Књижевне новине

„GLADI“, DRUGI STAV svoje patetične simfonije o ljudima čija je sudbina bila robija, Davičo je učinio mno=go manje knjigom o Slobodanu Rade=

niku nego što su to bile „Ćutnje“. Premda i u ovom romanu Slobodan ostaje ličnost čiji revolucionarni i ljudski razvoj Davičo prati sa osobitom pažnjom on, da bi faze toga razvoja osmislio i dao im „karakter gcelovite, dosledne zaokružemosti, svoga junaka posmatra kroz prizmu oldblesaka onoga što se oko njega događa, kroz odjeke koje ljudi s kojima živi u njemu izazivaju, Zbog toga pisac sa jednakim intenzitetom i stvaralačkom zaokupljenošću dovodi pod svoju romamsijersku lupu mnoge druge ličnosti, po opredeljenju i sudbini istovetne sa Slobodamom, koje su značajne ne samo kao primeri s kojima Slobodan može sebe da poređi i koje želi da sledi na svom izabranom putu, nego i same po sebi, kao deo revolucije koju su već počeli da nose na svojim plećima.

U „Gladima“ Slobodam se, posle hapšenja, mučenja i iri i po meseca boravka u samici, nalazi „gevin i oduševljen“ u skupnoj sobi, među drugovima, „opterećem svim iluzijama čistih sanjara o iskusnijim, pametnijim i zaslužnijim od sebe robijašima“. „Gladi“ su, najjednostavnije rečeno, priča o štrajku, četrnaestodnevinnom štrajku glađu, novom „Slobodanovom #8yrevolucionarnom iskustvu. Sam štrajk — ono što mu prethodi, što je njegov neposredni povod, donošenje odluke o njemu, agonija gladi koja ga prati, njegovo pobedonosno okomčanje — za Daviča je samo nužna, i veoma bitna osnova, da bi mogao da pristupi ljudskoj jedinki, mjenoj sudbini u surovim „okolnostima robijaškog · kolektivnog življenja u sklopu svog movog, simfonijskog romansijerskog zahvata. On robiju posmatra, iznad svega, kao deo ljudske sudbine, a istovremeno. kao školu u kojoj se stiče znanje, čeliči revolucionami moral, uči taktika revolucionar= nog otpora, u kojoj se ljudi navikavaju na čvrstinu moralne postojanosti i slave praznike mučnih pobeda, kao mesto gde „obično borci, ideolozi, utopisti, sanjari“ otkrivaju prave puteve koji vode budućnosti — prevashodnom opredeljenju i osnovnoj ideji kojoj je

ROBIJA KAO DEO

SUDBINE

Oskar Davičo: „GLADI“; „Nolit“, Beograd, 1963.

Sve potčineno. Za Slobodana Radenika, mladića čija je „mašta večito pod gasom“, ovo razdoblje života ima, pre svega, smisao gorkog nauka o potrebi opredeljenja. To je diskretno naglašeni lajlmotiv „ovog romana, i on postaje sve jzrazitiji što štrajk wdalje odmiče. Slobodam postepeno, najpre u sebi a potom javno, prerasta ličnost koja se sa svakim slaže jer sve voli, koja svako svoje neizgovoreno opredeljemje smatra izdajom jednog ili drugog druga i, oslobađajući se zbunjene bojažljivosti čiji se koreni nalaze u ljubavi, otkriva razloge koji mu se nameću kao imperativi sopstvenog stava.

Davičo je ovaj svoj roman o gladi kao otporu gradio mastojeći da {kivami svog novog dela da što izrazitiju dramsku strukturu. Roman je komcipiram kao niz sukoba i sudara, suprotstavljanja raznolikih i po intenzitetu i po karakteru, koji tokom celog dela održavaju temperaturu postojanog dramskog treperenja. To dramsko treperenje daje ovom romanu. strukturalnu celovitost koja je u mnogo manjoj meri narušavana Davičovim uobičajenim romansijerskim neobuzdamostima, koje su često opterećavale strukturu njegovih ranijih romana. Raznoliki rnomansijerski postupci kojima se ovom prilikom služio nisu narušavali strukturu knjige

u celini, i na nekim mestima dovodili su do funkcionalnih promena ritma, naročito u prvom delu romana.

