Књижевне новине

...

Inicijative Saveza književnika Jugoslavije za rešenje maferijalnog položaja pisaca

Uskoro: veći onorarı?

Razgovor sa generalnim sekretarom Saveza književnika

Ivanom

Sta je Savez književnika dosad pbYeduzeo da se Yeše odnosi između pisaca i izdavača u pogledu plaćanja autorskih honorara koji su, po opštem, mišljenju, već desetak godina zasnovani ma · neadekvatnim, zakonskim, propisima?. . UREDBA O AUTORSKIM honorarima iz 1961. godine upućuje autorske saveze da u direktnom kontaktu sa odgovornim faktorima — sada sa Savetom za novinsko- izdavačku delatnost i grafičku industriju Saveza privredne komore — utvrde osmovna načela o načinu objavljivanja i visini autorskih honopara književnih, naučnih i drugih dela. Odmah posle donošenja te uredbe Savez je pokrenuo postupak da se ta osnovna načela donesu, nakon čega bi Savet i zaimteresovani Savezi ta mačela, u smislu spomemnute Uredbe, preporučili svojim članovima. Proces, kao što vidite, traje već tri godine i sada se nalazi u završnoj fazi, Činjenica je da su autorski savezi za celo to vreme bili u nepovoljnom položaju, jer su njihov nacrt Osmovnih načela izdavači odbili nakom dugih pregovaramja, a zatim dugo nisu doneli vlastiti nacrt. Nakon ponovljenih urgiranja našeg Saveza kod Sekretarijata za prosvetu i kultumu Savet grane izradio je svoj nlacrt spomenutih načela i upravo ovih dana teku pregovori između .predstavnika autorskih saveza i savcta grane. Važno je napomenuti da ta osnovna načela ne treba da fiksiraju samo mimimalne honorare nego da regulišu celu materiju izdavačkih ugovora, to jest sve obaveze izdavača i autora: u kojem roku je izdavač dužam da izda Kkmjigu, opseg prava „objavljivanja, · „rckove isplate homoramra i slično.

Koliki su predloženi minimalni autorski honorai?

UPRAVO OKO TOGA razgovomi su se najviše koncentrisali: oko minimalne stope i oko predloga izdavača da u načelo uđe jedam člam koji predviđa da se u izuzetnim „slučajevima mogu ugovarati honorari miži od predviđenog minimuma, na šta naravno autorski savezi nikako ne mogu da Dpristanu. Osim toga predlog minimalne stope u macrtu izdavača nerealno je nizak (15.000 po autorskom tabaku i 100 dinara po stihu). Predlog Saveza književnika je kao i u ramijem predlogu nacrta načela: 25.000 za prozu i 200 dinara za stih.

Činjenica da se na tekućim razgovorima vrlo ozbiljno diskutuje o svakom članu Osnovnih mačela i đa je o nizu pitanja došlo do Kkonstruktivnih sporazuma ohrabruje mas da zaključimo da će ovo pitanje ovom prilikom biti rešeno na zadovoljavajući način. Međutim, ukoliko ni ovog puta ne dođe do konačnog rešenja Saveza književnika će se obratiti Saveznom izvrŠnom veću sa predlogom da se Osnovna načela utvrde iodgovarajućim zakcmskim propisima,

Poznato je da i izdavači imaju sbvojih problema...

SAGLEDAVAJUĆI fe probleme u sklopu pitanja o kome govorimo wuprava Saveza književnika obratila se Saveznom jizvršnom veću sa cbrazloženim predlogom da se izdavačka pređuzeća izuzmu od primene popisa Zakona o doprinosima iz dohotka privrednih

organizacija, Predstavnici uprave Sa-.

veza su i u ličnom kontaktu sa saveznim sekretanom za prosvetu i kulturu, drugom Vipotnikom, ukazali na celu ovu problematiku i insistirali ma njenom Što efikasnijem rešavamju.

