Књижевне новине

DMI

IZGLEDALO BI da je Desanka Maksimović pesnik koji ne izaziva većih dvoumljenja i koji svoje čitaoce i izučavaoce ne ; ozbiljnije probleme, ni što se tiče kritičkog suda niti prirode poetskog fenomena njene poe= zije. Njen razvojni luk kroz ovo duboko uznemireno vreme od skoro pola veka izgleđa jedinstven i začuđujuće celovit. Mišljenja MWritičara D njenom stvaranju } njenim ostvarenjima gotovo da su nepodeljena. O njenom čudnom i mekom senzibilitetu, o osećajnoj strukturi njene poezije, o poetizaciji vidljivog sveta, o diskurzivnom, nešto izrazitije retoričkom tonu, o finoj ritmičnosti i ponesenoj melodioznosti, čak i u slobodnim stihovima, o romantičnoji prirodi njene imaginacije, o ulozi racionalnog, o eks.plicitno iskazanom i emocionalno obojenom stavu, rečeno je nekoliko preciznih i mahom tačnih zapažanja. U tri posleratne, u izvesnoi meri isključive revalorizacije poetskih vrednosti njeno stvaralaštvo nije negirano niti je stavljeno pod ozbilinije sumnje. Desanka Maksimović je imala šta da pruži i onima koji su od poezije tražili neposrednu društvenu angažovanost, njenu poeziju nisu mogli zaobići ni duboki poštovaoci iracionalnog u poeziji i avanture u unutrašnjim zonaman jezika, kao što je i danas priznaju za frađicionalnog vesnika oni koji poeziju proceniuiu po dubini saznanja i savršenosti poetskog oblika.

Koji od ovih kriterijuma najviše odgovaraju poeziji Desanke Maksimović? Sigurno, je da se njena poezija naiteže može meriti Kriterijumom koji polazi od otkrivanja iracionalnih strana čovekovog bića u poeziji, koji podrazumeva kompleksniji, zakonitostima logičke misli teže dostupan jezički izraz. Pitanje je u kojoj meri ovoj poeziji odgovara prevashodno racionalistički kriterijum, koji poeziju vidi kao svojevrsnu filosofiju, ili metafiziku. Melodđioznost i muzikalnost njenog stiha, međutim, može da zadovolji i vrlo visoke zahteve. Mera etičkih vrednosti, mera čovečnosti u angažovanom odgovoru na fragična pitanja epohe. mera rodoljublja i slobodoljublja vrlo je visoka u njenoj

DUBOKA prožetost Vojvodinom i njenim ljudima uvek je bila osnovna osobenost peva= nja Bogdana Čiplića, a ovo najnovije delo njeno je dosledno iskazivanje. Kao da je Čiplić, svojim ranijim opusom, najavio ovu zbirku, i ona je tvorevina dosledna kako poetskoj tradiciji njegovog kraja, tako i njegovom spontanom „credu” i putevima poetskog prisustva kojima je krenuo pre više od dve decenije.

Još u ranijim svojim poetskim evokacijama ovaj pesnik je često pokazivao sklonost ka istra=živanju jezika vojvođanskog „paora“, jezika u velikoj meri iskvarenog, ali jezika autentičnog za ljude koje Čiplić voli i o kojima piše. Intimno saživljen sa njima, i kada je uđaljen od njih uvek: prožet potrebom da im se vrati, on deli njihovu privrženost šali i anegdoti, njihovu liubav prema reči i govoru koji pruža odmor i čuJan osećai oslobađania. Te njegove težnie i želie uobličile su se napokon u knjizi „Je P dobro ·divanim” u opis kazivanja banatskih „seljaka jednog raniieg vremenskog perioda i to opis sro= čen njihovim sopstvenim 'jezikom i načinom, njihovim šalaikama i poskočicama. momačkim pošalicama i dupim kafanskim „divanjenjem, beskonačnim berberskim pričama, ogovaranjima, namigivanjima i podvriskivanjima, bezazlenim sprdanjem sa svime i svačim.