Tokovi oba koji ovom delu daju izraziti. dramski intenzitet razvijaju se istovremeno u nekoliko slojeva. U prvi plan. izvučen je objedinjujući sukob osuđenika i njihovih čuvara; «li to nije samo sukob mwmtamničenih i tamničara: sudari unutar tamničkih zidova samo su posebno fiksirani delovi opšteg, iklasnog sukoba, deo borbe za budućnost. I među: samim robijašima „primcipijelne netrpljivosti i lične kiseline“ izazivaju vascep; premda obe strane, čiji su ciljevi isti, vide šteimost toga razdora, uspevaju da ga prevaziđu tek okončanjem pobedonosnog štrajka. Unutar tog okvira sulobljenih strana, koje ne mogu da se slože kako da postignu cilj kojem teže, sudaraju se raznolika ljudska intimna uvenzenja, strasti, shvatanja i prirode, i tim sukobima potencira se autenfična ljudskost onih kojima je istorija dodelila ulogu probnih pilota pozitivnog mprevazilaženja ljudskosti. Najposle se (u minimalnoj „jedinici“ sukoba) ljudi suočavaju sami sa sobom: madmudruju se svest i podsvest, realnost i mašta, želje i okovi prinude, viši i. niži delovi ljudske prirode, Dok se prvi, osnovni, lasni sukob odvija prema pravilima revolucionarnmog otipo-

OSKAR DAVIČO

ra, koji s wremena ma vreme dobija osobine istaknute fizičke alkcije, dostižući vrhunac u košmarskim snoviđenjima štrajka glađu, drugi teče u skladu sa načelima drugarskog ulbeđivanja, diskutovanja, madglasavanja, taktiziranja; treći određuje +oliko ljudski niz raznolikih nijansi umutar jednog istovetnog ideološkog opredeljenja, a četvrtim, naročito u agoniji gladi, dominira polusvesno kušanje revolucionarne izdržljivosti, kad svešću nekontrolisana mašta, u bogatom asocijativnom spektru, omogućuje piscu da majraznoliki-

jim postupcima prikaže ličnost u suko~-.

bu. Sinhronizovanje ovih sudara, njihovo smisaono povezivanje, daju „Gladima“ kompozicionu povezanost, posta= 'jući deo dramatičnosti nomana.

Na samom početku nije slučajno bilo govora o ovom. delu kao stavu Davičove patetične simfonije. O simžciničnosti strukture moći će se više govoriti kad tetralogija bude završema. Međutim „Gladi“ su natopljene revolucionarnim mpatosom i taj patos je neodvojivi deo piščeve koncepcije, osobenost koja je gotovo uvek dominirala Davičovim delima, Bitni elementi te stilizovane revolucionarne patetike jeste dobro poznati tip Davičovog junaka i sve ono iz čega njegov patos proizla= zi: jezik kojim govori i kojim pisac o njemu priča, način na koji misli i na koji reaguje na sve oko sebe i u sebi. Ponesen patetikom dela, misli i reči svojih ličnosti Davičo je načinio jednu grešku. U ovom delu, naime, pored svih razlika koje dele osuđene komu-– niste, postoje samo dve #Vvrste ljudi: oni koji izdržavaju kaznu i oni koji je ne izdržavaju. „Panduri su jedini drukčiji ljudi s kojima „kažnjenici dolaze u dodir i njihovi kontakti, kako je već rečeno, odvijaju se u znaku intenzivnog sukoba. Taj sukob je veoma često, u skladu sa koncepcijom knjige, patetičan. Kad se revuluciona-

ri, posmatraju sami, kao jedna strana, '

njihovoj patetici nema se šta prigovoriti, jer je ona đeo koncepcije. Ali patetika dramskog sudara kažnjenika i pandura lišena je uverljivosti jer je u izvesnoji' meri karikirana. Dakle, dok revolucionarna patetika robijaša, uma uverljivih ljudskih elemenata, usklađena sa Davičovom koncepcijom revo-

lucionamnog junaka, me dovodi u sum= nju ljudsku verodostojnost onih čiji je obeležje, to se ne bi moglo reći za pa-