Kakvi su izgledi da se izvrši TYevizija zakonskih propisa o oporezivanju autorskih honorara za Kknjiževnike?

SAVBRZ KNJIŽEVNIKA je mu zajednici sa ostalim um-tničkim savezima podneo SIV-u preglod za izmene u nmačinu oporezivanja umetnika. Predlozi umetničkih saveza naišli su na mnogo razumevanja kod nadležnih i očekujemo da će jedan deo tih predloga u najskorije vreme žnrezultirati konkretnim merama,

6

V. Lalićem

Šta je Savez preduzeo za slamje mladih pisaca u inostyamstvo i p/ihovog Tedovnijeg stipendiranja?

SAVEZ KNJIŽEVNIKA nema vliastitih sredstava za stipendiranje „mladih pisaca i za mjihov boravak u inostranstvu, ali je zato u više mahova bio inicijator fakvih stipendiranja. Na primer za 1963. godinu Savez je Socijalističkom savezu SFRJ predložio svoj plan da pet mlađih „Kmjiževnika studijski boravi po mesec dama u velikim kulturmim centrima Bvrope. Ova inicijativa irebalo je da bude početak jedne stalne i sistematske akcije. Do realizacije, na žalost, do sada nije do-

šlo, no Savez će svakako nastojati da”

ova ideja, koja je nesummjivo korisna i obrazložena, nađe. najađekvatniji oblik svoje konkretizacije. Postoje stipendije republičkih Saveta za kulturu. Mada su njih koristili i književnici, njih je među stipendiranim bilo relativno malo. Bila bi, čini mi se, potrebna direkimija inicijativa republičkih Udmaženja kod republičkih Saveta za kulturu, ulcoliko se želi da se u ovom pogledu situacija izmeni.

Da li je Savez književnika preduzeo korake da se izmeni minimalna i maksimalna stopa književoničkih penzija?

KAD JE SVOJEVREMENO regulisana muaterija umetničkih penzija, te penzije su bile relativno visoke. Činjenica je da su one vremenom ostale na nivou proseka koji'nme zadovoljava usled procesa povećanja „ređovnih službeničkih penzija. Uočivši tu situaciju Savez književnika je preduzeo više Mweonikretnih koraka; rezultat je bio da su zakonski propisi povisili minimalnu stopu književničkih pemzija (danas dolazi u III razred), što je izazvalo proces celog niza pomeranja ma Više. Isto tako povišene su i najviše stope za naročito zaslužne umetnike. U tom smislu, na primer, Društvo književnika Hrvatske izvršilo je sistematsko preispitivanje penzija svojih članova i podnelo predloge za njihovo novo penziono razvrstavamje.

Udruženje Kknjižeonika Srbije mamerava da omketiya svoje člamstvo da bi se videlo wu Kkakvim, uslovima pisci rade, na kakve smetnje mailaze u svom, Yadu, da li su zaposle i kako su materijalno situirani. Smatramo da bi jedna takva amketa w okvimu Saveza bila takođe korisma. Šta vi o tome mi-

slite?

INICIJATIVA Udruženja kmjiževnika Srbije da pokmene anketu o 'uslovima života i rada svojih članova nesumnjivo je vrlo korisna. Bilo bi poželino đa tu inicijativu preuzmu i druga republička udruženja. Savez književnika mogao bi vrlo korisno da sumima rezultate takve ankete i iskoristi ih kao dragocen materijal kod argumentovanja niza nastojanja na planu staleških i socijalnih problema bpi-

! inostrane teme

PISMO IZ ENGLESKE O 'NJENOM PESNIKU

· Notingam, decembra 1963.

