Књижевне новине

mali esej

N

ČESTO SAM bio svedok jkontroverznih op-

| tužbi upućenih mu u najneprijatnijem času koji

ga je mogao zadesiti, u času kad se poslednjim trzajima izvlačio iz ponora vlastitog nestajanja, kad su mu po licu iskakale modrikaste šare i zlaćani pečati, dokazi njegovih dobronamernih napora da se ne obezliči i njegovog očajanja što će,mu se fo ipak desiti, A ovaj čas još "uvek traje na očigled bezbrojnih kritičara, zbunjenih i ogorčenih što razvoj njegovih metamor– foza prevazilazi moć njihovog rasuđivanja, ha očigled gledalaca koji su sve manje naivni i slepi poklonici pozorišnih hramova (da ne kažem izbi, budžaka, rupa, čatmji gde se najčešće iz vatre entuzijazma rađa pozorišna umeinost), a sve više i dublje saučesnici, svedoci, mentori igre koja se odvija pred njihovim očima, na Oočigled mnogobrojnih pisaca, reditelja, scemografa, penzionisanih „šaptača, „lRkostimografa, električara, efektomana, čistača pozorišnih scena, ljutih i uvređenih što umesto lepeza, podvezica, serpentina, krimolina, aminoririnna, &akupljaju sada čitave gomile smeća, krpa, izgubljenih gaća, veštačkih vilica, srče i etiketa „Kilmanrock“, „Princ Albert“, „Badel“... Nje-

WO

MM, a to mu je najbolnije, i od drugih ljudi (mene, tebe, njega). Jedinstvena slika sveta je razbijena i svaki od usamljenih i otuđenih pojedinaca s mukom traži svoj vlastiti put, srečan ako primeti neku malenu grupu istomišljenika. Otuda je i moguće da istovremeno postoji niz dramskih škola, da sve one budu savremene i da ni jedna drugu ne isključuje. Otuda je moguće da mnogobrojni dramski junaci, tako različiti po karakteru i idejnoj strukturi, istovremeno

predstavljaju čoveka našeg vremena i sve manje ~

· bivaju junaci. Enzo što je prema Vilijamsu „tra-

gedija nemoguća u društvu koje nema zajednički sistem verovanja“, tako prema svemu što smo dosad rekli nije moguće ni postojanje jednog dominantnogs dramskog junaka u takvom društvu. Idući dalje, oslanjajući se na niz filozofija skorašnjeg datuma i njihove zaključke o sve manioj shvatljivosti čovekove egzistencije dolazimo do verovanja da dramski junak sve manje to biva. Ali, time se otvara još jedno,

| fundamentalno pitanje: kakve su konsekvence

mu se prebacuje da je suviše malo živ, da je ·

žgoljav i nedostojan svoje uloge, da mnogo brblja a ništa ne kaže, da se uzaludno muči zbog nevažnih stvari, da nije naročito pametan, đa je pametan do granica neverovanja, da je rav= nodušan prema svetskim zbivanjima, da je previše angažovan u jednoj određenoj situaciji pa fime samom sebi potkrada večnost. Ne vole ga kad je oličenje „malog čoveka“, vole ga kad je oličenje „malog čoveka“. Preziru ga kad nema nade, ismejavaju kad je optimista. Gade ga se Što ne razume smisao reči Vrlina, kažu.da je nezanimljiv ako voli, ako vraća dugove na vreme, ako se potuče zbog.nekoliko uvredljivih veči. A. svi mi koji se tako znalački i superiormo ophodimo prema njemu zaboravljamo da je on naš bliski rođak, drug, saputnik i njemu je verovaino lakše što je to tako, jer ga teši pomisao da ćemo bilo kad sve pomenute pogrdđe bez ikakve nadmenosti podeliti sa njim.