sivnu, golovo marionetsku sputanost i

neshvatljivo mparalisanu surovost: osnovno obeležje pamdura u gotovo svim „scenama sukoba sa robijašima. Insistirajući, sasvim razumljivo, na apsolutnoj ljudskoj superiornosti svojih junaka Davičo je njihove neposredne protivnike učinio inferiornim na način koji se teško može prihvatiti kao autentičan. Nasuprot zatvorenih revolucionara me stoje grubi, naoružani okrutnici, neobuzdani batinaši, ljudi čija vlast leži u topuzu, mego pparalisani, neodlučni ljudi, upravo smešno jadni protivnici koji, umesto da budu (što se očekuje) ličnosti angažovane u sukobu, postaju zbunjeni posmatrači: omi gotovo Više mole nego što naređuju (na primer, Vitorova „predstava“ za vreme prebacivanja u samicu). Ovaj postupak je, mogućno, rezultat svesnog simboličnog semčenja, kontrasnog posmatranja. dveju kontrasnih ljudskih kategorija, dveju moralno suprotnih ljudskih vrednosti; međutim ovakav kakav je, u kontekstu debi on se svodi na karikiramno fiksiranje jednog odnosa čije je osnovno obeležje bespoštedni sukob, a mikako se ne doživljava kao autentični ljudski „podatak u sklicpu dela koje nastoji da ostvari, i najvećim delom «uspeva, uverljivost autentične stvarnosti.

U ovom romanu Davičo je robiju posmatrao kao deo revolucije, jer su ličnosti koje je kreirao njem tinjajući zametak. Mnoštvo likova na kojima se zadržao omogućuje da se ovaj roman posmatra kao pokušaj slikanja slojeva revolucionarnih načela iza kojih stoje žive ljudske sudbine. Zbog toga mnogobrojni portreti rasuti na stranicama ovoga dela nisu samo deo jedne specifične almosfere, nego ličnosti koje na svojim plećima: nose breme vlastite sudbine. Ove reči ne odnose se samo na one koji se, pored Slobodana Radenika, nalaze u prvom planu (Vitor, Bratko, Troskot, Krajnović), nego i na likove ocrtane samo u nekoliko ovlašnih, kroki poteza, najjednostavnijim romansijernskim postupkom, škrtom, ali upečatljivom deskripcijom — deo goleme freske o robiji, detalji koji povećavaju specifičnu. težinu njene kompleksne nosivosti. “

Dušan PUVAČIĆ

ZAGLEDAN, kao borac i pisac, u jedan rat i jednu revoluciju, Vukašin Mićunović se našao pređ zanimljivom istinom. Pojmio je ono što su pojmili i Stendal i Tolstoj: da rat, kao i svaki opšteljudski događaj, traje u jednom određenom vremenu, da obuhvata jedan određen prostor i da raspolaže određenim biološkim i nebiološkim materijalom, ali da, istovrememo, ima bezbroj suštinsWih dimenzija, da nikad i nigde ·nije jedan i isti, da njegovo objektivno postojanje za visi od individualnih.psi ha koje ga doživljavaju. Rastko Petrović je, u svo?& vremć, lepo primetio da stvarnost rata na jedan način vidi Andreja Bolkonski, na drugi Pjer Bezuhov, a na sasvim treći Tušin, i da je svoeka od tih stvarmosti celina za sebe i deo posebne celine.

Razumevajući tako, Mićunović u svožoj zamieli ide možda korak dalje. On se pita: šta je zapravo bitno u ratu, u revolucij:? Koji elememti borbe, koji elementi ljudske prisutnosti u njoj? Da li taktičko -– formacijski ili duhovnoduševni raspored snaga? Da li broj pušaka ili broj poremećenih, cdmosmo snažnih duša? Da li topografija garnizona, m'nskih polja, žičanih prepreka i bunkera ili onaj neuhvatljivi a prjguftni tok čisto ljudskih svakodnevnih kolebanja na granici spremnosti za borbu i život i odustajanja i od jednog i od drugog? U tom smislu, pisac svoje junake nastoji da dovede u situaciju da

