Књижевне новине

& 700 godina sopoćanskih | ___ŠŽivopisa

- ..I ne zaboravi da ova radost živi i bez sla-

| Ve. Koliko tvojih dalekih pređaka i njihovih neznanih „prethodnika „stvaraše skrušeno i smerno! Šta sve ne rađa, uzima i vraća tro-

šna 1 crna zemlja, Kamen i zidovi, Vezle, Sopoćani, šapću da je delo veće od imena. I je-

dna stara izreka „da ima nešto između trube

| i tišine“, i

IZ PERSPEKTIVE manastirske porte Sopoćani Wnejscrpno sanjaju, Na poprištu ljave oni ne prisustvuju, bar ne kamenim ritmovima svojih patiniranih fasada kojima svom širinom padaju u oči putbniku-namerniku. Jer ti ritmovi jedva da su od naših aršina za merenje jave: njihova propeta vertikala, koja bez kraja stremi suncu, više je od one materije od koje su i sami Snovi građeni, . _ U manastinpskoj porti ovih pretprazničkih dana „pored sunca, eksterijer mastanjuje i lirski mered prestauratorskih i konzervatorskih poslova. Malter, krupni blokovi studeničkog mermera na tek završenim trotoarima, crVo„točne klupe i sto u senci manastirskog drveća. "Užurbane ruke radnika ispravljaju poslednje nabore zapuštene ledine u dozlaboga zaludnom pokušaju da se Sopoćani probude iz sedamstogodišnjeg sna. I pogledajte samo šta se dešava ša Sopoćanima u zvučnoj kantileni avgustovskog sunca: žeteocima u okolini krupnja svaki pokret srpom, Raški ka izvoru spuštaju se zamišljene šume kao ul nekoj bukolskoj idili, a Sopoćani kao dim iščezavaju iz antičke kompozicije pejzaža, „povlače se u svoju večnu odsutnost,

„Sopoćani su najveći privid koga su Nemanjići ostavili svetu da im razrešava klupko smisla „stvarnog i nestvarnog, vremena i prostora, u “#jedinstvenoj, neponovivoj sintezi. Sedam vekova su,.čini se, tek trenutak u kosmjičkom letu sopoćanske lepote oko sveta i u njemu; prostomo oni su možda samo snop svetlosti koji se jednom okamenio na proređenoj planinskoj travi. Jer ko može da u slučaju Sopoćana posumnja da je prvo bila, svetlost; ko sme da porekne da ta svetlost, u potvrdi jedne moderne teorije, ne osvetljava danas istovremeno i naše telo i naš duh, da je u funkciji sveopšte potvrde našega trajanja. Sopoćani ne znaju za rezignacije sedamstogodišnje starosti, jer su iznikli Raški na izvoru, nad proticanjem kao njegov nepresušni simbol, jer i jesu i nisu od ovog sveta.

. Njihov moćni ktitor, Uroš I „orao zlatokrili“ kako ga je nazvao nadahnuti letopisac, izgleda da je hteo da se poigra sa svojim potomstvom i istorijom, ostavljajući joj u ama=net svoju zadužbinu; da se u toj igri žmurke otkrije poreklo čudotvornosti lepote nad tim prašinom „zasutim koordinatama istorije. Ponevši sa „svojih mrabnih pohoda u jednom svom. oku tamnu velelepnost i prigušeni sjaj Vizam i: SR BHHAFODĆA O RDANčiot GROBIHAOIE Istoka, a u drugom čulnu i ustreptalu individualnost Zapada, Uroš je već u duhu svome poneo viziju budućeg svog mauzoleja i snpske sabome gcrkve, Zbora nema, stazom sopoćan= skom prošao je tada stvaralac da u „reči zlatonosne“ pretoči Uroševu viziju. I u samoći i tišini kamena, u širokim epskim potezima kičice, potekao je fada preko maltera na sigi taj: unukrašnji dijalog čoveka i sveta, neba i zemlje, vremena i prostora. I otvorio se kamen

da pred užagrelim, memljivim očima žŽivo= Tisaca ukaže amfičke skladne ritmove nebeskih eta svetaca i apostola, ekstatičnih

odzvuka naricaljki, žena nad MBogoridičnim odrom, lakih i krhkih krila anđela, poetški osemčenih profila žena pred javljanjem Hrista. I sve to u takvom kolosalnom prizoru, kao da

