Књижевне новине

NUOVA ANTOLOGIA

| SUDBINA KNJIŽEVNOG LIKA

O PROBLEMU ljudskog lika u modđemoj i klasičnoj Mnjiževnosti piše Frančesko Grizi na zanimljiv, lako možda već poznat način: jasno je đa naturalistički metod nije više savremen i đa se mođerni romanopisac odriče prošlosti da bi pokušmo jednom movm orijentacijom, drukčijom funkcionalnošću, „pogodnijom tehničkom strukturom i odgovornijom, u izvesnom smislu, moralnom đijalektikom, đa stvori „novi“ roman. Ovi pokušaji su u većini slučajeva prvenstveno zaokupljeni proftagonistom radnje, ličnošću.

U romanu prošlosti — prema šemi Pola Buržea — ličnost je znala da je mnadgleđaju i nije se bunila: sledila je radnju, trudila se đa buđe ođleđalo realnosti, prilagođavala se

| arhitekturi đela, Svesna muđrosti Istorije imala je poverenja u lekciju koju je trebalo da recituje, verovala je đa me može biti drukčije nego onako kako je u eksperimentu iz Zolinog, Verginog ili Čehovljevog laboratorija.

Odjeđnom — ne znamo tačmo kada — Kknjiževnom liku je dosadilo da Đuđe činovnik i laboratorijska epruveta, i izjavio je da više ne želi autora. Sišao je sa stranica. romana. proglasio se slobođnim i bacio u avanturu. Mitovi koji su juče predstavljali samu suštinu „postoianja

više se ne prepoznaju, a na njihovo'

mesto dolaze mahnite mržnje, slučajne mogućnosti, intelektualne deformacije, aveti koje lutaju u noći, nekontrolisane vrtoglavice i mučne napetosti Juče je lik imao jeđnu hermetički zatvorenu suđbinu, znao je kuđa je krenuo i kuda treba da stigne, đanas je otvoren svim kombinacijama. U drugom delu svoga eseja Grizi no isto tako zamimljiv način govori o dve mogućnosti oživljavanja hmnij ževnog lika u Wlasičnoji romansijerslcoj tradiciji: statičnoji i dinamičnoj. Prva je mogućnost „portreta“ u kome se ličnost predstavlja ođ samog početka jasno i određeno i razvija se tako đa sva zbivanja kojima biva izložena vrše samo funkciju potvrđivanja i sravnjivanja. Ovu statičku soluciju prihvatila je naročito takozvana romantičarska estetika, na pri mer Alesandro Manconi. koji stvara ličnosti blokirane 1 definisane, obajane 1 nepokretne, neuslovljene situacijama. Druga mogućnost, je ona dinamičke ličnosti koja nastaje u toku radnje t koja izvlači iz Wkoorđinata zbivanja razloge i određnice svoga nasta janja. O okviru ovih dvaju načina predstavljanja ličnosti vređaju se značajne posledice stilističke. lingvištičke. scenske. psihološke l teh ničke prirođe Statička ličnost okuD lja oko sebe događaje u okviru iedne egocentričke funkciie konvergem cije objektivne realnosti sa ličnom stiđbinom Dinamička ličnost zahteva činjemice scenu 1 situacije posređ stvom kojih jeđino postaje živa To je takozvani psiholški roman, roman Zveza. Piranđela.

nat ili mir. čar ljubavi ili borba klasa biće samo jeđan pretekst 1 jeđ na prilika za pokazivanje kad je reč o statičnoj ličnosti. đok će predstavTjati organske nužnosti, osnovne uslo ve i neizbežne zahieve kađ pisac stoji pred dinamičkom ličnošću La· ko se može pokamati | razlika u instrumentaciji romana, različiti stavovi u pogleđu jezika. opisa dokumentacije, „slika metafora, sve đo

pođele romana na poglavlja (T. K.

