Књижевне новине

inositamnn

. Predrag MATVEJEVIĆ

DANAS možda više niko i nigdje ne piše duge i uzbudljive (obično {eljtonske) tzv. „popu larne romane“, no ne bi se moglo reći da ih niko i nigdje ne čita. U posljednje vrijeme opaža se u raznim književnostima obnova in" teresa, uz različila djela pustolovno-kriminalističkog karaktera, upravo za „popularni roman” („poman populaire“, kako ga zovu Francuzi). U nekoliko zadnjih godina mogli smo tako vidjeti u novom ruhu'niz klasika ovog žanra koji do danas, usprkos nekolikim značajnim pokušajima, nije bitno rasvijetljen kao fenomen (socijalni, pšihološki, književni...): u Francuskoj su npr, objavljeni u kratkom vremenskom razmaku u bajoslovnim. tiražima integralni tekst „Misterija Pariza“ i „Vječnog Jude“ KWugenca Suca (Hžen Si), roms= ni markiza de Sadea (de Sad) i Gašston Lerouxa (Gaston Leru), nekad nadasve popularni „Rocambole“ „(Rokamboi) . Ponson du Terraila (Ponson di Teraj) i ne manje. proslavljeni „AYsame Lupin" (Arsen Lipen) i „Fantomas“ (ova dva posljednja daleko su poznatija po imenima svojih junaka negoli autora)*) Štaviše, uskrsli cmi heroji spomenutih djela „uspješno veoma uspješno čak — konkuriraju ne Bamo velikotiražnim artiklima tzv. „erne serije", nego čak i samim llasicima Rriminalističkog romana, kojim je „popularni“ roman u mnogo čemu bio uzor i preteča: Conan Doyleu (Konan Dojl), Agathei Christie (Agata Kristi), Georgesu Simenonu (Žorž Simenon) itd.

U ovoj pojavi posebno je karakteristična činjenica da ne samo tzv, „širok a” publika, nego čak i sama kritika ne krije više svoj iuteres za OoVu vrstu literature, Prije nekoliko godina istaknuti francuski kritičar Jean-Louis Bory (Žan-Lui Bori) posvetio je npr. veoma zapaženu Mnjiževnu studiju djelu EPugenea Suea, a još dobrano prije Maurice Blianchot (Moris Blanšo) je njemu svojstvenom ozbiljnošću i visprenošću prišao njiževnom slučaju markiza de Sade. Već odavno je poznata Gideova (Žid) zašluga u afirmaciji djela G. Simenona te .se nerijetko isliče da se nakon Gidea više „niko pametan“ ne stidi priznati da čita Kriminalističke i druge srodne romane. Svjedočanstva o simpatijama niza izvanredno značajnih francu-

Š . > bj |I tj ? :088 [7] > *) (Napominjemo da su i kod nas neđavno štampana u izdanju zagrebačke „Stvarnosti“ cjelo-

kupna djela našeg domaćeg Kklasika ovog žanra Zagorke). 6

i #

- POPULARNI ROM

O ORO

\ skih pisaca i pjesnika (Apollinaire, Sartre, Coc= teau, Desnos, MHuard, R. Caillois,.,) za „PFan-, tomasa“, objavljena prilikom nedavne reedicije ovog djela, predstavljaju jedan drastičan dokaz da i ona najprobranija i najizbirljivija pu-. blika, „neosporno · najrelevaniniji „pokazatelj književnog mnijenja svog vremena, ne \preza'

"ni, u ovom našem stoljeću od literature ovog žanra i, štaviše, ne ustručava se da to prizna.

Očitu i neospornu pojavu Uskrsnuća djela za koja je gotovo svatko vjerovao da nisu duga vijeka i da će ih njihovi lako uočljivi nedostaci zanavijek pokopati pokušava se objasniti na različite načine. Mnogi ističu ulogu koju je u tom povratku na svijet mogla odigrati pojava jeftinih i dostupnih „džepnih“ izdanja. Mada je, neosporno, „džepna knjiga" svojom privlačnom “#eijenom, praktičnom i širokom difuzijom približila s jedne sirane mnoga djela čitalačkim nivoima kojima nikad prije nisu bila dostupna, a 8 druge opel strane izvukla iz manjeg ili većeg zaborava mnoga štiva najrazličitije nazavi, taj razlog nam se ipak ne čini dovoljno uvjerljivim. Mogli bismo odmah navesti kao proturazlog da se, recimo, u Prancuskoj· većina pomenutih djela štampa i u onim lukšusnim izdanjima (mavedimo primjerice: „Misterije Pariza“ u skupom izdanju J. J. Pauverta, „Arsčnea Lupina“ u izd. Gallimarđa, ili pak komplete „Pantomasa“ u izd. Laffonta — svi u veoma lijepim. i „tvrdim“ uvezima!).