SOPOĆA

IZMEĐU TRUBE I TIŠINE —

SAMOĆA 1I TIŠINA KAMBNA

se njegovim ~ nanovi

stvarao svet, čije je trenutke rođenja on grozžničavo i pomno slikao na zidovima sopoćanskog hrama.

Ljubav Sopoćanskog Žživopisca za taj ludi kovitlac sveta što ga je njegova ruka u ekstazi ispisivala na zidovima hrama, tinjala je do poslednjeg daha, da „tada ukine sve razlike između sna i jave i da Ba u stvaralačkoj katarzi dovede možda do saznanja da je jedam deo njegovog života nađljudski.

I šta se to zbile sa tom krvlju i mesom sopoćanskih fresaka nakon sedam vekova njihove okamenjene žhišine iz koje su vođene? Igrom «sudbine vreme i hemijski procesi navukli su beličastu skramu šalitrinih soli preko reljefne monumentalnosti svetačkih ođežda i izduženih lica, i još više kroz patinu, kroz

obnovljen ·

VG if ye 1) ko tikaš AL "MO yhš4taj 28% Mia izmaglicu vlage i drugih senki, učinili ,, ih nestvarnim i međokučivim. Jedino su sasvim zgasnuli svetački oreoli i mebeske čete tako dobile svoju pravu dimenziju ovozemaljskih bića. Posle sedam vekova iz dubine sopoćanskih zidova. pomalja se tajna neznanih živopisaca Koji su slikajući biblijske motive maslikali, u stvari, sami sebe i svoje „vreme. Pravo slikarstvo se opet potvrdilo u svojoj drevnoj istini da u tišini nanovo rađa Moveka.

„Da. u tišini čuje najtiše zvuke. I u samoći da sazna tajne o sićušnom i meviđenom. Da opet ugleda sa visine i bez senki... i da pomisli da ovaj svet nije jedini... da je beskrajam prostor između trube i tišine“,

Na 700-godišnjicu svog postojanja Sopoćani postaju svoj sopstveni simbol.

Jovan Angelus

inostrane. Marija Dombrovska

· Bogumilova žena Barbara sasvim je dđrukčija, građena je od drugog duševnog fkiva, U psihološkom nijansiranju sastoji se glavna Vvrlina ovog romana: to je društveno-psihološka studija. nekoliko slojeva i generacija poljskog društva. Barbara je potomak stare, propale ple~

. mićke porodice; u Varšavi je našla neku zaradu i živela snobovskim životom. Proživevši jednu nesrećnu ljubav — njen izabranik oženio se bogatijom — ona nije oduševljeno pošla za Bogumila, koji ju je zavoleo tihom, samopregornom ljubavlju. Nezadovoljna je životom na ima– nju i egzistencijom koju joj je stvorio muž. Nasuprot pozitivisti i optimisti Bogumilu, ona je romantičarka, okrenuta prema prošlosti, sanjari i mašta o životu uz onog drugog koji ju je ostavio. Razumlijvo je da to merenje stvarnosti prema neostvarenom i izmaštanom životu ispada uvek na štetu stvarnosti — i na štetu Bogumila. Zbog toga je Barbara pesimista, promenljivih ćudi i raspoloženja; ona ne voli. svog muža, ali ošeća dosadu i nedostatak bez njega; „ona voli uvek ono čega nema“ — kaže Bogumil; ođatle potiču njene večne brige i jadi. Po tome, nije ona samo predstavnik poljske inteligentne žene s kraja XIX veka, nego i žena s ne-

