Књижевне новине

Aleksanda» | | ~Z7— i ~3 AN 456 SA RISTOVIĆ | _J < {| OVI O

i videh tvoj seks nag w postelji muškarca, sa merazgovetnim Nou ; i ' pokretima, i mjegovi, glavu na bedvru žeme i usta wu ivojim ustvma,

i sunce po drugi put viđemo u mjegovoj prozračnosti.

I ležah u žbunu Yuže, u, krhkom, a lakom, semenu, | | i oštrom, cvelu, ma domaku, ozleđenih, grana, pod, vetrinom, | i mogao sam, te doticati ovim, neverovatnim oblikom, zatvorem, u Kyaljevstvu, zemlje, nebesa i vazduha.

KUĆI I POLJU . | i I videh da te priroda rastura deo po deo i da te sastavlja izuzetnom, : jačinom, wu prirodi, O

V iđeh tvoje iclo što ma brežuljcima drugi cvetovi miris mu i bejah čovek ožalošćen, i uđoh u šitno bolje drhteći, i ” / i e Tasuše, oideh tvoja stopala probodema trmom i sme, i Vi je 'Biuotinje j ij i Na . | IU | S e | 'pal y g u, utrobi, Vidim svoje životinje u polju ubijene kamenom i štapovima, | i viđeh, ga mačinjenog od, mojih udova koje slabost obuzima, rekoh da se. učiniš ženom i ležah w siromaštvu, veličajući te. h čujem, glasove životinja u vetru, slabe i iskidame Ono MN

ea. =>

93 Ma dd7a POLI POViDIČI pokretima u wreme letnje |P(d03%| La 7 Mi ; ; | blage i ranjive vuže mode me ka mestima zločina i rekoh da bude pokopano i da mu se mesto obeleži Tečju i I videh te gde ideš ka brežuljku me prepoznmajući me, ı II gde je voda prijatna jeziku i utrobi, nežnom šastavu čoveka; Š| - drvetom. videh uskovitlanmu odeću i bedra lako rastavljena, | OM ije | : 103 i kriknuh w kući i deca mv, pyiđoše sa poljubcem, Vidim svoje životinje u pokvetu, među drvećem, \ Videh da priroda sastavlja svoje čestice udružujući ih u delovanju ~ i rekoh da budu moja, ljubavi moja, moja ženo. prepeličay» i drozdove, hitrih leđa kao gomiče,

će ga činiti ubuduće pod vidim, u Yavnici konje probijene lobanje i sasušenih udova, 3 lešina čija se koža mabira, pod ujeđima cvetova i svetlosti VO

krošnjam4a,

- i da je puno dečijih, glasova koji | Pa Žž: | ) REKVIJEM , Vidim, u mladom, smegu trag kopite, vidin, skrYhame rogove ma, jasmoj zemlji, lovišta i prazne jame makom stvaranja čoveka, |h istoriju tragova i mjegova nA, kraljevstva. | „

šm u polju bejah čitač sa životinjom, __

onaj koji oštri klasove lakim, suncem, pre žele, stay čovek pod dmetom, jabuke čiji miris i zatvorew, bi uv prozračme plodove u Yužnom vremenu.

i videh, da žestina klijanja zavisi od, tvoje veselosti,

i rekoh da sastav vode bude sastav tvoje pljuvačke podsticam i Ružom.

JBT ideh, mjega ma kolenima, oboyvemog udarcem šake, Ga videh kako krv ispunjava usta Yužeći ih, i poslah, dečaka u, konoplju i om, bi zatečem međ stabljikama,

Usta, koja su. g6% doticala w masilju

I štap pobodoh u zemlju gde je žito rađalo oskudmo, neshvafljioim, oružjem, ruže, vode i drveta,

te videh brežuljak sa pticama, i psima, u, visokim travama,

i Yrekoh da, mu se oduzme snaga i isto bi učinjeno pod žitnom

I videh jabuku sa neznatnim, cbetom u sredini, i videh, kopača jama i. crvenilo plodova u polju,

i videh, tvoju usku muku sred, letnje zemlje,

i rekoh, da je uklone i videh, da bi uklonjena u hranljivost Prirode.

