Књижевне новине
v "Naj A Y v Nj: '
as E => Fr Mi BTO i
#BNSBIIŠi
M <> A.
Božidar TIMOTIJEVIĆ
“|
CHUĆČO LNHtVoO
—
NA ono 9isokom brdu crmo drvo se klafi, sa mjega btica bušta poleće w nestalo obzorje, aa njegove grane ponekad naša duša svrati
i w molitvama ćuti, tu odakle zlo je sa vetrovima sišlo međ ljude da ih, prati.
Ukraj deveta mala dečija glava spava,
umesto vazduha diše owetove dalekog leta; dok nevreme traje s kosicom gušter se poigrava, i mdluje mu kaphe i. spava sred wueta,
a ono i dalje ćuti, osmeh mu — toda plava.
Na onem visokom brdu como dvo se klati,
m korenu mu, lagano vreme truli i svetiljke gasi, na njegove grane ponekad naša duša svrati
rad molitava belih što samoća ih oglasi,
da potom Kraj dečje glave padmu što se nežno zlaki,
VRO SU MDKC. SANJALA SŠVUT
U NASIM kućama kao 4 jaszbinama:
lovi smo mrak i zatvoyih brate
i kao prijatelji sedimo sada ža večerom, za crmim, stolom, ćaskamo o davnini, o dyžavama i o sudbini; d
· kiše heba, jesem stiže, zima vreba,
svet se maopako smeje, umorile se stave prowgije,
Tamo u uglu naša su deca legla,
pa Žmire kao izbledela sunca, u san će da potom, S a onda: voziće ih čarobne kočije Šš preko žita, preko nebeske poljonme ka nekoj reci, | možda ka Crnom DYvimu, a možda i ka Dowu.
t M. sred bajke čovek iz posne Arabije pokušaće lepoticu da ubije
kratkom sabljicem od zlata i biljuva.
4 kada posao svoj odvažno završi
do planinskog izvora će stići srca mirna, opraće ruke, umiće lice, a zatim bistru, vođu, biti dok je svw ne popije,
U našim kućama kao w jazbinamao,
SMIT LJUBAVNIKA.
| 1. Čovek ma belom konju TON [|
U NOĆI mladog meseca, ukvaž pbrožoYa, 1. gorela je sveća uz tammo srce detinje. j Uplašene oči kristalne ljubavi videle su
u žimom polju belog konja što je. hitao. . |:
uloži smo mrak i zatvorili vrata, Na e O :: i i kao prijatelji sedimo sada za večerom, za crnim, stolom, Dok 5% vlati fušioe 208 OTO: OG. ; ćaskoto o davnihi, o carevima i o sudbihi, ona nije imaa. reči da da zove, da, ala, ||
TAJNA VI Č: RA UBDV'(BM
Te AMO je grad kao buket koji vene,
' ispušta ispayenja i posledmju žq?,
žvezde gore i do nas doleće njihova čađ, padu na postelju, na stolnjak i po ramenu.
Naša lica bo sobama su bledela zaglodana u slike koje će doći s večeri; Kkrunilo sa srce i ptice preletale grad u jatima, u ćutnji i \ bolesti, .
Bez vazduha, i bez ljubavi. Dolazi noć sa vdom, w očima i lažnom pozlatom.
Tvoja ruka se otvarala i u njoj videh malo svetlosti kao malu avet.
Večerali smo ćuteći, pili vino,
još uvek u daljini padao je gar,
onda smo se digli od stola, pospani,
bez lakunoć, bez dobrojutro, bez dobarđan.
Legli smo u hladnu postelju a mesec
· mije ižgrevao još, Na istoku moždc je svitalo
ali u našoj sobi još uvek bube večernje : sletale su na vazu, wa plahtu i u mašu lobanju.
samo otvorema usta i dah čudesam i blag rasprhnuo se s prozora i pqo dole u TOSu.
4 on je odlazio po mesečevom, zraku, ka obrisu samo ptice noćne ma ramena mu sletaše; —
neka muzika zemlje, neki tamni glasovi
javiše se u tremu kad kroz vrata neba nestade.
2. Sada putuje tamo.
S ADA putuje tamo qde su žvezde čiste, -- jezdi š miriše, ćuti mu, srce Dlavo,
dol ama da je soba tamna i da diše
bela ljubljena Koža na kojoj beše mu glava?