Jer, Čiplić je prihvatio govor prožet humorom kao sredstvo sticanja punije slobođe unutar sopstvene ličnosti, prihvatio ga je u njegovom najvedrijem aspektu kao način ispuniavanja širokih praznina „iednog bitisania i

odbacivania skučenosti i otužnosti skvakodnevi- |

ce. Banatski seliak se borio svojim smehom, on je pored foga što se podsmevao sebi „pravio šale i na račun svojih bogatijih suseđa, Nemaca i Mađara, on se šalio i sa samim carem austrijskim, on ie srbovao po kućama i šorovima vojvođanskih sela.

stavlja pred

,

Ka novim vrednostima

Desanka Maksimović: „TRAŽIM Pa POMILOVANJE“, · „Matica srpska“, Novi Sad 1964.

poeziji. Kriterijum koji bi iznad svega vrednovao čistotu i intenzitet emofivnog, kvalitet senzitivno izosećanog, mogao bi u ocenjivanju njene poezije takođe da bude veoma visok. Poezija koja može pozitivno da odgovori na više različitih zahteva i koja može biti ozbiljno uočena s više stanovišta može biti jedinstvena, ali ne jednostavna. Ili se s različitih stanovišta u poeziji Desanke Maksimović uočava uvek jedan isti kvalitet? Na to pitanje ne bih mogao odgovoriti potvrdno. Kvalitet emotivnog (ne bih rekao nagonskog), kvalitet lirizma, kao logičkom mišlju neopterećenom osećajnošću, ali i bez logičkih zatamnjenja i semantičkih nejasnosti i praznina, prvobitan je i suštinski kvalitet poezije Desanke Maksimović. Znači li fo da je prvi period u stvaralaštvu Desanke Maksimović, poezija ispevana do početka ovog rata ili, tačnije, poezija napisana dvadesetih godina, sva od intimnih preživljavanja i sva od senzitivnih treperenja u osećajno oživljenom svetu privode, od ljubavnih tkanja i lirskih ispovesti,

Banatsko svetilište kazivanja

Bogdan Čiplić: „FEL” DOBRO DIVA- NIM“, „Nolit“, Beograd 1964.

Može se reći da se intencije Ćiplićeve u krajnjoj liniji pođudaraju sa intencijama, ili bolje, potrebama Rolanovim u njegovom „Koli Brenjonu“ (inače svako dalje poređenje ova dva dela je krajnje neuputno). Dobro je setiti se da je u objašnjenju ovoga svoga dela veliki francuski pisac rekao da je osetio „neodoljivu po= trebu da bude galski veseo“, da ie „morao da progovori u ime burgonjskih brbljivaca“, i na kraju izrazio je sumnju da će „Kola Brenjon“ onoliko raspoložiti čitaoca koliko je zanimao pisca. Zaista, svaki pisac Koji piše o ljudima izričito osenčenim mestom i vremenom njihovim, mora prihvatiti slično ograničenje i mora biti svestan opasnosti da ne bude dovoljno prihvačen od publike koja nema nikakvih emotivnih veza sa podnebljem koje on opeva.

Krenuvši ovakvim putem Čiplić se morao

najviša tačka u razvojnom luku njene poezije? Odgovor na to pitanje nije jednostavan i zavisi od stanovišta i kriterijuma. ay Nesumnjivo je jedno: emotivni „Rkvalitet poezije Desanke Maksimović razvijao se tokom godina, sazrevao i bogatio novim vrednostima. Čovekoljublje, u znatnoji meri određeno i angažovano, rodoljublje i slobodoljublje, „nisu prvobitni, nisu „nagonski“, već su novi, stečeni vidovi pesnikovog emocionalnog odnosa prema svetu koji ga okružuje, Imam utisak da je do preinačenja došlo tokom. vremena i u odnosu prema. prirodi: u prvo vreme stvaralaštva kao da je priroda u unutrašnjem svetu Desanke Maksimović, kao stanje njenog duha, njene

., emocije, kao neki senzitivni flf4d, a tek zatim se

pesnik našao u bprirodi, okružen njom: i beskrajnom raznolikošću i raznozvučnošću vidljivog. sveta.

