Књижевне новине

" još Milan Bogdanović,

Nastavak sa 3. strane

za njih“, a kad im to dosadi — odjednom bo staju svesni šta je i gđe je rešenje: u zaljubljenosti, u seksualno-porođičnoj satisfakciji, Oni su uznemireni, ali evo kako uznemireni: „... Kad

god ostane sam, gonjem sopstvenim mučnina-

ma, uvlači se u svoju prošlost, nemiran i zaplašen, kao dete pred batine (Sartr — D. S. I,).“ Ili: „On beznadno zuri i misli o životu, smrti, vremenu što prolazi i ljudskoj nadi (M. Gorki u drugoj fazi svog sivarania — D.,. S. I„!“ Ili: „Vlada se vraća sa groblja” i ovako — nihilistično, cinično — razmišlja: „Ljudski život je glupost, nesuvislost, bez veze stvar, nepotrebna — jer, na kraju krajeva, sve, se završava smrću i svi se izvrnu na leđa(Arcibašev i ostali — D. S. IJ,“ Poreklo ove uznemirenosti je, dakle. knjiško, a u daljoj perspeklivi — prevaziđeno i nekarakteristično za vreme prelaza iz kapitalizma u socijalizam. S njim je, razume se, nemogućno bilo-šta izmeniti, bilo-kakvu pravdu olkriti. S malograđaninom nemaš kud: možeš samo do prve krčme, kujne ili spavaće sobe. :

Istini za volju, pisac je u dovoljnoj mgctri naslućivao svoj bezizlaz. Ali je upravo, tu i ispoljio najkritičniju slabost: da ne bi bilo „sve obično” i „sve prosto” (što jedino jeste prirodno za takvo ljudstvo) — on svoje junake proglašava nosiocima rešenja egzistencijalnih problema. Roman, otpočet poglavlien „Liudi na kiši“, simbolikom sivila i mrtvila, završen je poglavljem „Sunce“, simbolikom svetlosti i radosti. Pogleđajmo, međutim, te „nosioce“! Pošto su še rastapali i trunuli na kiši, oni se sada razbaškaruju i trebe na suncu; nesrećni pa srećni. Snažnog li učestvovanja u poboljšaniu života!

Nikakva solama simbolika ne može Domoći. Nemajući kud sa svojim nemoćnim junacima, ne mogući se — u T{raženju perspektive —_ osloniti na njih, Marinović je pribegao suncću.1 nJegovoj večnosii: da oni budu spaš, izvojevana bitka protiv nesređenosti, Time je. obmanuo sebe (jer je poverovao Svojoj iskontruisanoj bajci) i poslušno se uklopio u naše pomodno umetničko obožavanje mitskih lenomena, u mitološko traženje izlaza za čoveka. . )

Dragoljub 8. Ignjatović

Ka novim vrednostima

Nastavak sa 3. stranc

vremena, na svaki irenutak čovekovog bpostojanja u vremenu. Diskutujući s Dušanovim zako nikom pesnik diskutuje sa svakim zakonom koji određuje drmuštbeno postojanje čoveka. Tražeći pomilovanje za svrgnute i neshvaćene, za naivne i bezazleme, za pomilovance sužnje i za neroikinje (u direktnom i prenosnom , smislu), za ljude koji jasno vide i za očajnike, pijance. preljubnike i Marije Magdalene,. za sve koji se mogu podvesti pod reč seba, pesnik apeluje za razumevanje čovekove egzistencije koja se nužno nalazi, ili se može naći u veoma Dprofivvečnom odnosu s ljudskim društvom kao eelinom. \

Pojam Đomilovanja u Mmjizi Desanke Maksimović nije jednosmeran. Njen zahtev za pomilovanjem ne odnosi se samo na one koji su u

