Књижевне новине

KMTIKA

MIRA BOGLULIĆ napravila je jedan prilično obi-. p je j prili SIM

man izbor iz pesnižkog stvaranja Ante ća i pružila tako reći sve ono što je iza ovoga pesnika ostalo i u čemu može sa punom 0OZbiljnošću da se govori. Onima. koji Boglićevu poeziju ne poznaju u dovoljnoj meri pružena je mogućnost da se s njom upoznaju i sagledaju potpunu fizionomiju tog pesnika. Boglićeva pesnička avantura trajala je gotovo dvadesest i pet godina. Za to vreme, ako se izuzme beriod za vreme drugog svetskog rata, krug njegovih tema i ideja ostajao je isti, On je pripadao pokretu socijalne literature, a socijalme teme privlačile su ga i onda kada pokret socijalne literature, kao organizovana grupa i svesno nastojanje izvesnog broja progresivnih pisaca kod nas, još nije postojalo. U pokretu socijalne literature Boglić je bio jedan od pesnika koji se nisu zapažali u onoj meri u kojoj su se zapažali, recimo, Jovan Popović ili Tone Seliškar. On je bio pesnik koji je poeziju po= smatrao kao jedan vid praktične politižke akcije i mnoge od njegovih pesama, naročito one posvećene Španiji, predstavljaju · neposredne pesničke komentare na dnevne događaje koji su uznemiravali svet, A Njegova konačna knjiga, „Veliki koraci“, navodi zbog toga ma razmišljanje ne samo o jednom pesniku nego i o željama i ambicijama čitave jedne generacije. Uvek kada sam čitao pesnike koji su pripadali pokretu socijalne literature, bez,obzira na umetničke rezultate sa kojima sam se suočavao, . mene je duboko impresionirala. njihova. vera u. moć i snagu poezije i u praktično dejstvo pisane pesničke reči. Iza svakog stiha stoji jedno uverenje da će on pokrenuti na razmišljanje, izazvati bunt ili revolt. Gotovo svaka pesma namenjena je fome cilju i toj svrsi podređene su mnoge druge pesničke namere, Kada čovek čita Boglićeve stihove on vrlo često oseti da, je

Boglića ponekad misao odvyodila i na druge puteve, ali da se on UpOrno vraćao i svesho govorio o nekim neposrednijim zadacima vremena i dana. To je bila jedna romantika više u odnosu na literaturu nego što je to bila jedna romantična literatura. Ali odnos prema svetu bio je romantičan makoliko se insistiralo ma nekim „meromantičarskim i, uslovmo rečeno, realističkim elementima. |

Tome se, zapravo, obraćao Boglić? Onima sa kojima je kao pešaik i iovek imao zajedničku sudbinu đa bi im podržao revolucionarnu svest ili onima kojima je trebalo ukazati na zablude i dovesti ih ma pravi put? Oni prvi znali su to i bez literat' tre. Oni drugi znali su to isto tako, ali ih to nije interesovalo. I zato po neka od „HwBoglićevih „pesama podseća na pisma onog francuskog utopijskog socijaliste iz XIX veka koji je pisao pisma bankarima i poslovnim. ljudima đa bi ih uverio da su u

Vera u moć pesničke reči Ante Boglić: · i

„VELIKI KORACI“; „Matica hrvatska“, Split 1965.

zabludi. Ili je, možda, „Boglić govorio onom trećem, još neopredeljenom čitaoću, ubeđen da će ga pesnička reč rastrezniti i ubediti mnogo brže i mnogo efikasnije no što to može da učini život. Čini se da tu postoji jedna mala protivrečnost, S jedne strane smafra se da je život jači i interesaniniji od svake literature i da ljudska svakidašnjica može i mora da bude isključivi predmet „pesnikovih interesovanja. U isti mah veruje se da literatura inspirisana životom, može da deluje na duhove više mego svakidašnja, ftragižna, životna iskustva. Na toj protivrečnosti zasniva se i vera u efikasnost pesničke reči. Pesnička, reč postaje redovno moralni i politički čin čak i onda kada ne uspeva da postane poetski čin. Ako bi se malo uprošćeno govorilo poezije ima mnogo više u namerama nego u realizacijama i socijalna literatura, kao i nadrealizam uostalom u svojoj prvobitnoj dogmatičnoj i negatorskoj

fazi, privlače pažnju mnogo više kao jedan Životni stav nego kao jedan literarni rezultat.