Drugi razlog koji se često čuje je srodnost mnogih od ovih djela s djelima nekolicine najvećih pisaca Bšvjetske literature: da li bi bez pojave „popularnog romana“ bilo moSuće i zamišliti Hugoove „Jadnike“ (i ne pripadaju li oni možda najviše tom žanru?!); nije li npr. čak i jedan Dostojevski sam priznavao koliko duguje klasičnim „popularnim“ djelima Eugenea Suea; kakvim je sve vezama jedan Balzac vezan upravo za (syoje vlastite i tuđe) pustolovine ı „cz ne“ romane; nije li ko= načno „popularni“ roman preteča velikih cikličkih romana ili tzv. „roman-fleuve“ (romanflev -— roman-rijeka) od „Ljudske komedije“ i porodice „Rougon-Macquart“ (Rugon Makar) preko „Rata i mira“ do „Tihog Dona“ i „Porodice Thibauli" (Tibo)?! — Niko ne može poreći, barem ne u cijelosti, navedene činjenice, no ne čini nam se ipak da bi samo 'ta srodhost · mogla neposredno djelovati da se interes čitalačke publike pomjeri u spomenutom pravcu.

Objašnjavajući ovu pojavu „često se ističe,

da zasićenost modernim. književnim štivima, koja postaju sve teže i teže probavljiva i do» stupna, potiče želju čitatelja za naivnim ili tzv. „Inocentnim“ piscima kojf umiju prisno i pristupačno „pričati priču“ i njome odma rati i rasterećivati. Tu svakako ima djelić isti= ne, no ni Ovo has objašnjenje: ne može zadovoljiti., jer sva moderna i ozbilina štiva nisu baš

uvijek neprobavljiva i tako strahotno teška, a,

istini za volju, malo je onih koji ih i čitaju.... ž Jzmeđu 'niza drugih razloga moglo bi se spomenuti uticaj filma, koji je i sam koristio pa tako i izvukao iz zaborava — mnogobrojna djela pomenutog žanra: ekranizirane su npr. „Misterije Pariza“ i Arsene Lupin i tko zna koliko pufa „Fantomas“ i romani Conana Doylea, Agathe Christie i toliki drugi. Tome treba dodati da je, općenito uzev, film svojim vlastilim „akcionim“ žanrom mogao djelovati da se bobuđi interes za avanturističko-kriminalističku literaturu i izv. „Suspehnse“. Čuju se, nadalje, prilično umjesne tvrdnje da postoji analogija između agresivnosti koju obično u sebi nose avanturističko-kriminalistička ili „popularna“ štiva i one koju u našem vremenu susrećemo bilo na nivou individualnog Dpsihizma ili pak u najširim kolektivnim pa čak i svjetskim razmjerima. No to bi, vjerojatno, prije moralo odvratiti čitaoca od, ove vrste lek= tire nego ga privući njoj, sem ako se ne radi o psihološkom bjegu („evaziji“) u imaginarno i

želji da se podnese bezopasna i uzbudljiva agreHHHIHIHHRI III IM IWWWNAWWW WWW a II EIN WWRW WWRHH WII IWPR IIPIHII III RHIHHNIHIHIHIHHIHIHHI{HHH

|DP0/80

TRIO

Č{tainpa Pija)

MEĐU MNOGOBROJNIM historiografski kapitalno važnim, ali sasvim nezadovoljavajućče ob-

· rađenim pitanjima hrvatske kulturne prošlosti,

stoji i pitanje prvih hrvatskih štamparija, sa čitavim nizom upravo djevičanski netaknutih problema. Jedan od takvih problema je npr. LES početka rada prve zagrebačke štamparije. Opće je poznato, i to je kao takvo ušlo i u šsrednjoškolske udžbenike i popularne priručni·ke, da je prva štamparija u Zagrebu osnovana god. 1694, je postoji sačuvani tekst odluka Hrvatskog sabora, koji je zasjedao u Varaždinu, a koji je 11. studenoga 1694, pod točkom VI zaključio da biskup zagrebački treba da Zemaljsku tiskaru koja se nalazi pohranjena u nje= govim dvorima, preda plemiću Pavlu Riteru Vitezoviću, kome se povjerava njena dalja up'rava; On, pak, da mora nastojati, da štamparija ne propadne, da se njeno stanje ne pogorša, da ju mora dobro čuvati, a isto tako da ju ne smije nikada odnijeti iz Zagreba.

