Књижевне новине

MA -% 0) | M GO SN IASC 4.

mobile. Njegova svojstva su najbrže „letilice, najsavršenije bombe i najelegantnije lin"je modđeme ar= hitekture. Džez orkestri iz 1964. godine sviraju u bržim ritmovima od sv: ranijih. Orkestri Nju Orleansa i Čikaga, koje slušamo s ploča, liče na uspavanike za bake.

Naše doba oblači svoje lepotice u sintetičke tkanine, lepše od svih materijala koje su poznavale civilizacije pre nas. Električni vozovi, mođeli aviona za koje zvučne barijere ne predstavljaju nikakvu prepreku, televizirana ubistva i ogromni ekrani novih, savršenih filmskih tehnika, činili su nas do skora toliko ponosnim i samouvernenim da smo zaboravljali na doba pre nas, na vremena koja su se sporije kretala, koja su poznavala manje lepe predmete od naših ali u kojima su, na

N aše vreme poseđuje najbrže auto-

naše iznenađenje, živeli ljudi sasvim slični nama. Jedna emisija beogradskog „studija

svake druge nedelje vraća nas u prošlost. Zahvaljujući mjoj, mi u tom iščezlom dobu provodimo kao hipnotisa=ni po pola sata, zaboravljajući potpuno na prizore koje smo videli preko dana. Ta emisija zove se VREMEPLOV.

Ime VREMEPLOV emisija je dobila po pripoveci H. Dž. Velsa „Vremenska mašina“. Svojim čudnovatim- izumom junak ovoga mračnog proroka naučne fantastike leti daleko u budućnost, da bi razorio slatke iluzije o sreći koja nas čeka jednoga dana. Na kraju svoga puta Velsov junak nalazi pustoš i razrušene civilizacije. „Emisija VREMEPLOV leti u suprotnom vremenskom pravcu; u prošlost. Zahvaljujući istorijil,

. prepunoj mračnih događaja, ova nova verzija vremenske mašine nalazi često razrušene civilizacije, zgarišta i pustoš. Tim tragičnim prizorima mi mprisustvujemo bez ikakvih opasnosti po sopstvemu udobnost. Sedimo i gledamo filmovamu istoriju, potresniju od bilo kakve udžbeničke lekcije.

Pred našim očima smeniuju se davno mrtva lica vojnika i lepih žena. Ona se osmehuju iz zarobljenog vremena, ona zabrinuto gledaju, ona promiču zajedno sa santimetrima celuloidne trake. Vrlo često ne smemo ni da trepnemo, ni da načinimo pokret rukom ili okom, da ne bismo razrušili čaroliju časova koji liče na seansu kod nekog čarobnjaka, u Čijoj staklenoj kugli gledamo prošlost, daleku prošlost pre našeg rođenja. Ni u jednoj emisiji televizija nije uspela dđa nam u tolikoj meri zadrži dah i reči. Kao što se sa sftrepnjom približujemo zavnšetku neke drage knjige, osećajući kako se broj preostalih stlanica sve brže i brže smanjuje, gle= dajući VREMEPLOV ne smemo da mislimo da se filmovami materijal jednog dana ipak mora iscrpsti, da ćemo

TELEVIZIJE Her

uskoro biti vraćeni u svoje dane, bez mogućnosti da ponovo vidimo lica proteklih godina.

Emisija VREMEPLOV svojim postojanjem uključuje se u veoma modernu tenđenciju savremene evropske kulture, koja se sastoji u nekoj vrsti po-

vratka izvorima i vremenu u kojem su'

osećanja: bila stvarno osećanja, ljubav stvarno ljubav, a rat stvamo Klasičam rat bez naučnika i laboratorija. Naročito je zanimljivo „vreme s početka ovog veka, zbog svojih suludih zanosa i preteranosti, zbog svoga patiniranoga šarma i nostalgije, koju izaziva u duhovima umornim od poniiklovanog sjaja žezdesetih godina.