NEKI DAN, u razgovonmu s jednim engleskim pesnikom, setio sam se, dragi D., tvojih reči iz poslednjeg pisma, u kojem kažeš da se „ne događaju velike „stvari i da je bolje što je tako“. On je upravo tim rečima polcušao da mi. objasni šta se to ne tako veliko, ali možđa značajnije od velikih wikvari, trenutno dešava u engleskoj poeziji. Kada sam primio tvoje pismo pitao sam se nije li mit o ljudskoj veličini postao nešto što više „ne podnosimo“, što ne možemo da podnesemo? Kada sam njega saslušao, pomislio sam 'kalko se taj mit uvek pomovo mora stvarati i da je, u tom cilju, neophodno suočiti se s mestima gde ga mema. Ali, pre nego što ti kažem ma Moji mačin sam to. doveo u vezu s vestima o kojima mi javljaš, pokeušaju na ovaj način da isibi objasnim kako danas mekolicina engleskih pesnika „rešava“ taj problem, ponovo ga postavlja oštro se odričući mita o veličini.

Naravno, ne i veličine mita. Ponekad me zapanjuje koliko i na kakve sve mačine Englezi veruju u moć pesničke reči. Neki dan mi je A. R. pokazao jedam odlomak gde Klasik en-

Brana CRNČEPVIĆ

liši kap ŠH ĆUJiš

Biti nezaposlen ma svom Yadmom

mestu to je isključiva privilegija zaposlenih.

Od mrtvih ljudi prave se spomemici, od živih spomenika prave se mrtvi ljudi.

Konj je čoveku veliki dYug. Nije lepo da drug jaše druga.

Dok je čovek bio majmun dvo mu je bilo otadžbina.

Poznajem, mnogo živih koji su mekoliko puta poginuli. .

Svakog dana gledam, kako male slabosti jedu velike uspehe.

Mnogo je kad jedan, muzičar komponuje dve državne himne.

Zbog istog greha čovek je Maž- | njen, a žena mu je pbomilovana. ____Nije potrebno da neko bude bog. Čoveku je dovoljno teško da bude čovek.

I greške smo maprabili sopstvenim, snagama.

Evo vam saveta: kad se budete vraćali malim stvarima ponesite velike sa sobom.

Kako» bi veličanstven ćilim, mogao da se napravi od pogažemih časmih, reči.

Nema prošlosti koja mekada mije bila budućnost.

Čovek je osuđew da ide u budućnost, u prošlost se vraćaju samo dobrovoljci.

Živi i pusti druge da umifu.

Kažnjavamnje smenjioamjem sa manjeg položaja i postavljanjem, ma, veći to je naš društvemi pronalazak.

Batina je genijalan, izum. Jedan od nje živi, drugi umire.

Sta bi vredelo ribi da govori kad će je društvo svakako pojesti,

Čekajte, druže, nisam vas TYazumeo. Da li ste vi promenili vlast, ili oma Vas?

gleske kyitike, razumni dr Džomson, napada Poupa zbog nerazumne vere u moć zvuka reči. A sam je tom prilikom pisao s takvim rečenicama koje se mogu podeliti u stihove i alitera– tivne su glavne reči koje treba da idiskreditiju Poupovo mišljenje! Tako je i s mnogim nepesničkim „tekstovima koji te dočekuju na ulicama engleskog grada. Naše reklame, ponekad više ponekad manje pisane, mahom su prozne — u arogantnom imperativu ili indifereninom indikativu. Imgleske su daleko „humanije“. Stavljaju ti u usta učtiv stih: Players Please. Ili te trostrukom aliteracijom intenzivno obaveštavaju da Senior Service Satisfu... A to ide čak i dotle da je drevna ljudska želja za domom, povezana sa kupovinom kuće od ove a ne one Tirme; jer jedna od njih se prva &elila da house i home počinju ictim Slovom. I, dok mi prolazi kroz glavu da je Ostrvo bukvalno obraslo jezikom (mo-= žda zbog toga što tako cčigledno pati od nedostatka drugog vastinja?), i kako mi malo ne žalim što kod nas mema toliko „pesničkih“ poziva ma kupovinu, u isti mah pomišljam kako bi dobro bilo da naši pesnici vemuju u moć jezika bar onoliko koliko engleski trgovci — da malo više veruju jeziku nego da, tako često, primoravaju jezik, i mas zajedno s njim, da veruje njiTa. Čitajući ove redove verujem da već pogađaš kako se u takvom svetu oseća engleski pesnik: u posedu izuzetne a u isti mah prinodne moći i u odsustvu mmuogo čega što bi od jezika dovelo do poezije. Stavljen u nezahvalnu situaciju da svojim &tihovima · „reklamira svet Moji ga okružuje, on počinje na novi način da traži m njemu ono O čemu bi mogao da piše. Da bi opravdao poeziju —- po koji put to je u mjenoj istoriji slučaj? — on iraži nekog svedoka izvan nje, uvlači u nju taj jezivo urbani pejzaž i primorava ga da podnese nešto više od onoga na šta je navikao. U tom smislu za Kingslija Tijmisa pitanje poezije je jednako pitanju ljubavi:

