Књижевне новине

'bima oko nas?

ZBILJA

Tvan

SUPEK

I UMJETNOST

d svih umjetnosti najpotpunija

je drama. Roman djeluje na

čitaoca pisanom #BRriječi, slika criežom: i bojom, muzika tonom; u kazališnoj predstavi sve je to sjedinjeno u potpun izraz, i riječ i lik i zvuk. Zbog toga bio je teatar oduvijek žarište estetskih analiza, i u njemu se najbolje može ogledati iskonski odnos između zbilje i umjetnosti. Sugestivna snaga velikih predstava biva tako jaka da publika često zaboravlja da sjedi pred pomno napravljenom umjeininom i stapa se s protagonistima drame u intenzivni, zgusnuti doživljaj. "ada nam se čini da i nema rampe između nas i glumaca; umjetnost nas nosi kao najizvorniji talas života. A onaa opet, kad kolorni reflektori utrnu, dosječamo se da to nije bila „zbilja“, i često potišteni, s nekom potmulom turobomi. kao prevareni ili poniženi, šutke odlazimo iz gledališta.

Što je ta magija teatra koja nas tako silovito opčinjuje da jače kličemo ili patimo nego na svadbama ili pogreGdje je vrelo tog zanosa koji nas diže iz sive stvarnosti u smjele bljeskove? I na kraju, kako nas to može očarati kad ipak znamo, svakog momenta, da je to samo pcedstava? Prvi odgovor, često aan, poučio bi nas da je kazalište ogledalo života. Nećemo to tumačenje sasvim poreći, ta zar mnismo foliko toga vidjeli iz naše svakidašnjice na iluminiranim: daskama?! — no ostaje ipak sumnja. Život koji nam, se prikazuje pod uperenim reflektorima često je uzbudljiviji od običnoga, na poseban aulorov način produhovljen i originalno #lumački transponiran. Mnogi su poknmušavali da slože zbiljske dijaloge i uhvaćene sličice u neku Gramu, no uzalud. Umjetnost nije nastala presjecanjem i sažimanjem stvarnosti, iako, zacijcio, oba ta postupka imaju za pravog umjetnika veliko značenje. U duba renesanse irudili su se slikari da s mnogo detalja što vjernije prikažu biblijske zgode, dvorske svečanosti ili ratne pohode; danas, pošto se fotografija tako razvila, malo bi tko od suvremenika žrtvovao svoje vrijeme da izradi šare na velikaškom-. plaštu. No i onda, na grandioznim panoramama Tintoreta i Rubensa, kao i sada na Chagaleovim platnima, artistička je veličina bila u kompoziciji, smjelosti mašte, harmoniji linija i boja. Ako za umjetnost kažemo da je ogledalo, to nije nipošto obično zrcalo koje odražava što se ispred njega stavi. Mnogo se od stvarnoga pritom gubi, a mnoso nova pridolazi; time i samo određenje umjetnosti kao ogledala pada na jednu metaforu koja katkaa više skriva nego otkriva.

Shakespeareov genij je mnogo dublje proniknuo u vrelo umjetnosti kad je svoju dramu kratko nazvao snom. I doista, nisu li snovi, tako bitno različiti od onog zbiljskog, prava suština umjetnosti? Međutim, kad se upustimo u analizu, tad i to određenje gubi na prozirnosti. Ponajprije, san je vrlo rastegljiv termin koji primjenjujemo i na stanja u spavanju kao i koncentriranoj budnosti, često kao sinonim za maštanje. Ako smijemo Freudu u tome povjerovati, tad se u noćnim. snovima javljaju potisnute želje ili neiživljeni libido; a Ronsekventno lome bi Osnivač psihoanalize vidio u umjetnosti sublimni izraz tog osnovnog sukoba između erotskih želja i društvenog potiskivanja, kako je to oštroumno razvio u analizi Leonardove slike, No bez obzira na to kako tumačili snove, neosporno je da se u njima javljajm1 naše danje čežnje i užasi, fragmenti realnih doživljaja, svakojako pobrkani, modificirani i obojeni. U tom smislu umjetnost je nalik na san. Ali i to je samo mefafora koja prikriva kuliki voljni napor ulaže umjetnik u svoje djelo, u zamisao cjeline i spektralnu strukturu. Dođuše, bilo je autora koji su pokušali slikati ili pisati kao somnambule, no, gdje nije bilo samoobmana ili obmana, ništa suvislo nije izašlo, a Joyceov Ulix je dokaz jedne vješte inteligencije, Rad razuma dominanta je svakog umjetničkog stvaranja, izuzev onih trenuinih nadahnuća u poefskimt ili likovnim fragmentima. A školovani razum, to je nesaglediva riznica svih epoha, sistema misli, ukusa!

