Књижевне новине

OTO THBI

· Aleksandriiska kritika

·

U NOVIJE VREME čuj So. ša je moderno doba u obre aaa gim osobinama, u stvari „aleksandrij sko“, preumno i samosvesno, raspolo-= ženo da stvara i utvrđuje nove kriterijume u tumačenju pesničke imaginacije i preocenjivanju poetske tradicije. Objašnjavajući načela moderne kritike, jedan od najuglednijih američkih novih kritičara, Klint Bruks, dao je neke nagoveštaje o karakteru te novoaleksandrijske Kkritičke škole, tvrdeći da moderni kritičari, pre svega, nastoje da se vrate tekstu samoga književnoga dela: „da pesmu gledaju kao pesmu, a ne kao prilog pesnikovoj biografiji; ne kao odblesak lektire koju je čitao, niti kao podatak iz istorije ideja“. Takav ozbiljan, prevashodno estetički odnos prema pesničkome delu, do čije se. srčike navodno može dospeti samo strpljivim i stručnim ispitivanjem, raščlanjavanjem i proveravanjem jezika BĐoezije i strukture pesničkoga dela, dao je, tokom poslednjih četrdeset godina, vrlo zapažene i značajne rezultate u danas već široko razgranatoj anglosaksonskoj školi nove kritike, koja je, po nekim ocenama, bila povratak kasnom srednjovekovnom i renesansnom stavu prema izučavanju književnosti tehničkim sredstvima retoričke i poetske teorije. Interesovanje za svojstva i oblike poetske dikcije, sistematsko empirijsko izučavanje jezika poezije i istraživanje njegovih neotkrivenih, neslućenih mogućnosti, isticanje važnosti pažljivog čitanja, brižljiva i stroga racionalna obrada predmeta, visoka učehost, trezvenost, negovana moć diskurzivnog rasvetljavanja, međusobno poštovanje, citiranje i veličanje, sklonost ka samouverenom revidiranju. istorije, kult intelektualnosti, i aristokratskih. manira, slavljenje prošlosti, stare književnosti, mitologije i folklora, — to su, grubo uzevši, neka svojstva aleksandrijskih kritičara, čije se prisustvo u novijoj književnosti, uprkos mogućnim i nimalo proizvoljnim rezervama. prema njihovome kritičkome metodu, mora prihvatiti kao pojava koja doprinosi

- jačanju modernoga kritičkoga duha i

razvoju savremene kritičke misli.

Dopirući i do obala naše literature, talas moderne analitičke i strukturalne kritike zahvatio je najpre grupu zagrebačkih lingvista, ukupljenih oko časopisa Umjetnost riječi, a zatim, jednim krilom, i neke beogradske pesnike, koji su, svojim kritičkim radovima, dali necvosmislene podatke o Tai srodnosli„s, aleksandrijskom, kom Šškoicm. Svojevremeno oštro OSBOPORH la nak Miodraga Pavlovića „Jezik i. poezija“, kao i nekoliko drugih Pavlovičevih ogleda u knjizi „Rokovi poezije“ (1958), bili su, zajedno sa kritičkim fragmentima Jovana Hristića („Poezija i kritika poezije“ 1957), najodređeniji znaci kretanja u tome smeru. Prihva-– tivši dva klasična načela eliotovske krike, od kojih se jedan odnosio na njih same, (da najvišu cenu od svih kritičara zaslužuju kritičari-pesnici, tj. oni kritičari koji a OK eo ra nošću o kojoj pišu), a njihovoga posla i njihove kritičarske orijentacije (da „svaka generacija. u cilju kontemplacije umetnosti donosi svoje sopstvene kategorije ocenjivanja, postavlja vlastite zahteve prema. umetnosti i koristi je na sebi svojstven na čin“), oba pesnika uspela su dase afir> mišu i u poeziji, i u kritici, i u drami, posvećujući znatan deo svoga. kritičar= skoga rada revalorizaciji literarne tradicije. Mada nešto drukčije usmeren, Hristićev napor u tumačenju pesničkih odlika Jovana Sterije Popovića pripa=da, u osnovi, istome idejnome, estetičkome i kritičkome kontekstu 'kome·pri>padaju i kritički eseji Miodraga Pavlovića o Jovanu Dučiću, Vladislavu. Petkoviću Disu, Dušanu Srezojeviću, Milutinu Bojiću, Anici Savić Rebac, Momčilu Nastasijeviću, Radomiru Prodanoviću i Vasku Popi, koji se; BROD" ljeni u knjizi „Osam pesnika“, ROOTONA limična teorijska nadopuna Beposre no nadovezuju na njegovu neđavno i 85 ljenu i živo komentarisanu „Antologiju STpSRKOB pesništva“, E Pavlovićevih: RO Ž originalnih zahvata u oblast noVi duka pesničke rade pay da „o jednom pesh | ON iti :ečeno: stvaralački događaji ] ala ili otkrivaju novi smisao Pljčabv ba, Gral ra, SA Au značaj“, odnosno da » OPIRE GepDiči, o kojima je dosta piano KOR šu PIH SATORe Čiode O to edmena: na nas bez obaveze kole Tražeći kod vreme ponovo razm tbe koj 16 pesnika poglavito OTC ov sistem vredmogle uklopiti u njeg Ven i. Antonosti, razgovetno obrazi0 Sa Bad dblogiji srpskor PORE Doo jedne vrste sledno proveđe licitnim priznavaPESESOIAOOL ih O Petav pesništva „koje njem iskljUČiV onOitanjima indiviđugovori o osnovnim OStaNIJBC: i onih alne i kolektivne egZi: ill svojim pesama „koje ili OR ada: u BU sadržajem neposre ii neposredhu ananje“, Pavlović JE VTSIO cEvećujući više lizu poetskoga teksta, DP la, jeziku ažnje strukturi pesničkoga a vapi P atiju, nego etičkim 1 idejn