I viđeh ono što bi viđeno u metamorfozi Ruže, i dah moj ispumi tvoja usta i pčele, mašavši OfVOT, hitahu u

i vekoh, da im, se obeleže mesta bojom i da budu osvetljena do

i premazah, šaku tankim, voskom i učinih to isto

1 videh zategmuto platno i jJecah Ww smwu, ljubeći te,

mali ovđje vukova? Ako naiđu, gotov gam, jer sam goloruk. Zbilja, da li bih mogao da se odbranim? Čime bih mogao đa se branim? Zar golim rukama? o je, ranije, da je neki čovek, zalutavši i planini, naišao ha vuka i, nemajući čime da "se bori, dok se razjarena zver okomila na nje„ga, stegao je pesnicu i zabo je u vučje ždrelo, pa je vuka zadđdavio. | "Tako ću i ja, mislio je, koračajuči sporije, da bi sačuvao shagu. Dobro je što imam hleba, ·opipao je tkaninu, pod kojom se, u džepu, na_ zirao komad. Moram čuvati i hleb, je ne znam kad ću izbasati iz šume. Da li ću, zbilja, ikad iz. basafi? . 'Učimilo mu se da. čuje govov.. Obradovao se (nije sam), ali se i preplašio. To su oni, to je možđa potera. Ako ga uhvate, gotov je, biće _ rasčerečen, jer je u uniformi. Da baci bluzu? Morao.je baciti i hlače, možda i cipele. Kapu je izgubjo, gladio je Kosu, osluškuvjući glasove, ; iz daljine, 16 #; e Zr Ta epdi ha Sie | Ovo je, svi

" crtan kao pravac nadiranja. Mora se držati · Jarka, koji će mu poslužiti umesto vođiča, ali ne sme da se spušta nisko, da ne bi upao u zbeg. Bilo bi najbolje da se presvuče u seljačko odelo, osvrtao se, kao đa očekuje sabpuimika. Seljačko odijelo, koračao je, dok ga jc 'satinao umor i napadao san... b Jozo, sine, zašto se svađaš s Ivanom? čuje glas iz daljine. (Glas njegove majke.) Uvijek se svađaš & Ivanom, prekoreva ga majka, a on ponavlja da ga ona ne voli, da više voli - Ivana, Ja sam uvijek kriv, govoni Jozo, dok mu se majka približava i pokušava da ga pomiluje, setno nasmešena. Sve ti je uzalud, kaže on, dok ga majka ljubi po kosi i obnazima. Ti više voliš Ivana. Budalo moja, dokle ćeš da umišliaš takve beđastoće, šapuće ona, ali je Jozo ne sluša, jer je uvređen i nesrećan i najrađije bi otišao iz kuće daleko, daleko, odakle se nihad ne bi vratio. Ali ne ide, nema kuđa da ode: svet „je malen, vidici tesni, nema druga, nema prija· telja. Mora da ostane pored Ivana, Uz majku ·i oca, koji sve češće pokazuju da ga nc vojc. "Zbilja,zaštooni mene ne vole? Možda me ne vole zbog toga što je moje lice pjegavo, a njegovo čisto i bijelo? Ili me ne vole zbog dugih i neskladnih ruku, koje mi uvijek smetaju dli smiješno i nezgrapno vise niz Hijelo? Ali šta sam ja kriv? Zar sam ja birao boju svoga lica i izgled svojih ruku? „Jozo, sine, zašto si zakasnio u školu? čuje opet isti glas, iz daljme. Zašto se ne u gledaš na Ivana? On nikad nije zakasnio u školu, a ti kasniš svakoga tjedna. Kad ćeš biti kao Ivan, trapavko i lijenštino? Jozo ćuti, po„kunjen, a najradio bi odgovorio psovkom i poslao ih do “vraga. Ali ni to ne bi pomoglo: opet bi ostao trapavko i lenština, opet bi bio ispod „Ivana, opet bi služio za podsmeh, prekor i grdnju, mada mora priznati da je otac, u mnogim . prilikama, pokušavao da ga razuveri: oni ga vole kao i Ivana, oni ne prave razliku među