“senci zakona, koji su pritisnuti njegovim slovom,

za, svrgnute, nevažne, izvrgnute smehu, već i za one koji su u svetlosti zakonika, koji su važni, koji kamenuju, koji ismevaju, koji ruše i uspostavljaju vrednosti, koji javu pretvaraju u privid i privid u javu. Ne bih rekao da je u pitanju ironično predstavljanje. Jer svaki je čovek na neki način i u nečemu ugrožen, bilo da ismejava ili da mu se smeju, bilo da mu ruše stvarnu vrednost ili ga hvale zbog nepostojeće, ugrožen na drukčiji način, posredno ili neposredno, u vremenu sadašnjem ili u vremenu opštem. Pomilovanje se traži i za ljude kojima je doveđena u pitanje egzistencija i za ljude bez egzistencije, u drukčijem smislu te reči. Zavisno od obraćanja, otkrivaju se i različite dimenzije zakonika.

Otkrivanje složenije, da kažem muetafizičke dimenzije zakonika ljudske egzistencije, samo je nagovešteno. Misao Desanke Maksimović i u najnovijoj poeziji pretežno je emocionalno oboiena, s nc velikim misaonim, ili dublje simboličnim Kkontekstom. Kao šio je to konstatovao Desanka Maksimović „nečemu se raduje ili se nečim rastužuje, i prema tim osećajnim stanjima ona nešto prihvata ili nešto odbacuje, za nešto se oduševljava ili mu se suprotstavlja“. Postupak je sada složeniji, ali je u osnovi isli. Visok stepen objektivizacije ostvaren je samo u jnterpretaciji, poetski izrazitoj, Dušanovog zakonika, ali u znatno manjem slepenu u određivanju SsVOg stava prcema zakoniku.

Izvan svake je sumnje, s druge strane, da je emocionalnim određivanjem prema znatno složenijim realnostima i pojavama ·emolivni kvalitet poezije Desanke Maksimović postao raznovrsniji, složeniji, zreliji, bogatiji. Ako sc posredstvom emolivnog u ranim pesmama Olkrivao unutrašnji sentiment devojačke ljubavi i razneženosti, ili raznovidan i Žživopisan svet vidljivog sveta prirode, posredstvom emotivnog u kasnijim pesmama se oikrivaju i složene relacije čoveka i epohe, čoveka i istorije, u sadašnjem i integralnom vremenu. Da li jc sticanjem i ostvarivanjem “tih novih Vvrecdnosti slabio imtenzitet i neposrednost emotivnog kvaliteta, da li je, krećući se dalje, poezija Tesanke Maksimović kretala i naviše po skali vrednosti? Ako bi se sudilo po pojedinim bpesmama, sklon sam negativnom odgovoru, ako bi se sudilo po njenoj poeziji celovito shvaćenoj, pozitivnom, ·

Aleksandar Petrov

ORNAMJNTI iZ STARIH KNJIGA

• • • • • e • • • • • • • • • • • • • • • e LJ • • * glavni, asnovni doživijaj u koji Vodnik uliva LJ • • • e • Li • • s • LJ a Ld • • • • LJ • • e • • • o

• • • e • • e • Li • e • • e e • • • e Mdizioni scolastiche Mondadori, e e e • e e • e • e e e • • e L_U

Og KNJISA _______

Anton Vodnik SONCNE MLINI

„Državna založba Slovenije“, Ljubljana 1964.

ZBIRKA „Sončni mlini“ predstavlja pesnikov izbor iz dosađašnjeg stvaralaštva, što navođi na potrebu da se ukaže na pesnika koji već četrđeset godina traje u slovenačkoj poetskoj NKlimi, Iako je ovaji izbor uglavnom obuhvatio pesme iz Masnijeć „perioda („flatni krogi“ 1952, i „Glas tišine“ 1959) on ipak znači jedan proces pesnikovog razvoja u iđejno-estetfskom i formalnom pogledu, Kako su friđesete godinc ovog veka u Sloveniji bile obeležene moćnim uticajem novokatoličke metafizike, to je i Vođnikova Ilirika imala u njoj određenu podlogu, odnosno SVOE inspirafora, Okrenuti samoj njegovoj pesmi, bolje reći ovom izboru, stojimo pred pesnikovim duhovno-psihičkim svetom, Koji se, penje do jedne romantične subjektivnosti uzdignute i ocrtanme snagom unutrašnjeg umetničkog individua, čije se osnovne svojstvenosti malaze u istančanom smis'u za osećanje jezika, u prodđubljivanju i uopštavanju detalia do njihovih osećajno duhovnih vrednosti, u prelivanju bogatog %olorita vuka i ritma, i proživljenošću u intimnoj ispovesti doživljaja,