Polazna tačka

KNJIŽBVNE NOVINE

ljenjima, "Time je, na određen način, naznačio svoj uzdržan odnos prema drugim pravcima i metodima moderne kritike, čiju moralnu i socijalnu funkciju ne precenjuje na račun stručne, estetičke analize. Za razliku od takozvanih imanentnih analitičara, koji izuzev samoga teksta ne priznaju nijedan drugi aspekt, književnoga dela i potpuno zanemaruju proučavanje filosofskih, političkih i drugih ideja sadržanih u njemu, Pavlović svoj postupak zasniva na shvatanjima bliskim postavkama onih. kritičara, koji, po rečima Džona Vejna, smatraju da je „zahtev da se svaka pesma stavi u njen društveni kontekst — stvar običnog zdravog razuma“, ali u svojim kritičkim interpretaćijama ne idu mnogo dalje od tumačenja teksta određene pesničke tvorevine. U svetlu te i takve analize, koja kod kritičara podrazumeva aleksandrijske manire i autoritativnu samouverenost osam pesnika kojima je Miodrag Pavlović posvetio obimne kritičke oglede, pokazali su svoj nedovoljno poAnati, pa. čak i sasvim nepoznati lik. Pravi i najblistaviji predstavnik srpske Moderne, Jovan Dučić, koji je jedno vreme bio precenjen od zvanične kritike, a kasnije još nepravednije potcenjen, dobio je kod Pavlovića „najviše mesto u našem sjajnom periodu pesničkog cvetanja od 1900. do 1917“, i, to prvenstveno zahvaljujući svojim kasnim pesmama i stihovima posvećenim .prirodi. U početku pod vidnim uticajem Vojislava Ilića, Dučić je u svoje pesme, pune melodičnih tonova, upečatljivih i skladnih opisa i slika, uneo nemire i osećanja unutarnjeg života subjektivnog bića, svest o prolaznosti, ženu i ljubav kao večite poetske motive, strasnost čežnje i blagost rezignacije, i stvorio poeziju koja se, uprkos hladnoj odbojnosti svoga {ormalnog savršenstva, uprkos nametljivoj larpurlartističkoj naduvenosti gospodstvenog intelektualizma i, vrlo često, površnoj i pomodnoj banalnosti misli i osećanja, našla na samom vrhuncu srpske poezije prvih decenija ovoga stoleća. Oslobađajući se postepeno uficaja parnasovske poezije i pozitivističke struje francuskog simbolizma, koju Mi-

. odrag Pavlović naziva „pbesničkom ško-

lom u opadanju“ smatrajući je vinovnikom Dučićevog tobožnjeg zakašnja-

vanja u odnosu ha razvoj poezije u

svetu (što je, uzgred rečeno, kao književnoistorijski podatak uglavnom plod inercije i domišljanja, pošto je Dučić išao uporedo s, recimo, ruskim simbolistima Valerijem, Brjusovim i ranim Blokom), Jovan Dučić je zrelijim pesmama kroz efektne simbolističke vizije sugestivnije naznačio tragičnu spoznaju ljudske drame-i svojim stihovima nagovestio sadržine od kojih donekle živi i moderna poezija.