Usamljeni čovek sred, weba, više wije brižam,
we boli ga čelo što s praga samo dim, se vidi,
a oude gde ostaše wjegove usne gasne sumce bivše 3. praznom zagrljaju, u suvom, cvetu u UG2Zi.
Ješ wvek om, pufuje tomo gde su avezda čiste, poslednje reči što mai ma Tame paše već se zlate. Na zemlju dolaži zora, dok po wjemom, telu,
niče mlada šuma i zelenilo Yaste.
Sanjaće lepa deca svoje zelene veči, utiske zmaja od hartije
sanjaće bajku što je isnala is golubova kljuna,
ili ispod oblakovog krila,
Taj truli miy kao podmnebni sbavač 4 travi, Bez misli i bez kostuYa. Samo tišinom ogrnuto telo
Š i duša što se poput magle rastura,
PERBĆZA PHCINMI.BŽ E: WNNIHH NOWIMNI ZN
SBIIĐST. ĐBŠRĆ
Risto TRIFKOVIĆ
AJ PIŠIJIVI slučaj, naglo prekinuto putovanie, batilo ga je u· tu rupu, zabit bogu za leđima, Nešto kao ern ugljarski gradić, puslare, ilovača. Bronzana i glatka, teče uokrug, ki= lometima. MHrovinjare, Ljudi sumorni, zakopčani, Meprekidno lebdi voni ma= snih, sumporovitih isparenja, Dugo ga je tištio taj utisak tvrde, starostavne ojađenosti, napuz stenosti. Duboko u noć, zlobno i kivno, lajali su psi. To ga je i uspavalo. , robudio se iznenadno u seoskoj kući, usred tamne nepoznate noći, 8& neugodnim pritiskom i strepnjom. (Koliko se puta u životu tako trgnemo iza sna s jakim udarima srca i pitamo se: gdje smo, ko smo?) Jak zapah miševine, slame, tupšije i nekog još tležeg, ljutog mirisa. Zagušljivo, Ustade, provuče prste kroz kosu i oslušnu: svuda uokolo diše prastara topla noć malog mjesta izgubljenog negdje na rubu avi-
jeta, potonulog u ritove i mračne pustare. Bez '
evuka, bez šuma. Biještav mjesee. :
'Ošamućen, još uznemirenih čula, dok sa je
stepeno obuzimala sanjivost, prepuštao se lom ezimenom, vanvremenom i mekom tijeku noći. Vaskrsavalo je iz dubine sjećanja nešto kao
luzaboravljena dječačka strast za pustolovjfilom. Kao izbJegao je u ovaj kraj od nečega, Sad a traže. Sve je na nogama. Zamišljao je kako še gomilaju potjernice, Kod kuće razdraženost i nervoza, Šta, još ga nema! Taj idiot! Kakav skandal! Zar je moguće da je jednostavno nestao! Bitanga! Uvijek sam ja govorila đa je en... Da, gospodo, sve je moguće, na kraju krajeva. Ako je čovjeku po ukusu, mislio je par khosno-zlurado, sa zadovoljstvom.
. Iz ritova i sa nekih dalekih maglenih Đoljana čue se opori kreket žaba. U te se miješao patetični cvrkut evrčaka. Padao je negdje 5 krova srebrni mjesečev zrak. Podsjećalo ga je to ma nešto, nekakav zov. Zašto ne, mogao bi ostati. tu, za uvijek. Dešava se. Misao 'se javila neečekivano, i on je brzo odgurnu kao nešto zaista neizvodijivo. U magnovenju sjeti se domaćice, njene dostojanstvene mubaljivosti zaogrnute crninom. Bad spava miynim, dobrim snom.
rati se u krevet i pokuša da zaspi, zalud! Blučajne misli. Zaista hakav jie njegov život? Utvrđene dužnosti, plačljiva žena, čovjek na poležaju, uticajan, na naiboljem putu da napreduje. Karijera i sve ostalo, Sve mu se io sada činilo nekako neuvjerljivo, s&uvišno i ništavnme. Sa ženom se nije slagao: jetka, bestrasna, gnja= vila ga ie svojom pretennjoznočću i beznnčainošću. Mislio je na nju s razdraženošću. Davala mu se preko volje, kad baš mora, i to nije Rrila. Pologala je na spolinu stranu života okre~
KNJIŽBVNE NOVINE
muku drugima: bilo joj je jako važno šta će reći svijet) Čopor prijateljica, ordinarnih malograđanki, glupača i ftorokuša. Niz sitnih ne= sporazuma koji zagorčavaju život! Kto šta je na kraju ispalo!