'se jedno od njih (poslatih sa određenim ,

zadafkom u 7„neprijateljsku pozadinu) traži, a oni drugo da vide. Ono što vide kao da nije važno, kao da je nešto sporedno i mimogredno. Ali baš u ono-

me što vide, što osećaju — sadržam je

odricanja i Žžrt-

sav smisao borbe,

vovanjn. Ono što vide jeste mera njihovog „učešća u revoluciji, opravdanje za želju da budu komunisti, jeste životna osnova hnji-

hove vere u budućnost, Konkretno, Komandant traži da mu podnesu izveštaj o tome „gdje su garnizoni, jesu li

VEŠT SLIKAR PORTRETA, običaja, društvene sredine, Alberto Moravija je pre svega — pisac ideja. U samom zaglavlju njegovog misaonog sistema nalazimo jednu koncepciju, veoma sličnu Pirandelovoj odbojnosti prema kalupu i normi i snažnu težnju za razbijanjem kalupa, intenzifikacijom života, spontanim saživljavanjem sa stvarnošću. Razlažući moralne, sentimentalne, društvene probleme individue, Moravija otkriva duhovnu pustoš čitave jedne civilizacije, koja je sva u znaku konvencija, formalnosti, „konstrukcija. Potom istražuje mogućnost da se životu, osiromašehom u takvoj civilizaciji, vrafi prirodnost i humani sadržaj.

U duhu ovih zamisli pisac razdvaja svoju književnu materiiu na dva anta gonistička pola. Oko jednog pola okupljeni su imućni građani, čije su živote osušile uske grubo materijalističke preokupacije, pa se pretvorili u poročne. izveštačene konformiste dremljivih strasti, jalova duha, Njihove marionetske prilike besciljno lutaju kroz sve romane Alberta Moravijje. To su učeni, a nedaroviti pisac Silvio („Bračna ljubav“, 1949), jalovi slikar Dino („Dosada“, 1961), ograničeni general Terezo

IZNEVERENA

„ ZAMISAO

WO (PA RP (1105 1

Vukašin Mićunović: „GODINA U NOĆI“; „Naprijed“, Zagreb, 1963.

mnogobrojni, ima li naših, jesu li organizovani i naoružani, kolika je dubina fronta, kakav odnos snaga, moral vojske, snabdevenost“ — a oni, ti „pozadinci“, govorili bi oljudskoj pometenosti i izgubljenosti, o strahu pred rafom, o sramoti što je podjednako lako mogućno biti junak i izdajica, čovek i nečovek, o tome, konačno, đa revolucija } nije sastavljena „Samo od juriša i veštine ratnika da nađe slabu tačku u rasporedu protivnika“. To je bila zamisao, stvaralačka namera. I na njoj je trebao maksimalno * insistirati. Tu liniju različitih „odnosa prema istom sudbinsikom fenomenu tre'balo je dovesti do uverljive, otkrivajuće komačnosti. Bio bi to još jedan nesumnjivo zanimljiv podatak o složenoj, bogatoj i protftivrečnoj ljudskoj (komu nističkoj) predanosti revoluciji, o veličanstvenoj individualizaciji revolucije. I to podatak koji može dati samo umetnost i samo ona potpuno. Na mnrime?: izuzetno suptilmo drugovanje Peja i

. OPSESIJA | SPONTANOŠĆU ·

Alberto Moravija: „PROMAŠENB AMBICIJE“ Prevod Mire Bruneti; „Rad“, Beograd, 1963.

(Neposlušnost“, 1948) i čitava galerija njima srodnih likova iz romana „Promašene ambicije“, kao što su Marija Lujza, markiz Tancilo, Pjetro Monati, Sofija. Zlurada spremnost sa kojom

(„Maskarada“, 1941) samoživa „majka Moravija razobličuje njihovu skučenost

e

KNJIŽEVNE NOVINE

njegovih pasa. Te životinje koje su drukčije lajale na zveri, a drukčije na oružje, bile su Pejova veza sa svetom, radost u samoći, vesnici susreta, „milih ili nemilih, ali susreta“. Ovim je, i sl:čnim, lavirintima, dakle, trebalo' ičći. Hvatati te fine, gotovo mneopažajne treptaje svesti koji bivaju sve, sva i jed'mstvena mogućnost sjedinjavanja sa svetom koji se menja i trpi bol i opasnost cepanja i umnogosiručavanja u tom menjaju. Rečju, kad se već rodila jedna tako plodna zamisao, trebalo ju je pažljivo negovati i preobnatiti u sliku, u kompleks spoznajnih slika koji se zove umetničko delo, u imaginativno viđenje skrivenih ali odlučujućih kvaliteta. >

