetnička lepota

:

cstvarivala bi se, naročito, tom životnom identifikacijom igre i rada, a ne samo klasičnom ad ae quatio između oblika i sadržaja.

9,

Marksistička koncepcija lepoga i umetnosti sposobna je da savremenu kritiku opremi jednim odgovarajućim, upotrebljivim merilom, Doduše, baš ta ista koncepcija u svojstvu putokaza upućuje Mritiku da kriterijum lepole i umetničke vrednosti traži u realnom životu, đakle izvan svake estetike i Hilosofije umetnosti. No, ako životna stvarnost određuje suštinu dotičnog kriterijuma, Marksova i EnyJelsova estetička misao pruža elemente za njegovu adekvatnu formulacijui primenu. U duhu izložene misli, traženi kriterijum đao bi se formulisati jednom jedinom rečju: životnost.

Naravno, samom tom rečju ne bi bilo rečeno — ništa. Zato iz nje valja izvući neke njene bitnije implikacije. Ona. dakle, podrazumeva koliko izraz ljudske životnosti, toliko i životnost umetničkog izraza. U oba slučaja, međutim, u svom izražajnom kao i u svom sadđdržajnom smislu, ona implicisa i zahteva stalno sintetisanje protiyrečnih momenata vitaliteta: trajnošti i novosti (savremenosti). Jsdnim svojim iskazom, mnogo citira= nim, ali neđovolino ili neadekvatno shvačenim, Mavtos je ukazao na tu „večnu“ i još uvek aktuelnu kontradikciju između trajnosti i savremenonosti: „Teškoća kazivao je on er leži, u vyazumevanju da su grčka umetnost i ep vezani za određene form» društvenog razvoja. Teškoća je iome što nam oni još uvek pružaiu umetničko uživathje i u izvesnom smislu važe kao norma i nedostižan uzor“. Kao kriterijum i supstrat umet ničke vrednosti, to vitalno jedinstvo trajnog i savremenog čini pitanje za sebe. U vezi sa njim, na ovom mestu neophodno je podsetiti da se jedinstvo u pitanju realizuje kreativnom Ssnapgom umetnika, koja predstavlja glav nu „produktivnu snagu“ umetničke proizvodnje. (Umetnička tehnika, mateorija i veština bile su takođe neophodne, ali podređene snage te produkrije.) Prema tome, merilom umetničke vrednosti bila bi obuhvaćena i stva ralačka moć umetnika, odnosno hjemov talenat. Poput svake sile, ova moć se meri svojim učinkom: s jedne strane — intenzitetom i totalitetom delovanja ovoga dela na čoveka, na čitaoca, slušaoca ili gledaoca.

Primenom i razvijanjem skiciranog merila, kojim je naoružava izvorna marksistička misao, kritika se OSPpOsobljava da odgovori svom pozivu: da u svakoj prezentiranoj umetničkoj tvorevini analitički razluči koeficijent umetnosti. Pri tom razlućivanju, ona ne bi smela ovaj drugi koeficijent en bloc otpisati kao maržu bezvrednosti, Imajući na umu težnju svakog autentičnog umetničkog dela da ide izvan i iznad sebe, to jest da se integrira u totalitet ljudskog života, kritika bi bila dužna da analizira i neumetničku komponentu dela, razdvajajući — u njoj — umetničku bezvrednost i va-– numetničke vrednosti, filosofske ili mo ralne, na primer.

Samo za sebe, poznavanje Ocrfanog merila i marksističkog shvatanja umetnosti nije u stanju da kritici obezbedi realiaciju mjenog zadatka; u toi realizaciji, ovo poznavahje mora sadejstvovati sa intelektualno-moralnom snagom kritičara. Sa· njegovim Memim karakiorom i. talentom, Jer, kad je reč o kritici, na kraju krajeva radi se 6 — kritičari.

Radojica T.AUTOVIĆ

u najboljem slučaju, tek neku \

esejistika

/ otovo da nema osobe koja nije G doživela ono što svakodnevnim rečnikom nazivamo ljubav na prvi pogled. To je postala talo obična nama bliska pojava da nam i he pada napamet da se zapitamo šta se u suštini dešava, u nama ili u osobi suprotnog pola, kad dođe do tog fiksiranja ljubavi jednim jedinim pogledom. Mi znamo, i to je oho što nam najčešće zadaje brige, da takva ljubav ne mora da bude uzajamna, nego je vrlo često jednostrana. U tom slučaju ona je izvor ljubavnih jada i nevolja: kao što ima nečeg poeličnog i romantičnog u njenom javljanju, tako su i patnje vezane za nju često vrlo silevite, intenzivne, dugotrajne.