| kim opštim osobinama ženskog rođa, | Predmet romana, koji ima četiri knjige pet svezaka („Bogumil i Barbara“, Večni jadi“, „Ljubav“, „Vetar u oči“; Varšava 1932—1934), na preko 2000 strana, s vremenskim razmakom od 1880. do 1918, jeste svakodnevni život na imanju, a posle toga u provincijskom gradu, gde se Barbara morala preseliti zbog školovanja dece. Za tim životom ona je odavno čeznula, jer će tek tu — maštala je — živeti bolje i punije; ali i tu je život donosio nove brige. Između. Bogumila i.Barbare stvara se polako jaz, koji se tokom gođina, zbog odvojenog života, sve više prođubljuje. Ali to više i nije tako važno, oni i tako odlaze na drugi plan, dolazi nova generacija, iz koje je izišla i sama spisateljica; kći.

ia 8

Agnisja nosi svakako đosta autobiografskih crta. Odlomci iz njenog školovanja i duhovnog razvoja spadaju među najnađahnutije stranice romana. Nova generacija donosi nove ideje i pogleđe, naročito na pitanje poljskog oslobođenja; nasuprot pozitivistima i pobornicima organskog rada, iz inostranstva dolaze revolucionari i socijalisti. 1 Agnisja se školuje u Švajcarskoj, doživljava veliku ljubav sa Snjadovskim, ali se s njim mora razići, jer revolucionar — mislilo se tada — ne sme voleti: svet bi mu izgledao lepši, gaboravio bi na zadatke koji ga čekaju,

„_. Roman teče kao široka reka, koja se sve više širi i razliva, stišavajući svoj tok, „postaje epika čiste vođe“, a pritom nam donosi presek života poljskog društva na granici dva veka. Reflektuju se i neki istorijski događaji: odjeci ruske revolucije od 1905=6, štrajkovi u poljskoj provinciji, revolucionamo gibanje na strani. Te promene uglavnom ne remete tihu ritmiku dana

i noći, onu „najsvakiđašnjiju svakidašnjicu“ u .

doživljajnom krugu ličnosti, koja verno i plastično odražava istinu običnog života. Mnoštvo. sitnih zapažanja, koja su vezana uz tu svakidašnjicu, takoreći prezrena od drugih pisaca, dobila su u ovom romanu. svoje mesto. Sama spisateljica kaže o svom romanu: „Kad sam ga počela pisati, htela sam da sama postanem svesna odakle je proizišlo i u kakve bezdane, bespuća i obećane zemlje ide moje pokolenje... Svakako da se to moglo učiniti i putem niza publicističkih napiša, ali u meni je postojala čežnja da radije taj ugasli svet dozovem iz ništavila i njemu samom dam zadtak da u plastičnoj slici života kaže svoju intimnu, pravu istinu o sebi“.

Dombrovska je ukazala na postepene etape deklasiranja plemstva, a potom na borbu za održavanje u konkretnoj istorijskoj eposi, tako da je istorija glavnih junaka „Noći i dana“ postala društveno tipična. Ljubav prema životu i čoveku, koja daje irajnu vrednost delu Dombrovske, u početnim verzijama. romana (a njih je

bilo više) bila je dosta ograničena, ali postepćeno se produbljivala ukoliko se širio krug onih koji su bili društveno potlačeni. Javljaju. se oštri akcenti kritike na račun posedujućih klasa, plemstva i buržoazije, nasuprot kojima su

istaknute pozitivne osobine glavnog junaka —.

njegovo rodoljublje i volja služenja narodu.