Tzostavivši iz knjige esej o pesmama Milana Rakića, svojedobno objavljen u Tistu Danas, u kome je analitički metod

primenjivao sa željom da nemilosrdnim

Jure Kaštelan: „IZBOR PESAMA“: „Sıpska književna zadruga“, Beograd 1964.

stvaralaštva · reprezentuje ovaj ·aštelanov izbor. Vremenski raspon dovoljno. đug da dA, ako i ne. sve, a ono mnoge Dpodatke o prirodi jednog pevanja. Dovoljno bogat inspirativnim materijalom za pesništvo koje se oduvek više oslanjalo na probleme aktuelne realnosti no. što se prepuštalo uzletima fantazije ili slobodnoj igri duha i emocija. Ako imamo na umu da je pesnika za to' vreme opsedalo, s manjim čisto lirskim i refleksivnim digresijama, gotovo sve što je na socijalnom i istorijskom planu predstavljalo temu dana, od socijalne situacije malog čoveka u periodu pred rat, preko tema koje su se u revoluciji velikom brzinom i velikim brojem nametale, do nedavne skopske tragedije, znaćemo i prirodu pesnikovih problema ~ čije praktično razrešenje ili jasno izlaganje predstavljaju — njegove pesme.

Događaji, u vremenu koje obuhvata. Kaštelanov izbor, odvijali su se filmskom brzinom, a vešt snimatelji svestan svog zadatka u vremenu, da bi bio što autentičniji, morao je svoju kameru da usmerava na što više sceGaa. Ma kakav lični i individualni pećat svojih aktera imale, u projekciji Wvog autora-snimatelja, a i time što su bile uslovljene istim ili gotovo istim okolnostima, one na sebe skreću pažnju više svojom ritmičkom i ećmocionalnom komponentom nego bilo čime drugim. Gotovo da se može reči da je Kaštelan bio ona instanca transmisije između imaginativnih događaja i reči koje nisu imale vremena da postanu imaginativne, instanca koja Ima zađatak da što vernije prenosi.

· Ako treba tražiti odgovor na pitaaje: kako deluje ova verbalna evo-

'ČETVRT VEKA

čerečenjem pesme red-po-red dokaže unapred postavljenu tezu o đuhovnome siromaštvu Rakićeve lirike, Pavlović je staloženom i na mahove doista majstorskom analizom pesničkoga dela Vlađislava Petkovića Disa, Dušana Srezojevića i Milutina Bojića đao do sada možda najzanimljivije tumačenje poetske situacije u srpskoj književnosti prve decenije XX veka. Kao jedna od najkrupnijih ličnosti naše poezije i ne= posredni začetnik moderne srpske lirike, Dis je Pavlovića privukao izuzetno= šću svoje imaginacije. Opsednut tamom, mračnim saznanjima, ništavilom, smrću, bolom i očajem, videći život kao tamnicu u kojoj je jedina blagost utešna pitomost snova i halucinantnih snoviđenja na granici između jave i sna, Dis je, gestom velikih prokletih pesnika, u vreme na;jpoletnijeg optimizma mladog srpskog građanskog društva ispovednmo najcrnju viziju Života i, svestan nesklada, socijalno -psiholoških i moralnih deformacija svoga doba (o čemu Pavlović kao da nije vodio dovoljno računa), pevao pesmu duboke, melanholične spiritualnosti, koja je u naslućivanju podsvesnih nanosa sugerisala ideju o blaženstvu nirvane i osećanje bespomoćnog mirenja sa nevoljama i patnjama u tamnici jave, od kojih se jedino moglo spasti bekstvom u snove, u smrt.

