Књижевне новине

U ZEMLJAMA Zapadne Evrope pornografija je postala unosan biznis i, gotovo, dobila razmere industrije. Ova pornografska industrijska revolucija naročito je tokom poslednjih godina dobila u silini i širini, tako da na istaknutim mestima novinskih kiosksa golišave lepotice sve više potiskuju ozbiljne državnike, Do ove godine, „Plejboj“, širom sveta poznati čatopis Hju Hefnera (koji je tokom prošle godine ustupio svoj dragoceni prostor mekolikim ženskim izdancima našeg ila koji su želeli da i međunarodno tržište upoznaju sa svojim golicavim dražima), bio je jedini „ozbiljni“ časopis ove vrste koji se prodavao na engleskom jezičkom području. Jedini ozbiljni konkurenti, bar u Londonu, bili su mu manje dostojanstveni i manje skupe revije pornografije, sa malo čudnim imenima — „Vink“, „Kink“, „Spenk“, „Venk“ — koje su se svake večeri pojavljivale na Pikadiliju u isto vreme kad su počinjale da se pale svetieće reklame, Ove godine, međutim, „Plejboj“ je dobio ozbiljno „ozbiljne“ konkurente u"dva časopisa koji su počeli da izlaze u Kngleskoj, i koji su dobili na krštenju veoma dostojansivena imena, da se ne bi moglo posumnjati ni u njihovu ozbiljnost a ni u pbperverzne, zadnje namere. Tako su „King“ | „Pent“ haus“, zajedno ,sa francuskim članom porodice „Lui“, poceli-da ozbiljno konkurišu Hefnerovom jedincu. No da će doći do prezasićenosti trži< šta ne fireba se plašiti, pošto su potrebe za takvom vrstom lektire i duhovne gimnastike još uveliko nezadovoljne, a tržište se sve više proširuje. Razlike između „Kinka“, „Vinka“ i kompanije i njihove „mlađe, ozbiljnije braće gotovo su neznainc. Mlađi članovi pornografske bratije vršiće istu službu, ali sa izrazito naglašenom kulturnom obrazinom i implicitnom pret= postavkom da ljudi koji ih čitaju žive u svetu skupocene odeće, izleta u pustinje, mlaznih aviona i super brzih hotela i da svi, maltene, druguju sa Džejmsom Bondom.

Bogatstvo sadržaja je zagaranliovanmo. Stručnjak za astrologiju upozorava one rođene u znaku Lava da svoje plavuše drže' podalje od svojih brineta, jer bi inače mogli da dožive grdne neprilike, Rođeni u znaku Device neka slobodno ulaze u sve kockarnice, jer ne ireba da se plaše da ih neće služiti sreća za kockarskim wtolom. Perspektive junaka rođenih pod okriljem Džeminija manje su ružičaste; u Životu će ih pratiti mamurluk, „aspirini, soda bikarbona, sitni sati i zamagljena jutra pomračenog pamćenja.

„Lui“ svoje čitaoce redovno obaveštava ka= ko da najbolje koriste svoju jahtu, i koja je vrsta brzih automobila bolja od druge. Pištolji šu poštali popularni simboli muške agresivnosti, „Lui“ donosi priču „Škola ubijanja“ ilustrovanu revolverima, „Plejboj“ posvećuje celu stranu u boji opremi za putovanje u pustinju i „donose slike sedam biranih tipova pištolja. „King“ se ponosi rubrikom „pištolji za posao“ — specijalnom rubrikom posvećenom ubilačkim igračkama.

Ali ovi časopisi me bi bili ono što su da nema njihove glavne specijalnosti — golišavih ili golih lepotica, Specijalnost „Penthausa“ su devojke koje na sebi imaju samo jedan deo odeće. Izbor izložene garderobe više je nego raskošan. Tereza od Španije obučena je samo u šešir, valjda zato da bi oni koji bi s njom došli u dodir imali utisak da se pred njima nalazi prava dama. Jedna druga lepotica obučena je samo u pantljiku za kosu, Tesno pripijene bele farmerk toliko su u upotrebi da su postale već profanisane,. Posebna specijalnost su one devojke „kojima su majmiliji deo odeće čizme, Jedna «plavuša na naslovnoj „strami „Penthausa“ ima na sebi samo poduži džemper, a breg stida skriva svojom majušnom .šakom. Druga, u čednijoj pozi, ali sa rastavljenim prstima, otkriva i taj atribut, U časopisu „Lui“ devojke rukama, maramama ili niskama lažnih bisera skrivaju bradavice, i... zaboravljaju da skinu veniano prstenje. Međutim, bez obzira na telesne čari koje kod svih nisu ravnomerno raspoređene, sve ove devojke imaju mešto zajedničko, i to urednici ne propuštaju da konsta-