Slikari tako otkmivaju patinu Kkatedrala i ljupke plakate 1924. godine. Modemi štampari otkrivaju i prisvajaju

čipkasta slova starih štamparija, koja

775

cionalnosti koja u #&dgledalištu izaziva priličan stepen ravnodušnosti, To dolazi otuđ što se Predrag Dinulović spotakao o Krležin tekst. Uostalom, ovo tvrđenje potkrepljuje predstava u svim pojedinostima kao i u celini. Sve je površno i stareotipno shvaćeno i rešeno da bi se, kasnije, upornim rađom uvežbalo do izvesnog stepena prihvatljivosti., Zato valjda izvesne scene svojom korektnošću nikog ne vređaju, ali opet ništa i ne kazuju. Da ne bi bilo nesporazuma, u ovoj postavci nema ni jednog zahvata na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi postojanje želje za savremenijim, pa i modernijim, tumačenjima Krležine dramske reči, Dinulović je po strani od onih nastojanja koja leže da u vizuelnom obliku predstave otkriju nove misaone vrednosti samog

• dela, Zato nije ni naglašena iđeja da

je taj logor besmisao u kome čovek i sam postaje zarobljenik „samog sebe,

Predstava se čitavo vreme koleba između lakrđije i drame. To nagoveštava u početku i izlazak klaviriste pred zavesu. Zatim se ređaju scene u jzobličenom ritmu dok prizori sa Baruni-

com i Feldmaršalom ne postanu malodramski anemični. Ali, dok reditelj u nekim scenama insistira na detaljima do nemogućnosti, u drugim, posebno u trećem činu, on površno prelazi preko likova i ceo komađ završava bez određenog finala koji je za ovu Krležinu dramu sudbonosno važan, Na taj način nije se mogla dobiti prava slika o logoru apsurda u kome se likovi gube

i izobličuju u amorfne situacije, jer je ·

raspadanje ostalo u granicama lažne iskrenosti. Dinulović se očigledno našao n lavirintu reči i izraza, nesposoban da ih, osobito kod Horvata, reguliše i učini funkcionalnim,

Ipak nekoliko glumaca popravlja osnovni utisak: Zoran Rankić, Zoran Radmilović, a u epizodama Rista ĐorđevVić, Nikola Milić, Eugen Verber, Ivan Đurđević i Radoslav Pavlović. Ali ni njihov trud nije mogao da predstavu sasvim liši heterogemosti, u kojoj ima. previše amaterizma i premalo moder= nih koncepcija za jedno pozorište. koje se zove Savremeno pozorište.

Petar VOLK

o . KNJIŽEVNE NOVINE

UMETNOST PILMA PRVI PUT IMA PREDNOST NAD OSTALIM UMETNOSTIMA

\

< ZVEZDAVI ČASOVI ·

se tako dobro slažu s novim parfemima i pićima. Dekorateri u novogradnje uveliko umose staromodne sekretere i dager-fotografije brkatih predaka.

'xuUmetnost filma prvi put valjda ima prednost nađ ostalim ılmetnostima. Ona na svet iznosi svoju istoriju, prošlost u pokrefnim sligama. Akcije koje su pre mmogo godina izveli nepoznati ljudi, u čijim su se rukama malazile kamere, tek danas dobijaju svoju pravu vrednosit. Ti siromašni snimatelji, koje su često brkali sa uličnim fotografima, poklanjaju nam danas nešto što je nemogućčno platiti ni ulaznicom za, film, ni kupovinom. televizora. Zapanjuje činjenica gde su se sve skitali ti prvi entuzijasti filma? Hiljade kamera rasutih po svetu, nasutih u godinama, zujeći su zamobljavale događaje iz blatnjavih rovova, iz otmenih kafana u ko-