Svaka ljubav traži svedoka: mešto „izvan“

A što je ipak mjem deo. Ovo dvoje

Mogli su da misle kako je Terasa Karton Hausa, Trg sv. Marka.

Pomalo u prevelikom stilu. A kako je s vama stalo? Primetićeš koliko je ovaj stav anfi-eliotovski, Za ovog Velšanina moderni svet, takav-kakav je, neophodan je dekor i radije će pristati na to da je „Trg sv. Marka pomalo u prevelikom stilu“ nego odreći se njegovog Aberdansija koji je „časopis nekolicine arhitekata nazvao najgorim centmom građa“... Mođemni dekor za njega više mije košmar s kojim se mora raščistiti kroz Doeziju, narugafi mu se u lice i, na taj način, pokazati da poznaješ sve njegove trikove; i kroz to, naravno, ponovo steći svoje drevno ljudsko dostojanstvo, Zuhvaljujući Eliotu, „bmik“ moderne ružnoće poznat ije savremenom pesniku. Za njega je moderni svet pesnički bezopasan. Ali, avaj, s jednim. rešenjem promenilo se i samo pitanje. Nauk se platio skupom cenom: nije više poznat samo „trik“ savremenog wveta koji pokušava da mas otuđi od ljudskog dostojanstva, već i „frik“ oslobađanja od tog „trika“. Udaljavanije od modernog sveta, zbog jednog drugog i boljeg u sebi i istoriji — ma koliko sredstva pesničkog izraza pri tome bila od „našega veka“ — za savremenog engleskog pesnika kao da liči ma moralno dezertor= sbvo. Poći ću ne od sebe, i onoga što mogu da zamislim, ka drugom, već od dmnugoga, i omoga što je mprisulno, ka svom zamišljanju — kao da govore pregršti stihova koje danas engleski pisci sve više i sa sve većim ponosom štampaju po novinama.•Tli, pslihološki rečeno, shvativši sebe u istorijskoj per-

Nikola KOLJEPIĆ

spektivi njemu već kao da je preko gla ve samoga sebe. Imam utisak da om, ukoliko i piše stihove u sobi, ni u kom slučaju ne dwži navučene zavese. Filipa Lark'na ćeš zateči kajko, toliko ne – engleski, čak posmatra pejzaž kroz prozor voza umesto da čita: Držali smo se krivulje prema jugu, spore i sa zastancima, Mimoilazile su mas farme, stoka kratke senke, i Kanali s nanosima industrijske pene; Staklene bašte su bljeskale, jedinstveno; živice se spuštale I dizale; a tu i tamo miris tave Potisnuo bi zadah zakopčanih presvlaka u Pož2u Sve dok se drugi grad mov i meodrediv, Ne bi približio s kilometrima, rastavljemwih, auta... Alko su Džonsonove rečenice stihovi, ne čini li ti #e da je ovo neka čudmo namerna proza? I šta se zapravo takvom prozom hoće?