\ u

tuju: sve

posledicu vaspitanja. Urednici „Penthausa“ smatrali su da je potrebno da obaveste čitaoce da lepotica u čizmama piše poeziju i da ludo voli ljubavne stihove iz XVII veka. Tereza od Španije, ona sa šeširom na, glavi, obrazovana je na Sorboni. Devojka meseca iz „Plejboja“ Dženi luda je za egzotičnom „kuhinjom, voli sport, avangardnu dramu i progresivni džez.

ŠEŠIR GLAVU ČUVA

Lepotice koje se ne stide fotoreportera nisu samo obične, anonimne devojke koje zarađuju svoj! gorki svakodnevni hleb. Poznate glumice se ne usiručavaju da im se bridruže, jer su davno prošla vremena kad se Merlin Monro slikala naga za kalendar i kad joj to mikad nije moglo da bude oprošteno. Kerol Linli, jedna od novih zvezda Lorensa Olivijea, pokazuje se u „Plejboju“ u Ižetmaest poza; u sedam je po-

lugola, u jednoj gola, a u ost»lih šest čedno

obrazovane i sve imaju svoje, Pomalo neuobičajene i mesvakidašnje strasti — —

GUDI GUDI GUDALO...

ČIZMA. GLAVU ČUVA

| obučena, Laja Raki je nešto sramežljivija: grudi

krije rukom, krilo peškirom, ali na naslovnoj strani „Kinga“ ipak ima mnogo šta da se vidi.

Ako se često može sumnjati u intelektualne kapacitete obnaženih modela, urednici se trude

da sumnja slične vrste ne padne na njih. U

„Kingu“ poluhaga devojka sa imencm devojčice, Hajdi, sedi na stolici od trske. Urednik se priseća da je Van Gog u stolici video umetnost, i čitaocima (li bolje reći gledaocima) bruža umetnost na stolici. Kerol Limli se trudi. da što bolje imitira jednu „Matisovu «sliku ispod koje stoji, Tereza od Španije inspirativno deluje da se urednici podsete španskih slikara Goje, Velaskeza, Zurbarama. Fotografisani modeli se izjednačavaju sa remek delima renesanse — bronzom, mermerom, bplatnima, a opšta kohstatacija medvosmisleno glasi da je demarka= ciona linija između pornografije i čiste, prave umetnosti iskljuživo razlika između XV i XVI s jedne i XX veka s druge strane. Dakle, stvar vremena.

Da bi bio što više od pomđći svojim čitaocima i ostvarivao što' tešnje kontakte s njima „Plejboj“ sa posebnom pažnjom neguje savetodavnu rubniku za zabrinute čitaoce koje muče razne nedoumice od životne važnosti. Dž, O. iz Džoplina, Misuri, SAD, piše da ona i njena prijateljica nikako misu mogle da se slože o problemu „gubljenja mevinosti i pita urednika da li više devojaka gubi mevinost slučajno, na časovima gimnastike na primer, ili za vreme Prvog seksualnog odnosa. (Ovo drugo, odgovara „Plejboj“). „Moj dečko“, piše izvesna neodlučna« dama iz Bostona, „pokušava da me ubedi da probam marihuanu, ali zbog vaspitamja i članaka koje sam čitala oklevam. Kakvo je vaše mišljenje o tome?“ (Nemojte). „Plejboj“ se ponosi svojoj ulogom mentora, moralnom snagom koju propoveđa, svojom. „plejboj-filozofijom“ (ničeanskom u nameri) koja slavi čoveka i uživanje u čoveku. Svi ovi časopisi se trude da na svoje stranice privuku što više slavnih imena, Naročito su upadljiva nastojanja „Penthausa“ ove vrste. Kao u sendviču golotinje Džulijan „Haksli govori o rasnoj mržnji, a Kolin Vilson, Alen Silotou, Aleks Troki i mnogi drugi ćaskaju o moralu. „Lui“ objavljuje sve ono'što je Kim Novak imala da ispriča čuvenoj

· italijanskoj. novinarki Orijani . Rialači, a „Plej-

boj“ u svakom: broju ima intervju sa nekom slavnom ličnosti.