decom, on je njihov mali sin i treba da izbije -

iz glave neosnovana i glupa uobraženja, Zbilja, otac je pokušavao da ga opravda pred majkom, koja ga je često darivala šamarom i batinama, dok je on morao da kušuje „jer mama ima slabe živce“, A možda je to, stvarno, samo opsena, samo utvara, jer je i Jozo, pored Ivana, uvek imao sve što i on: novo odelo, nove cipele, nove knjige, poklon za kraj školske godine, džeparac za blagdane. Ponekad je zaista izgledalo da je reč o blizancima i on je počinjao da zaboravlja šilme nepravde i male uvrede iz detimjstva, pa, mu se čimilo da nepravdi i uvreda nije ni bilo, da roditelji nisu grešili prema njemu,

već je on preterivao, bezrazložno ih optužujući ·

da više vole svog drugog sina. I zbog toga je želeo da ih vidi, da ih sreta što češće, da iskonisti svaki časak slobodnog vremena u ćaskanju s njima, pored kubinjskog stola: u pijuokanju, čašćavanju, igranju karata, slušanju muzike i paaa prednostima lepo uređenog porodičnog vota.. _ Čestitam, sine, (govori otac), odlično si poloNasmejan i srećan, otac prilazi Jozi ljubi

KNJIŽEVNE NOVINE

)

Ovo je, svakako, Mlječahica. Seti se geograf ske karte, ma kojoj je mlječanički jarak bio za-

svetilj}kom.

I letnji vetar u tamkoj kuli, u samjaremju, |

i konje zatepwutih, udova i wjihove hajkače među, decom, i roditelje ohoreme ma kolema u žitnici,

i dejstvo vuže ma istoriju cvetova, kiše i sitne zemlje.

Bejah sam, uv polju, čitač Sa životinjom,

bičevan, po licu popodme u zlatnoj brazdi, '

i veče pade kao sen ptičurine preko neđovršenog tla,

i seme ugMu, i vreme zahladme i drveće izgubi svoje slike nq,

vazduh,

sletanja,

ma. sakom od nožnih prstiju.

kj

Mladen OLJAČA

aj”

ta 0

· po ramenima, kao čoveka sebi ravnog. Tzostaje ioš poređenje s Ivanom, ali Jozo bi, u času radosti i elavlja, oippeo i to, jer biti ravan Tvamu, sada mije uvreda već čast, pošto se Ivan ubraja u ređ najboljih sludenata u Zagrebu...

Jozo, sine, šta je to s našim Ivanom?. čuje opet glas, iz daljine. Zar ni tebi nije kazao kuda je otišao? pita majka i briše suze, a Jozo Stoji pred njom, kao spomenik, uspravljen i gord, jer je ostao u kući, pored oca i majke, a Ivan je otišao. Njihov ljubimac ih je ostavio i otišao, a on, Jozo, ostao je 5 njima, u domu, da im bude potpora, uteha i zaštita. Njega nije povukao vihor suludih i samoubilaških ideja, napabirčenih po knjigama, koje je ovlaš pročitao. Njega je povukla krv, a me parola. Njega je u domu zadržala ijubav prema roditeljima. Baš to: ljubav prema roditeljima, Baš to: ljubav prema ocu i majci, kojoj je sve oprostio, On je sin, on je pravi sin, a ne onaj tamo. On će ostati pored roditelja u majtežim časovima, kad padaju. ljudske glave. Bekstvo od kuće nije hrabrost, već kukavičluk, koji se pri kriva parolama o borbi protiv tuđina.U stvari, heroji spasavaju golu kožu. Daleko je opasnije ostati u gradu, pored fašističkih bajoneta, nego pobeći u šumu, u debelu zavetninu. Reći ćemo i io Jozu Horvata nikad nisu privlačile teorije o društvenim preobražajima: ljudsko dnuštvo mi-