Sad ga je ponovo obuzimala strepnja i rastao je u dnu bića onaj nesnosni pritisak. Šta, dođavola, nije valjale u njegovom životu? I ostali svijet manje-više živi na isti način. Sad mu se činilo da to i nije njegov život, samo
njegov život. To jo nešto bezimeno, nekakvo na=-
silje izvan koga se ne može. Rulak, večera, zajedničko odbojno ćutanja, razdražijivost,. brebacivanje, povremena sparivanja bez zadovoljstva, izlasci i ostale tričavosti! Ne' vidi ništa značajno, ništa veliko. Posao, otaljavanje, banalna svakidašnjica, Novac, ugodna, uhodana mašina svakodnevnog obreda — čovjek se osjeća izigran, promašen. Preljube, novina koju donese svaki hovi susret i zagrljaj, iluzija prem= jene,. a zatim opet isti pad, ponavljanje, prevare i dosada. :
Odjednom mu je iskrsao iz sjećanja lik oca. Danguba, pustolov, čitav Svoj život straćio je takoreći ni u šta: mikađa, iokom godina, nije
! OPE 77L/A7 |H PCI ALAN?
|}/I [" 1) OI 6 7 4H}i| XI
BB TU S,
OTMI :? (E P„ M 7
i MMA
odustajao od svog varljivog. života, pa je i pored stalnog iznevjeravanja, išao do kraja, slijepo, Izgorio Je u strasti koja je od njegova života načinila prokletsivo, pakao.
lako se u dubini' sebe grštio takvog živote, medostojnog, ipak je uspomena na oca nosila u šebi nešto ozareno, topio i saučesničko. Sirepnja se pojacćavala, zgrušnjavala. Nemir. Neko je doba. Opet mu musao pođe na ženu i osjeti raniju mizovolju. Dugo je giedao u čisto noono nebo preko koga je prešla mjesečeva svjetlost kao uspomena.
Treba se smiriti. Sve su to sitnice. Prekinuo putovanje, vrio važno. Butra, najkasnije :prekosuktra:(nastavićesput izrsve će počeli po
= Wbiarom. „Naravno, "maločas je stvari dramatizo~ Vao, Sve! u svemu #biioije podnošljivo. Qovjek Be na kraju pomiri, Svak je na svom mjestu,
na svom jedinom mjestu u svijetu. On je tamo, Tamo je njegova suština. Ovdje je, izbačen iz svakodnevne kolotečine, stran sam sebi, izviioperen, Svi ljudi prožive nekakav svoj živo
'i ne zaustave se, ne zapitaju se: kako sam
živio? Tečemo, prolazimo, kao i vrijeme, njegujemo svoje stomačiće, svoje taštine, svoj prohtjev za erotikom i uspjehom u životu, i šta nam još treba? Iznad ritova stajao je kao oblak težak zapah vlage. Nestvarno šume trstike. sjetio se ranijih svojih putovanja, iznenadnih povrataka, zebnje: je li sve u redu? Uvijek je očekivao nekakvu promjenu, a sve je ostajalo isto, monotono, dvostruko, ista trka za zaradom, dvoličnost koju je otkrivao u sebi i kod drugih, taktiziranje i želja da se bezbojno, bezbrižno preživi, :
Gleda u tamu i Wini mu se da predosjeća, da sluti nadolazak još jedne nepogode koja će se vrtoglavo sručiti iz usamljenog neba na golu, mračnu·pustaru, Nervi mu trepte. Ponekad
'je, u hotelskim sobama, pritisnut čamotinjom,
osjećao isti ovakav nerazgovjetni, iskonski jad, i uvijek se, zabašurujući nelagodnost, vraćao ojačan, očišćen. Vratiće se i sad, izvjesno, Ponekad bi ga zakopkalo nečisto pitanje: da li ga žena vara? Miitava, odsutna, ne! Svakako, a želio je da ga prevari kako bi je kinjio, kako
'bi imao pred sobom neki razlog, izgovor za sve
eno šte, kriomice čini. Slabić, naravno. U poza-
„dini svijesti uvijek je stajala primisao kako se
ne isplati rušiti teško stečenu sigurnost, na-
TUUSTRACIJA: MOME KAPORSA
vike; rašta, na kraju krajeva? Život je to što omamljuje, makar čovjeku bilo svega dosta, i preko glave. .