svoj poetski nerv, okrenut je traganju za lepotom ı brirodi, za onom sf{ranom Života u kojoj uvek može biti skriven bezbolan, srećan tremutak; i tu upravo nastaje metamorfoza, životne u poelisku istinu, koja svoju idejnu podlogu malazi i u asketskoj sadržini. Njegove liyske meditacije se ne zadržavaju na otporu protiv pOstojećeg sveta, on prihvata nužnost tor

sveta, prihvata ga takvog kakav je, ali se me zadr-'

žava na samoj nužnosti: svoju simboliku Života De· nik rešava. i oslobađa nw duhovnom očišćenju Koje omogućuje umetnički doživljaj. Ali tu je već i jezgto Spora. 'Vođnikova, intimna ispovest se prep'iće bićima hrišćanske . mitologije koja njenu istinsku doživlja-

Liubiša JOCIĆ

razdoblja kroz Moje je prolazio, Vodnikov idejni i misaoni svet u slovenačkoj kulturnoj klimi išao je od potpunog odbacivamja do potlpunog prihvatanja, dok samo priznanje „wjegovoj istinskoj i životnoj simbolici nikađa nije bilo sporno. U jednom kompletnijem pregledu ova poezija bi govorila o životnim suprofmostima, što Su u osetljivoj poetskoj materiji odzvo-

njavale duhom Vremena, koje svoju ftragalačku po-

etsku nit održavn više od četrdeset godina. Zalo jei normalno da Sc savremena slovenačka poezija posle periođa koji jc završavao vreme ratne i revolucionarne lirike — prethodno okrenula Vodnikovom izrazu, kao Jogičnom izvoru sVog poetskog nasleđa.

Ljubiša Đidić

Aleksandar Petrov

RAZGOVO”~I SA POMR20.8B 00 „Matica srpska“, Novi Šad 1964.

PRVA KNJIGA eseja Alčksandram Petrova, još jednon potvrđuje njegovu privrženost poeziji gemeracije kojoj pripađa. „Razgovori sa poezijom“ vršnjaka prevazilaze okvire Bture analize i teoretisanja i prelaze često u čistu impresiju. Petrov meguje Kkritiku lišenmu polemičnosti. moaJicioznostii patf'etskog daha i oslanja se prevashodno nn sVoOj izdiferencirani smisao #a lečno i uver'jivo izlaganje. U njegovim mabisim:. bivstvuje čovek semzualan, samouveren, i usredsređen na principe koje je prihvatio u začetku svoga književnog delanja i ostao im dosledan.

Kritika Aleksandra Petrova merazdvojivo je vezama za poratnu generaciju srpskih pesnika. Poeziji svojih

vršnjaka owu prilazi krainje savesno, udubljujući se iL

njenu zamišljenu sirukturalnost. Idiom mu karakteriše naglašena emocionalna mota: sinteza osećaja merc i frenuika nadahnuća; narativan, apologetski način izlagania: izbegavanje svake mogućnosti kritičke rekriminacije.Cređo mu se kreće u relativno Wuskim okvirima, Još uvek pomalo neodlučan, Petrov stalno

AN JE spavao ma stayiny novinama ~ ma, ravnim, krovovima wa, vremenu ugmutom i istegljenom i reko što ne wmeju tokove da nadu j .