Larkin bi nas, zauzvrat, verovafno upitao: a šta se hoće s pesmama u ikojima se govori o dnugim pesnicima i prave aluzije na njihove wWfihove, kao što je rekao u jednoj pesmi sam aludirajući, naravno, na Eliota. Ali, jedan drugi odgovor je dat, na sreću, i u na– stavku iste pesme. Njegov voz je stigao do stanice i ceo taj pejzaž postaje pozadina patosu venčanih parova koje vidi. Braneći Larkinmov neutralni tom glasa — izjednačavanje „imdustrijske pene“ sa „živicama“ i „mirisom trave“ — na nedavnom predavamju o pesničkoj volkaciji u savremenoj Engleskoj, Donald Dejvi pokušao je to da objasni kao opredeljenje za ljudsku solidarnost po svaku cenu. Po cenu, alo hoćeš, zatvaranja očiju da bi se gledalo očima suseda. U dilemi između mpodnošenja zatbnovanog emgleskog pejzaža, podnošenja mepodnošljivog, i oslanjanja samo na svoj doživljaj dostojanstvema ljudske akcije — koji mora da bude arogantno superioran jer istorija mne pokazuje da ga i drugi dele — engleski pesnik je izabrao ono prvo: da peva o stvarima koje vidi oko sebe, da im da sebe koliko god to može. Larkin se odriče one prirodne ljudske sklonosti da čita značenje u predmetima oko sebe, da bi ga mogao pronaći na ljudskim licima koja susreće. Za engleskog pesnika, svet koji ga okružuje ne samo da više nije irelevamtam kao pesnička slika, kao neophodno sredstvo kroz koje će se komumicirati nešto drugo, nego on u njemu, u ljudima koji mu daju smisao, traži i' Oblik u koj em će moći dđa'otkmije poeziju. Biće samo poštemo ptema prednatnoj generaciji ako kažemo da su oni položili temelje za ovakvu negaciju sebe samih. Moderni svet oni su umeli, omogućili za poeziju, a danas, pesnik po njemu promiče...

Tako možda bez pesama koje bi se mogle moeriti s najboljim što je ovde napisano (a ti znaš koliki je to zahtev!), današnji engleski pesnik ostavlja utisak čoveka koji se oštro sukobio s činjenicom da se u našem svetu, ukoliko treba da preživi, ne može ograđivati — čak ni Kamalom! — od drugih; i da su ljudi u njemu utoliko hitnije osuđeni na rasprostiranje poezije koliko je više uzimaju svetu oko sebe. Toliki ljudski predmeti koji prekrivaju nekadašnji „pejzaž“ moraju se iz dama u dan ljudski potvrđivati; ne samo u svojoj prakftičnoj nameni već i u pesničkoj primeni. I dok se emgleska poezija ponovo vraća prozi, ne sum njam da je to zbog toga što proza engleskog života traži poeziju kao nasušnu, dnevnu potrebu,

A ovo me ponovo vraća tvome Dpismu i pitanju „veličine malih stvari“. Zbog toga ću, s ove apstraktne digresije, da pređem, kako je to jednom značajnijom prilikom rekla prozna pesnikinja Virdžinija Vulf, na „intimme i jedino. zanimljive delove ovoga Dpisma“... Disma uredništvu

Popust

za studente

IMAJUĆI U RUKAMA jednu Knjigu, vrlo lepo opremljenu, svežu od štampe, knjigu koja bi mi, u vezi s onim što studiram, bila neophodna, ali koja je uz sVC to bila i vrlo skupa, pala mi je na pamet jedna zamisao koju Vam šaljem kao neku vrstu načelnog predloga. Mislim da će vas to interesovati, s obzirom da u Vašem listu nailazim često na redove koji pokazuju napor da se mnoge osnovne zabune, nemarnosti ili teškoće našeg kulturnog života bar postave kao problem koji treba rešiti.