Iz tog zaključka je ujedno vidljivo da se

· lu radi o štampariji, koja se već.nalazila u Za-

'grebu, a nalazija se još negdje od god. 1660, kad

t

sija kroz literaturu umjesto ohne, nasihe ili” smttonosne u živo{u, j | U neposrednoj vezi s tim mogle bi se spo=

menuti i razne druge psihoanalitičke interpre= ,

tacije, poput one o iživijavanju imanetnih ljudskih potreba za izvjesnom agresivnošću i zlom:

DROGA ČIJE SU POSLEDICE BLAGE I BEZOPASNB

budući da se čitalac prenosi u odgovarajuće situacije i manje ili više idemtificira & odgova* Tajućim ličnostima, na ovaj se način mogu u izvjesnoj mjeri uravnotežavali i ublažavati najTazličitiji agresivni impulsi i poticaji u njemu samom. Tu bi se, dakle, istovremeno radilo da' se poslužimo psihoanalitičkom terminologijom — o jednoj vrsti „kompenzacije“ ili čak pokatkad „Sublimacije", — Dodajmo odmah da kriminolozi obično nisu uvijek sR&laši da prihvate ovakova objašnjenja psihoanaliticara; navodili su se i navode slučajevi da ponekad pustolovni ili, osobito, kriminalistički romahi znaju potaknuti razne prestupnike da izvrše svoje „operacije“ upravo onako kako je odgovarajući pothvat opisan u ovom ili onom

arih dana

_ _ Zvonimi? KULUNDŽIĆ

je u Košicama u Slovačkoj, umro hrvatski plemić Petar Bošnjak, rođen negdje ispod Velikog Kalnika, kraj Križevaca, „Ležeći tielom na samerti, a duhom u svojoj domovini“, on je kao Svoju zadužbinu ostavio 1900 (hiljadu i devetsto) ilorina za osnutak prve javne štamparije u ·'Zagrebu. Zagrebački Isusovački kolegij, kome

je bio dodijeljen taj legat, otkupio je štampa-

riju ljubljanskih jezuita i dao Zagreb.

i Međutim, kako po svemu sudeći, među tadašnjim zagrebačkim' isusovcima nije bilo čovjeka koji bi se razumio u štamparsku vještinu, a još manje ljudi koji bi shvatili njen značaj, te kako nas i sve ostale poznate nam okolnosti navode na to, morao se stvoriti zaključak da ta štamparija zapravo nikada i nije bila stavljena u pogon. |

'Iz rukopisne historije zagrebačkih jezuita, koja je uredno vođena iz godine u godinu, kao i nekih pisama RBitera Vitezovića, znamo da je štamparija bila zapakovana u škrinju i po-

ju prenijeti u

)

| romanu. (To, uzgred budi rečeno,

pa Jafe

nije samo

'slučaj s pustolovnim ili krimimalističkim roma

. ječi“ ovaj isti' fenomen u periodu svog formira=

nima i njihovim. posljedicama; bilo je i prešstupnika koji su se branili pred sudom da' su potaknufti primjerima TRaskoljnikova iz „Zlo čina i kazne“ ili Lafcađija (Lafkađio) iz Gideovih „Vatikanskih podruma"; poznate je npr. koliko je bilo mladih' romantika u Njemačkoj koji su fatalno slijedili Wertherov ·(Verter) primjer i ispalili sebi kurčum u čelo! Oslanjajući se tako, najčešće prilično jednoznačno, na sudske dosijee, dolazi se ponekad u iskušenje da se optuže u cjelini sve vrste književnih žan= Yova koji operiraju srodnim sadržajima; s pšihoanalitičkog stanovišta tome se može suprof: staviti odgovor da niko ne može provjeriti či njemicu koliko je potencijalnih zločinaca eu: traliziralo i „khombpenziralo“ svoje frmur= ne opsesije i agresivnosti kroz različita · štiva ove vrste. (Koliko je žena izvršilo preliub samo U mašti, ne usuđujući se da slijede do kraja brimjer jedne Ane Karenjine ili gde Bovary!).

Dalo bi se, bez mnogo muke, nači još pregršt sličnih razloga i objašnjenja, među kojima je svakako jedno od najrelevantnijih slijedeće; životi najvećeg broja čitalaca ove /litezature obično su bez velikog intenziteta, da ne kažemo velikih đogađaja: ljudi rade i umaraju se, smjenjuju se jednolično svakodnevne brige i dogodovštine... Kako je ugodno iz monotone svakidašnjice zakoračiti u vrtoglavi svijet mneobičnih junaka i velikih događaja, propeti se do nivoa historije, umiješati se na čoesak u maštoviti život volienih liepotica i bajoslovnih pobjednika... TI čitalac tako rado posiže za lektiromi koja mu. hudi uzbuđenje, pothranjuje maštu, zabavlja ga bez napora i privremeno nslobađa sivog životnog fereta: posiže za drogom čije su bošljediće, pri normalnom doziranju, blage' i bezenpashe,,.' : | .