Izgleda nam kao da ona sažima U sebi svu muladalačk'u strasnost i zanos, zato je i izjednačujemo sa jednim dobom uzrasta, 5 mladošću. Ta dva pojma — mladost i ljubav na prVi pogled — tako su vezana jedan za drugi da ih više ne možemo zamisliti razdvo” jene: ko se od nas u mladosti nije bar jednom zaljubio „na prvi pogled“? Ko takvu ljubav unapred ne shvata i ne doživljava kao čisti zanos mladosti? Zaemišljamo i bez razmišljanja prihvatamo da se samo mladost može tako nekontrolisano ponašati ! da poleti za svojim prvim utiscima, da grčevito i i sa pravim stvaralačkim zanosom izgradi na njima jedan os takve vezanosti i odanosti, često paćeničke, koji hije kadra da razbije nikakva suma racionalnih razloga i protivargume– nata; jedan odnos koji je spreman da se uhvati u koštac sa svim teškoćama, da ignoriše sve što bi htelo da ga spreči i omete, da trijumfuje nad svim Ogradama i preprekama koje mogu da mu suprotstave stvarnost. Iako je u pitanji zanos emocije, njegova bezgpbzirna snaga ne može se objasniti sama sobom, tj. snagom, intenzitetom: ima nečeg poetskog i idealnog što omogu-– ćuje takav razmah intenziteta pred kojim padaju,svi razumni razlozi. Intenzitet ljubavi na prvi pogled samo je u stanju đa nas pokrene na traganje kako bismo otkrili šta se iza njega krije. I ovde, sad ono što nam je do maločas izgledalo prirodno i obično, pokazuje lice tajanstvenog, počinje nam se činiti kao da je taj fenomen oduvek, sadržavao u sebi nešto izuzetno. u tome naš podržava činjenica što mu je oduvek pridavana nečuvena snaga i moć, što ie bio izvor neiscrpne poetske i umetničke inspiracije.

'To nas već samo po sebi upućuje na pretpostavku da 5e u susretu ljubavnih pogleda odigravaju, u okviru i u vidu emotivnog procesa, mnogo sudbonosnije i za egzistenciju bitnije stvari nego što je ispredanje jednog običnog liubavnog romana. U stvari, svojstvo čoveka je u tome da ni u jedan odnos, bilo međusoban, bilo sa društvom, pritodom ili kosmosom, ne ulazi razgolićen, ogoljen, prepušten čistom meha-– nizmu ili tehnicizmu tog odnosa. Zaljubljen čovek, koga nije zahvatio proaces otuđenja i obezljuđenja, ne može a da čitavu svoju ličnost ne unese u jedan emotivan odnos. To da ga on doživljava kao kosmičku, sudbonosnu egzistencijalnu dramu u malome.

Poetska i književna iskustva, izgrađena oko ljubavi na prvi pogled veoma su stara: ona počinju sa milološkom produkcijom. Ako se zadržimo samo na nama najbližem, antičkom mitološkom području, viđećemo da je u mitološkom sistemu staro-rimskog sveta već bilo jasno fiksirano mesto za boga

JUBAV NA PRYV

x

"7

/

ljubavi, Amora, u funkciji koja nas ovđe interesuje. Amor je zamišljan i predđstavljag najčešće kao obešni ž nestašni dečko, s lukom i strelom u ruci, živa slika i personifikacija onoga što je osnovno i bitno u ljubavnom „rocesu Koji simbolički predstavlja: Trgina i iznenadnost. . |

Ta se predstava ljubavi može zami-' sliti samo ako, preipostavimo đa je u pitanju susret očima, pogledom. Brčina pogleda, to je brzina odapete Amorove strele, Osnova za takvu predstavu ljubavi, kakvu nalazimo ne samo u ovoj slici Amorovoj nego i u nizu nestašluka koji su sačuvani u mitološkom predanju o dejstvu njegove strele koja je uvek bila spremna đa buđe odapeta bilo kuđa i ma na kogd — osnovu za takvu predstavu ljubavi pružila su Ipravo dva bitna elementa koja karakterišu dinamiku ljubavi na prvi DOgled. To su brzina i neizvesnost, tj. brziha sa kojom se uspostavlja i razvija jedan erotski odnos, i neizvesnost u pogledu izbora ličnosti sa kojom će doći do upostavljanja erotskog đodira.