Disovo vizionarstvo približilo je kritičara jednom gotovo zaboravljenom pesniku, Dušanu Srezojeviću, koji je, iako je ponekom pesmom ušao u mnoge antologije novije srpske lirike, do. danas ostao manje-više nepoznat: skoro pedeset godina nije se znalo čak ni kad je umro, a njegova poezija, koja pre Pavlovića nije privukla nijednog kritičara, još nijedanput nije preštampana otkako je 1912. godine objavljena u Knjizi „Zlatni dasi“. Đak Skerlićev i miljenik Bogdana Popovića, Srezojević je u Beogradu studirao književnost, maštao o odlasku u Francusku, pisao pesme, družio se s boemima,. u balkanskom ratu nameravao da ode u dobrovoljce, marljivo sarađivao u socijalističkoj štampi i u dvadeset sedmoj godini života nasilno smešten u duševnu bolnicu, gde je, tri godine kasnije, neprimetno umro za vreme prvog svetskog rata. Pored dekorativnih ljubavnih pesama, koje su donekle nalik na Bojićčeve, Srezojević je pisao borbenu proletersku pesmu '·pobune i otpora, javljajući se kao autentičan moderni proleterski pesnik, koji je od pesimizma .i disovskog tragizma i gnušanja nad neskladima svoga doba i svoje sredine pošao dalje ka neposrednoj akciji revolucionarne borbe. Najbolje svedočanstvo o svome talentu Srezojević je, bo tačnom Pavlovićevom zapažanju, ostavio u nekolikim vizionarskim pesmama spiritualnog karaktera i metafizičkih spoznaja univerzalne ljudske situacije u beskraju vremena i prostora, koje, zajedno sa liYrikom Vladislava Petkovića Disa, neposredno prethode pesničkoj revoluciji ostvarenoj nakon prvog svetskog rata.

MIODRAG PAVLOVIĆ

Zabavljen pažljivim ispitivanjem Srezojevićeve poeiske dikcije, Pavlović je, međutim, propustio da pesniku preciznije odredi mesto u razvitku novije srpske poezije, ne naslućujući da Srezojevičevu „Bezimenu pesmu“:

„Grudi se maše madimaju. Grizu Nam, tamma, čela, pijavice bo?Ya. Svoje duhove osećamo blizu Večitih, mikad metakmutih gora“.

— deli samo jedan korak od „Sumatre“ Miloša Crnjanskog, kojom je počelo čitavo jedno doba našega pesništva: „Probudimo se moću i smešimo, drago, na Mesec sa zapetim, kom.

I milujemo dalekc brda

i ledeme gore, blago, rukom",

Zanemarujući tu struju, koja bi ga svakako dovela do nešto drukčijih predstava o tokovima naše poefske tradicije, i koja bi mu nametnula druge standarde i druga merila u ocenjivanju međuratne lirike, Miodrag Pavlović se, u drugom delu knjige „Osam pesnika“, neprimetno našao na liniji opadanja. Njegov. analitički duh nije posustao; naprotiv, moglo bi se reći da je u ogledu o pesništvu Momčila Nastasijevića Pavlović postigao virtuoznost u tumačenju jednog bez sumnje osobenog i komplikovanog poetskog jezika i izraza, ali su njegovi MKriterijumi tu počeli da se klate a njegovi zaključci da gube uverljivost. Nedovoljno inspirisana, intelektualna i eruditna poezija Anice Savić Rebac za Pavlovića je značajna literarna tvorevina minornog pesnika. Neprevreli pesnički talenat Radomira Prodanovića za njega je „u samom čvornom problemu naše savremene poezije“. Sputan ličnim sklonostima i pijetetom prema DOginulom pesniku, Pavlović slabosti Prodanovićeve poezije olako pripisuje jeziku na kome tobože „nema autohtone mitologije“, „na kome nije bilo originalne filozofije, i koji nije prošao sve faze razvijanja i prekivanja na putu do moderne svesti“ — kao da tim maltene nemuštim jezikom nisu pisali mnogi pesnici pre Prodanovića, među njima čak i neki veliki, kakav je, prema Pavlovićevom tvrđenju, Momčilo Nastasijević, „naš prvi veliki pesnik koji mora da strepi za svoj ugled“.