vuku se prolaznici mepoznati i svakojaki dan je imao probušene cipele

i u njih i pod izbledeli i pohabanu košulju, ugurao je stave movine

dom je bio tmuram i svi su fotografski apayati

pravili mutne slike

\ Tođeme kao zver mekotom očiju uspomene jedva se mazir i ma, mjima i u njima kao ma svetlosti trava pred obuju cvetaju beli kananfili beli mozaici pod peskom azlivaju mi se pred, očima kao vublje devojke nezaboravne konačna sen sjaj tuge meka kao izmišljeni stolovi za kojima se plovi morima dan topal pod mutnim starim, novinama pod košuljom

: i suze zaustavljeme ; e | ja mee 2manm, , sebe 4. druge me mogu: da pitam : ; j ONJA kako u ovaj mutni dan da vidim. tvoje lice 1OEa U. JA iaž

dan što se kliza niz sivu strmimu, ulice dam kad svaki fotografski aparat pyavi mutne slike dan rezime sumnje dan kad sw neosetlijošću

izbeljenu mutnu mrlju, mivišovy #6 kayamjil: gimak o AM ak

aaa ea —I—aImIa–——ı: <!

nosi svode na opasnost pred metafizićčkom apstrakcijom, Ukoliko je njegova astralna metaforika, više bvžala, odnosno, udaljavala se ođ realnog poimanja o sveta, utoliko je više izazivala i estetsko-sadržimsko nesuglasje u stvarnosti pesme, Čak i najčistija simbolika, ako se završava u hrišćanskim bičima (anđe• li, devica Marija itdđ.), nije uvek gde «se pojavijuie do te mere potrebna, da se ne bi osećala njena su 9 višnost. I tada pesnikovo osećanje sveta neprimetno ulazi u jednu jednoličnost, ponavljanje jednog istog. stalno postojećeg i unapređ postavljenog duševnog raspoloženja. . | Međutim, ako ovo prihvatimo Mao jednu stranu Vodnikove poezije, ostaje još jedna značajna istina pesnikove ličnosti, koja ipak uspeva da moćno objedini i ostvari celovitost i jedinstvo ovc lirike. Reč je o snažnoj pesnikovoj individualnosti, o preimućstvu Životnog osećania koje maikriljuje njegove unutrašnje, bilo iđejne ili astiralne, suprotnosti, Time dolazimo pređ nužnu potrebu da Vodnikovu poeziju posmatramo isključivo kao celokupni proces jednog misaonog i estetskog Kretanja, u svetlu istorijskitb

oscilira između preokupacije waseljenskim poetskim problemima i problemima vezanim isključivo za neke naše specifične pojave u Književnosti, Prilazeći prvim, Petrov mnogo teoretizira i naginie mjihovoi metafizičkom razrešenju. Braneći svoju postavku da »imešnost mora sama sebi da vrati okove“, on se približava opasnoj granici utopizma, mesvesno, 9Đomalo žmurke, tvrdeći ma našoj književnosti nedostaju Oko Vi, Ne zmači li to, možda, vraćanje u cehovske Kkalupe koje smo jedva prevazišli. Oni koji su jeđnom osetili lepotu slobođe, mc vraćaju se rađo u okove!

Boju celoj Knjizi daje rekvijem Miljkovićevoj poetskoj reči, Vidljivo je da je Kritičarskn ličnost A. Petrova sva pod dojmom prerane Brankove smrti. Nšegovi zapisi o Branku teže reinkarnaciji poetske reči | u mnogome osgsvetljavaju Miljkovićevi tragičhu ličnost. Ulazeći smelo u razloge Brankovog odlaska, Petrov se usuđuje da taj čin obrazloži površnom tvrdnjom đa Branko nije hteo izreći poslednju reč, SVeSsno osšfavivši prazno mesto.