Strela i luk kao simboličke Alnorove rekvizite ukazuju u kome se praVci kretala antička koncepcija ljubavi. Njena strasna neodoljivošt podjednako je zastupljena kao i njena nemotivisanost. Zapravo, kao da u svakome od nas uspavanc erotsko čulo samo čeka svoj trenutak da se aktivira, Ta predstava potpuno se poklapa i ša našim današnjim iskustvom. Izvesna DOVTŠnost i proizvoljno8t u Amorovim POstupcima, sračunate na to da se pokn= žu komične situacije u koje zapada čovek nošen ljubavnom strašću, potvt- , đuju da je teško odgonetnuti tajnu ljtubavi na prvi pogled : onaj ko se zaljubljuje nije siguran da će njegova OSCćanja naići na odgovor. Tragika, a ne samo Rhomika ljubavi, proizlazi upravo iz te njene emotivne proizvoljnošti u pogleđu izbora partnera.

Trubaduri su na svoj način poetizovali ljubav na prvi pogled i stvorili od nje čitav ritual. Za razliku od antičle mitološke predstave, gde smo posred-. nim putem identifikovali ljubav na prvi pogled, ovde vidimo da pesnici poetizuju sam mehanizam ljubavnog procesa: oči i pogled. Trubađurska poezija ne može se zamisliti bez ta dva poetska rekvizita. U gotovo beskrajnim poetskim varijacijama prikazana je Ččundesna moć očiju i pogleda. Gotovo da nema pesme u kojoj se očima ne bridaje uloga nosioca i tvoritelja ljubavnog zanosa. Dante, Petrarka, „Gvido Kavalkanti i Šeltspir napisali su neke od svojih najlepših soneta baš nn OVIL temu.

Trubadurska poezija stvorila je jedan idealno-erotski ljubavni ritual koji bi nam bio potpuno neobjašnjiv kad ne bismo imali u viđu društvene odnose u feudalno doba. Trubadurska ljubavna poezija spaja erotski element sa idealno platonskim obožavanjem žene i službom ženi kao feudalnom sizerenlu. Odnos frubadurskog ljubavnika prema njegovom ljubavnom idealu „ponavlja onaj odhos vazalne „zavisnosti koji u srednjem veku postoji između hižeg wlemstva i visoke feudalne aristokra= tije, između vazala i sizerena. Ljubavnik se pojavljuje u ulozi potčinjenog. Zena je, makar samo u imaginarnoj ljubavnoj igri, uzdignuta na pijedeslal koji je mogla ranije imati samo u doba matrijarhata: ljubavnik joj služi, zaklinje ioj se na verhost, ona postaje simbol njegovih idealnih čežnji, ohog boljeg „ja“ u njegovoj ličnosti koje ga

IPOGIHD

\

stalno opominje nh zavet đat njegovoj dami. a |

A. čitav taj veoma složeni ljubavni ritual počinje i začinje se u pogledu, dodiru očima. Taj vizuelni kontakt ima sličnu ulogu koja pripada ljubavnom napitku u legendi o Tristanu i Izoldi. Ispijanje ljubavnog napitka predstavlja vrhunac kristalizacije emocije i strasti u jednom l1jibavnom procesu. U stvari, on·označava početak samosaznanja ljubavne strasti, izbijanje strasti u vidno polje subjektove samosvesti V |

Dok je to vidno polje kod Tristana i Izolđe prerušeno u simbol, kod trubadura ljubav je dobila puno pravo građenstva. 'rubadur ne krije svoju zaljubljenost u udatu damu, on se hnJO'me ponosi i svi to od njega jedino i Očekuju. (Taj gplantni i viteški odnoš prema ženi, koji i pored 8Ve idealnosti nije bio lišen ni čalno-erotskih akcenata, i danas je pređmet rasprava i pokušaja objašnjenja,) On se pretvotio u vitešku ustanovu i postao kult dame: svaki plemić je imao svoju damu kojoj je u mislima služio, posvećivao svoja viteška dela, zaricao se na vernost do smrti.