On jedini zna da je zauvek prošlo vreme kraljeva, proroka, veštica, maga, heroja, sDasilaca i drugih likova čiju je ulogu preuzeo. On zna da posle teorije relativnosti, psihoanalize, analize stvaranja viška vrednosti, egzistencijalne analize, zakona velikih brojeva i drugih moćnih argumenata nauke, koji se, svaki sa svoje strane i iz svog ugla, tpude da nam razore ibiiie g nostninniu iyorebnih ir vidu elnzsti., više niko ne veruje da se' bilo ko bitno. razlikuje od bilo koga na ovom svetu. On zna da su potresi u umetnosti našeg vremena samo projekcija op-

· štih potresa i da oni koji bi ga želeli drugači-

jih „verovatno pripadaju, nekom „dru

da Zna da je dana& n ORRONIN, ioguće, biti jedan dramski junak. | Ne treba misliti, međutim, da on ne bati što je postan sasvim običan čovek, sa svanWOdnevnim ritualima, navikama, sa sasvim odre đenim mestom u društvu, sa sasvim utvrđenim izgledima za inače neizvesnu budućnost, On pati ne samo zato što za njega nemaju razumevanja, što, je za njega sve manje mesta u dramama, što često on i ne nosi dramsku radnju, što često mora da predstavlja ceo svet a ne samog sebe. Kad kažem čitav svet, mislim na. io đa on nije samo čovek, već često postaje naslonjača, pepeljara, nebo, kloaka, bombarder, slika ma ziđu, scenografija pozornice, tuce štapova za golf, On pokušava da se sakrije iza lika Oresta, Antigone, Kreonta, Savonarole, EKuridike, Iroda Srebrnog, đa se zavuče u Nojevu lađu, u Ađamov vrt, u ljušturu a ra Ol brzo repomaju i upere prst u njega: hteo si da nam odvališ! Shvati da si obeležen i da ćemo te

svuda pronaći!

Da, Svuđa je prisutan, jer ne postoji. : Bojim se da ću morati pobliže da objasnim OVO. O DKea besmisleno tvrđenje, pa čak i da dokaz njegove istinitosti označim kao zaključak- ovog razmatranja, A zar postojanje tolikih značajnih drama OVOE stoleća ne dokazuje sasvim suprotne istine? Zar je malo značajnih i snažnih likova ostalo u našem sećanju posle gledanja. Žarijevih, Vitrakovih, Anujevih, O'Ni-lovih, Sartrovih, Ženeovih, Joneskovih, Beketovih, Olbijevih, Šeadeovih, Arabalovih i tako dalje drama? Upravo fi likovi, smešteni u komadima najrazličitijih dramaturških smerova (u realističkim, nadrealističkim, antirealističkim i antidramskim dramaturgijama), podjednako Veliki i osobeni, karakteristični za vreme u kome živimo, a tako međusobno različiti, i ukazuju na negaciju postojanja savremenog dramskog jumaka. Zar nisu podjednako savrememi Estragon i Vladimir iz Beketovog „Godoa“, Igo iz Sartro> vih „Prljavih vuku“, Vasko iz Šeadeove „Priče o Vasku“, gospodin Smit i gospođa Smit iz Joneskove „CČelave pevačice“? I, zar oni, iako beskrajno različito ttetirani i u potpuno suprotnim dramaturgijama, ne nose niz kapitalnih osobina jednog jedinog lica — čoveka našeg vremena, a da ipak, ni jedan od njih nije u stanju da se nametne tako superiorno kao što su nekada, u ranijim vremenskim i umetničkim epohama, mogli da budu pojedini istureni dramski junaci? Da: želim da utvrdim da je stupanj na kome se u ovom trenutku nalazi razvoj svetskog pozoništa posledica kompletnih zbivanja u svetu u kome se nalazimo i da su stoga bezbrojne jadikovke i svakojaki zahtevi onih koji, ne snalazeći se u prividnoj zbrci pozorišnog života,

tvrde da je pozorište u opadanju zato što više

ne ađa čoveka, niti mu se obraća, da su doeie tindgobro)ne jadikovke opravdane samo ukoliko su istovremeno žal za gubitkom čoveka. ma razliku od prošlog veka koji je uništio Boga, ovaj naš je uništio čoveka, To svi znaju. (Podsećam na ideje V. I. Lenjina, E. Froma, J. "P. Sartra, L. Binsvangera i drugih o otuđenju čoveka i njegovoj izmenjenoj ulozi u svetu). I,taj novi čovek (ja, ti, on) više nije, udaljen samo od g eta u kome živi i od samog sebe, već,