Vremena su se prilično izmenila i danas ma-

lo ko veruje u praktličnu efikasnost pesničke ,

reči i literatnmog čina. Ali „najlepše pevaju zablude“ rekao je jednom prilikom Branko Miljković, i' posle njega ponovili šu u raznim prilikama, i kad je bilo vreme i kad nije bilo vreme, mnogi i to je postalo neka vrsta kri-

. latice ili poslovice, I ma koliko ta krilatica po-

stala obična i poznata, ona nam dolazi na um kada se srećemo sa poezijom Ante Boglića. Ante Boglić je verovao u moć pesnižke reči i živeo u uverenju da se pesničkom ' reči može menjati svet. Danas više niko ne veruje u nešto tako, ali oni koji su verovali ne mogu da nam ne budu dragi. Ante Boglić nije ni veliki ni značajan pesnik. Njegovo pesničko delo ostaje po nekolikim „pesmama i po nekoliko stihova iz nekih pesama koje nisu u celini do're. Ostaje onako kao što ostaje „besničko' delo «pesnika drugog reda, i ostaje pre svega blagodđareći Boglićevoj veri u moć reči i poverenju u ljude da su oni spremni da iskrenu i poštenu reč saslušaju do kraja, da joj poveruju i da joj se pokore. Boglić je, dakle, više . pesnik po zabludama koje je o poeziji imao, „zabludama za koje ne možemo da ne požalimo što su to, i koje su nam simpatične uprkos tome što nas njegova uverenja ispunjavaju skepticizmom i možda baš zbog toga što nas Sskepticiezmom ispunjavaju. Jer odnos prema svetu i prema životu u slučaju Ante Boglića bio je prevashodno pesnički. Možda je zbog toga i napisao malo pesama ·koje ostaju. Hteo je da živi poeziju i da život poistoVeti s njom, kako je nedavno izjavio, za sebe i za svoje drugove, jeđan pesnik Boglićive generacije.

Predrag Protić

. Sea ZA NAŠMB relativno konvencionalne forme pozorišne kritike ova knjiga deluje kao izvesno oslobođenje od navika koje su do sada uporno ustaljivale običaj da se tekuće recenzije, zabeleške i impresije iz vođećih listova · publikuju "kad sabrana ili izabrana dela, Istina, takav običaj postoji svuda u svetu, ali u našim prilikama: on je posebno negativan jer je potpuno zanemarena esejistika i sintetička kritika. „Angažman u dramskoj formi“ Slobodana Selenića zato prihva– tamo kao potrebu mlađog kritičara da se izjasni o svojim stavovima i kriterijumima koje primenjuje i namerava đa sledi u praćenju pozorišne literature i razvoja scenskog izraza.

Podsticaje za ovu knjigu Selenić nalazi u samoj dramskoj literaturi i ona mu čak i u najpristrasnijim polemikama služi kao najvažniji oslonac; tu su ujedno koncentrisana i njegova teoretska uopštavanja kako bi ljubav za teataY i svest o njegovom životnom postojanju ostala prisutna kod svih mogućih analiza. Zato autor sasvim iskreno priznaje đa mu je veoma teško što se u vrednovanju najrazličitijih dela. na apsolutnim estetskim rasponima mora stalno i iznova da opređeljuje. Otud on vidi osnovni pro“olem: u definisanju kritičkog pogleda na tekući repertoar. Ali, da me bi bilo zabune, Selenić se apriorno stavlja na stranu literature i pisaca respektujući njihovo puno pravo na slobodu izraza i angažmana. /

Ceo uvodni deo stoga je polemično intoniran i poseduje valjanu argumentaciju, izoštrene opservacije; jasnim stavovima Selenić se obračunava sa pragmatizmom u literarnoj, a time i pozorišnoj kritici, tvrdeći sa gorčinom da nas je on dosta dugo sputavao u otvaranju prema sa” vremenom featarskom izrazu, posebno onome

zapadnoevropskom. Time on ujedno započinje

svoj monolog o prirodi kritike, pa se podjednako bavi i dijalektičko-istorijskim metođama u kritici, zatim njenim subjektivizmom, idealizmom, estetizmom i raznim savremenim devijacijama. Pri fome mu kao povod služe esencijalne misli ili citati iz teoretskih rasprava pož-

natih kritičara i teoretičara od „ristotela do

Rliota i primeri iz mnogih klasičnih i savreme-

' nih tekstova.