je je prvi put ulazio ozloglašemi tamgo i lambetvok, iz bolnioa i prvih aerodroma, iz Madrida u žicama, iz Pariza u trenucima kada su u njega ulavile uz marševe pobedničke imupe, iz svih mesta na kojima se događao vreli život. Emisija VREMMBEPLOV predsugtavila je televizijskim gledaocima zaboravljene časove i kamermane, Ona je to učinila u vreme kada su najavangardniji duhovi francuske filmske škole učinili nešto slično, ali nedovoljno i bojažljivo, Setimo se Trifoovog „Žila i Džima“! Najlepši kadrovi uzeti su iz filmskih arhiva. Scene sa bojišta prvog svetskog rata i scena spaljivanja lonjiga više od ičega pomogle, su tom filmu da vaskrsne almosferu Amri Pjer Rošeovog vremena. Godar je, takođe, pokušao, nešto slično; u filmu „Živeti svoj život“ ubačena je čitava jedna sekvenca Drajerove „Jovamke Orleanke“., Nisu li to sve pokušaji đda se ostvari mali insert nečega što se na našoj televiziji već odavno zove VREMEPLOV? U knjizi „Film kao umetnost“ Rudolf Arnhajm piše: „Ako televizija · želi da nam rastumači svet, a ne da nam ga prosto prikaže, ona će slici, muzici i šumovima morati da doda bar glas komentatora — jer reči mogu da govore o opštem dok „nam se prikazuje posebno i da raspravljaju o uzrocima dok nas suočavaju sa posledicama“. Neospormno je đa komentar u VREMEPLOVU igra ogroman značaj. Iskidani fragmenti filma moraju se povezati i stopiti u jedmu logičnu vremensku i, što je još važnije, psihološku celinu. Takođe veliku ulogu igra i ličnost onoga ko govori u pauzama između dva filmovana događaja, Pored svih komplimenata koje bez vezervi upućujemo ovoj značajnoj emisiji, čini nam se da je propratni tekst ponekad na opasnim ivicama lake memoarske literature, ko-

.ju potresna slika vrlo često demantuje.

Ako bi se VREMEPLOV. odvijao u pravcu neke v?Tste eseja o prošlom vremenu, rađo bi se oprostili sa dosađašnjim isključivim načinom istorijske pripovesti o kretanju ovih ili onih trupa u onom ili ovom pravću. Naravno da od VREMEPLOVA ne očekujemo i ne tražimo nemogućno, i ovakav kakav je on predstavlja sigumo najbolju televizijsku emisiju kod nas. Ipak, od njega ćemo tražiti jedan mali ustupa: neka u svojih pola sata vrati našeg naj-

boljeg spikera Branislava Surutku. Svo

jom pojavom i svojim glasom on je u stanju da spase tekst i na onim mestima na kojima se' pisana reč ne nalazi ,na visini slike, koju gledamo, '

i ed Momo KAPOR

l

13 0

Oni: Naš crtani film je u krizi! Je li tako? i

Ja: Najpre ne volim reč kriza. I to u svim njenim pojmovima. Kad je reč o umetnosti i umetnicima ne priznajem krizu. Postoji samo traganje, lutanje, zatišje. Ako baš hoćete: ima

oseke, Ali nema krize, . ili, možda, ne znmmm šta se želi reći terminom kriza, Doduše, meni se ne-

kad, pa i sad, omakne da kažem: da, da, to je kriza, on je u krizi, no, verujte, kažem to mehanički, kažem kao automatsku repliku. Samo, ostavimo po strani moju animoznost prema krizi. Vas interesuje šta je s našim crtanim filmom?

Oni: Da. Priznavali krizu dili me, domaći crtani film, bez Vukotića, nije više ono što je nekad bio. Krug se zatvorio, naročito kad je reč o takozvanim angažovanim crtanim filmovima. Nema svežine, nema značajnih dela, Samo parafraze! Rastunila se „zagrebačka škola“, Čuje se da nemaju dovoljno sredstava!

Ja: Rasturila se... kažete. To me podseća na početke crtaneg filma u nas. Sećate li se pređuzeća „Duga“ iz Zagreba. Grupa karikaturista koje je Fidil Hadžić okupio, s namenom da stvore domaći crtani film, trebalo je da se rasturi, da njihova „Duga“ bankrotira. Bio sam onda, pre više od jedne decemije, među retkim „vatrenim braniocima fe zagrebačke grupe poklonika crtanog filma. Verovao sam u njih. T radovao se zajedno s njima kad su se predstavili prvim filmovima. Tada smo se radovali što su uopšte uspeli, pa smo ih zatim upoređivali sa Voltom Diznijem i, uzevši njega za aršin, ocenjivali dokle se stiglo i koliko im još Treba pa da budu kao Dizni. No, grupa se zaista rasturila. Nisu dobili movae, nigu mogli da saniraju „Dugu“. Ali ta njihova duga ostavila je trag, zapisala je prvu . crtu... od koje se kasnije stvorila takozvama „zagrebačka škola“. Tadašnji „Film“, u kome sam bio, zamenio se ozbiljno oficiijelnim protagonistima politike štednje na filmu, apsurdno izražene parolom: ulkinuti crtani film, ali smo Vicko Raspor i nas nekoliko iz redakcije uprkos svemu· takvu „štednju“ nazvali „pravim imenom. Na žalost, „Dugu“ nismo spasli, ali Fadil Hadžić je ipak spasao svoju grupu idealista — među njima i Vukotića, „našeg. „oskarovca“! ·.,