KNJIŽBVNB NOVINB

takvog stanja na dalji razvoj dramatfirgije? Upravo prelo odgovora na to pitanje steći ćemo mogućnosti za bolje razumevanje čitavog niza dramskih strujanja naše epohe, pa možda naići i na ključ čitavog problema koji bih ja uz

mnogo strahm pokušao da formulišem: da li je' naše doba, takvo kakvo je, takvo kakvo smo .

mi naime u stanju da vidimo, pogodno za dalji razvoj i egzistemciju pozorišta? ;

Ali, da se vratimo prvom pitanju. Rekosmo da dramski junak sve manje ima mesta na sceni kao junak u klasičnom smislu. te reči. Izuzimajući takozvano realističko pozorište koje još uvek čoveka tretira kao psihofizičko biće, sve ostale pojave junaka na sceni pre svega pojave su. simbola, pojave nekih ličnosti koje sve manje liče na čoveka, koje, upinjući se da to budu, upinjući :se da sebe shvate takvim, sve višc postaju sopstvena negacija. I. to je prirodno: i van scene čovek je samom sebi sve nejasniji. Međutim, drama po sebi, kao književni i umetnički rod,. bez obzira na sve varijante pojavnih oblika u kojima smo je mogli videti, ioš uvek je mnajstroži ·i u,formalnom. i u suštinskom pogledu) i najsloženiji. vid umetničkog izražavanja. Jedan od neminovnih zahteva drame jeste i postojanje dramskog junaka. Bez njega nema pokreta, nema sukoba, nema ideje, nema dijaloga, nema prostora, nema vremena, nema — drame. A sve se odvija u času kad za

. njega ima sve manje mesta, u drami! Eto pa-

· metofonom, da vidimo

radđoksa, eto „prilike. da malo bolje razumemo nužnost nastanka zbrke, prividne zbrke,u kojoj se danas nalazi čitav dramski život, čitava dramska umetnost. Treba li u ranijim Koltoovim pokušajima da na scenu stavi dva fonograma i

teleći but esbo~ glumaca (odnosno ličnosuij) ili: u Mean m-Beketovi RASA ia mag-

samo ekstremna eksperimentbisanja ili nenameme klice samouništenja pozorišta? Rekao bih da je reč:o ovom drugom. Tražeći svog junaka (jer bez njega na

COLIC OHPOVC

Svetozar —_VLAJKOVIĆ KO JE JUNAK SAVREMENE DRAME?

žalost. ne Može) pisac mehotice posegne za. sredstvima koja su mu bliža: za gramofonom, magnetofonom, muzičkim instrumentima i tako dalej. Jer, u procepu u kome se našao dramski junak, često neshvaćen od publike i kritike, pa

ni od samog sebe, jedini koji za njega ima lju= bavi (jer mora da je ima) jeste dramski pisac. Pisac pati zbog svog junaka. Zato što je ovai”