Wspdltzesnošć

ZOFJA NALHOVSKA TI SAVREMENI ROMAN

POSLBDNAIT ovogođišnjii broj poljskog dvonedelinog „književmog lista „Wspol'czenošć“ donosi zanimljiv pri log Hane Kirhner o stvaralaštvu poznate poljske književnice ŽZofje Nalkovske Hana Mirhner kaže da je prošlo već deset godina od smrti Nal kovske 1 đa se sađa bez sumnje moše doneti pravi suđ o njenom stva' ralaštvu. Ona bez daljeg „pripada „velikoj trojci“ majpoznatijh noljskih savremenih prozaičara: Nalkovska, DombProvska, Ivaškjevič,

· Natlkovska ma primer figurira isWključivo kao autor „Granice“, „Me„đaljona“.! možda još „Čvorova života“, jedinih dela koja su joj u vreme socrealizma spasla stvaralaštvo, Savremena poliska proza, kaže MH. KRirhmer. me voli da se poziva na zemljake već rađije ma inostrane pisce To le wslovio | socrealizam, koji je wmanjio šansu takozvanom „otvorenom realizmu“. „Granica”, Gpus magnum MWNalkovske, je kulmimacija izvesnog umetničkog | mimaonog procesa. hojl je počeo vrlo rano i odđređio mprobTlematiku |I trmžemja Bitavog njenog slvaralašiva, Misao»

8

· konstruktivnu ulogu.

ni profil svog pisanja Nalkovska nosi još iz vremena Mlade Poljske. Jer je njena karakteristična filozofska

dispozicija i sastavni đeo programa:

takozvanog mođernizma ili Mlađe Poljske, čiji je najveći imspirator Pšibiševski. Taj pokret u Poljskoj isto kao 1 pokreti toga vremena u Evropi prezentira želju đa se doSsegne do „dubina“, đo onog što je večno, nepromenljivo, iskreno. PoŠto je Nalkovska debitovala 1906. naravno da će to biti i domen problematike i filozofije njenog stvaralaštva. Od patrona mlađosti razlikuje se intelektualizmom. Ona se pojav-.

· ljuše ne samo u realijama već i u

svesti svojih junaka, koji su veći nem žene.' To je izraz autođiskusije

·koju Nalkovska vođi skoro kroz čČi-

tavo svoje stvaralaštvo. Tu smo već u periodu proze dvadesetog veka, či ja je tematika filozofsko obuhvatanje problematike mehanizma 1 dinamike čoveka, Dalje knjige Nalikov ske, opisivaće čoveka u traženju, koji neprestano gubi sebe, rastrgntutog između svoga shvatanja o sebi i sistema društvens» uloge, koja mu je određena 1 koja za sobom povlači vređnovanje od strane društva. Fiustovski početak „Granice“, rekon strukciju izgubljenog života, Nalkovska je filozofski prokomentarisala. Tsto tako je to velika diskusija o borbi jedinke sa teškoćama postojanja, sa zlom sveta, sa irpljenjem i smrću. U gođinama mladošti Kkwnjiževna teologija Nalkovske je bila lepo, estetizam. Kasnije je prestala da pali kanđilo tim bogovima ili bolje. počeli su đa se javljaju u dGrugom obliku. Lepota se preselila u dubinu njenog đela, u savršenu har moniju mjegove konstrukcije, preciznost reči. Analizirati njeno đelo je vrlo teško, jer je kompozicija vrlo stroga i mnajsitnijl elemenat iMra Njeni romani s't filozofski oni govore o slabosti čoveka, o ljubavi, o patnjama u mlađosti. o šluzijama koje čovek ima u ođbrani ođ razočaranja, memira. odgovornosti Sve je to gorak epltaf za inteligenciju koja je ušla u literaturu početkom veka. „Mođernost” u savremenoj prozi ne počinje i ne svršava se samo sa nekoliko priznatih imena, već su funkciju movatora vršili isto tako i takvi pisci kao što je Zofja Nalkovska. Ona je razbila spiritualističku koncepciju modđernističke ličnosti, koja je sađržavala mračne sile podsvesti i neuhvatljive odđjeke Apsoluta. Njen intelektualizam osuđuje, mada istovremeno služi toj koncepciji peetike. (B. RJ)

3BEBAA

IDEJNA POZICIJA I OMETNTIČKI STILOVI

TAKO BI SE prema maslovu. očekivalo da je ogleđ „O raznovrsnosti umetničkih stilova“. koji donosi novembarski broj časopisa. posvećen teoretskoj problematici, on je. u stvari pokušaj, na sWvoj načim inte. resantan, da se stanje savremene sovjetske literature 1 njenog daljeg razvoja sagleda iz jednog. barem u odnosu na oficijelmu limiju, YiOVOg kritičkog aspekta.