Oni: Dobro, to je možda zanimljivo za istoriju, međutim, šta je danas ga comtamim filmom?

Ja: Rekao bih: heroji su umorni!

Oni: Kako da to razumemo?

Ja: Verujem da se Vukotić odmara, bolje reći mnazmišlja, jer nema za umeflnika pravog odmora, Naš „oskarovac“ ne sme ispod svog ranga, zamr ne? Doduše, oscilacije su razumljive, pa bi

likovna umetnost |

linearne

SLAVOLJUB ČVOROVIĆ ULUSOVA GALERIJA

DANAŠNJE „TERŽNJE Slavoljuba Čvorovića, Wlikara mlađe beogradske generacije, usmerene su u pravcu eman cipacije od vizuelnog sveta, ka prodorima u sfere slobodnog platstičnog uobličavanja. Ovaj pokušaj dA se slika oslobodi zavismosti od predmeta, međutim, još uvek je propraćen izvesnim dilemama i dopire do nas više kao nu– ftorova ambicija negoli kao potpuno ostvarenje u tom smislu. No, bez obzira što se Čvorovićeve slike u ovom trenutku nalaze na raskršću između figunativnog i apstrakmog izraza, one su u stanju ne samo da omoguće izvestan analitički pristup, da ohkriju | uzroke pomenute dileme, već i da se ponude određenim vrednostima.

Sklon klasičnim slikarskim principima Čvorović gradi sliku oslanjajući se na postulate intimističkog podneblja, što je teško spojivo sa onim čemu on sada racionalno teži. Njegova kompozicija je lepo prostudirana, uravnotežena i propraćena plemenitim toniranjem toplih i hladnih boja. Predeli i emterijeri, koji su najčešći motiv Čvorovićeve slikanmske vizije, zaista izvedeni u saže» tom obliku, ali očuvane armature, zaogmuli nešto prigušenom svetlošću. i mada diskretno pokazuju svoje mate> Tijalno poreklo, uvek upućuju nn ordre> đen ambijent, dočaravaju „određenu atmosferu. Platna rešena na ovakav način idu u prilog slikarstva finog ukusa, linskog štimiunga. U slikama sa kojima je isčezla i svaka aluzija na prisustvo predmeta Čvorović sprovodi istu organizaciju, provlači iste probleme, . Ova izložba, u celini uzeta, nameće utisak da Čvorović u svom premošćavanju od figurativnog ka apstraktnom iznazu još nije Đronašao komcepciju ko-