Vukašin Mićunović to nije učinio. Pošao je putem koji se nije očekivao. Izneverio je stalno prisutnu zamisao, Napor njenog rođenja kao da je iscrpeo svaku mogućnost i snagu za napor transpozicije, oblikovanja, ovaploćemja. To dobro poznato odstupanje od stva-

i nemoć, posledica je njegove duboke

· privrženosti jednom, njima neduostiž-

nom i stranom, stanju duha. To je stanje bezazlenosti, oslobođenje, plemenite instinktivnosti, sagledane u svetlosti jednog sugestivnog primitivizma.,

VUKAŠIN MIČUNOVIČ

ralačke koncepcije usled memoći da se nađe adekvatan izraz i izgradi adekvatno stanje inspiracije — uslovilo je, umesto umetničkog odraza stvarnosti, prikaz mehanizma jednog mučnog i komplikovanog organizovanja pozadinskog rada, mehanizma sastavljenog od niza ilegalnih i ilegalskih imena, javki, simpatizerskih kuća, skloništa itd. UmeSto, integralnog književnog dela, bivamo suočeni s hronikom. pozadinsikuiih ' partizanskih poraza i „bpodviga, striktnog izvršavanja postavljenih zadataka i ličnog, samoinicijativnog pretvaranja zadatka u sudbinsko vojevanje za daleke ciljeve Romunizma.

A kađ se već ispoljila jedna takva slabost, ona je za sobom povukla i niz drugih. Razgovori i dijalozi su otegnuti i jednolični, jer ne postoji nužna ihdividualnost reči i fraze; oni su takođe i nekarakteristični, jer pisac postupa po čudnom običaju nerazlikovanja bitnog od nebitnog. Ličnosti ne govore i ne izražavaju sebe, svoju misao i svoje osećanje, one ispunjavaju funkciju koja im je artificijelno data: da rečju, razgovorom, označe spoljnu situaciju. Ličnosti su žrtvovane događaju i događanju. Ispalo je tako: važan je događaj, a ne činilac i živofno-smisaoni osnov doga-– đaja — čovek kao individualnost, a zatim čovek kao književni lik, kao književni junak. Umesto da «događaji budu prilika za ispoljavanje ljudskih, ličnih totaliteta i kvaliteta, ličnosti su (i Vuk i Raković i Milivoje i Jedinica i Zemljak i Vojvoda) materijal njihove mozaične strukture. Mićunoviću kao da nije bila značajna istorija „duševnih stramputica, sazrevanja i kaljenja, već istorija određenih revolucionnmrno-političkih zbivanja, u kojima, doduše, sudeluju psihe, karakteri, mentaliteti i predstave sveta, ali ne zato da ih čine, već zato da ih manje ili više konkretno ilustruju. Glavni junak romana, Vuk (građen „uobičajenom, u tradiciji našeg

\

ALBERTO MORAVIJA"

Oko drugog, pozitivnog stožera Moravijinog književnog sveta, prema tome, okupljena su čista, nekonstruisana bića, jedina kadra da oslobode svoje prirodne nagone. To su deca i ljudi iz naroda. Njihove zablude pisac opravda– va blagom setom, njihova patnja u njemu pobuđuje duboko uvaženje. Oni su žrtve, a ne predstavnici prakticističkog mentaliteta savremenog sveta, koji depoetizuje prirodu i život. Ljudsku sudbinu Rimljanke, Ćoćare, stanovnika siromašnih četvrti. kao i protagonmistlrinie „Promašenih ambicija“, plebejke Andre ine Malakriđa. Moravija istražuje sa