Taj odnos vazalne potčinjenosti ženi, koji je postao riterska ustanova, 17 razio se u trubadurskoj lirici kao ljubavni ritual koji počinje vizu elnim dodirom. Alko jcult dame može da doprinese objašnjenju otkuda motivi riterskog služenja ženi u trubadurskoi lirici, on ne može da objashi suštinu onih psiholoških mehanizama koji su u osnovi delovanja ljubavi na prvi pogled i zahvaljujući kojima ta ljubav dobija onu izuzetnu snagu u pesnikovom doživljaju.

Ipak, izgleda da je u celom tom kompleksu od značaja jeđan moment: moment neispunjenosti, moment večito neuslišene ljubavne čežnje, mofiv nezadovoljene ljubavi. Rekli smo već da je za trubadursku ljubav prema ženi karakterističan platonski odnos, mada e oh prožet erotičnim priželjkivanjima. Za kult đame još je bitniji taj platonski moment. Modernim psihološkim rečnikom mi bismo tu pojavu idealnoplatonskog: momenta mogli ovako da protumačimo: sav faj trubađurski ritual, čvrsto uokviren određenim emotivnim i poetskim obrascima ljubavnog doživljavanja sva ta trubadurska poetika samo je pokušaj đa se dobije kompenzacija za nezadovoljenu ŽivV'i ljubavna strast.

| Prisustvo čulne erotike u trubadur– skoj litici govori o moguačnoj stvarnosti tog ljubavnog doživljavanja obučenog u Wonvencionalne obrasce trubađurske ljubavne ispovesti i fugovanke. Ali ipak, ta ljubav nije imala nikakvog izgleda da se ostvari: nijedan vlasnik ieudalnog zamka, čijoj su ženi pisane pesme u trubadurskom stilu, ne bi dozvolio ma kakav pokušaj da se trubadurski pesnik stvarno približi njegovoj ženi. Ako je taj pesnik stvarno osećao ono što je opevao, njemu je, 8 cbzirom na praktičnu nemogućnost da ostvari svoju ljubav, ostajala ili patnja ili odricanje, tj. pretvaranje aktivne erotske žudnje u platonski kvalitet.

Kao što ćemo viđeti, ljubav na prvi pogled kao i izuzetno snaga njene emotivne opsosije, koja je nekada bila u stanju da ispuni čitav liudski vck, upravo je karakteristična za ljubav tragičnu, jednostranu i neuslišenu ili lubav ometenu, ottgnutu udđesom i Zzlohobnim sticajem okolnosti od Svog

SUVIŠAK VEŠTINE

koj njenoj zakonitosti. i njenom naporu, predstavlja (razumlji-

Nastavak sa 1. strane usamljen!) može, zaista napisati svaki iole pismeniji gimnazijalac, i tu je Voznesenski u pravu. Evo, dakle, opsubjektiviz- ma umetnosti. On znači da nije izvršena promena odngsa prema objektu posmatranja i obrade, da se subjektivno svojstvo jednog člana odnosa „(sekundarnog) nije | podredilo (svakako na subjektivan način) objekfivnoj (primarnoj) vrednosti drugog, da subjektivno merenje „vrednosti nije prevazišlo činjenicu objektivnih zakonitosti. Bajronova igra pred čovekom i njegovom tajnom svesti i bunila jedna je i posebna, Tolstojeva je druga i posebna, Valenijeva je treća i, takođe, posebna. Razlika je u tome što je 'rolstojeva složenija od MBajronove, a Valerijeva prefinjenija od ”Tolstoje've. Ali igra je ostala igra. Ovo „DOsebno“, koje se, na prvi pogled, ističe kao njen prvorazredni kvalitet jeste, u biti, približavanje apsolutu Kkvantitefa. Usavršava se oblik ođstojanja, samo odstojanje; usavršava se snaga odstojanja, jednostavnost odsto-