U jednoj svojoj pesmi, kao što je To uočio Borislav Mihajlović, Desanka Maksimović je,

. S gledišta određenog trenutka, predstavila jed-

kretati u granicama vojvođanskih „paora“, morao se povinovati zakonima njihovog duha koji Su proizašli iz tla na kome su oni živeli i iz načina kojim su živeli, morao je prihvatiti njihovu dobroćudnu rustikalnost, on, slikar banatskog folklornog kolorita morao mu je biti naturalistički veran. On ih je sledio rado i puna srca, sledstveno cilju koji je imao i u tom smislu je unekoliko žrtvovao autentičnost svoje individualnosti. Ako je u svojim ranijim ostvarenjima pretežno slikao ravnicu foplim bojama svoje privrženosti, ako je bio slikar nežnih tonova kojima ostavlja utisak čoveka zaljubljenog u široku dušu Vojvodine, Čiplić je sada ostavio nekoliko karikatura i portreta u skicama bez namere da ih ikada dovrši. Ovlaš oslikavši atmosferu, on se zadovoljio samo površinskim potezima i odrekao se daljih istraživanja, da bi

nostrano svoju poeziju, tvrdeći da je u svojoj poeziji bila obuzeta samo sobom,.,da je ostala nema „za velika, tragična stradanja sveta“. Ne samo u pesmama napisanim posle rata, već i

u pesmama napisanim neposredno pred rat, De-.

sanka Maksimović je znatno proširila okvire svog emocionalnog odnosa. U posleratnim pesmama stečeni vidovi njenog emocionalnog odnosa prema vremenu i društvu u kojem živi, a naročito prema domovini i svome narodu, postaju veoma određeni i suštinski, neuslovni.

U istoj pesmi („Pesnikova tuga”) rečima lirskog subjekta je iskazano da njena poezija nije imala „proročkog velikog plamena” i da „ona nije spustila pruta ni kamena / za zidanje beskrajnog mosta / što vezuje nas prošlošću“. Najnovija zbirka Desanke Maksimović „Tražim pomilovanje“ predstavlja uverljivo poricanje i tog iskaza. Poezija iz ove poslednje zbirke nesumnjivo je najdalji korak u proširivanju emocionalnog odnosa pesnikinje prema spoljašnjim realnostima. Lirski diskutujući s Dušanovim zakonikom preko poetske interpretacije, ili poetske transpozicije pojedinih njegovih čla-

nova i stavova, i preko poetske odbrane, advokature pogođenih slovom 7gzakona, Desanka Maksimović · uverljivo uspostavlja

kontinuitet s prošlošću, s vremenom profeklim, i blizak odnos s istorijom. Minuli irenutak istorijskog: vremena oživljen je njenom Doezijom i učinjen je poetski prisutnim. Doživljavanje njene poezije istovremeno je -i doživljavanje istorije, istorijskog vremena u određenoj njegovoj realnosti.

Ali Dušanov zakonik u poetskoi interpretaciji Desanke Maksimović nije samo sveden na realnost istorijskog: vremena kojem pripađa, već je i poetski simbol. Kao poetski simbol on je i istorijska i neistorijska prisutnost, odnosno nije sveden samo na određen vremenski trenutak već postoji u vremenu kao neistoriiskoj kategoriji. Dušanov zakonik je realna kategorija i u odnosu na sadašnji istorijski trenutak

Nastavak na 4. strani

Aleksandar Petrov

— mm Ls in | — — Ro. e ______ ____

(da obet upotrebimo Rolanov izraz) „postao tajnik tih vraških brbljivaca”. Stoga je od njih prihvatio sve njihove slabosti i to bi mogao biti odgovor i opravdanje na sve zamerke ovome delu (od čitaoca zavisi koliko će fo opravdanje prihvatiti).