TI tad, neočekivano, dogodi se: nabujao poriv samopouzdanja, nešto kao samosažaljienje, diže se i potra sve te mračne slike, i on se, omam-– ijen, nošen tom nepoznatom snagom nađe u predsoblju pretrpanom starudijama, a zatim, dva koraka dalje, odškrinuvši vrata, prože ga, obli, obuhvati svjetlost mjesečine i ispuni mu dušu radošću. Sloboda, prodoran osjećaj slobode! Kreketale su žabe, cvrčali cvrčci. Bila je to očaravajuća”' muzika. Išao je između kućeraka utonulih u srećan san, lagano i radosno, poskakujući, oslobođen svih maločašnjih mračnih mo-
Le LU 4) tie
ra i nedoumica.. Mirisalo je na torove, mlado
ftajsko đubre, Bi Sebi ag d elinjstvo,
Stajao je sred pušta Okiužen vječnom tišinom koja je bila cd zemlie i sa neba, šibana povremenim snažnim žabljim kreketom. Disao je toplo i rapavo.
Titra na predjutarnjem nebu bljedunjava svjetlost novog dana, Bifstav, srećan Ćas života. Sjede na zemlju i stade da se,sječa Woječega. Srce mu je živo kucalo. Sjećao se neke daynoe šetnje, omaglice, borovnjaka, drvene kuče na
propianku, cvrkuiale su ptice, bio je isto ovakav predjutarnji čas, u glavi su mu se molale naj--
neobuzdanije, radosne misli, život je stajao pred njim, godine nade, stvaralaštva, bio je mlad, zaljupijen,.. Frisno, neponovljivo osjecanje Veličine života, ushićenje sobom, drugima. : BSvitanje kao prvog dana po sivaranju svijeta: čisto i elementarno, Svjellost se ispljuskivala u slapovima i rumenila bronzanu ilovaču. Sve je blještalo, mlado i čudesno, Oslobođen, krepak, syjež, osjećao je jedin= stvenu radost. | Selo je slajalo pred njim, u rumenoj pjeni. Psi su živahno lajali. Život je počinjao iznova, bez prošlosti, život počinje svakog dana iznova. Tandrkale su po razlokanom pulu seljačke zaDrege, ljudi su izvozili dubre, Lica su im bila dobroćudna i spokojna. Žene su Se s pragova smiješile tople od sna i od još koječega, Pitom, podalan svijet, Pozdravljao je ranoranioce, želio im je sretan i plodan rad u noyom svijetu. Mahao je dugo, sve dok ne bi zamakli za pa= učinasti, beskrajno:nestalni vidik na kraju pu-
· Stare gdje je sve prestajalo i ponovo počinjalo.
Bad zna da nikad nije kasno, da je život nešto Više, a ne samo ipo golo, svirepo trpljenie, ta ružna, surova igra kojoj kao da nema kraja i u kojoj su svi jednaki, Iznad rasplinute, nevažne svakodnevice digao se još jedan dan, Boy i neviđen, neslučen, i s njim; nada!
#,#
Docnije, mnogo godina dogenije, sjetio bi se
iznenadno jutarnje epizode, buđenja u praskoforje i neobične noćne šetnje. Nešto je bilo u tome, nešlo... Dušu bi mu iznenadno prožela i preplavila snažna radost. \ \ Sa ženom ide i dalje traljavo, nikako. Šta se tu na kraju može, nisu iedno za drugo, i drugi ljudi trpe, ždeu se međusobno, a ipak se ljubazno pred svijetom smiješe. Sad ga to više ne poMađa kao nekad. Oguglao je, pomiria se. Izračunao ie da mu se rie isplati kidati i počinjati ispočetka: nema za to više snage, ne više, nipošto! | Ponekad, u besanim noćima, sjeti se svog noćnog lutanja, izbe. Kakvo je to blaženstvo! Osjećati nevinost sviieta, sreću i nadu! Krekeću žabe, ovrče evrčei, vaseljena je do guše ispunjena slatkim, besmrtnim glasovima istinskog života,
dosade, bespokoja. trzavica, u trenucima kad ga {aleko slutnia smreti, probudi se, vaspostavi u sebi (aj bremutak buđenja u pustari, na početku i
N
. BVe Ostalo je beznačajno, suvišno, U čagovima.
kraju sviieta. preblavi ga liepota od koie za>
tina? Makva čuđeeman laž. dragi moji! Kakva divna laž! Ima li još vremena! |
mire iu usbićeniu pjfa se: iesam li ia fe do+ · živio. iessm li. ili ie sve tlapnja. laž. izmišlje-