šteg sveobuhvatnog

janja, ritmičnost odstojanja, i cizeliranost, i prelinjenost, usavršava se i sama usavršenost. Jednom rečju, usavršava se tretman i improvizacija. A time se perspektiva, na najbolji mogući način, iscrpljuje. Hermetična pesma, jednom ostvarena, samo je hermetična, ona nije više pesma, ali bposle nje svaka „istinska” pesma, pesma koja deluje sposobnošću komunikacije, gotovo da nije ostvarljiva. Tako je i sa bilo kojim apstraktnim platnom. Neće proći đugo i svi putevi do originalnosti biće zatvoreni, Biće lako n5pisati roman, ali biće teško objaviti ga bez opasnosti ravnodušnog doče= ka. Biće lako, na drugoj strani, stvoriti teoriju, poetiku, ali biće teško napisati dramu, jer će svi elemeniti biti uzeti u obzit, osim najglavnijeg, osim činjenice da je duhovno-duševni progresivni preobražaj čoveka izvršen bez prisustva umetnosti. Uvideće se da umetnost brine brigu isključivo o sebi, ne menjajuči ni za jotu ugao posmaftranja, da, negujući vizionarstva budućnosti, ima, uglavnom, u vidu svoje specifično-stvarme dimenzije. Uvideće se da čovečansko, sadržano u sva-

u svakom vo) čovečansko napredovanje linijom manjeg otpora, „što manjeg, utroška energije“. Uviđeće se, konačno, da previše veštine i preisforsirana pobuna protiv veštine znače previše neumešnosti, previše nemoći. i

Čovek nije „takav i ovakav”. Ulazak u komunističke odnose „obogaćuje nas nemogućnošću da „tačno“ odredi mo čoveka i spremnošću da zaobiđemo svaku odredbu. (Mislim đa je, i danps, teško predstaviti sebi količinu i snagu energije humanosti i stvaralaštva koju će osloboditi umištemje privatne svojine i svakog njenog, m3 i najnevinijeg, refleksa- u svesti.) Složeniji od svake, i najsnažnije, umet= nosti čovek već sad ođ nje traži da

se povinuje zakonu odbacivahja Sslobode unapred datog zaključka. Usavršeno umeće, veština dovedena do

kvaliteta od opšteg značaja — svedđo-

če da slobođa stvaralaštva još uvek

nije, silom objektivnih zakonitosti, ni

shvaćena, ni primehjena kako treba, i

i Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

na njegovom putovanju

potpuhog i krajnjeg emocionalnogp a Govoljenja i ispunjenja. [i

'Sta drugo ostaje unesrećenom 1juba< vniku nego da što duže zadrži u sebi, n Svojim Bećanjima i uspomenatja,u

i i lik voljene drage? Kasvojoj svesti 09 ho će ga toliko dugo zadržati ako ga nije do kraja upio SVOJIM, očima, svojim pogledom, ako ga u Bebe nije ureZao, u sebi preobrazio, oslobodio neposrednogž čulno-erotskog priliska i tako uzdigao do fluidno8 ideala, nerazorivog i neuništivog? . Mite, tom žudmjom da što duže za drži dragi Jik idealno preobražen u ra šti, on postiže ono što je možda primamo a što ambivalentno, protivureč« no zvuči: ljubavnik trajno zadržava u fluidno=poetskom posedu lik svoja dragane i istovremeno 5Č oslobađa bolnog pritiska stvarnog ljubavnog doživljaja, On je od svojih emocija /stvorio čitav jedan poetlski kult, ritual; on ja 'njime nadoknadio izostanak stvarnog diaginog prisustva, i u isti mah ostao ttajno vezan za nju, draganu svojih snova, draganu svoje mladosti, simbol čitavog sVOB poetsko-iđealnog stremljenja. Poetične posledice ljubavi na prvi pogled znamo: Petrarka i Dante izvlačili su iz nje trajne poetske podsticaje; čitava zgrada Božanstvene /komedije nikla je na tom doživljaju. Beatriča vodi Dantea kroz predele nepristupačne ljudskoj misli i radđozna= losti. Mnoga značajna dela naštala su zahvaljujući inspiraciji ženom. i ni= smo u stanju da odlučimo da li se u svim tim slučajevima radi o ljubavi ha prvi pogled, ali znamo da takva ljubav može da bude trajna inspiracija. Ako je ljubav nesrećna, ona nagonski traži poeziju da se u njoj rasterefi. O zašto bi čovek osećao potrebu da stalno traži naknađu?