srozan do mištavila, do neprepoznavanja, On ga,

ı već po prirodi posla, merka kao roditelj, brine

o njegovom igzleđu, njegovoj dobroj budućnosti, zdravlju, i tako dalje. Pisac unosi u njega sve najbolje i to sa strahom, jer zna kakav on danas može da bude, kakav treba da bude, kakav on .jeste. Pisac ga vidi na svakom koraku: u kafani, u vozu, na nasipima, na sastancima u preduzeću, ispod. mostova. On ga vidi i kad gleda gomilu ljudi na nekoj sahrani ili u štraiku preko televizije. Pni tom se strese kad pomisli na osnovmi zahtev svog budućeg Hkritičara: dramski junak mora da bude snažna ličnost. Izrazit, izrazit, veoma izrazit! A gde da ga nađe kađ je ovaj u međuvremenu izgubio gotovo sve svoje karakteristike? Kako da ga oformi kad je junacima našeg vremena tesno u drami, kad se oni u njoj teško snalaze, jer treba nešto da govore i da rađe, kad joj ne pripadaju onakvoj kakva ona mora đa bude prema sopstvenim zakonima? I, zato, da bi dramski junaci našeg vremena ostali junaci, oni moraju prestati to da budu, a drama zajedno sa njima, iako manje savitljiva, pokušava da izdrži neophodne me tamorfoze. Tako ću rođeni Ćelava pevačica, Godo, Vasko i ostali. Oni nisu došli samovoljom pisaca, njihovom vazmetljivošću i ekstravagan-– cijom. Oni su rođeni kao projelcija vremena, kao, odraz mnogih od nas koji ih gledamo sa zebnjom, pa čak i sa gađenjem. Oni nisu ktivi zato što su takvi i ja počinjem, zamišljajući ih i prepoznajući ih među svojim prijateljima, da opažam na njihovom izmučenom licu tragove ponosa što su baš takvi kakvi su, što uprkos svemu imaju mage da se bore za svoje mesto u svetu, da žive i onđa kad više nemaju ni made ni izlaza. Ne vredi mi da žalim što naši današnji junaci nisu prinčevi kao Hamiet ili onaj od Homburga, što ne liče na dobre vile i plemenite čudotvorce, jer time bih ušao u zamku

jalovog ponicanja trenutka u kome živim, sa

kojim ne moram đa se složim u pofpunosti, ali kome pripadam, za koji se borim ili ga izneveravam, čije neđostatke vidim jedino da bih na osnovu njih učinio napor ka prevazilašenju. Ne vredi tugovanje za nekim bivšim dobom koje se proizvoljno može zamisliti veselim, galantnim, čestitim ili kako god hoćete. Jer ko zna kako je ono u stvari bilo? Neka se ne zaboravi, na primer, da je u u vreme haranja crne kuge po Evropi napisano mnoštvo veselih mpozonišnih komada. Rekao bih da su oni bili odraz dobrog raspoloženja izuzetno uskih krugova ljudi tog vremena. A danas, ako se bolje pogleda, i pored neuporedivo jačeg straha od totalnog uništavanja, ljudi nisu skloni tragediji na sceni: nju je zamenila fragikomedija. I to je prirodno. „Promenio se u potpunosti karakter ljudskog duha, pogled na svet, moral i zato što više nema povlašćenih ličnosti (čak i oni koji imaju moć nisu više povlašćeni), zato što se istovremeno ogromnom bzinom odvija demo kratizaciju svakolikih ljudskih odnosa na planeti, damski junak postaje ono što postaje. A u kontroverzi mišljenja o njemu ja vidim da se junaci među nama ne predaju gledajući sebe na 8cehi ogoljene i utondle "u mra)jć;"U ndšeri" Baš đenju, otporu, uvredama koje upućujemo ,junaku savremene drame: i njegovim . stvaraocima ogleda se pre svega želja da izmemimo sop

stvenu situaciju. :

H0Sta

· PHVaFal

KOSTA · RUVARAG

KOSTA RUVARAC je bio najpoznatiji srpski kritičar iz epohe romantizma. Budući još Veoma mlad stekao je šezdesetih' godina devetnaestog veka veliki ugled i vršio snažan uticaj na

našu studentsku omladinu u Pešti, Trezvenošću ,

svog duha razlikovao se od većine egzaltiranih omladinaca i služio kao neka vrsta duhovne protivteže neobuzdanom momantičarskom zanosu, Jayei{ti8)}P

epohe romantizma

· Živeo je svega 27 godina. Uspeo je da stvori jedno relativno obimno knijževno delo nejednake vrednosti, ali u svakom slučaju zanimljivo i za ono vreme značajno. Kao propovedač 'on produžuje sentimentalnu trađiciju Bogoboja Atanackovića i ne postiže uspeh. Ostavio ja i nekoliko filoloških i etnografskih članaka bez veće vrednosti. Prevođio je i drame i novele s nemačkog jezika. Od „celokupnog Ruvarčevog rada književne kritike su, bez sumnje, najvrednije, i samo zahvaljujući njima on je uspeo

da stekne književno ime. Treba se samo setiti zanesenih raspoloženja koje je romantizam doneo u ondašnju književnu sređinu, pa shvatiti kakvu su novinu značili i donosili Ruvarčevi kritički članci. Mnogobrojni pesnici drugog i trećeg vređa obasipali su, se međusobnim pohvalama; svaka zbirka je dočekivana oduševlje-