Svaki pokušaj da se umjetnost odredi nečim što nije ona sama vodi na stramputicu. Znači li to da uopć» nema nekog estetskog prilaza? Da umjetničko djelo mora opkoliti divlje-

EO 5 Cy ZO OGOCO A; 5 OC ..O/O 468

25 “.: o So O

nje i šutnja? Nipošto! Ako i postavljanje nekih definicija za umjetnost, kao i za znanost, aržimo jalovom skolastikom, ipak znamo što je to, ili barem svatko to može doznati tko se uputi u biblioteku ili galeriju. Stari egipatski reljefi još danas živo govore o nekadašnjem svijetu na podnožju faraonskih piramida, punom užitaka, patnji i misterija. Tu se vidi najizvavnija veza sa svakidašnjim zanimanjima seljaka, obrinika ili dvorana; ali i nešto drugo — stilizirana spiritualizacija koja je karakteristično obiikovala sve pokrete. Ako je umjetničko dijelo nešto sasvim novo i posebno, ono stoji u najrazgrananijim i najtiaj=novitijim vezama s okolinom iz koje je niklo, kao što se i čovjek, stvarate!j, rađa i diže usred određene epohe. Da se shvati ili u punoći doživi neka umjetnina, mora se upoznati i njen milje. Izdvojenih stvari nema, a najmanje su to one koje izlaze iz artističke senzibilnosti. Ako svaka estetika i počinje s kažiprstom „eto djela“, cilj je da ga nekud smjesti, u artističkom genealoškom stablu i križanjima svijeta.

Ovaj hiljadu puta presvučeni odnos između umjetnosti i zbilje bio je oduvijek kamen spoticanja sviju estetskih teorija.

Što je istinito u slavnoj Balzacovo; izreci da je njegove romane pisalo iffrancusko wwuštvo? Mnogi realjstički pisci, a. još više teoretici realizma, isticali su kako. je njhova umjetnost vjerna slika stvarnosti. Međutim, tu se smjesta javlja mejasnoća, s obzirom da nitko ne priča o stvarima nego O ljudima, a čovjek je vrlo zamršeno biće, sa svojim mislima, fantazijom i željama. Kao otriježnjenje od romantičkog subjektivizma, realizam je potražio širu motivaciju čovjekovih postupaka i time se nužno uklapao u neke društvene okvire, od ranog Balzaca do posljednjih izdđanaka proletkulta. Društveni je utjecaj nesumn;jiv, no mnogi estetici građanskog i Ssocijalističkog realizma išli su dalje, do potpune determiniranosti; i time je samo umjetničko djelo stavljeno u pitanje. Ako su svi postupci piščeva junaka određeni nekim društvenim. ili biolo= škim zakonima, tad i samom autoru ne prestaje mnogo slobode, i on se zatvorio u umišljeni historijski Waggon lit. Međutim, nijedan yvealistički pisac nije ostao u toj krletki, ako su to neki i tako revno nastojali, Bujna Balzacova mašta dovoljno demantira njegovo geslo. Svašta se zaista dešavalo u tom francuskom društvu, no što je on „dopisao“, po tome je nadživeo svu onu jadnu, pohlepnu, zavidnu, škrtu malograđanštinu.,

Romantična Književnost, osobito u najsmjelijim podvizima Byrona, Schillera i Hugoa, bila je nošena idejama građanske revolucije, čemu se primješao i jak macionalan osjećaj Koji je u mnogome zamaglio prošlost. Doba realizma pod dominantnim je upliyorm proloma prirodnih nauka. Nagla industrijalizacija Zapadne Evrope, Darwinova evolucija života, ofkriće elektriciteta, razmah kemije, filozofsko-ekonomske studije K. Marxa — Sve to pokazalo je moć čovjekova rada i razuma. TI literatura se bogati tom mnovom znanstvenošću. Nikad se u Književnim djelima nije toliko raspravlja= lo kao Što je to u romanima (Tugenjeva, Tolstoja i Dostojevskog, bez obzira kakav je konačan stav bio prema nauci. Dok su Byronovi i Schillerovi buntovnici bili suprotstavljeni na-

e: | smi 8 a ray VS : < {616 i \ ya ay 5 a

NON 7 {o Sa N . PlovoiSya S ia | ee Oi ay: a IS {o ai Ši VS 5 !oi8 i AMN SLJG O Iron Fe ia BiS SM a ekSiSn ;