Ako zapitamo psihoanalitičare, · oni će nam odgovoriti da je u pitanju đejstvovanje nekih osnovnih neurotičkih mehanizama, jedna od shema zadovoljenja Edip-kompleksa: aktom ljubavi na prvi pogled muškarac fiksira u starijoj ženskoj osobi neurotičku samenu za majku, žena traži u muškoj osobi starijih godina naknađu za oca. aj lutajući ljubavni pogled kao da traži u moru likova koje susreće srećnu zamenu, bilo po kojoj asocijativnoj liniji, za izgubljenog partnera u ncurofičkoj fiksaciji Edip-kompleksa. Ako bismo i prihvatili ovu shemu kao tačnu, ona još uvek ne bi mogla da reši problem ljubavi na prvi pogled, jer bi se odnosila na beskrajno maii broj slu-

čajeva. To bi mogao da bude samo ie-"

dan od odgovora, jedan poseban slučaj u nizu svakodnevnih slučajeva, koji traže svoje osnovno, suštinsko rešenje,

Potpuno odgovoriti na ovo pitanje znači rešiti problem ljubavnih simpa= tija uopšte, a to ne mogu biti naše am= bicije. Mi se ograničavamo na uži Vidokrug značenja, na onaj karakterist= čan oblik ljubavhih, simpatija kod e ga je lik voljene osobe prenosnik O0nog zračenja emocija koje se jednostrano ili uzajamno uspostavlja između dve osobe. Mora da se u trenutku prvog viđenja fe osobe, koja u nama izaziva bujicu osećanja, svi zahtevi naše ličnosti, usmereni prema suprotnom polu, nalaze odjednom zadovoljeni u njenom likn. To bi nas upućivalo na estetsku koncepciju ljubavi; drugim rečima, sva naše težnje i zahtevi emoktivne i inte= lektualne prirođe mogu da dobiju svoju likovnu sintezu u jednom izrazu i fizionomiji suprotnog pola. Ovaj princip ne isključuie i obrnuti ređosled u realizaciji:smaga emocija, vezana za Spoljašnju dopadljivost, pronalazi u liku voljene osobe naknadne razloge, od likovno-estetskih do intelekfualnih, za objašnjenje ljubavne simpatije, pa zato i zamišlja voljeni lik kao idealni izraz, kao idealnog likovno-estetskog nosioca tih vrednosti.

Ako se sad zapitamo zašto je lik m stanju da u sebe upije i sažme, kao kakva čulno-vizuelna sinteza, svu emotivno-erotsku i intelektualnu snagu jed

nog ljubavnog doživljaja, naš odgovor

će biti: zato što se emocija, a preko nje i asocijativna lepeza intelektualnih privlačnosti, najlalše vezuje i održava u zamišljenom liku. Čulo vida je daleko najvažniji oblik čulne korespondencije između čoveka i sveta, čoveka i čoveka. Sećanja, uspomene i osećanja najlakše možemo s5ačuvati ako ih vežemo za lik osobe na koju se odnose. Vizuelna predstava igra, dakle, osnovnu ulogu u građenju i održavanju emocija. -

To ne znači da su druge čulne seDnzacije isključene iz ljubavne igre; jedna melodija ili jedan MWvalitet mirisa, vezani za neki ljubavni doživljaj, isto su tako kadri da nam dočaraju jednu emociju. Ali ta emocija postaje jasna, moćna i trajna tek kad u nama izazove lik ošobe ma koju se odnosi, U tome i jeste presudna važnost vizuelnih percepcija što sva ostala čula teže da se pbretope u taj kvalitet, što su samo sp0na između „dva vizuelno-likovna dodira, što sve ostale čulne senzacije u JB dnom emotivhom procesu kao da postoje i deluju samo zato da bi se Mlile u vizuelnu senzžaciju, da bi dočarale i probudile pred nama lik voljene osobe. Bez te vizuelne predstave, bez lika, ljudsko biće nije u stanju da doživi strasnu emociju.

Ona igmuzefna emolivna- snaga, koja karakteriše ljubav na prvi pogled, obja šnjava se time što se kod ljubavi pa prvi pogled ljubavni proces odigrava ulsvom najčistijem obliku: stavljaju 5e | pokret vizuelne percepcije — najsnažnije oruđe da se emocije razbukte i Ppooetski ovekoveče, | i)

Zoran, GLUŠČRVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

vizuelno ,