Stvar je u ovome; smatram da bi sv a-– ki stuđent i svaki naučni radnik trebalo đa dobavlja knjige iz one oblasti koju izučava sa popustom ođ 50%. Mislim da su tehničke strane ovog problema ujedno i naj-

lakše. Ako bi se poštovao princip đa je studentima i naučnim radnicima potrebna pomoć zajednjce pri mabavci knjiga iz Oblasti njihovog interesovanja — mogle bi da se spreče eventualne zloupotrebe i privilegisanje nekih, Na primer: popust bi važio za knjige skuplje od, recimo, 2000 dinara; sludenti svetske Književnosti bi bili privilegisani pri nabavci knjiga svih stranih autora, studenti jugoslovenske književnosti — knjiga domaćih autora, a obe grupe — knjiga iz teorije književnosti; studenti istorije umetnosti — pri nabavci knjiga umetničko-likovne problematike, ili mapa sa reprodukcijama, itd. Za Rkupovinu Mnjige bila bi potrebna potvrda 5 fakulteta ili naučne ustanove, Pritom bi ovaj popust ttvebalo neizostavno da važi i za one knjige koje se nepreveđene pojavljuju u našim izlozima, jer su vrlo često baš to knjige koje su retke, potrebne i Sskup?.

ovakav takođe,

Smatram da je moj predlog, kakav je, isuviše uprošćen, ali, smatram da će moći da podstakne na izvesna razmišljanja, i eventualne realizacije, Pavle Ilić, student Filosofskos * fakulteta u Beogradu

Za izbore iz djela posljeratnih pjesnika

U POSLJEDMJE VRIJEME bio sam u situaciji da se malo pažljivije i studioznije bavim posljeratnom našom poezijom i zapazio sam jednu pojavu koja, mislim, zaslužuje da bude prokomentarisana. S velikim naporom fražio sam pojedine zbirke pjesama istaknutih srpskih i hrvatskih pjesnika posljeratne generacije, naročito one koje su ranije štampane. Vrlo često njih nisam mogao da nađem ni u bioliotekama, da i ne govorim o tome da ih nije bilo ni u jednoj Knjižari, Kao po pravilu te su Knjige prije desetak gođina štampane u vrlo ograničenim tiražima, kao od bede; gotovo SsvVe• su loše opremljene i — kako su mi tvrđili mnogo ljudi — prodate na masprođajama u bescenje! Neke od njih su možda i

podrumima i magacinima izdavačkih pre-

istrunule u

duzeća kao nekurenina roba, pa su da-

nas prava rijetkost. Čitalac koji đanas hoće da se upozna sa cjelokupnim pjesničkim djelom jednog Slavka Mihalića, Miroslava Slavka Mađera, Milivoja Slavičeka, Branka V. Radičevića, Jure Kaštelana, Izeta Sarajlića, Branka Miljkovića, Božidara Timotijevića i drugih, nigdje ne može da nađe sve njihove knjige i često bespomoćan diže ruke od te namjere, zadovoljavajući se samo najnovijim izdanjima. Mako su, međutim, neki posljeratni pjesnici (Stevan Raičković, Vesna Parun, Slobođan Marković, Ivan V. Lalić) uspjeli da objave Knjige svojih izabranih pjesama, što je znatno doprinelo njihovom boljem „plas manu“ u književnosti, mislim da bi bilo veoma korisno kađa bi se izdavači zainteresovali za to da istaknutim posljeratnim pjesnicima našeg jezika omoguće izdavanje sabranih ili izabranih pjesama, Pogotovu što su u pitanju poznati i ugledni autori, koji su do sada objavili veći broj plaketa i knjiga i stvorili koliko-toliko jedđinsiveno pjesničko djelo,

Ja, dakle, plediram za sabrana ili izabrana djela istaknutih pisaca posljeratne pjesničke generacije. Uvjeren sam da bi te knjige bile zapažene ne samo u književnom, već i u Knjižarskim krugovima.

Nikola Trkulja, službenik, Bihač

KNJIŽEVNE NOVINE