KNJIŽPVNE NOVINE

silju i mekim općim principima, sada se lica uklapaju u SsioL_emu društvenu stvarnosi, sa svojom 1ıstanača– nom psihologijom i ideološkim zazlikama; a opisi situacija i sta,ija često nmaliče na botaničke ili geogratske analize. Realizam je otkrio čovjekovu.složenost i zavisnost od društvenih siruktura; nijedna poznija književnost više se neće vratiti na klasičnu ili TOmantičarsku jednostavnost gdje su bile sukobljene vrline i poroci, ićeali i nasilja. Pa ipak, to ne znači da je Troman dobio svoj konačni smjer i da takve razvojne linije uopće ima. Naprotiv, pojava Dostojevskog postavila je svu dupoku razliku prema f{rancuskom. realističkom romanu. Od Baizacove robusitnosti do Proustove islančanosti zadržava autor kontempiativnu deskriptivnost. Dostojevski Ccc Oći od moralnog konflikta i otkriti novu dubinu romana. Poći će od gorućeg sukoba, ne od sukoba principa ili {ilozofija, već od društvenog prijestupa koji će potpuno mastvoriti junakoVu psihu. Kad Zweig diže autora „Idiota“ i „Zločina i kazne“ među oltkrivače moderne psihoanalize, tad pritom za boravlja da je dubina tog najvećeg romanopisca prokopana žestinom. moralnog konilikta. I primivši novinu francuskog realističkog: romana, 1l)Ostojevski nije stao pritom da Svijet oslika kakav je (u kontemplaciji ili sje ćanjima); kneza Miškina, braću Ka ramazove, Raskoljnikova, sva ta opsjednuta lica muči dvojba što da uičine, kako da izađu iz stanja kojeg se gnušaju. Pitanje. što da se radi, zaokuplja i Černiševskog, i „Rat i mir“ Lava 'olstoja prožima određena moralna filozofija (danas aktuelnija neso ikad), ali Raskoljnikov bio je prvi književni lik koji je bio stvoren u vrućici svojeg zločina, i tu je Dostojevski sišao na najdublji izvor umjetnosti. Njegova bolna inspiracija briznula je iz one sumračne pukotine između sive stvarnosti i neba čežnji, i bog, pred kojim njegovi grešnici padaju konačno na koljena, i nije druBo nego mistificirani ideal čovječanstva. Istina, u uporedbi s Prousiom, rječnik je Dostojevskog tanak, njegov pjesnički nakit siromašan, često je nerlosljedan, čas istovjetan sa svojim licem, čas opet uzdignut na oko ikoje sve odozgo gleda, ali unatoč svemu, pa i nističnoj pomračenosti, Dostojevski je dao romanu punu unutarnju dimenzži~-

ju, i njegova izmučena lica još, i da.