. slio je, tako je složeno, zamršeno i spetijano, da će ga moći unaprediti samo vekovi postupnog

razvoja, a ne kojekakve ujdurme, makar ih na.

zivali i revolucijama. Ljudsko društvo, kao i bilje, može se razvijati samo spontano, bez velikih potresa, a najbolje će ga unaprediti nauka, saznanje, &vest, kultura i civilizaoija, bez koje nema napretka. Pa zašto, onda, uzimati oružje i ljudske živote izlagati opasnostima? Zašto ginuti na bunkerima, makar oni bili i nemački? U istoriji, toliko je okupacija bilo i prošlo, a narodi su ipak ostali i nisu večito čamili u ropstvu. Neprijatelj je nepovratno odlazio samo kad je bio poražen sopstvenim slabostima. Sopstvene slabosti: upropastile su tolike zavojevače, pa će uništiti i Nijemce, mislio je, osuđujući Ivanov odlazak u šumu, kao detinjariju i samoubistvo. Ali, majci nije rekao kuđa je Ivan otišao, jer je očekivao da će se Ivan, u zgodnom času, sam javiti. i — Jozo, sine, jesi li čuo da je Ivan u šumi?

— Jesam, čuo sam. j

— Oktišao je, a ostavio roditelje. lijepo?

— Nije moje da sudim o tome.

Je li to

— Jozo, sine, ako ustaše saznaju da je Ivan –

u šumi, glave će nam poskidati. Ubijaju i nedužne. Tolike su Hrvate već postrijeljali, ne prezajući od toga što ubijaju i Hrvate, : — Ja mu nijesam rekao da ide u šumu, Sam je otišao. - . -— Sram ga bilo, ni majku nije obavijestio. — Ne plači, majko, i ćuti. Nikome ne smiješ govoriti da je Ivan u šumi. To monamo krili. — To monamo kriti, — kaže i otac, kao da sluti nesreću, a ne može da je otkloni, — To moramo kriti,

»

gošpodare Yauwmtce na tamnom, lovištu, njihove anđele i vuku svoju ma tvome bedru, ljubljena moja ženo.

I sjaj plodova videh bed, tvojim, lice?» ljubljena moja žemo, i laku, svetlost munje ma knjizi otvoremoj;

i išao sam mvezujući jednu, za drugom, uzame stabljike

pa i nmeshtaotljie životmje bejahu, sa mojim, 8sYcem.

; ga, Jaka i mu u džep movčanicu, kao 'nagra= ! "duh Tdii vaat. še, jer si zaslužio, tapše ga otac

površini vode.

0 Jozo prilazi majci, Yizimajje za “ruka po

maže joj da Pade 0B post je, u kojoj mora da leži, jer je teško obolela. Ona ide i plače, a Jozo uzaludno pokušava da je uteši, papagajski je uveravajući da nije sama, da su pored nje muž i on, Jozo, njen sin, verni i pravi sin, koji će prkositi opasnostima i ostati pored nje, u domu, makar i glavu izgubio,

— Ja sam bolji od Ivana, ja sam uvijek bio bolji od Ivana, ali vi to nijeste htjeli da priznate... — Mili moj, sine moj...

— Stanuje li ovdje Horvat?

— Da, — kaže otac.

— Jeste li vi Horvat?

— Jesam — kaže otac. — A zašto pitate?

— Pođite s nama... i

— Izvitnite, — okleva. otac, — 8& kime imam

Čast?