Formulišući umetnički stil eno „meraskiđivo jeđinstvo objektivnmog i subjektivnog, jeđinstvo predmeta odražavanja ! njegovog umetničkog tumačenja* ob istupa protivu Wwiavova nekolikih kritičara i estetičara pa za O. Larmina. povođom mjegove knjige „Stvaralački metođe“. tvrđi đa „samo zapliće našu 1 bez toga zapletenu i siromašnu estetičku terminologiju“. Za razliku ed svoiih oponenata on mepoduđarnost između so cijalističkog realizma i „mođernizma“ vidi wu gnoseološkim razlikama: 8s0cijalistički realizam ima za osnova marksističko lenjinističku ideologiju đok se „sve, najrazličitije forme modernizma (...) ovako {Ul onako. oslaniaju na filosofiju objektivmog idealizam” Ali priznaje om, „nepravedno je optuživati modđernizam zema

antihumanističku orljentaciju w svakoj priMei (Q..) Nasuprot realističkom humanizmu borbe, veli, njih (tj. mođerniste) interesuje humantzam žalosti. Oni oplakuju nerazumno ustrojstvo sveta i čoveka kao žrtvu te mnerazummosti. Oni se nponekađ uzdđižu do apstraktnih prokletstava na račun sudbine a ipak izvor svih nevolja i nesreća čovekovih vide u nesavršenstvu čovečje prirođe“. S druge strane, „realizam XX veka sve češće uzima grotesku, snmtiričko zaoštravanje, fantastiku, romantičar– sko preuveličavanje“. U svim takvim slučajevima „životne forme“ se mne-> minovno transformišu, Ta su stilska

sredstva, lako po svojoj prirodi nisu ~

svojstvena realističkom pravcu, „Unutar realističke metođe"” „ako mnjlhova upotreba projstiče iz umetnt'kove želje da dublje sagleđa Utzajamni odmos objekta i subjekta Istorije i čoveka, poretka 1 narođa”. 'ostalom, „čak i poređ nepreklđnog estetičkog inovisania“ Arh. Eljašević po svoj brilići među prvima a možda i prvi u Sovjetskom Savezu, može „sa sigurnošću reći da socijalistički realizam nije bezgraničan" da on „ima svoje umetničke granice”. AJI jeđna Iđejna pozicija ne može po njegovom «mišljenju, da umificira stilsku raznovrsnost, .đa ograniči umetničku slobodu jer „umetničko delo nije logičko. nego umetničko posmatranje stvarnosti it sistemu umetničkih likova“, (S. B)

MJERU

SARTOVO „ME“

Sećanje ma ranije razgovore vođene s nevoljnim „noslocem. magrađe“ dalo je povođa Jozefu MBrajtbahu đa u đecembarskom broju ovog nemačkog časopisa zauzme lični stav pum temperamenta prema Sartrovom odbijanju da primi Nobelovu nagradu,

Sartrovo „ne“ je +— veli Brajtbah — u Štam?pi 1 u literarnim krugovima izazvalo izjave čuđenmja, Bmeva 1 sačžaljenja. Do koje mere su ova izjašnjavanja bila iskrema? Tskreno su ožalošćeni 'bill mnogobrojni prijatelji 1 šBtičenići za koje je Sartrov nov• čanik uwvek bio otvorem, jer bi na njih izvesno otišlo mnogo sa Švedskoga čeka. Klod Galimar je jednoni odao da Sartr svoje zamašne Rhonorare ostavlja da leže kođ izđavača 1 đa veći njihov deo ispoklanja. A kad poreske wlasti 1 poslednji sanmtim # wjegovog računa skimu, onda om one, kojima hoće đa pomogne, šalje kod izdavača s, ceduljicom ma Kojoj e newđe „u nekoj 'afanici napisao fmnos Moji treba isplatiti donmosiocu,

Sartr se u svojoj nautobiografiji želi ma loše izgteđe Wkojli su pali tu đeomjegovom staležu, govoreći: „Sađ DOzmajem mašu mesvest". Ali tu — po Brajtbahu — kao da je izgubio iz viđa da je nesvest samo mjegova i još nekolicine drugih intelektualaca. Jer na čelu Francuske su mjegovi stalečki drugovi. oni seđe ma svim mestima sa kojih se vlada. Tu Brajtbah spominje Pompiđua 1 Pejrefite, koji su izašli iz liste škole iz koje 1 Sartr. Gotovo svi De Golovi min!stri su intelektualci. a da se 1 ne govori o mnogobrojnim diplomatima.