nas zrače sugestivnom „snagom, Kroz čitav alergički oklop modernog vremena. Kad gledamo neku dobru Ibemsovu predstavu, nama zavlada utisak da se to zbiljski događa. Sve je kao u stvarnosti; pridošlice skidaju šešir, pozdravljaju s dobar večer, piju čaj ili puše, uz mnoge komentare svojih sitnih pasija. Rekviziti svakidašnjice preneseni su na scenu; pa i sam razgovor jc Običan, tvrd, bez ukrasa. .I to, što se pred nama odigrava, moglo bi se doista dogoditi, ta to je realistična drama, sjećamo se školske klasifikavije. Pa ipak, ona čudna uzbuna u nama se ne miri, i mi ne izlazimo iz gleda.lišta kako već prelazimo preko stvarnih zbivanja. Kad Nora kao najdublje razočarana žena izlazi iz doma lutaka, kad se graditelj Solenss ruši s tornja novogradnje, kad se „divlja“ patka“ ustrijeli iz očuhova revolvera, kad savjesni liječnik ostaje na kraju sam kao neprijatelj društva, da, istina je, tad bi se sve to moglo i u zbilji dogoditi, ako i ne baš sasvim tako, ali vrlo slično, i smjesta možemo navesti mnoštvo realnih primjera. No to ije ono čime nas je drama uzbudila. Pokušavajući da pronađemo njenu čaroliju, sjekamo se scena i „dijaloga; svaki uzet za se mogao bi biti fragment realnog života, ali ti se odlomci vežu i razvijaju po nekoj unutarnjoj dinamici koja, što dublje uđemo, iskonski se razlikuje od običnog života. Ponajprije nijedna tu scena ne može otpasti iz arhitektonske cjeline, u jarkoj opreci prema ličnom iskustvu gdje jedva što nalazimo za ono bitno, I on=da ti junaci drame! Tako nejasni i ne= određeni na početku da izrastu kroz klimask do punih tragičnih vizija. Karakteri naših sugrađana već su Žfiksirani, i unaprijed možemo mpretkazati kako će koji naš znanac reagirati u nekoj prilici koje izuzetno dostižu žeslinu tragičnih iskušenja. Naprotiv, Nora se u {rosatnoj igri pogve Dbreobrazi. Vidimo je, kad se zavjesa digne, lepršavu, Jakomislenu, brbljivu, maznu, fako lutkasto dražesnu, da ostavi svoj filistarski brak do dna prevrmuta, smrknuta, turobna, mijema, s nekom, dotad nepoznatom odlučnošću. Što je izazvalo tlo preobraženje? Ljepušasta, ljupka, živahna lutka povućena je odjednom wu majsuroviji moralni konflikt gdje se Bitovani patev familias otkriva kao najgori aruštveni konformist, a ljubavno gukanje prhne 6 prvim zamahom jastrebovih krila. Kad su i iznenadne prijetnje građanskoj egzistenciji isto tako naglo nestale, Nora više ne može ostati u starom okviru i s ponosnom gestom razbija kuću lutaka.

(Nastavak u sledećem broju)

lirika: u prevodu

GENADIJ AJGI

PUBLICI GA JE predstavio znameniti Mihail Svjetlov negde krajem septembra 1961. godine na stranicama lista „Literaturnaja gazeta“. Za tu svečanu priliku Ajgijeve stihove je prepevala mlađa pesnikinja Bela Ahmaduljina; posao je obavljen čisto, pedantno, stihovi su odzvanjali melodioznošću. Svjetlovljeva reč dobrodošlice u svet poezije otkrila je neke podatke o ovom dotad neznanom pesniku; saznalo se da je Ajgi —ČCuvaš, rođen 19834. godine, bivši polaznik moskovskog Literarnog instituta, gde je Svjetlov vodio seminar poezije, nesuđeni „sovjetski Bodler“, kako je posvedočio sam Svjetlov.

Sasvim je izvesno da Genadij Ajgi ne podseća ni na jednog živog sovjetskog pesnika. U ono malo podataka koje je o njemu prodrlo u javnost, -— najviše zahvaljujuči uspelim češkim i poljskim prevođima — uglavnom sc raspravlja o tome kako uopšte objasniti njegovu pojavu pod suncem sovjetske, odveć klasicizirane savremene poezije. Izgovaraju sc važna, velika imena njegovih duhovnih i umetničkih predaka — Pasternak, Hlebnjikov, KElijar, Hikmet, Apoliner, Rene Šar; Ajgi se ovome donekle protivi, ističući kako je Apolinera i Šara čitao tek 1961. godine. Ipak, kako se čini, povolino đejstvo poezije Pasternaka i Elijara je očigledno. .

Ajgi piše od svoje petnaeste godine, na čuvaškom jeziku, savlađujući brane ograničenosti maternjeg jezika. Poznati su njegovi prevodi Danteovih soneta i poeme '"Tvardovskog „Vasilij, Tjorkin“; u novije vreme, prevođio je i Šelija, Bodlera, Lor-

OVDE

ku, Aragona. Prvu zbirku pesama objavljuje 1958. godine („U ime otaca“), ali njegov slobodni stih, koji je zadržao i danas. ne zadovoljava ga u tuđim prevodima na ruski jezik. Počinje sam da ih prevodi na ruski, od 19050. godine, i piše isključivo na ruskom jeziku; njegova druga, nešto zakasnela zbirka („Muzika za ceo život“) iz 19692. godine, neka vrsta je oproštaja sa stihijom maternjeg jezika. Ovaj akt je za Ajgija principijelan; maternji jezik ga je uvodio u pogrešne vode mladalačkog romantizma. mišljenja o pesništvu koje „odražava“, koje se može uporediti sa kopanjem rude. Današnji Ajgi se priđržava drugog mišljenja, koje obeležava mnogočiju modernu poeziju: da je poezija — stvaranje, uvek stvaranje.