. posebnom pasijom, utančamim nmime-

vanjem i dubokom ozbiljnošću, To su bez sumnje njegovi najhumaniji likovi. Moravijini likovi, ovako podeljeni u dve neprijateljske skupine, nikad se ne mogu združiti u harmoničnu celinu. Nji-

hova socijalna situacija sudbonosno je

determinisana, pa prema fome i njihova pripadnost jednoj od dve pomenute kategorije duha i shvatanja života. Dino se ne može osloboditi bogatstva, Rimljanka siromaštva, niti Andreina po-

ratnog romana perfektuiranom ali i uveliko devalorizovanom tehnikom, zasnovanom na kratkoi, prostoj ili prostoproširenoj rečenici koja operiše s rojem najraznovrsnijih asocijacija), glavni junak, dak1]•, posmatran u tom svetlu drugostepenosti u odnosu na događaj, nije revolucionar i uzbudljiva, nadahnu–ta čovečnost, već propagator revolucije i agpitator borbeme čovečnosti; on ne živi, već figurira; ne prerasta umetnost i život, već ostaje knjiga, rečenica, na– pisana reč, ostaje isključen iz transformaehje umetničkog podatka u životnu istinu, isključen iz svoje gcelishodnosti, svoje misaone opravdanosti, svoje duhovne nužnosti. Ostaje izvan životne uverljivosti, jer je, kao ostvarenje. sveden na svoje fiktivno – imaginativne dimenzije. Pisac ga je doživeo kao mogućnost, ali ga je neumešno zadržao na prilazima stvarnosii.

I tako smo dobili roman bez nužne romanesknme koncepcije, roman bez razvojne linije. Ništa u njemu ne prerasta samo sebe, ništa ne sazreva, ništa se ne menja. Početna situacija identična je završnoj, iako ih deli vremenski prostor od jedne godine teških dana i jedma jedinstvena noć nezamenljivog silaženja u same dubine sećania i osmišljavanja svega što se desilo. To i jeste osnovna slabost: delo ne prodire u život, ne izdvaja njegove plodne trenutke, ne kazuje (magijom slikovite reči) čudo brajanja, lepotu borbe, uzv:šenost pretvaranja bezličnog, bezdušnog u očovečeno. Ono samo registruje, samo morzeovski reprodukuje fragmente i celine jedne velike borbe. Zbog toga čitalac, ostajući kojiput zadivljen pred primerima komunističkog osećanja dužnosti i požrtvo vanja, ne može, nije u stanju, istovremeno, da te primere prihvati kao oza-

„renja na sopstvenom putu traženja isti-

ne. Jer ovai roman objašnjava i ukazu–

. je, ali ne vrednuje.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

boljšati svoj društveni položaj. Svi oni ce zauvek ostati ili vinovnici ili žrtve formalističkih koncepcija našeg doba urbanizacije i poslovnosti. Jedni će neposlušnošću pokušati da razbiju kalup beživotnih teorija (Luka iz „Neposluš-“ nosti“), drugi da uspostave neposrednu vezu sa stvarnošću kroz seksualni doživliaj (Agostino iz „Agostino“, Dino iz „Dosade“, Leda iz „Bračne ljubavi“, Terezo iz „Maskaradđe“). Njihove erotske preokupacije veoma su široko zasnovane. U suštini seksualnosti naložnice Andreine skrivena je očajnička želja za oslobođenjiem praiskonskih ·nagomna

kroz orgiiu čula. Ali ove „težnje“ za

oslobođenjem redovno bivaju „Dpromašene”, Izlaza iz kalupa nema, ier je pridodnost zatrta. Čama koja prati shematizaciju življenja strast izobličuje u porok, fragadiju u grotesku, islmmenost u dvoličnost. Andreina je nesigurna, sumnjičava. Oko nje se grozničavo plete mreža obmana i samoobmana. ŠSplet Drevara i zabluda počinje duetom Pjetro — Marija Iaiiza, da bi se zamrsio u epizodama Sofija — Marija Lujza Andreina i, najzad, pretvorio u složen i nerazrešiv čvor Mateo — Andreina Nastavak na 4. strani

Jugana STOJANOVIĆ e |

3

O Dj.

__NNH____

-— o _- _Jaw ~__L T'ıla

i M

iu 8 4

ado: a.