Šta je angažman? Selenić prvo raspravlja O sartrovskom smislu termina „la litterature engagće“ i navodi niz drugih primera koji ga uvera– vaju da svuda i na svakom mestu iza toga stoji sasvim drugo značenje. Zato je Sartrovo filozofsko shvatanje angažmana nešto drugo od socijalnih angažmana Veskera, aristokratskih pogleda Monterlana ili onog što su pod tim pojmom podrazumevali Aristotel i Sofokle. Iz svega toga

Izjašnjavanje Slobodan Selenić: : |

„ANGAŽMAN U DRAMSKOJ FORMI“;

„Prosveta“, Beograd 1965.

Selenić zaključuje da nije angažman samo najočiglednija autorova namera, već misaona i emotivna suština stava do kojeg kritičar mora doći da bi zaista procenio angažman dela. Odmah zatim sledi — da drama nije ništa drugo do određeni, partikularni aranžman saopšten u naročitoj, dramskoj, formi. ., , ZBAYYRRF U analizi metoda kojima se pisac služi u saopštavanju svog angažmana Selenić uglavnom polazi od dva oštra antipođa — 3xnaturalističke drame i konstruktivističke drame. U tim suviše uprošćenim relacijama kreću se sva njegova dalja razmišljanja o jeziku kao elementu forme, iluziji i konstrukciji, motivima, deluzion'zmu i stilskom jedinstvu dramskog sveta. Međutim, cela rasprava na kraju dobija neočekivani obrt: Selenić sam priznaje da se našao u neprilici koja mu diktira izjašnjavanje — da li je za natu-

ralističku ili konstruktivističku dramu: ni za jednu ni za drugu već za svaku dramu čija forma adekvatno oblikuje svoj aranžman!

Time autor na neđvosmislen način potvrđuje neodrživost isključivosti, mada on sam prethodno uklanja sumnju u svoju isključivost. Knjiga je prema tome raganje za potvrđama određenog pogleda na dramsku literaturu i teatar uopšte, što u krajnjoj konsekvenci . njje daleko od pomirljivosti sa ograničavanjima koja određeni društveni uslovi nameću samom terminu angažovanost. Zato je veliko pitanje. da li će ovakvo shvatanje angažovanosti obezbediti kritičaru, a pogotovo piscu i dramskim umetfnicima, pristup istini o realnosti i slobodi teatra. 'Angažman kao kriterijum vrednosti stalno i iznova ugrožava teatar, pa istrajavanje na njegovoj nezavisnosti jedino obezbeđuje vitalnost delovanja i energiju kojom se prevazilaze uske granice oportuniteta. Pozorište otud i odbija da se podredi u svemu jednom angažmanu u ime svog trajnog umetničkog dejstva. U 'modđ»rnoj teatarskoj teoriji danas se angožman tret'ra sa daleko širih aspekata — sam~ kao mogućnost da se ostvari puna sldbođa m'sli i akcije u do~ , čaravanju apsolutnog izraza čoveka i savreme-~ |

'nog sveta. |

Ali, ove slabosti knjige treba shvatiti i samo kao dug kritičara svojim navikama, tradi- · ciji i obrazovanju. I zato Selenić na kraju i sam žali zbog nemoći da pronikne u suštinu dramskog dela i odgovori na pitanje: zašto je jedno delo zaista dobro! Pa ipak, imponuje njegova otvorenost i želja da se i sam rastereti predrasuda i ograničenja koja u đrugima toliko uporno razobličava i demistifikuje.