— Dolazimo iz redarstvenog ureda, da vas uhitimo i pnivedemo u redarstvo, — kažu došljaci ui, bez okolišavanja, zapovedđaju starom Hovxzatu da prekrsti ruke, pa ga vežu i gone,

Jozo stoji i gleda, skamenjen. Ne zna zašto oca gone, a ne sme da pita. Kad došljaci otc-

raju vezanog Oca, majka zajauče:

| — Zašto su ga otjerali? On je častan i pošten hrvatski muž... : ;

Posle nekoliko daha, žena i sin saznaju da je stari Horvat uhapšen zbog Ivana, koji se odme{ifnuo. Uzalud pokušavaju da ga iščupaju iz zabvora. Traže poznanike među ustašama, pokušavaju da saznaju ko je šef policije. Ništa ne pomaže.

— Jozo, sine, znaš li da je tata oljeran u Jasenovac?

— Nije moguće da je tamo?

— Tamo je, — plače majka. — Rekli su mi da je tamo. .

| — Tamo gone samo Židđove i komuniste.

— Otjerali su i njega, — majka briše suze. Pe Možda ga nikad nećemo vidjeti. Gotov je, živ neće dzaći. ;

— Ja ću ga spasti, — kaže Jozo, kao junak od koga zavisi ishod bitke, — Ja ću ga spasti, makar poginuo.

— Kako, sine?

— Vidjećeš, majko. Budi spokojna i strpi se, a ja ti dajem niječ da ću oca izbaviti, makar poginuo. . |

— Sine, moj, jedini — plače majka i Jozu miluje po kosi, kao što ga je i nekad milovala, poredeći ga s Ivanom. — Oprosti, sine, što sam ponekad bila nepravedna...

— Smiri se, majko, ne plači, — govori Jozo, uvereh da je najzad u njenom srcu osvojio mesto koje mu pripada, divno mesto, koje je oduvek njegovo bilo, ali ga je Ivam ugrabio. Sad je tu, na tom mestu, u majčinom srcu, za sva vremena. A još kad oca iščupa iz logora...

Jozo Horvat skupa u dobrovoljce. Oblači

„uniformu. Mlad je, vojsku nije služio, Ide ma kurs, u Štokerau. Ističe se u svemu i postaje je-

dan od najboljih vojnika, Postaje časnik. Srećan je, jer je to i želeo sa ofiocirskim činom na

bluzi, lakše će da iščupa oca iz Jasenovca,

Jozo Horvatb vraća se i; Štokezaua. Prolazeći kroz Zagreb saznaje da mu je majka umrla i da

konstrukciju krila kojima će otpočinjati svoje sanjarenje u, uazduhu sa ukručenom, ljubičicom, „

Houatač strela ivreme hvatača strela,

odgajiači uvode 7; e mošilac lake odeče i vreme mostocd, lake odeće,

čitač cvetova i vreme čitača, cvetova.

i vreme odgajivača vode,

Vidim vavnoteži, šake i ravnotežu bedara,

kratak spoj bića u poljupcu, njeno zanovetanje,

vidino mjihova tela gotovo istih godima, | vidim raširene mozdyve, opažam smenu mirisa, i vlage.

Vidin seme wu. zemlji i mnoge čoveka koji ga obdelava, vidim Yazumnme polete učinjene prema potrebi, vidbm, jedimstuem, mapor u toku gođišnjeg doba, viđim, prastar način trave, tečmosti i drveta.

O ! i

je sahranjena na Mirogoju. Odlazi na groblje, pronađe svežu humku, okiti je evećem i duge plače, savijen nad majčinim grobom. Onda odlazi 8 vojskom,

Jozo Horvat je poručnik, pošto se istakao Wu borbama na Baniji, u Šumarici i na Pefrovoj Gori, Njegova satnija porazila je veliku skupinmu partizana. Jozo je odlikovan. Za pokazanu hrabrost u okršajima i za umešhost u komandovanju, unapređen je u viši čin i postavljen u Stožer pukovnije, pored Rudolfa, da mu pomažc u zapovedanju. Ide' na Kozaru, uveren da će stići i do Jasenavca u kome čami otac.