Poslednjih godina nestrpljiivo i pomodno negovani kult ponešto predimenzioniranih vrlina. Nastasijevićeve poezije dobio je Pavlovićevom intervencijom „prvo ozbiljnije tumačenje. Razvijajući se samostalno, izolovan od društva i društvenih problema, zatvoren u uskome krugu srodnika i prija-

\ ra

Miodrag Pavlović: „OSAM PESNIKA“; · „Prosveta“, Beograd 1964.

telja, Nastasijević je kao samonikao pesnik jake individualnosti odnegovao zaista neponovljivu pesničku frazu i leksičkim i sintaksičkim „elementima uspeo vidno da ufiče na neke savreme= ne pesnike, bpredajući im u ruke iskustvo jedne kod nas gotovo nenadmašne: jezičke avanture. Ne zanimajući se odviše smislovima i značenjima Nastasijevićevog dela, ispređenog od. starovremskih niti, arhaične šare, religiozne mistike, strasti i kajanja, dela koje kao da je izniklo iz tamnoga vilajeta u kome se propinju i bore dobro i zlo, svetlost i mrak, nagoni i čistota, Miodrag Pavlović je svoj sud o Nastasijeviću, kao jedinom velikom pesniku međuratne srpske poezije, doneo isključivo na osnovu formalnih osobina njegovoga pesništva, pažljivo ispitanog i rasvetljenog: metodom i postupkom. a8– leksandrijske kritike. Kao i toliko puta vanije kod kritičara neotradicionalista. za koje je Hari Levin u „Kontekstima kritike“ dobro rekao da svoju privilegiju da greše zadržavaju čak i kad govore ez cathedra, taj metod se u. Pav-= lovićevoj analizi Nastasijevićeve poezije pokazao nepotpunim i nedovoljnim. za celovita Kkritička sagledavanja određenih literarnih pojava. Gubeći iz vida da neko ko, kao Nastasijević, nema istorijsku viziju sveta ne može biti veliki pesnik nego, u najboljem slučaju, veliki majstor pesničkog zanata, nenadmašni artist i vešti eksperimenta– tor u oblasti jezika i melodije, Miodrag Pavlović je otkrio osnovnu slabost aleksandrijske kritike i svoga kritičkog metoda, koji bi tek u kombinaciji s psihološkim, etičkim i istorijskim rasvetljenjima mogao da pronikne do suština umetničkih dela i da jednim obuhvatnijim, elastičnijim postupkom doveđe do rezultata neophodnih za stvaralačku obnovu kritike.

Prenebregavanje nekih etičkih i socijalnih komponenata, koje živo ·učestvuju u obrazovanju integralne stvarnosti umetničkog dela, ne može se shvatiti drukčije nego kao dokaz ozbiljnih nedostataka aleksandrijske kritike. Na opasnoj granici samosvesne isključivosti, ona danas privlači pažnju prvenstveno svojom racionalnom analitičnošću, visokom stručnošću, Uučenošću i snagom intelektualne koncentracije. Zato se, i pored svih rezervi prema njenoj nepotpunosti, o toj kritici i kod nas već sada mora govoriti kao o prisutnoj i vitalnoj tendenciji, koja i svojom pojavom i svojim živim pulziranjem u tkivu savremene literature obogaćuje i unapređuje književni život, stvarajući oko književnosti blagotvomu i prisnu atmosferu uzbuđenog iščekivanja, komešanja i sukobljavanja, dakle ono što unapređuje književni život, proširuje intelektualne sfere i zaparložene duhove isteruje iz letargične ravnodušnosti, dremeža i tupe nihilističke opuštenosti, koja kao

da već zahvata naše književne prilike. Predrag PALAVESTRA

VERBALNA EVOKACIJA VREMENA

JEDNOG

kacija duha jednog vremena, mislim da se on sam nameće: samom njegovom osnovnom osobinom — ritmom, njegovim munjevitim promenama Kkoje su događaji donosili. Ritam je, ujedno, najfunkcionalniji deo u Kaštelalanovom pesništvu. Počevši sa tretmanom socijalne problematike, kao ma primer u pesmi „Nadničarska“:

Daj mi gazda, jamje bijelo

pa ću tebi lozu wpliti

rukama ću selo cijelo

burama ću se probiti

Ako mečćeš, ja ću znati

vuka žvati da te ždere, da te dee, zovi vuče, druge vuke,

ruke, muke za hajduke.

u kojoj pokret prati pravac i misli. preko „Tifusara“: . Smrt do smrti. Smrt do smrti. Smrt su stope moje.