Petar Voljk

NOVA KNJIGA pesama „Pjevač“ Ota Šolca je dugi monolog o sudbini pevača i poezije. Pesnik je svestan da i jedno i drugo podležu koroziji vremena, ali se pita da li i koliko poezija uspeva da odoli vremenu i da li može, u orfejskom značenju, da postane sinonim za vreme i frajanje uopšte. To su osnovne misli Šolcovog pevača i ta je bitan problem njegove poezije uopšte. Tako nam se na momente čini da „Pjevač baca novu svetlost na Šolcovu poeziju, ipak u njemu nema ničeg bitno novoga. Šolc sada samo potvrđuje dosađašnje vrednosti i mane svoje poezije — na jedan specifičan način zaokružuje svoje poetsko delo, pokušava da ga prožme bogatim životnim iskustvom, da ga učini jasnijim i neposrednijim, da osvetli u njemu sve ono što ie bilo zamračeno ili vremenom ili pak mlađenačkim brzim i nedovoljno promišljenim reakcijama na pojedina stanja u vremenu ili pak na lična raspoloženja. : Gledana PO aspekta nova Šolcova poezija znači kreativnu dopunu, razrađu njegovih dosa= dašnjih misaonih i emotivnih saznanja O životu i trajanju. Šolcov pevač se povukao U samoću i pokušava da otkrije ponore u sebi, da suoči kompleksnost sveta u sebi sa svetom OKO. sebe, da 'rezimira smisao svoga postojanja: da 1i..je stvaralački trajao ili se pak kao olupina rušio u sebi i vremenu. To je etički problem koji muči Šolcovog pevača. Njegove vizije sjedinjuju u sebi uzdržane dvosmislenosti: veruje u zahuktali ritam savremenoga života alii strepi od neizvesnosti koje u sebi krije njegova raskrupnjala dimamika; preživeo je mnogo da bi blako primio slutnje koje nameće svaki dan. Zato ima momenata kad pri čitanju ove poezije u liku pevača prepoznajemo senzibilan lik pesnika Šolca, kad osetimo da intenzivno proučava sebe i želi da sebi objasni smisao svega onoga što se zbilo i što. se intenzivno događa oko njega. U ovim se momentima krije intelektualistička. “osnova ove poezije i slobodan sam ustvrdđiti da je pevač kao pesnikov dvojnik tvorevina čistog. intelekta: pesnik je zarobljen i zatvoren u komb»leksima misli o sebi, o životu, o vremenu, i nevre-

menu, o košmbrima koji se zbivaju u svetu i,

pokušava da pobegne iz njih nekad ljut a nekad ojađen, razočaran, pomućen i saV ustreptao od besa i od bola — ali uvek i neprekidno se vraća sebi i svemu onome što se zbiva oko njega, šer bekstva i života nema, postoji samo smrt, ali pevač je poriče pitanjem: „Što razdvaja čovjeka od čovjeka?“: sumnje, netrpeljivosti, soci>

KNOIŽEVNE NOVINE

„velikih suprotnosti između emotivnog, pravog poetskog poimanja trajanja i raci0nal-

jalni sukobi, etičke . deformacije o shvatanju ljubavi, prošlosti i dr. Šolc.u svemu tome vidi žive razloge za razdore među ljudima, viđi onu silu koja melje čoveka, ali je memoćan da ga izvuče ispod fog kompleksnog žrvnja koji satanski pritišće i vuče ispod sebe. Iz toga shvata nja izvire i izvesna otupelost u osećanjima pevača, strah mu razdire grudi i duboko se povlači u sebe, istina ne predaje se, ali rezignira, na momente je apatičan i letargičan; u stvari on se

postepeno ruši u sebi, podleže zubu vremena.

'To je podtekst Šolcovih vizija: vreme nas nosi i'kdd nećemo i kad ne osećamo. Čini mi se da je Šolc u mnogome podlegao sentimentalnoj vi-

'zionarnosti upravo na ovoj relaciji, proces pri-

rodnog odupiranja vrlo često je zamenjen racionalnim, intelektualističkim umovanjem o 'prolaznosti, pa je logično došlo do toga da ima onog

nog, knjiškog, verbalnog.

U ovome freba tražiti razloge što je Šolcov stih izgubio nešto od lirske svežine i intenzivnosti, ali i videti činjenicu da je dobio u koncentraciji misli — osećanja su dublja, ali su u suštini mračnija, izgubio je pesnik svoje ranije. samopouzdanje da problemima života gleda u oči strastveno, da ne sumnjiči već da ponire dinamično, 5 neutoljivom žeđi za pronalaženjem večito novoga. Umesto tih gipkih lir-

skih treptaja sada se oseća izvestan zamor i

skepsa — kroz čitavu poemu Rkompleksno se pružila oštra i britka meditacija, #0”

· Vreme a|. · osamljenika ___Oto Šole: |

„PJEVAČ“; „Znanje“, Zagreb 1965.