„Ako hođe ds dela, pisac ireba da se služi samo svojim pravim sređstvima. dakle pisanom reči. Počast koja mu je dođeljena stavlja čitaoce pođ pritissk. koji ja smatram nmepo-• šeljnim Nije sveleđno đa l se ja potpisufem samo Žan-Pol Sartr i svome imenu dđođajem: mosilac Nobelove nagrađe“ Citirajući ovu irjavu, Weoju je. oritismut od movinara, Sartr dao đa bi umanjio negativno dejstvo odbijanja. Brajtbah kaže da ona Zbog manjka logičnost ne može đa zavara. jer je nepoćredno pre toga lzjavio da DI 1960 godine wa» erađu sa zahvalnošću prihvatio, 8 zatim Ww nastavku čudmom logikom đao citlranu izjavu.

Brajtbah veli kako Sartr želi da buđe čitan jeđino zbog imena, a hikako po preporuci Kao da je to još uopšte mogućno. jer, nasuprot izrečemoga „ne” on ipsk pripada krugu mdropomazanih u literaturi. A zar OB zaboravlja .đa je gospodi u Stokholmu: savetovao da odlikuju MNerudu, Avagona | Šolohova. On bi saslužili nagrađu — koju jie on upravo potcenio. Zar to nije bolno za mjih?

Sartrova je tragika u tome <= bo Brajtbahu — Šte je om. koji u socljatnom 1 političkom pogledu teži za jednom mrazbleđenom „revolucionar» nom sgslikom eveta, u eWvojim najbojim delima. u literarnima, đao svetu viče mego wu {deološkim traktatima. A zašto su mu zapravo dali nagradu? Zato Što cene mjegovo delo isto tOliko koliko i milione njegovih čita» laca—=> završava Brajtbab. (A. P.)

PIŠU: TVRTRO. WULENOVIĆ, BT-

SERKA RAJČIĆ STANOJVO BOG-

DANOVIĆ K ALEKSANDAR POPO; viIĆ ;

Ir O ANN a ar aa ie ia i ir alu re TON Piza

Hari LEVIN

| ___ (Nastavak iz prošlog broja) mi. FORMALNI 7

ONTRAST je što se fiče Engleske iznenađujući a iom pogledu. U Engleskoj je, takođe, u toku seđamnaestog veka, vamišljena nacionalna akađemija „nauka; međutim, pomno nrazrađeni plan sastavljen od istoriografa, Edđmwnđa Boltona, zavisio je od nepostojanog zaštitništva Stuarta: njim se dđanas može prikladno 'poslužiti u biblioteci DruŠštva ma starine. Iako je iđeja oživljavala s vremena ma vreme, čak ju je i dr Johnson odbacio: „Sađašnje ponašanje naše nacije ne bi cenilo autoritet“, objašnjavao je on. Sve one inđiviđualističke i eksperimentalne sklonosti engleskog uma &đvnašle su ispunjenje u jednoj Kkarakterističnoj instituciji, pretežno naučnom Kraljevskom društva: a neoklasicivam, kako ga mi obazrivo imenujemo, nije nikađa bio ništa više ođ recesivne Kkarakteristike u ensleskoj književnosti. Posleđica, kao što je to Matthew Arnolđ poentirao m svom esejue o „Književnom „wtiicaju akađemila“, „može biti „nota provincćilalizma“, „cenirifagalna —–| da ne kažemo ekscentrična, — temđencija, suproina visoko ecenfraTiziranoj kulturi Francuske. Klasicizam, kakvim ga je Francuska predstavljala, može se pokazati manje prođuktom Grčke i Rima nego bĐurbonske ofmenosti i kartezijanskop racionalizma. Pa ipak, asimilacija je bila tako potpuna da i krajnji mođermisti, kao Anđrć Giđe i Jean Cocteau, ne samo đa su podržali manir otmenosti i jasnosti, već su se veoma često vraćali klasičkoj temi. Klasička owmetnost je, kao što je to Pawul Valčry autoritativno tvrđio, „nerazlačiva od poima propisa. pravila i mođela“. Kritički i zakonođavni procesi kritike dobijaju poinoru iz opraničenow broša prihvaćenih remek-đela., Temeli za klasicizam bio je pripremliem onđa kađa je Avisfofe} prowčio postojeće ftrageđije i epove s istim ana\ifičkim ispitivanjem Koje je primeniivao na dela o drnštvu i prirođi. Ono što je za njema bio deskriptivni metod postalo je za gemeracijfe koje sw sleđile preskriptivna đogrma. Da je „Poetika“ kamonisama Ww vreme Kkpđa je aristotelovska, filosofija gubiln urleđ pređefavljala bi jeđnu ođ ironija u povesti iđeja. Bez sumnje, neoaristotelovci rađifi su fo iz ičnmog račmna. Castelvetrova, doktrina o dđramskim jeđinsfvima nije mogla, biti čvrsfo zasnovana v8% nfičkom mapisu. ali je bila prihvašliivo pri!?mođema feafru koji se upravo tada močeo sležiti pređnjim đelom povornice i kulisama s Gđatfom perspekfivom. Perifevo delo „MDnfne“ wmjie bile ono Šfo sm se njegovi pokroevišeli nađP!i đa će nređstavljati, vernu reprođukciiu erčke trageđije: ono je bilo mešto novo. italilsmska opera. Govoreći općenito, msmrkos mweleđa exemplarıinm Grneca, lažhnski wzori bili sea čostenniji i lakši va wereleđanie. Tisprkos praznoj nnklonmosti ođofni Febiftm, KSefoklm i WMerjniđn. Bio ie fo neofeđivo dobra Semeke kole je imvršilo odđlučujući uticaj ma elizabetinsku dramu.