„Razgovori sa poezijom“ su mesumnjiv doprinos novijoj književnoj Kkrifici i esejistici, doprinos Kyi-

: taagygabuuaWWuapuupnagsapWapaWuWWRNAPHSRHRBHBREBBRENErEpRRHERNEHANEBuRurEEHERENENRRHWENNEWHEBBWRUNNHNHHERRRBRuNusRBHrsHRHWWBSRWHasaakqsHmuWNuWusanab

RIP IRIDJRNJEI KONJE

Riccardo Bacchelli

||| brigamte di Taeea del Lupo e altye movelle

Collana Airone, Milano, 1964.

OVO JE pomalo neobična knjiga; meobićna po tome MO u njoj čitalac može da nađe sve: prozu, poezlju, esejistiku- A. to znači, u slučaju renomiranog talijan= | Skog pisca NWiccarda mBaechelliia, hnjign MWoja sadrž) najlepše stranigc iz cielokupnog njegova opusa: dvadeset novela, devet književnih eseja i pet antologijskih pjesama. Ova je knjiga, dakle, prava antologijn Bacchellijevog stvaralaštva, koje traje već pedeseti četiri gođine.

Rođen 19. aprila 1891, Bacchelli živi danas u MiHanu; bio joe saradnik slavne revije „La Ronđa“ ; predstavnik rondistićkog pokreta. Ušao je i đefinitivno ostao u talijansku literaturu trilogijom „II mulino sul Po“ (Mlin na rijeci Po, 1938—1940) koja jc postala klasično djelo talijanske MWnjičevnosti Novečćenta, ,

Bacchellijev, obus vrlo je bogat (pedeset i dvije Knjige novela, romana, drama, eseia, putopisa i stihova) te je vrlo teško izvršiti izbor. To je ipak uspjelo, čini mi se, sastavliaču, ove Mnjige (Framcesco Grisi) koji ie djelo opskrbio lucidnim i mađahnutim predgovorom. životopisom autora, mnogobrojnim bi!jeBkama i osnovom bibljografijom, Na stranicama ove

knjige, Bacchellijeva proza (i poezija također) javlja nam: se „u svjetlu” najtrajnijih “tradicija „talijanske „narative", Pripovijetke, događaji, lica, đokumentacija, atmosfera — sve mam olkriva. nastojanje pisea dna sc strogo drži istine, osnovne ljudske etike j in telektualne svijesti. Jedinstvo i moralna” đosljednosf Hacchellijevog djeln izviru iz njegovog „rondištičkog“ stava o romantičnoj intuiciji štvarnosli. Vjecuje u stvarnost i tu stvarnost dramatski analizira, da bi otkrio racionalnu istinu, jedinu koja postdji. Na svom putovanju Kroz literaturu, vodiča. Goldoni. Leopardi j 'Polstoj. Međutim. Mažć Bacchelli, mi me prahvaćamo Život kao proviđenje. Već otkrivamo i nasrlljivo osvajamo život. dajući mu liuddsku dimenziju. U tom smislu Bacchelli dolazi u sukob, sa desnim” romantičarima, jer on shvač: romantičnu realnost Života wu dijalektičkom procesu preobražaia a ne u Rkontemplativnom stanju,

U književnom djeli Mticecarda Bacchellija povijest ima presudnu ulogu; bez povijesti nisu mogući razvitak realnosti i diialektika, preobražaja stvari. Istgvičmeno sm njegove novele obogaćeneć narodnim Iecgendama i pripoviietkama, U novelama Rkoie obraduju – historilske događaje (poscbno doba prijelaza iz feudalizma u kapitalizam) pisac — iako Mije maricsista prihvaća djelomično koncepciju klasne borbe u razvitku društva, Ova se borba odvija U znaku moralne Wravde u društvenim odnosima i u samim porodicama. Svako: lige Bacchellijevih pyvipovijedaka simbolizirn čitavu jednu masu ili sloj, Narod se javlja u odlučnim trenucima boviiesti kao glavni činilac revolucija, raz! viikha, preobražaja same "ovijesti. Zato je svaka pri» vovijeika Ssirogo dokumontirana, historijskim „i „geografskim podacima sagrađena, tako da, je sama u stonju da ruši svaku mitologiju. Istovremeno, među

tim, pomoću poezije i mašte, svaka priča (ili roman) |

Dostale alegoviia stvarnom događaja, alegorija Moj pofer(iavn i Wwiiže ome ljudske momente (liudske. ti. lirske) R&oji čiae tkivo, splet svakog književnog djela.