nim ocenama; ushićenju povodom svake objav-

ljene' pesme nije bilo nikad kraja. Nestala je bila prinodna lestvica vrednosti: za svakog ko se laćao pena našao bi se neko da ga proglasi za otkriće. Geniji su nicali na sve strane. Izgledalo je đa naša književnost doživljava dotle

neviđeni procvat; i, što je najzanimljivije, tom

su davali ne zaista malobrojni “veliki pesnici, već mali i osrednji, koji su deklamujući pseudoljubavne i pseudopatriotske pesme stvarali zaglušujuću buku. U takvoj klimi prepunoj neumerenosti i nekritičnosti, javlja se Kosta Ruvarac i djže glas protiv lažne romantike. Istina, on je nije/uništio (taj zadatak će obaviti petnaestak godina kasnije Svetozar Marković), ali ju je svakako načeo. Veljko Petrović je najbolje ocenio značaj pojave kritičara Koste Ruvarca sledećim rečima: „U doba opšteg: međusobnog hvaljenja i opšteg sladunjavog stihovanja, Ruvarnac je prvi počeo unositi ozbiljnost, principe

i kriterije, pri oceni književnih rađova“, Ovaj”

kritičar koji je odbacivao površne pesme drugorazrednih romanfičara, odlučno je branio, međutim, dobru romantičarsku poeziju i principe romantičanske poetike u celini! Pod uticajem nemačkih estetičara i filozofa zastupao je shva> tanje o poeziji kao izrazu osećanja i mašte. Po=

ricao je prednost' klasicističkoj lirici koja je prvenstvo davala refleksiji, a ne emociji. Pisao je: „Čim pesma služi za poučavanje i moral, odmah više nije proizvod slobodne umetnosti, tu onda nema poeziji mesta“. Svoju teoriju pesničkog stvaranja, Ruvarac je najpreglednije izložio u opšitnom prikazu pesama Ljube Nenadovića. Kritičar nije krio netrpeljivost prema pesmama popularnog pisca, u prvom redu zbog njihove. hladne razumske prozirnosti i didaktičnosti. Suprotstavljajući intelektu fanmtaziju kao stvaralačku snagu, Ruvarac je azvio, oslanjajući se na' nemačku estetičku teoriju svoga · vremena, jednu dosta složenu koncepciju formulisahu preciznim, iako nešto sštarin= skim jezikom. „Unutrašnju vrednost pesama, kaže Ruvarac, uslovljava duh koji u njima sačimjava životvornu silu i dužnost ili konkretnije đa kažem „srce“, to vrelo čuvstva i OBećaja, što se u lirskoj pesmi najviše iziskuje“, Ali on ne prihvata koncepciju o isključivo emocionalnom karakteru lirike. Duh, koji nije ništa drugo do stvaralačka snaga uopšte, mašta pesnika koja uobličava arhitektoniku dela, sreduje uskomešanu osećajnost i daje unutrašnji smisao: „Čuvstva i osećaji (koji se u srca rađaju) moraju biti jaki i silni; jer su samo onđa kadni srca ganuti i potresti: ali nikad ne smeju naspram duha mah preoteti. Pravi pesnik kadar je slobodnim duhom svojim svagda i obuzdati i isplivati iz njihovih valova, đočim ih iž srca ispevava, u skladnost dovođi i u čistim formama i melodičnom „poretku predstavlja“. Ruvarac razlikuje duh ođ razuma, koji on prez» rivo naziva, dosledan „svojim romantičarskim ubeđenjima „hladni i razmatrajući razum“. Tri elementa čine osnovu pesničkog stvaranja' đuh, dušnost, zapravo osećajnost, i forma, ili: kako kaže sam Ruvarac: umetnost u izvodu, i - U primeni teorijskih načela Ruvarac je ispo> ljio smelost i nezavisnost u suđenju. Već i sama činjenica da je negativno ocenio Ljubi Nenadovića, čiji su stihovi polovinom prošlog veka Nastavak na 11. strani 93

Pavle Zorić