Medicinska pitanja kao „Da li je homoseksualnost normalna?“, „Da li je usno-genitalni kontakt normalan?“ „Da li je masturbacija normalna?“ dobijaju stručne, ozbiljne i provereno tačne odgovore. Pa pošto je masturbacija normalna, „Penthaus“, „King“, „Plejboj“ i „Lui“ daju sve od sebe da praksu učine što radosnijom. Ali ne oskudeva se ni u ozbiljnim prilozima druge vrste, U „Kingu“, ma primer, Luđovik Kenedi govori o bogu. U njegovom tekstu nema ni traga seksa. Ali, po svemu suđeći, ova mala injekcija cerebralne stimulacije ima malo izgleda da zadovolji čoveka. Ipak ima dosta razloga što je i on tu. Bar se časopis može slobodno i bez zazora čitati u autobusu ili podzemnoj železnici, a i sopstvena žema lako se može ubediti da je pomografska revija kupljena isključivo radi pobožnih reči smermog propovednika.

IL. N,

S KNJIŽEVNIM DELOM Marije Dombrovske

sreo sam se početkom tridesetih godina. Došlo mi je tada do ruke nekoliko njenih knjiga: „Osmeh detinjstva“, „Tamošnji ljudi“ i početak životnog dela, romana „Noći i dani“. Realistička vernost slikanja i neposrednost pripovedačkog izraza naveli su me da prevedem mali odlomak iz tog romana — o smrti prvog deteta glavnih junaka (Pjotruševa smrt... SKGlasnik, 16 maj 1984). U to vreme, Dombrovska je dobila i veliko javno. priznanje za svoj rad, što mi je dalo priliku da mapišem i poveći osvrt o njoj (Letopis MS, 1984, knj. 341). U izbor „Poljskih pripovedaka“ (Beograd 19835) uvrstio sam njenu novelu „Dionizijev. trijumf“ iz „Tamošnjih ljudi“. Na. taj način, pokušao sam da ukažem na značaj njene pojave, koja će tek posle oslobođenja dobiti kod nas dostojno priznanje. S. Kovačević prevešće njene predratne pripovetke „Znaci ŽIvota“, a M. Stojiljković remek-delo „Noći i dani“, koje je s punim pravom dobilo mesta u Prosvetinoj seriji velikih romana. Syuda se tu vidi M. Dombrovska kao slikar i graditelj života; ona je uvek davala ono što je u njemu videla i doživela. Kroz svoju ličnost zahvatala je širok krug ljudi, jer je bio širok i njen doživljajni, vidii i osećajni horizont. Davala je u svom delu sve ono što je pokazivalo znake života, sve ono što je dokaz života, i delovanja ljudi. Čo-

vek je glavni sadržaj, glavna ličnost i merilo

njenog književnog rada.

Rođena u mwporodicćci osiromašenog plemića, mpravnika vlastelinskog imania Rusov kod Kališa u zapadnoj Poljskoj, kćerka ustanika iz

1863. Marija Šumska počela je pisati u „Gazeti,

kališkoj “ negde krajem 1905, ali tada još nije mislila na književnu karijeru. „U to vreme rekla je kasnije u uspomenama „Kako sam Dpostala pisac“ — obuzimala me ie druga vrsta uzbuđenia. Upoznavala sam, društvena pitanja, r.e-

pravde koje se nanose narodu, nesreću i poni-

6

ženja vlastite otadžbine. Lepa književnost činila mi se tašta zabava, a moji stvaralački pokušaji

smešna pretenzija. Na taj način, umesto da se

radujem njihovom uspehu, jedne besane noći, za vreme ferija, spalila sam ove svoje. prve štampane stvari“, Posle gimnazije u Kališu i Varšavi, buduća spisateljica studirala je prirod= ne nauke u Lozani i Briselu i postigla kandidatski stepen „čs sciences naturelles“, a-potom nastavila ekonomske i sociološke studije; od 1910. objavljuje dopise iz Belgije i članke o društvenim temama u poljskim časopisima i listovima, a pritom je aktivna i u oslobodilačkom pokretu. U emigraciji se udala za M. Dombrovskog, medicinara, publicistu i radnika Poljske socijalističke partije, koji će se u „Noćima i danima“ javiti pod imenom Marćin Snjadovski. Doživljajii iskustva iz mladosti provedene u stranim zemljama, u studentskim i revolucionarnim krugovima, dobiće svoje umetničko oblikovanje u tom velikom romanu. · Kasniji rad Dombrovske nije imao veze s onim što je studirala: posvetila se publicistici, a po-