Đakomo Skoti

lima Mijiževnosti, 84 da uspe u svojoj misiji.

Bacchelli ima” mekoliko.

: retoričan do elu svoje generacije, neprevreo) POČe ali iskrem i pouzdan 1 trenuiku dok „sa PI ;

: o s “ stoji pređ vra> U ćem snova Oko glave“ s ISO IN, a nepokolebljivom, slepom Žželiom

Perica Zubac

LEKGGW IT j REVOLUCIJE

Druga knjiga, „Prosveta“, Beograd 1964.

U OPŠTOJ životnoj Žurbi nismo mi primetili koliko su dve Pposlednie đecenije, koje nas delic od dama mstanka, nanosom movih događaja, uspele da potisnu „ratne“ činjenice. Nismo ni znali da je zaborav tako noeumitan i toliko povezan 54 Vremenskim proticanjem, Verova!i smo da će uspomene ma drage drugove u nama večno ostati nepovrediyve, jer su 5e nejzbrisivo vasekle, u SVCSC, ·

Druga knjiga „Likovi revolucije“ pojavljuje se ša. irogodđišnjim zakašnjenjem, S obzirom da OVO izdanje izlazi povodom dvadoesetogodišnjice ustanka naroda Jugoslavije (1941—1961), njegova pojava sc očekivala još u jubilavnoj (1961) godini. Ali bez obzira, na povod izlaženja kao i na zakašnjenje, ono sc pokazalo zajsta potrebnim, | a i

U polupatetičnom tomalitetu Diografske hronike toliko svojstvenom svim našim evociranjima rat, druga MWnjiga nastavlja pričn o palim herojima, U njoj četrđeset autora (različitih profesija) evociraju uspomenc ,na četrđeseit poginulih drugovi koji su postaji heroji. Priređivači knjige težili su da svaki napis bude biografija' sa osnovnim podacima o Život junaka, pa su intervenisali u spontanom toku autorovog kazivanja. Neki od autora su Se u ovakvom poslu dobro snašli (Rodoljub Čolaković: „O Radomir: Vujoviću“, Mitra Mitcović; „O Veselinu Masleši“, Dragan Marković: „O Jeleni Cetković“), dok većini nije pošlo za rukom da se ottesu unapred 'sk\opljenog okvira Kkonvencionalne biografije: Mnogi napisi sU tako mestftimično ostali bledi klišeji iuđih ideja.

Mnjiga uverava da mrtvi drugovi, u stvari, misu bili izuzetne ličnosti, već svakidašnji i obični mladići i devojke. Da nije došla rcvolucija verovatno bi većina njib ostala mnezapažena i preživela život kao više ili manje srećni građani. Međutim, Yreme mije išlo ma ruku mirmom životu. Dani su donosili veče događaje mego decenije mirnog Života. U svetu je vrilo od sukoba i neočekivamih obrta, „Nije Se Izko snBči ı ovom haosu, Ljuđi su iako sitovi, tako vagriženi zbog neprekidnih svađa... Žalio se tadašnji poverenik Wade Vudjović svom višem YukovGoOstvu. Rtado Vujović kao i većina njegovih drugova je vo)ovao. da postoji izlaz, da sc Vreme može pobediti yprinacipijelnom Dorhom. Impresionira odlučnost i mla dost MKojom" su ovi revolucionarni dečaci pyrihvatili {cret svog zadatka. Impresionira hrabrost i snaga koju su, izvan svojih fizičkih mogučnosti, mogli Ma pokažu. Meverovalno jc da su ovi još mnezreli ljudi tako bizo dozrevali u velike i junačke heroje, dostojne junaka, iz mita, : Ostoja Đurić