tovo svaka „pesma nmnatopljena je zrelom serioznošću, almosfera je gusta, prozaično široka, ali ima u njoj neke varničavosti koja zrači i' peče kao iz dubokog podzemlja. To nag iznenađuje jer je Šolc izgleda namemo tako oblikovao emofivne vizije svoga pevača, svet treba videti okrenut svome pođzemlju, vratiti ga svome naličju, da bi kroz jednu ekspresionističku zgusnutost slika i izraza otkrio svoj puni emotivni misaoni mir i nemir:

„Nerođem, da postaneš. Noć je u tebi, korak i bijela staza livade samo jednog

| djetinjstva, sam, vode u zvižđuku dalekih vlakova: sumnja, laž jednog davnog govorenja. Probudilo se novo stanje vatara, sam me gleda, kosturve koji su oživljeli, ako je ljubav mreža, nije mi sporedmost, nije ni htijenje prevareno. i | Novo mebo: vreba obaj memay, mržnja,

| odlazaka:

LER da: se i to ne ma? Od davnina davnih. esi.“

Za mene je ovo smirena lirska ekspresija unutrašnjih preživljavanja fenomena prisutnosti i prolaznosti, suptilna nostalgija za odbeglom mladđošću. To su teze i antiteze ove poeziJe, iz nje izviru svi nemiri i sve njene protivurečnosti, čak i ovoga puta kad se ostvaruje u svojoj punoj snazi, i 1FPGNj

Milivoje Marković

'boravljenog nemačkog „estetičara

Herbert Read

SLIKA I MISAO

„Mladost“; Zagreb, 1965.

„SLIKA I MISAO“ Herberta Rida u mnogome se razlikuje od većine Knjiga iz istorije figurativnih umetnosti. Za nju bi se, čak, mo”o reći da je, kako je sam autor u predgovoru napisao, „u izvesnom smislu revolucionarna“, i to pre svega zbog ideja koje su u njoj izložene, ali isto tako i zbog načina na koji su izložene i dokumentovane. ,

Osnovna teza Ridova je, po njegovim sopstvenim rečima, da „estetska delatnost prethodi svakoj Kkohereninoj intelektualnoj delatnosti“, odnosno da je „umetnost bila, i da još uvek jeste, bitan instrumenat u razvitku ljudske svesti“. Nju je autor, dođuše, preuzeo neposredno od jednog danas skoro sasvim za, Konrada PFidlera, mada su je, samo na različite načine, iskazali i mnogi drugi estetičari, pesnici, umetnici i filozofi — Ermst. Kasirer, Šiler, Gete, Helderlin, Šeling i, u naše vreme, Martin Hajđeger (da mavedem samo neka od imena koja Rid spominje u svojoj knjizi). Međutim, ono što je najoriginalnije i najviše uspelo u ovom vredđnom delu jeste da je Rid svoje ogromno i duboko poznavanje istorije figurativnih umetnosti upo> trebio đa bi obrazložio ovu tezu. To je u stvari, jed-= na izvanredno sažeta istorija razvitka "ljudske svesti, onakve kakva se stvarala umetničkim uobličavanjem ljudskog iskustva, tj. od paleolitske do tzv, konstruk-

'tivne umetnotsi našeg doba. ~ |

Da bi obzađa ovog predmeta dobila svoju. pravu i punu vrednost, Rid je morao da se u svojoj Kmjizi pozabavi i mnogim oblastima ljudske đuhovne .altivnosti — filozofijom, estetikom, psihologijom, religijom i magijom, književnošću i, uopšte, kulturom. Ono što će čitaoca pri tom iznenaditi jeste da su njegove ideje u svim oblastima izvanredno solidno fundirane i da zbog toga zaslužuju pažhju i najeminentnijih stručniaka. Po tome ova knjiga je značajna ne samo za dublje razumevamje uloge umetnosti u razvitku ljudske svesli, viw: isto tako i za razvoj onih ljudskih duhovnih delatnosti koje su gore nabrojane.

Prevod Iva Ćurčina, koji je već dao dolaze o svojim prevodilačkim sposobnostima upravo kađa se radi o ovoj vrsti literaldre na engleskom. jeziku, /za= služuje priznanic nažih čitalaca.

Aleksandar A. MILJKOVIĆ

3