OGER ASCHMAM je w formalizma išao

đotle đa, ie uskratio naziv frageđije jed-

nom altađemskom komadu jer je u njemu bio wnofrebienm šrohešski osmostopac w protazi, wmesto u epitazi. I kađa ne moma poštojaši nikakva Odstupanja od'ovak\vih pravila, miti pokešaji Ga se ostvari omo što se još nije ostvarilo, kritičko pravilo je to koje regulira umetnički nrimer. Tako je altıdemičar Geormez đe Scn“ćry, obiavlinjući svoju pesmu „Aleric. ou Rome vaincu“, pokušao đa pređohitri kritiknm košom jJe on sam maneo zlo Corneileu uvofnim priznanžjem da niemovi postupci odđgovnraju feorišama, Avristofela, Tioraciša., Mrmorobivwa. Sealicera, Tassoa, Castel, veftroa, Piccelominita, Vidae, Wossimsa. Pavzija, Wiccohonija, RoborteTlna, Pao!n Benjja, Pere Mambruna i „nekoTlicini draeih“, Ime jeđnog pravom mnesmiks, Tnssoa. delmie nemmesna ma ovom snickm Krifičara, komentatora, wre> vođilaca, wlroliko ne wzmemo w obzir đa Scađery niije alnđirao na „Germsalemme liberata“, već na To«soovoe apolorefikau epske poezije.

· Nije čuđo đw je Prenorođ u ođmosu na nesnič-

ko, = meholiro merešenih immpefatm, potbranijvao miz newsnebay, a svojoj uoravo nniambiciosmijoj Kkaterorij, enskom iftfanje MTinracea WaipoTea, poseđuje izvesnu poenfim: „Zašto je svako izneverio u ovome jizmmev izumifelia, Homer?“ No mw pšegovom zaklinčkwm ima, abedlivosti isša fatn kao i ispravnosti: Tfiamerove nesme pređisfavlinle su Rkreaciilm jedmog orimitivnifleg sveta: oblik „nije prilavođen jednom pobeličanom i uglnđenom sfanju stvari“.