KJ. i MoM VT 4

Rea Sadaka BNDNJSRA KHLOZOEFHJ i

Prva knjiga, preveo Radmilo Vučić; „Nolit“, Beograd 1964.

zyevgrsv 00% /

POJAVA prve Nnjige Radakrišnanove „Indijske filovofije“ na našeni jeziku predstavlja za većinu mašjh čitalaca koji se interesuju za ovu vrstu literature, W izvesnom smislu, dvostruko otkriće. Pre SsVegO, do objavljivanja ovog prevoda malo jc ko znao da je sadašnji predsednik inđijske republike svoj wmieđunmarodni ugleđ stekao baveći se prveustveno filozofijom, i to specijamo proučavanjem filozofije svog: naroda. Ali za nas još značajnije otkriće predstaylia sama indijska filozofija koja nam je do sada biln poznata jeding iz nekoliko članaka objavljenih icš pre drugog Svetskog bata G „Srpskom Nnjiževnomni pBlasniku“ i „Letopisu matice srpske“, a posle vrata i? Yteđavanja profesora Dušana Nedelikovići iz istorije filozofije (u Wojima imdiiskoj Tilozofiji nije bilo po-

svećeno više od dve-tri stranice Rucanog ieksta), Svako, pa, prema tome, i pisac OVOK& prikaza, pogrešio bi kađa bi za ovo delo upotrebio reč „pveg'ed“. Istina je da je Rađakrišnan u ovoj, rvoj khniizi dao pregled — i to \rl!o isorpan — indiiske filozofije iz „periodn Yveda" i „epskog perioda", ali fime nije ispunjena. svrha, koja se ovim delom želela postići. Osnovan zamisao autora je da nam indijsku filozoTiju predstavi kao jedinstvenu tvorevinu u svom 'Butohtotom razvitku, kao Jod duhn.jednos narođa 'koji je Kroz. vokove uspeo da se sačuva. ođ uticaja Kkultura drugih paroda sa hojima je tokom svoic istarije dolagio u dodim Ovmum svoju iozu autor zAsnivar ne samo na dobro obvazloženom atgumenti — što bi'\eć Snn10 za sebe bila davolimno za evropsknez čitnnca nego i.nam dobokom razumevanjn onobn sto'on mhziva duhom judijdkog navoda, odnosno ewmih „Ariinca“ koji su se nre više hilinda godinm doselili a hrieve "gde i danas žive, kao i na tome što ie i samu niesova misao ponikla i razvila se wa, fekovinamn evaorı duha. Ko će svaka ko ovu knjigu bude čČitPo odmah osefiti. der je Disanma nadabmuf{o i s verom da ie in filozofiia, koja „će sigurno odigvafi' zmpčnimm wlogu u Yrevolu-

ciopisaniu savremene fitozofs*ke misli,

i Radakrišnan '·je pe svojim uheđepiiman idealista, S Tea SO AU VON _, a u dehrynm misli POI foŽyariia! stvarnost duha čiji hi taa iva tora ra aoi MĆOP OĆ i da, razvitak indiiske OH. coUM el čeddd 7D d sli. vel}igioznih predstava i ide-

Ja, Povezuic sa drwpštvenim zbivanjinn koja su ve«

zana za istoriin indiiskog naroda, U tome non ie vec ma sličan Begelu, na koga se više puta noživa, Un. Yavo Zbog ioga njiegova „Inđiiska filozofiji" ima'svoj! vređnost i za mas koli w traganiima za istinom' pola» zZline ođ sasvim rapličifih prefnostavii. r

Knjiga je obiavliena u odličnom pyevaedu nwađmila Vučića (za. prevođioca ona je predsiav)iala izvpnvedno nanovan. posao). 9Č vrlo iserpnu, đokumenfovahn!t W u svakom pogledu dobru propralnu studim ('edoTiha Ve!jnčića „Sarvepali MWadakrišnan i neohindđuistička filozofija“,

Aleksandar A. Miljković

| KNJIŽEVNE NOVINE