„Ne govorim nikađa o sebi. Dajem sebe“ —

rekla je jednom prilikom Dombrovska. To je i prava karakteristika i ključ za upoznavanje njene epske umetnosti, koji se pokazuju svuda

— i u pripovetkama, i u romanu, i u poratnim

doživljajima i susretima, i vraćanju u Varšavu u „Jutarnjoj zvezdi“, u prevođima Čehova i Gorkog, i u prvom delu romana „Doživljaji čoveka koji misli“. Ona je u svom delu ostvarila ono što je bilo njeno duboko uverenje: „Sudbina čoveka je jedini istinski predmet književnosti i svake umetnosti uopšte“, Slično Floberu, smatrala je da zadatak književnosti nije isticanje nekih ideoloških zaključaka, nego izazivanje razmišljanja o pojavama života. Njem stil nije emocionalan i liričan kao Žeromskog, niti. ekspresivan kao Kadđena Bandrovskog. Pa ipak, njeno delo nadovezuje na trađiciju minulih epoha, na najbolja dostignuća HB. Ožeškove i B. Prusa, ođ kojeg je primila onaj, pun naklonosti, odnos prema čoveku. S Ožeškovom takođe ima sličnosti. Pišući o njoj, kaže đa se njen idejni lik pojavljuje diskretno, iz slobodno i uverljivo razvijanih situacija i kaaktera, koji su prožeti onim svetim ognjem, onom. moralnom klimom, bez koje i najbolje izvedeno delo može izazvati samo divljenje, ali neće uzbuditi.

Umetničko delo Marije Dombrovske sadrži i istinu o životu i čoveku, i umetničku snagu prikazivanja, i tu neophodnu moralnu klimu, tako da ono spada u vrhunce poljske realističke proze.

. Dr Krešimir Georgijević

TRIMBIMA O spontanim cenzorima

& s ZAR VAM SE jednom desilo da ste prezentira jući svoje intelek}ualno ostvarenje pomislili: šta li će ON reći? Zar se jedanput dogodilo da ste se setili NJEGA još tokom rada, kad su se besane noći okapavanja had hartijom · nizale jedna za drugom n nedogled, ili još ranije, onda kada vam se jedna ideja tek začinjala u svesti?.. Strepeli ste. Bili ste nespokojni. Razmišljali ste više o NJEMU nego li o svom poslu. Izjednačili ste NJEGOVO mišljenje o vašem radu sa samom vrednošću vašeg rada. Kao da je ON poštajao oličenje vaše sudbine. · UI

Ko je to — ON

On je cenzor.

Ne rađi se ni o kakvom zvaničnom cemzoru jer mi ga ni nemamo. Zvanični ćenzor vođi računa o paragrafima koji štite interese države, javni moral i mir među narodima. Ali, nasuprot njemu, cenzor o kome je reč, nezvanično je uvrežen u šemu društvenih odnosa. On je ganglija u koordinatama intelektualnih dozvoljenosti, gpontani kontrolor radiiusa wmnih upliva, skretničar na kolosecima izrecivih istina.

· Ne bi se moglo reći da je neposredni koristoljubac,

Ne bi se smelo tvrđiti da je užasnuti strešliyacı da i

Često od zabrana, koje izriče uime vlađajućih konvencija, ima više štete negoli koristi: njegova institucija —Z 5bila ona pozorište, list, časopis, izložba, rađio-emisija 1li filmska proizvodna kuća — sigurno. bi emitovanjem smelog, neuobičajenog i intelektualno' jeretičkog poduhvata PRIVUKLA PAŽNJU PUBLIKE i tako postala poptlarna.,

Čak ni„lična hrabrost ne mora đa buđe pod znakom pitanja. Možđa se taj čovek ne jeđamput odupro prepadima i udarcima s leđa i sa strane dok je hodao zamršenim ·labirimtima Svog života. Pa ipak, on štiti, ;

Šta i koga

Na ovo pitanje teško je odgovoriti. Se

Izgleda, reč je o čudnoj osetljivosti na sva čovekova individđualistička nastojanja da se pitanja života ne tretiraju kao PITANJA 'HARMONIJE, već kao PROBLEMI TRAJANJA. Cenzor, eksponent ftekučih PRIZNATIH međuljudskih odhosa, te odnose prima kao savršenstvo. I sve ono što direkino ili indirektno zadire u karakter strukture tih odnosa, pa makar i za njihovu dobrobit, cenzor dožive ljava kao ATAK na postojeće stanje stvari čije je on čedo. |