Čiplić je đeformisao svoje pesme da bi se prepustio naraciji, širokoj kao ravnice VOjVO= đanske, i u tom smislu njegove su pesme samo poetske anegdote vrlo relativne vrednosfi. Teško je prihvatiti naivne i frome šale iđoških „lola“, ako se one ponavljaju iz pesme u pesmu, pogotovu ako im se poreklo vuče još iz prošlog veka. Čini se, ponekad, da je Čiplić poput iđoškog berberina Adama Sapuna izgubio smisao za meru, i naš je ulisak da bi ova knjiga bila znatno prihva{ljivija i za nezainteresovanog čitaoca (nezainteresovanog u smislu vojvođan–skog lokalnog opređeljienia) kada bi bila, kraća. Jer takvom čitaocu Čiplić nudi vedrinu i odmor i stoga mora izbegavati svako monofono ponavljanje. U jednom širem smislu, nostalgičnom Čiji. plićevom vraćanju u prošlost kada su ljudi „Samo masno jeli i divanili“, čije su osobenosti u izvesnoj meri odgovorne za iznešene nedostatke, mogli bismo nanči iedno opštiie onrenvda-– nje. Ono se nalazi u našem vremenu, u čovekovoj sputanosti brzinom sopstvenog kretania. u koprcanju njegovog zbunienog infelekfa u čeličnoj čauri današniice. U tom smislu prirodno je što će pesnik koii ie u jednoj svojoj ranijoj zbirci izrekao stihove:

„Mađ hoću da se isplačem, Ja pođem u Bečej, U detinjstvo”

što će taj pesnik poželeti da se odmori wu beskrajnom prostranstvu banatskom.

Vlastimir Petković

| O e aaa alana aa a area

OVAJ ROMAN je diktiran dobrim namerama. Ovaj roman je neispunjeno htenje, promašaj koncepcije. To je, otprilike, sve što bi imalo da se kaže. Ali kako zadatak kritike nije da konstatuje činjenice, već da se zalaže za ostvarenja, kako se jedno delo ocenjuje u perspektivi budućih, mnestvorenih, uspešniih i boliih, dela maksimalno dostojnih imanentnih zahteva umetnosti — nužno je zaključak preobratiti u vrednovanje. U ovom konkretnom slučaju, proces

| vrednovanja mora ići linijom ukazivanja na greške i slabosti, podjednako formalnog i sadržinskog karaktera.

· Vane Marinović je napisao roman bez odstojanja. To znači o našim ljudima ovog našeg vremena on govori pomoću njih samih; ne transponuje, ne simboliše: striktno primenjuje striktan izv. realistički metod. Njegovi se junaci mogu sresti na pijaci Zeleni venac, u šetnji Bulevarom Revolucije. Zbog toga je njegov roman zanimljiv: jedan je od retkih u svom tipu. Zbog toga je, još više, egzemplaran: u mnogome, razmišljajući o njemu, mogućno je proceniivati trenutne sposobnosti celokupne naše proze u jednom pravcu.

Naši mladi i mlađi pisci (njima pripada i autor „Dobrih”) često greše u osnovnom: u neshvatanju suštine pesničkog jezika. Oni smafraju da je jedan ođ glavnih uzora mođerne proze reporterska lakoća, približena, hemingvejevskoj lapiđarnosti i foknerovskoj fluidnosti. Oni ne shvataju da su Hemingvej i Fokner, umetnici, veoma racionalno koristili svoja reportersškoeksperimentatorska iskustva i da su, po pravilu, svoju jezičku lapidarnost, odnosno fluidnost sticali odricanjem od površne o kazivanja. Ne shvataju da reporterski stil biva stvaralački funkcionalan samo fragmentarno, da mora biti podređen celini posebnog književnog govora. Opšta je mana i — naglašena sklonost ka naturalizmu, težnja da se ftobožnija sirovost života najadekvatnije, tj. sirovo izrazi. Stvaralačka greška je (moram da ponavliam opšta mesta istorije književnosti) u tome što takvo

KNJIŽEVNE NOVINE

lakoće'

Slabosti

nerazlikovanja

Vane Marinović: „DOBRI“, „Kosmos“, Beograd 1963.

izražavanje nije istovremeno i tačno i suštinsko. Ođavno se već zna da crna boja nije jedina boja, da smrad nije jedina emanacija a truljenje jedino stanje života, da animalno nije okvir sveta a instinkt i nagon jedina priroda čoveka — pa ipak se, s retkom neumornošću, pribegava fom jevtinom metodu „aktivnog odnosa prema stvarnosti“ i time upada u nemoć uprošćene falsifikacije. Ni ' Ovo su formalni nedostaci romana, neđostaci principa „kako”. Daleko je poftrebnije, međutim, razmotriti šta Marinović govori: potrebnije zato što će se, na taj način, uočiti bitna (ne samo njegova) slabost. Uočiće se, iznad svega, da ljudski materijal s kojim pisac zahteva DObolišanje života (to je idejna osnova dela) —d ne može da udovolji toj težnji, da se umetnik nije snašao u svom svetu i da je na pogrešnom mestu tražio neimare budućnosti. · Ličnosti koje nam se predstavljaju pripađaju društvu s početka pedesetih godina ovog veka.