Po oceni Svjetlova, Ajgijeva poezija je „mudra, darovita, neobično sveža“, U svakom slučaju, ona je dovolino originalna da bi pobudila pažnju. U lirsko-refleksivnim stihovima Ajgi je veoma blizak Pasternaku, i čini se da, kao i Voznesenski, uspešno nastavlja njegovu neodoljivu tradiciju. Kađa je na području opštenja pesničkog „ja“ s drugim ljudima, sa zemljom i svemjrom, Ajgi je srodniji zapadnoevropskim modernim pesnicima. Svesni smo da pod njegovom originalnošću počivaju naslage sintetizovanih uticaja, dugotrajni rad na izrazu i obliku, pa opet saznajemo đa nijednu njegovu pesmu nismo nigde drugde pročitali. A to je više nego dokaz da je u dvorane sovjetske poezije kročio značajni pesnik, odo koga valja mnogo očekivati. (M.N.J.)

K ao što u Šumi čestavrima hrYlimo skrivenim, sigurmostima koje

čuvaju čoveka

i život se gubio sam, u sebi kao put u šumama i nenadmo mi se činilo da je mjegov hijeroglif

reč ovde

označava zemlju i mebo omo što je u senci

što prepoznajemo svojim vlastitim, očima i ono što u stihovima me mogu dovoljno dobro da iskažem

i shvatiti besmrinost tad ne znači više

mego shvatiti lepotu žbuna u zimskoj moći belih, grančića nad snegom, ? AOA. BP

crnih semki na snegu

ovde sbi vođe besedu

prauzročnim, plemenitim, tonom kao sastavni deo života i onog majprisnijeg

što vazda istrajava

ovde mećete naći

ma odsečenim, brezovim, gramama

makazni talog soka

malik na meutešne figure

što grle Yransnopetog u žalostivom, sutonu

ovđe miko me traži ma širokim, prostorima za život druge osim, dobrih puteva

ovde mišta me odlazi i ništa ne dolazi i kad smo umorni odjekuje mam, u ušima

samo detinji plač TIŠINA

ao da si kroavim, spletom, granja krčio put ka svetlosti

i snove tu sanjaš nalik ma mreže tetiva

šta da se radi ma zemlji svi sviramo za ljude ,

ali tamo je

utočište oblaka

paravan

božjih smova

i maša tišma koju smo sami marušili

koju sada megde ma dnu

našim, maporom,

možemo videti i čuti

govorimo tada mmogoglasno

i pojavljujemo se u raznim mijansama

ali niko neće čuti nmaš pravi gla

i u, čistim, bojama

nećemo prepoznati jedan dugog

JOŠ JEDNA LJUBAVNA

— · : Sta je zaboravio bog u snu pod tom mežnom puti?

začudio se prvi put »eć ovde i to je otad, prostor mad prostorima

nmajtiši su tu valovi najdalje je odatle do obale...

a gde sam ja? otvoile se oči

NA RASTANKU

(vidim fe kao svetlost u pomorandži u koju ulazi mož

tišima ti je prosvetlila pogled

na daljinu još bez dodira

kao da si videla

i praočima

tamo duboko u gorčini i crvenmilu

kao da si mi ramenima i grlom davala ma znanje

gde blizina, udaljuje

to ipak mije moglo da wbredi

bilo je tiše od, ramena, od grla od ruke

urezao sam u sećanju tu širom, otvorenu kapiju sva tvoja dečja imena

z2mao sam ih, samo ja i ostala su kao sneg ma drugoj strami tamničke kapije

tiša od smnrti i tiša od tebe

trepavice okrenute k meni i megde pod mjima mastajem

ja koji nikada nisam postojao

bojim, se zvukova \ i svetla se bojim, 3 za to lice i

ali život već opet teče i ovoga puta ćemo podneti suve (Preveo Milivoje JOVANOVIĆ) |

MN