— Bjež'te, ljudi, evo aviona. — probudio ga je glas iz šume, Učipnilo mu se da viču gonioci, pa je skočio i potrčao. Stao je tek posle. Tuinja u nebu, iznad glave. Bili su to avioni: leteli su jarkom iznad Mlječanice. On ih se nije bojao. Cinilo mu se da je daleko od Mlječanice i da avioni neće gađati ove plećine, jer žnaju da se narod skuplja oko reke, uz Vodu, poređ staza i uteljaka,

Idem li uz Mlječanicu ili niz Ako idem uz vodu, nikad neću izbasati. Moram nekako doznati kuda idem, jer ne mogu da lutam beskrajno. Idem' dolje, ka. rijeci, pa šta rni bog ~ dadne, rekao" je, pošio je Tutnjava utihnula. “SM JA aj e .

Neko ide: čuo je krškanjc, a činilo mu se da čuje i korake. Neko ide: sad je čuo i glas. Bio je to piskav, otegnut i tužan glasić. Učinilo mu se da je pred njim dete, hoje kenjka, ili pevuši, berući gljive ili jagode. .

Ako bude dijete, ono će mi pokazali put. Dovoljno je da mi pokaže kuda teče Milječanica, osluškivao je korake i pevušenje, To je dijete, tako pjeva dijete, istezao je vrat i zvcrao,

Otegnuti i promukli glasić „nije ličio na pesmu, već na tužaljku i jadikovku: bio je slomljen, Žžalostan, ucveljen i jednoličan, kao: da dolazi od bića koje razmišlja o svemu, samo ne o radosti i Veselju.„.

Legao je uz drvo i pritajio se. Čekao je i osluškivao glasić, čiji je zvuk lebdđeo u vazduhu, čas jači, čas slabiji. ipak mu se činilo da se gla'sić približava. Ali čak i ako se bude udaljavao, on će skočiti i potrčati, da ga stigne, kako bi saznao kuda. teče Mlječaniča...

Ali bo nije dijete, to je žena, rekao je ležeći pored stabla, zalivenog smolom. To je žena, gledao je utvaru pred sobom. Bila je to visoka ii tanka prilika, sa raspletenom kosom koja se prosipala po licu, padala niz gradii dodirivala iuke: od te kose, ženino lice je bilo crno, kao pregorela tepsija, .

— Moj Mlađenoe, jabuko zelena, — ponav=ljala je žena glasom koji je podsećao na premlaćeno# psa, Nije io bila pesma, Bio je io pogreb, bez mrtvaca. Žena se kretala sporo i tupo. Koraknula bi i zastala, zureći u šumetinu, kao da stoji pred zidom. Onda bi koraknula isto tako tupo i beznadežno. Videlo se da ne žuri, da nižia ne {iraži, niti koga očekuje. Lunjala je po šumi bez cilja, usamljena i ojađe-

na, tugujući za Mulađenom, jabukom zelenom...

— Hej, ženo, — viknuo je, zaklonjen stablom.

Žena je zinula, kao da čeka udarac,

— Noc boj se, Ja sam, — koraknu Jozo.

Ali ga žena nije sačekala. Ugledavši uniformu, suljnula je niza stranu, lomeći gra-

nje. Čulo se krckanje suvih grančica, dok se.

žena izgubila.

On je hteo da potrči za njom, da je stigne i da joj kaže da nije zao, nije zločinac, da je čovek kao i ona, nesrećan koliko i ona, a Množda i više, jer mu je umrla majka, jer ima oca u logoru, a u ovoj istoj šumi ima rođenog brata. Onda se setio da nosi uniformu od žuto»

zelene tkanine, koju ovaj narod odlično poznaje.

Pokidao je dugmad sa bluze, ali je uniforma ostala. i a | i Ako me uhvate u uniformi, oderaće mi kožŽU, očekivao je jauke, poviku, i zapomaganje one Žene, ali se ona nije oglasila. Nije se čulo ni krškanje granja. Otišla je. da me tuži partizanima, zverao je između stabala, zavirivao u žbunje i pomišljao da bi bilo najpametnije da smugne u papra{ ili da se zavuče u pu suVog. Ja, a da Mretanje nastavi tek kad padne

Milječanicu?.