Kakvi su njihovi mentalni i moralni kvaliteti? „Niko nikoga nije mrzeo. Doduše, nisu se mnogo ni voleli“. (Tačno uočeno!). Ljudi su upućeni jedni na druge, jer tako mora, a bolje da nisu. Njihove se zajednice raspađaju ravnodušnošću i izdajstvima. Traju prljava usamljenička umiranja po „tesnim dvorištima i još tešnjim sobama“, kurvanja, bračna premlaćivanja, pijanstva, framvajsko-tirolejbuska gaženja, prosjačenja, sifilistička ludila, paranoje, shizofrenije i afazije. Život je nesnalaženje, bunilo, tuga, gomila smrfi, sluz rađanja. On ne postoji kao celina; postoji kao poremećena rasparčanost i slučaj. Vitalnijim mlađim psihama. preti poraz ćutanja. One se troše u bolnim pitanjima: šta reći, šta učiniti, kad svaki akt može ostati bez odgovora, bez potvrde, može skliznuti u praskavu jalovost ili neuračunljivost. A iznad svega toga diluvijalna kiša, carstvo vlage i magle. Dakle, roman o tragičnim posledicama rata i duga Revoluciji ili bajka o generacijama koje su bile

spremne da budu „ogromna, raspevana čistačka

kolona“, spremne „da rade godinama“, a koje je blesava igra života-neživota i nepojmljivi đavo istorijske perverzije (!) spremio, preparirao za trulenje u mirenju i nečist u odustajanju? Ne, jer su ti sudbonosni i ubitačni poremećaji (iz ideala u blato: „Kakva Poča! Kakva SutjeskA! Kiša. Prosjaci. Jedan mrtav prijatelj..?) — dati shematizovano i kanmonizovano. Odsustvuje obdaren, istinom osnažen način njihovog objašnjenja i razumevanja. Oni bivaju samo konstatovani i zabeleženi; uzimaju se finalno; obrađuju se kao definitivno izvedena i utvrđena činjenica; služe kao okvir za nevesela razmišljanja, kao osnova za bizarnu pripovedačku atmosferu: ulaz i izlaz iz njih ne postoji; čovek je u njih gurnut i zatvoren; nisu nesreća koja aktivira, već nesreća koja umara.

Ali nije čudo što čovek iz tih nesporazuma i poremećaja ne može izići. On ih ili ne primećuje ili mu je u njima dobro, kao glisti u mokrom. On je malograđamim. Slikajući „junaka našeg doba“, kadrog da pozitivno izmeni strukturu stvarnosti i svoi odnos prema životu, da iz vegetiranja pređe u egzistiranje, Marinović je, nesvestan svog hokus-pokusa. naslikao malogra-– đanina. Malograđanin možda jeste „junak našeg doba“ ali mije jumak koji je potrebam. Malograđanštinu freba umetnički oblikovati i saznavati (teško njoj, ali joj ne treba tovariti teret kojeg se sama odriče: ona s budućnošću nema veze.

\

Marinović će sam da uvidi svoju romansijersku zabludu. Ona se sastoji u ovom. Njegovi junaci mnogo rarmišliaiu, ali suvišno razmišljaju, spomenarski plačliivo: o promašenoj ljubavi, o usamljenosti. n prošlneti koja je obećavala, sažaljevaju sebe ~— naglašeno, s uživa= njem; bivaju jevtino srećni i priprosto poneseni. Oni „traže sebi mesto“ i indiknim „nema mesta

Nastavak na 4 sl{rani

Dragoljub S. Ignjatovi

Ć 3 3

.