“U svakom slučaju pogrešno je suditi o pu stolovno-kriminalističkoj litepaturi na odveć općenit način i fpati u isti koš neosporne štethi pornografsko-kriminalistički „šumnd“ ji djela koja razgolićuju pritajene mehanizme čovje= kova psihičkog uslroistva, mehanizme koji se lako stave u pokret čim ih uža ili šira sredina ' i uvjeti života na fo upute, Mnogi od najvećih svjetskih pisaca 19-og i 20<og stolieća — Bal+ Zac i Dostojevski, Gorki i Sartre — čitali su ovakva štiva i postali su ipak ono što su postali za čovječanstvo. Gorki nam. je: ostavio uzbudđliivo svjedočanstvo o tom kako su na njegovu dječju maštu dielovala Wajraznorodnija štiva koja su mu sticajem okolnošti dopadala u ruke, među kojima nije bio: malen broj onih Whoja bi« smo najblaže mogli označiti kao sivkasto-erna,. Opisujući u svojoj autobiografskoj knjizi „Bi. nja. Sartre ištiče u! veži 's ćiklusem oi “o Pobularnom Pantomast koliko je gluabo:mohBlizirati mađ: ovakvim djelim8y"Sidjeti svugdje sablasti štetnih utjecaja i misliti da će upravo one ofrovati dijete ili čovjeka, kao da on „ne bira sam svoje vlastite otrove. Ja sam svoje gutao s tjeskobnim dostojansivyom uživšOGca droga. Jpak učinili su mi se neškodljivim.,. Kako su mi danas smiješni oni koji su se žaili na. utiecaj „Pant6masa“ i Andre Gidea“ („Le Mots“ čd, Cpllimard. stv, !49),

U svakom slučaju podjednakm je glupo i neprihvatljivo stavljati bez izuzetka' u Kkarane tenu ovu vrstm literate kao takvY\w u Po ugledu ma rrkveni „Indeks“ i druge slične zaštitnike ćudoređa kroz historiju, kao što je i štefno odsustvo svyBke selekcije u literaturi DVOR žanra, kakvu susrećemo ne samo kod zapadnih. nego i hod paših izdavača, .. a .

Šfo se pak fiče nabrojanih uzroka | objaš·'njenja pojave da je „popularni roman“ oikrio svoje klasike koji še danas sve više objavliuju i čitaju, bilo bi možda nairealnije konslatirati da ni jedan od spomenutih razloga nije sam za sebe dostafan, nego da tek svi skupa u spregu detepminiraju i objašnjavaju ovaj fenomen u njegovoj cjelini,

IRHGHWIWI GI WIUWWWUUUUUUWUU IIM MUWI IIIUIIMUUMIUWWUE004WWWWW0700780000009a0070#00417041110044100044400WWHWWFh

hranjena u jezuitskom samostanu na današnjem Kafarinskom trgu, a kasnije u nekoj ostavi u biskupskim dvorima, kraj katedrale. Tu je Vitezović, kako kaže njegov biograf Vjekoslav Klaić, „zaboravljenu tisksru nanovo ofkrio, te odlučio da je izvadi iz ropoetarnice", Stavljajući tu štampariju u pogon, odnosno radeći na osnutku zagrebačke Zemaljske fiskare, Vitezović je oko pola godine prije spomenuiog zaključka Hrvatskog sabora, kupio u Beča štamparsku prešu i o tome izvjestio zagrebačkog biskupa i svog školskog druga Mikulića, pismom od 26. lipnja 694,

—

Na temelju svih ih poznatih činjenica, stvoren je zaključak, da je Zemaljska tiskara,

kojoj je upraviteljem bio poznati i veoma za-

služni hrvatski polihisto?, gramatik, leksikograf, književnik, politički i pravnj pisac i. izdavač Pavao Riter Vitezović (1652—1713), prorađila negdje početkom god. 1695. -— te da je io početak zagrebačkog štamparstva.

Međutim... .

U knjižnici Jugoslovenske akademije u Zagrebu, pod signaturom MTt--5381, nalazi se jedna knjižica na kojoj je na naslovnoj stranici, na mjestu gdje se redovno nalazi oznaka mjesta i godine izdanja, odštampano: „Vu Zagrebu, na 30 rožnja meseca, leto 1690“, - -

Ako je Vitezovićeva štamparija proradila god. 1695 (ili u najboljem slučaju u zadnjim mjesecima 1604), što je neosporno, jer za lo BOvore poznate nam činjenice nedvojbenim Jezikom naučnih fakala, ohda ta knjiga — bez daljnjeg produbljivanja postavljenog problema stoji kao neosporan dokaz van diskusije, da je

) :ije te godine, morala radili neka A | Pub? Najvjerojatnije, baš ta isusovačka! ?

Dok je svakake veoma gaslužni Vjekoslay KH ii Mahie vješto izbjetao i u 5vojoj monografiji o Vitezoviću (Mat. hrv. 1914), i u svo-

joj knjizi „Knjižarstvo u Hrvata" (Zagreb, 1922),

x