Mi se možemo složiti do te mere da sVOfime dm. rnavižiti žanrovi uspevpim pod rvazličitim okolnostima Takvi neplođni yvavršeci, kan preoirka Pomen starih MWlasika, i mođernista, nnstuonjim onđa Rkađa se wmehimosti razmatrajn izvan istevijskog konmfeksfa. Jedna re= lativistička solmeija wu ovoj polemici bila je đovitiHvo nrefeiđema Seinf-Pivremonmdom. data s povolinog položaja ieđmog franewskog MWritičara koji je živeo u Emmleskni Teđan ođ majranijih američkih Wvritičara. "Timefhy Đwight, išao je wjemw svoisivenn još dalje: „Aristofelove iđeje o kritici wyefe sm iz nekoliko predstava: i đa ie Aristotel živeo nw sadašnjem vtemenu, 8 istom meyavismošća uma, on bi već zasigurno mnome od nijiih popravio“. Svalrniko, način življenja koji se tađa owsavršavao u Montlecellow bio je isto fako klasičti kao bilo Šta n

„Evropi. No ostalo je na engleskom piseu.dva-

đesefog veka da sastavi ma temelin: pisaen iz đeveftnaesiog. „Proečavanja Wlasičke američke MKkoijževnosti” Jer iako wa političke revoleecije bile praćene izvesnim plowfnrhilanmskim vaseva= tom. Wmii?evni smer bio je pofteowno nWlasički, KWeats je imao pravo izdvajajuaći „jednog MBiolTeama" Too menirneičava nnmr eweeWenee i sfora krvnog meprijatelia romantičara. Blake je bio rneodleefieniji m swe menmsvnaiamju. „Crni * vim ski Wipsiel jeste lažni prorok“. pisao je Tiaike, đođejfaći wramanfičku norueu Wovitomoj ovleđi;

„Kažem jeste a ne jesu kao najizraznije i

najtačnije, fakođe“.

eOĐOTIM. «lapular fe mepođesnan: rnsi Br-

heološke macke poklanao se s opnđanjem

Rlasičke wmefmosti: nn celovitost Grčke i filma wiie se više moglo nleđati koo nn šeđini fednoliki koniinuum. Winchelmann je dao svo-

PREVEDENI

KONTEKSTI

ju premisu da je sav dobar ukus nastao m Grčkoj a doživeo svoje izopačenje krećući se ka zapadu. Ponovo olkrivena Helađa, oslobođena latinskih spona, postala je tako tretirana, ciljem nemačkog romanticizma tako da je jedan nesaosećajan učenjak označio ovu vezu kao „Tiraniju Grčke nad Nemačkom“, Rehiller, koji je oplakivao helenski Gotterđimmerung wu jeđnoj nostalgičnoj elegiji, izneo je svoju isključivu podelu između naivne i sentimentalne poezije u cilju đa opravđa svoj vlastiti subjektivni pristup. Tako je bar tvrdio objektivniji Goethe. Schillerova, interpretacija Grka bila je suviše naivna za Nietizschea, koji se obučavao u duhu helenizma, premda su se njegova istraživanja pokazala prihvatljivijim Wagneru nego Wilamowitz-Moe!lenđorfu, Razlikovanjem dionizijskog od apolonskog gleđišta, ofprilike kao što je Lessing razlikovao femporalne ođ prostormih umetnosti, Nietzsche je navođio da je grčka kultura posedovala, svoje proto-romanftičke dubine zajedno s njenim konvencionalnijim aspektima. Ova distinkcija bila je poremećena Oswaldom Spenglerom koji dionizijsko wvamenjuje faustovskim, suprotstavlja dđinamični modđernizam stafičkoj drevnosti i dolazi đo jeđne plitke jednakosti: buđući đa mođernisti teže đa buđu romantički, stari narođi bili su klasički.

IV. ARBHITIPSKI )

Može li klasičko biti posebna fekovina bile kog ođređenog periođa ili zemlje kao čeline? Mišljenja kojia smo zastupali đovolino su raznolika i kontrađiktoma đa opravđavajnm naše sumnje. Zar ono nije pre jedno refroaktivno određenje, jedna vrsta žiga ufisnutog vređnostima, kojima pomaže đa se razviju? Kao takvo, ono je omogućile pedagošku baru za prevlast jeđne Kulture mađ drugom i nađ nizom drugih, započelo plodna obnavljanja i bilo okamenjeno wu zatvorenim sistemima neo> klasicizma i prouzrokovalo romanticizam kao suprotnost. Goetheova dvosmislena formulacija mogla bi se iskoristiti protiv romantičkog, kog on na Kkraju inđentifikuje s bolešću; pa ipak, inđentfifikujući zdravlje s klasičkim, on je išao za tim đa ponovo utvrđi njegovu normativnu funkciju. Pokazalo se da su kasniji pisci bili gaokupljeni, ponekađ i doe nezđrave mere, abnormalnim fazama iskustva. Patologija je našsnažniji izvor wnutarnjeg zapažanja, tvrđio je Thomas Mann, iako ga je njegov vlastiti razvoini interes odđvođio od, izuzetnog istorijskog primera natrag ka povratno tipičnom „mitu. Na tai način prepirka staro-novo bila je ponovo obnovliena; i rasprava se nastavljala tako đa je Swift personi>ficirao pčelu, wu svojoj paraboli o pčeli, kao klasičkog stvaraoca ljupkosti i svetlosti, a pauka kao onog čija je opora i iracionalna umetnost isthkanm iz njepove wlastite utrobe. (Levin upotrebljava reč „sweelness“ alndirajući verovafno na međ Koji one proizvode),