čela je da piše i pripovetke za omladinu. Kađ

se pojavila prva njena priča, 1914, rekla joj je njena zaštitnica, pedagog S. Semplovska: „Nikakvih više članaka, nikakvog društvenog rada! Ostavite sve to!Vi imate umetnički dar, ne treba da ga upropašćujete. To je vaša jedina društvena obaveza!“ Vrativši se u domovinu, rađila je· zajedno sa Semplovskom na redđigovanju raznih dečjih listova. Posle stvarania nezavisne Poljske bila je neko vreme u Ministarstvu agrarne reforme, a od 19924. posvetila. se isključivo književnom radu. Hitlerovsku okupaciju provela je skoro čitavu u Varšavi; za vreme ustanka 1944, njen stan bio je u ulici koja je bila u prvoj liniji borbe, te je zajedno s drugim stanovnicima ispunjavala svoju dužnost kao građanin i rodoljub. Noseći jednog dana na zapaljeni tavan kofu vode, spotakla se i slomila

i

Dr Krešimir GEORGIJEVIĆ

_ Književno, delo

ruku. Morala je napustiti Varšavu i poći na selo, gde ju je narod srdačno primio. Vratila se u porušeni voljeni grad posle njegova oslobođenja, februara 1945, što će kasnije opisati u knjizi „Jutarnja zvezda“, Od priznanja koja je dobila za svoj književni rad naveo bih ova: drčŽavna nagrada za roman „Noći i dani“ (1933), oficirski krst ordena Oslobođenja Poljske povođom 40-godišnjice književnog rada (1952), državna nagrada za celokupan književni rad (1955), počasni dokforat Varšavskog univerziteta (1957).

· Tako je već ranije pisala pripovetke za omladinu, kao pravi literarni debi Dombrovske može se smatrati knjiga „Osmeh detinjstva“ (1923). za koju je dobila i prvu svoju nagrađu, zajedno s Jaroslavom Ivaškjevičem, drugim velikim savremenim poljskim pripovedačem. Bila je to knjiga lirske proze, u kojoj se spisateljica vraćala u doba detinjstva kad je „život naprosto kucao na naša srca“. To su doživljaji s imanja, na

kojem je radio njen otac; to su najlepši najto-

pliji dani detinjstva: radosna uzbuđenja i poleti mašte, i tužna klonuća, svakodnevni život i zanosi i ushićenja; tu je očekivanje jelke i Badnjeg Večera, ali tu je i tužna smrt Janka, najvoljenijeg brace; tu su događaji u kojima se stvarnost meša s fikcijom, tako karakteristični za dečji život; tu je i prva lektira, u kojoj se održava duhovni razvoj he samo autorke nego i cele njene generacije: sanjarenja, tugova-– nja i oduševljenja uz Robinzona, Ben NieVičeVu

\

trilogiju i „Pana Tavaša“, poljsko remek-delo svih vremena i svih uzrasta. Poslednja pripovetka zatvara ciklus: to je prekretnića u životu, putovanje na škole, u gimnaziju, u grad. „Osećali smo kako nas grad odsada obuzima, podstiče, mami. Kako se u dubini ulica... prikriva nešto za čim smo tako dugo čeznuli, nešto strašno, opasno i drago — prikriva se budućnost“ (Odlazak). Istovremeno s pojavom prve knjige, počele su po časopisima izlaziti pripovetke, od kojih će kasnije nastati knjiga „Tamošnji ljudi“ (ili upravo „Ljudi odande“), koja će Dombrovskoj doneti književnu slavu. Za razliku od Vladislava Rejmonta, koji je u „Seljacima“ prikazao život uglavnom gazdinske seljačke porodice, Dombrovska je za junake svojih pripovedaka uzela ljude s imanja — kočijaše, nadničare, sluge i sluškinje, i time dala afirmaćiju sveta ubogih, prezrenih i bednih. Ti jadni, u osnovi nesrećni ljudi, veruju u bolji život, osećaju da on postoji, teže za njim, otkidđaju od njega komadiće ili kupe mrvice, da bi posle toga doživeli razočaranje i slom. Zahvaćeni su'često u osnovnim reagovanjima na život, ponekiput i s njihove seksualno-erotične sfrane, koja za njih biva sudbonosna, kao glavni motor njihovih postupaka. Svakojako pokušavaju ovi bezemljaši i biroši da izmene svoju životnu situaciju, ali mahom udđaraju o zid. Nikodemu, noćnom čuvaru, jeđini je prijateli bio pas, s kojim bi progovorio neku reč. „Jadan je to·bio razgovor —

KNJIŽEVNE NOVINE