Kad cenzori ne bi u svojoj društveno-birokrabskoj funkciji viđeli smisao sopstvene egzistencije. verovatno niihovo samozvano selek~

tiranje tuđeg (i svog!) intelektualnog rađa ne bi ~

bilo. ni tako uskogruđo „ni tako tvrdo. omeđeno vladajućim „društvenim „konvencijama. . Ali, spbontani cenzori postojeće odnose smatraju SAVRŠENIM. Pa i život, čiju suštinu poistovećuju sa oboženim društvenim odmosima u kojima zauzimaju laskave pozicije, „smatraju takođe SAVRŠENIM. Njima je njihov svet najbolji od svih svetova. Zato sve što reflektuje i druge svetlosti izuzev ružičastih, predstavlja potencijalni eksploziv u temeljima njihovog smisla, koji identifikuju sa smislom tekuće društvene stvarnosti. Njihovo koristolinbhTiie isnoljava se vrlo posredno, jer interesi tih ljudi zavise od trajanja utvrđenih vrednosti. Njihov strah neobičnog je karaktera: to je strah od NEPOZNATOG, NEPROVERENOG 1I NEPRIZNATOG,.

' Njihova dela jesu divni plodovi „osećanja odgovomosti“., j

Gde se kriju samozvani cenzori

Kažem: kriju. Jer oni nigđe ne bostoje juriđički. Njihova delatnost nigde se ne registruje. Njihove odluke legalizuju se kroz dru-

e i drukčije forme. ' _ Ali, evo ih! Vidite ih u onom čoveku koji precrtava čitave stranice jer se njemu čini đa te stranice NEŠTO UGROŽAVAJU. Vidite ih u onom skupu koji mudruje nad nečiiim priTozima, nečijim iđejama, nečijim truđom. Oni odmeravaju, mere, „proveravaju, SUMNJAJU. Zar je malo onih. koji su rekli: „To ne dolazi u obzir“? Zar je malo saveta, kolegijuma, žirija ' koji su nečije delo odbili samo zato što nisu bili sigurni da je ono o čemu su raspravljali sasvim u okvirima utvrđenih vređnos+fti? Malo je onih koji šelektiraju prave vredđdnosti. Sivi tekstovi, sive slike i sivi tonovi preplavljuju naša kulturma glasila samo zafo što je sivilo najmanje problematično. Nije teško uvideti zašto je klima duha onakva kakva jeste, Iza fraze: „To ne dolazi u obzir“, najčešće se skriva dobro razvijeno „osećanje odgovornosti“, Pi

Kako izbeći intelektualnu cenzuru spontanog birokrate?

Time ne treba razbijati glavu ukoliko se poštuje stvaralački impuls koji je čoveka pokre> nuo na rad. Zbunjuje vas cenzor? Ali zašto? ·

Ako ne želite da se hitro uspnete uz društvene lestvice, ako ne mislite da stvaralačkim radom rešite sva materijalna pitanja svoje egzistencije, ako verujete u sebe sumnjajući u trajnost suđova, ako ste poklonik prolaznosti pošto ste dobro upoznali ljuđe, onda o cenzoru nećete vođiti računa. Jer autentičnost sopstvene reči vredi neuporedivo. više od svih fosilizirajućih kategorija koje će smeniti već sledeći trenutak vremena, jer će i život u narednom času biti drukčiji nego danas. Nađajte. se više u sutra, i cenzor neće postati oličenje vaše sudbine: poješće ga sopstveno zaslepljeno vero= vanje uv večitost efieiielmnih Rklišem koi su za Mjega jedino merilo čovekovog duhovnog stva»

ralaštva, Živojin Pavlović

KNJIŽEVNE NOVINE