EGISLATORI pesništva uvek su wzimali L verovatnost kao svoi temelini kriteriumi

i bili veoma brzi da sfave vam zakon# manifestacije začuđemosti ili siranosti i označe ih kao memnrirođnosti. Ozbilini kritičari takođe su shvatili da se izvesni umetnički efekti. možđa i oni nažurbnđljiiviji, ne mogu postići pukom preskripciiom ili sračunatošću. Ovo pnredočivanje poseđnje svoje neodđređivo ovan!oćenije w pobmmn mwrwišenomw: fo je — mne sais — auoi, toi „čari izvan đosega umetmosfi“, koja nađopuniuje svu-swviše-ođređivu poziciju lepog u neoklasičkoi estetiei. Ali formulisati wvvišenosth znamči formzaMiirati je: u vreme kađa je došla đo romamtičara, niie se gotovo razlikovala ođ lepog: njeno pritašnje wnnčenie misteriie morala se vameniti potskim adiekftivom. grofeskamn., Tđeaml o savršenoj lenoti. le bhbeau iđeal. izostavio je mnogo loga: klasičko ie bio, po đefinicijhi. iskl1iočivo; wu samoi svoioi WuTrpnmosti ono jie ignmnrisalo menoznato. Takvo jie hilo rasnđivanie Mrnesta Rennna, uppćeno božici rammna. u minmesnovoj visekoparnojž molitvi ma AMkropolim. "Tai ekssveštenik nosno je, kroz svoje stmđiie o is}očnjačkom, svestan postotamim, menogrmnfižhih botova od omih koji su bili miliečeni u atinsku filosnfiju. Nievov večmo rađomali wm. nriyna= vao je on sam. đospđivao bi se frainom Derfekciiom: i, u rrainiem apnosipstvu, on ie više volen nenmnr mefnhnžennm vmrnnja: „O abime, tu es le điem unique“.

NehoTito godina ranije, upravo jeđan vek, jedan drugi hođočasnik — mwofpuno swmrošam Renanu Koliko je to moguće u svakom drugom pepvledm — izneo ie svoi priziv na istom oltaru. Herman Melville niie imao veoma mnogo formalnog obraznvanja Što se tiče klasičkih jezika: nafbolje gođine svoie mlađosfi oroveo je tumarajvći po morima, živeći među MKanibalima. O toku sleđećib Gđeset rođina, u đeset krniea imamjnafivne proze, Melville je prvo opčinio čitaoce svojim pusfolovinama, a onda doveo u zabonu svojim razmišljanjima. Konačno, njegova putovnmia dovela su ga do Grčke i svoi otnor on je ispoliio okrećući se poeziji. Pod naslovom „Grčka arhitektura“ na= pisao je ove napisne stihove:

Ne veličina, niti štedđnost, Već Oblik — Mesto:

Ne novotarska namernost Već poštovanje Prauzoru.

Ovo klanjanje božici nije manje impresivno jer je prineseno ođ nekoga ko je istražio DO“ nor, nekoga ko je posmatrao giganfskog Encelađusa kako se bori ispod Mount Greylockay upravo kao šio se univernliie bore pod stalno rastućim feretom pošjeđinosti. Da nema 0” vakvih opažanja, nagomilavajnća složenost egvistenciže enčinila bi wa hezobličnim Oblik ic posmzsfran w ovom odnosu ne kao niz ftehnikalija, · već kao ođređena simplifikacija: pri-

KNJIŽEVNE NOVINE