Svaka ide

svome grobu.

emocija

Svaka ide svome grobu.

ko izvori svome moru.

Svaka ide svome grobu.

u kojima je ritam integralni deo celog značenja i namene pesme, do, stinova ljubavi i odanosti domovini „Pjesme o mojoj zemlji“)

Rasti sretna pbođ suncem, Yasti

u jaslama dječijim.

'Rasti i cuvijetaj, zemljo, radnih

| ljudi.

I neka mir

mad, toojim, poljima vlada,

mir tvojim lađama na, učini,

i tome damu što se veđar budi.

Rasti sretna da svi narodi vide

30, strama svih, sa juga i sjevera

kako se Yađa i kako se voli,

kako se brami zemlja proletera. u kojima je, iako vraća iz prošlosti jedno shvatanje da ritam treba da podstakne kucanje srca, pokrete ruku i aogu, takođe funkcionalan, u skladu sa mamenom pesme. U promenama ritma i, unekoliko, emocija treba tražiti tragove transformacija „Kaštelanovog pesništva. Za ostalo kao da nije bilo ni daha ni vremena: Y-a9

Pored toga “Sto je posednik blagoslovene blagoglagoljivosti, ovaj pesnik je, takođe, zdrava priroda, jedan aktivistički duh koji nema vremena da se upušta u intelektualne spekulacije. Iako je njegovo pesništvo vezano za vreme koje je imalo i apokaliptičke dimenzije — on .je uvek ostajao na zemlji, pogleda uprtog napred. Ako mu se i dogodi da postavi meko skeptičnije pitanje o životu, neki nopšteni problem: i

Sve što se rađa grob w sebi mosi i svoju zoru i prolaznosti prah,

a mjesec kad se nad selom. masmije više me. mije, kao prije, strah.

Skit će život u Yađamju mobom, razgolitit će me sve do wgole kosti. Otkuda ti na ovorancu plamenom, druže moje mladosti?

· postavi ga samo delimično, tako da se

zračak nađe i vedrine vidi, i izdrži samo dve strofe, a treća je već refren. Dnevna aktuelnost, svakodnevni problemi akcije, konkretna i, reklo bi se,

principijelna pitanja ga zovu. Nije' ni čudo, otud, što se mnoge njegove pesme, pod uslovom da se nađe odgova=rajuća kompozicija, lepo mogu pevati i služiti kao ratni poklič i kao podsticaj u obnovi. Kad to znamo lasno ćemo se odreći artistićkih i uskoestetičkih kriterijuma i stihove .

ne traži, majko, groba moga

slobodna zemlja

živi je lik

života, sina, tvoga kao i parole „naprijed drugovi!", „propeleri slobode raskrilit će Balkan“, „u zoru slobode”, shvatiti i primenjivati kako treba, dolikuje i pogoduje

—, poletno, nadahnuto i — nedvosmisleno! Za nas, koji nismo imali priliku

da budemo učesnici događaja u tom vremenu, ono se sve više sažima u nekoliko osnovnih komponenata, sa vrednošću simbola, sa karakterom epopeje. „Kaštelan „mas, „međutim, potpuno neometan shvatanjem da je vrednost pesničke umetnosti u koncentraciji pojava, doživljaja i pesničkih sređstava, vraća činjenici, više ljudskoj no artističkoj, da je tu epopeju u stvari sačinjavao ogroman niz Ppopeja koje su se svakodnevno događale, Vraća nas jeđnom vremenu. njegovoj atmosferi i duhu pre š&vega, uveravajući nas da njegove pesme, po svom karakteru, mnogo više pripadaju istoriji senzibiliteta proteklih četvrt veka, no što pripađaju istoriji poezije. Vraća nas ranoj mladosti i mlađaTačkim shvatanilma poezije, njene vrednosti i namene. Samim tim. i svesti da je na ovaj izbor iedini' primenjivi MWyiterijum — istoriiski. o

Bogdan A. POPOVIĆ