·ja bi se usaglnasila sa elementarnim

zahtevima apstraktnog slikarstva,

'DIJALOG" ie

Li, O \ CRTANOM' PILMU

oji su umorni

se i njemu uvažio minus. Ali to bi morao biti minus stečen u traganju za novim. Čini se da je Vukotić završio jedan svoj krug i da se' od njega s pravom očekuje da započne drugi... Kad će on naći centar tog drugog kruga? Da li će uopšte pogoditi svoj cenfar? To ne zna, sad, ni Vukotić. A rizik je nužan — bez obzira na ugled. Vukotić ie poiam kao što je to Dizni. On je začetnik jednos novog shvatanja crtanog filma. On i Dizni nisu konkurenti. Diznijev svet i Vukotićev svet — dva su koegzistentna sveta. Uskoro, Vulkotić će nas upoznati sa svojom novom fazom. Ili, možda, neće. Možda nije iscrpeo svoj prvi krug. Ja mislim da jeste, ali mogu biti demantovan. Vjše bih voleo da ne budem, ali ne iz sujete već rađi Vulkotića, Dizni je, svojevremeno, dugo sebe varirao, ali našem Vukotiću to ne bi smelo da se desi. Druga su sad vremena. Dizni je morao da traga za svojim novim likom tek posle dvadesetak godina, a Vukotić ima za sobom tek pet leta potpume međunarodne alirmacije svog poimanja i doživljaja fenomena ocrtamog filma. I već mora da se menja, da predstavi svoje novo lice. Dizni je više tehnički nego kreativno eksperimentisao (glumac i crtani lik zajedno u kadru!), a Vukotiću bih poželeo nove ideje i nov likovni izraz! .

Oni: A ostali iz „zagrebačke škole“?

Ja: Osim Mimice svi se ponavljaju. Zamorno i za njih i za nas.

Oni: A novi autori?

Ja: Na upravo proteklom XI festivalu zapazio sam Dovnikovića, Njegov bravurozni film „Bez naslova“ budi u meni nađu da će biti svoj i u složenijim, dubljim, misaonijim filmovima. Tu su još i Štalter i Grgić („Peti“), koji su zaslužili dobrodošlicu, No, od duhovite igrarije do... prvog filma osim hteti treba i moći. Ja se nađam da njih dvojica neće razočarati. Ali...

Oni: A Mimica? O

Ja: Mimica nas ie obrađovao jer je eksperimentisao: „Tifusari“ su pustolovina koja će za autora tek biti plodonosna. Njegov pokušaj đa medijumom crtamog filma iskaže tragediju partizana kojima je pegavac pomutio razum — spomenimo ovde veliki udes grafike A. Marksa! — pionirski je posao. To je istraživanje. U svet crtanog filma — reklo bi se isključivo reze»visanor za dosetku, smeh, satiru — uveo je tragediju! Taj autor, dakle, izišao je i, svog kruga. Sačekajmo, budimo strp jivi.

Oi ni: Pa, najzad, ima li ipak krize ee

Ja: Mislim đa je po sredi samo za-

tišje, pređah. Traže se ideje! A s

njima će doći i svež likovni izraz,

Oni: Vi ste optimist,

Ja: A vi? . Ljubomir RADIČEVIĆ

Senzibilne arabeske

STOJAN ĆELIĆ |

GALERIJA GRAPIČKOG | KOLEKTIVA

BAKROPISI Stojana Ćelića, koji predstavljaju pregled stvaralaštva ža poslednjih deset godina, ukazuju ma jedan stalni proces logičnog razvoja u metničkog iznmaza, na autorovo oprede=ljenje koje se kretalo ka stalnom savlađivanju postavljenih ideja, opređeljenje za koje se i đanas može reći da je zadržalo isti aktivistički potencijal, naravno, već potpuno zrelih mo>

' gučnosti — vlastito đefinisanih rešenja,

U početku zainteresovan za ljudsku figuru Ćelić se ubrzo okrenuo pejzažu, tom femomenu prirode koji postaje u pravom smislu njegova preokupacija, Ćelićev oseiljiv dodir sa prirodom, kao dragocenim „sredstvom, „posnednikom između emocije i njenog mogućeg izraza u smislu likovnog medija, ostva= ren je na delikatnom opmsevviraniu suštinskih odnosa, koji Ćeliću služe za osnovno određiyanje komponovanog ritma, za uspostevlianje plastične ravno= teže unuflar grafičkog rešenja. Ćelićev stvarački proces ovim se ne završa= va, naime, to je samo potka njegove idejelu iznalaženju onog duhovnog prostora neodređenih dimenzija i senzibilno lineamih arabeski.koje se umno» žavaju bilo u obliku kaligrafskog znaka, bilo u vidu determinisanja jedne prirodne forme. | i

Zamemarujući verističku percepciju pejzaža Ćelić ga podređuje svojim meditativnim raspoloženjima iz kojih on preobražen izrasta u harmoničnu celinu, likovno — poetskog sprega u kome se ogleda snažna moć Ćelićeve emocije,

Vladimir, ROZIĆČ

4)