Књижевне новине

Velimir ' OD

LUKIĆ

KANCONA

Pp ok spuštam, zavesu moći ma sebe ~ Dok sa sutonom odlazi plamen

„Pa se vw siktavu. nemoć pretvara Nebeske senke dok kruže zemljom

„i zemlja traži prevaru novu

Ja izlazim, da kažem neko ime

Gledajući kako večnost međostupno teče Onuđa kud, traju časovi } sam. |

Ja te me vidim. Više i tebe nema.

AL ostaje taj zagušeni bL

Kada ga čujem, znam da postojiš .

.Negde uz lampu, uw> okmo zamesemgd,

'Ne čujem tvoje misli, al znam,

Da tal:o struje tvoji smovi memi

Pusti ko moje nespokojne reči. '

Tako se zatvara + taj krug: kobaw

. Bez dodira, glasa i bez uspomeWwa, 'Kao što ptice kruže oko sveta Ostavljajući svoje senke meutešne. A srž bi moja da čezme o smrti

O bređelu pustom bez vatre i šuma

Tamo bih sreo ma bolju i moru Tvoj profil slobođam, i čist. .

Pa sada, dok ovlašt me pokriva,

Plašt mraka i nepoznate čame I u zenice uramja mi mesec uvek isti Evo i tišina govori ko sneg. .

Čist i slobodom ko bi pošao sad, Ostavljajući mag, moć i memir siv Tamo gde uz olmo zanesemi bdiju Pružajući vuke mečem i poljima,

Sto mepregledna sada i zlokobna ćute.

Moja srž bi đa beva o sm“hti,

Moja ljubav bi da peva o smrti!

Nikud iz tog kruga mema mi prolaska Mada vetar što silazi sa zvezda

Obasipa me glasovima, dimom neke kose I ljubavlju što bi o smrti da pevo,

Jer mi života mi svoje smrti nema.

STIHOVI

remena mrtva i mrtvi list + II reka koje nema više. Vidik taj ledmni i oblak čist Nečije srce, svet što diše!

Po Knjizi pada prašina, svud, Nebom se javlja večernji trag. i Razbi. uništi sutonski stud

1 đdođir daj mš i savet i blag.

iri rare area ir arni rererruer ranama per arerurapiyanmranrree Pr nrameipaririraiy tuga eee ee area reno +

OE VEČERI Smrt mu pokuca na prozor i reče:

ra STOPI E. Pe ću bo tebe,

arac ustade, u čistoj beloj Mkošulji, a se po seđoj glavi i zapali lulu. . Ub PSSE

„Tako dakle“ pomisli i dohvati toplu ciglu sa peći, stavi je pod tabane 1 osta zagledđan u mrak. . | Ujutro, pre svanuča, krenuo je na but. Uzeo je sekiru i konopac, kao što čine svi seliaci ka= da odlaze po drva, i pošao u šumu. Znao je: treba se pripremiti. Što pre. Da ga Smrt ne iznenađi. Ne bi valialo da u tom. velikom času buđe ovako nesređen. Košmar u njemu, nered po Kući, a nikog nema ko bi ruku pružio... Pa još ta prokleta besana noč. I samoća. Vetar koji u bustoši istiha zavija. | !

I zato ođluči: "

Poći ću u šumu i napra\iću sebi mrtvački sanduk. Neka viđi ta šugava mrcina, ta Smrt, da nisam kukavica. Još sam ja jak, ne preda= jem se tako lako, tš ratovao sam u toliko ratova, pa valjđa ću i ovoga puta... maiku mu, umem bar da zakavž'm ako ništa drsro. Zar su bile zaluđu onolike medalje i sablje koje sam za hrabrost dobijao?

Išao je, a oko sebe nije osećao buđenje. jutra, ni pesmu ptica. ni prvi šum trave koja se uspravlia ispod teške kaplje rose, Koračao je zadovoljan, uveren u sebe: može on opet tako snažno da uzmahne. sekirom i da obori najveću smrču, kao nekad, u mladosti. Neće dozvoliti da mu sada, pod „staračke dane, onaj kratkovidi Hinko, Jev

no. boravište. Unakazi

VE i on: to, brate. ispadne nekako grbavo i Krivo , kao hrpteniača u konja, pa ga još išara. nekim.

vašarskim bojama kao da nije za čoveka već za... za... štene. A to je ipak, ruku na srce poniženje. Ne, ne, bolje je da ia to po svojoj voli, svoim rukama... uh, sto mu gromova, što će biti gladak. pa beo, .pa pravih linija, taj sanduk, neće imati lepšeg u celoj Limskoj dolini» od Sv. Andreje pa naovamo. Zvona će · da zvone, rakiia će da se pije, tamjan će da miriše... a možda će neko. naizad, i da.zaplače — ko zna. Tek, bogovski će seljani bar je-> dan dan da orodangube, . ; | Jutro ie bilo sveže i lišće je drhturilo na

vramoj prohladi. Starac oseti zimu, skupi se i poče brže da korača. Sekira na ramenu ga je Žuljila. ali on to kao da nije primećivao: mislio je o Smrti. O onom svečanom trenutku kada će, sav ovaren, makar i kratkotrajno, najbolje da oseti Život.

: Sa nailaskom zime dolazilo mu je drukčije raspoloženie; činilo mu se da je sada više star, nemoćan: kao islužena seoska raga sam — mlislio je. — Nepotreban i ničij. Da, da, tako. se već ne može. Došlo je vreme. a to znači da više nema za čim'da se žali. Smrt je naibolie pomirenje. U nju treba ulaziti tiho, neprimetno. Kao da se ništa nije promenilo. Odeš, jedđnostavno, i tek te naiednom nema. To je čak pomalo i zabavno: poigraš se skrivalice sa samim sobom. Onako, iz čista nehaja. šeretski. T hop — odiednom: šta se zbilo? Ti si sebe nadigrao. Toliko si se sakrio da više ne možeš ni samog sebe da pronađeš, I — ništa. To nikoga ne boli.

Starac zasinde, i poče da je istresa ma je curio između prstiju i : ma na ruci. On dunu u njega i O oseti gorčinw u ustima. .

„A“ bosle?“ podiže gusi: obrve i sastavi ih ečde ma sredni čeone Kosti. a posle — isto. neko drugi mesto tebe igra skrivalieu sa sobom“. ed ·

"TI gatim se uspravi, pogleda: nalazio se već pređ: šumom. Ispred niega Su se uzđizala visoka stabla, prava i vitka, kao beli mlazevi vođe naiednom šiknuli uvis. On pritvori oči da ih bolje osmotri: učini mu se đa je šuma isprana i proveirena od noćnog sna. Bila ije tiha, nehnko mr'vlačna. opvračena jutrom i Ppripritomliona. Starac pomisli: ae ·

„Nirna je visem video ovakvu : ; "'Udđahnu čiž vazduh i učini mu še da je suviše revnk. To ga me]Jo zbuni, pa i pokoleba:

„Leš znnk* reče u sebi

jedmog remoena na drugo. nje, Treba uwvck biti oprezan Te je, ivrel1cda, jrao i DYe, podmukla :

A vnftim se priceti?

„Ali jutros treb

Ovo-je đan mnie kona | tući n id veže |} odlmčno zakorači u šumu.

Dočevpla ga ie iurobpna hlađovina. Trebalo mu ie dosta vremena da s8e MANAMA, nienu prifeionu fišinu. Kad god bi iskroračio NED mu ie kreknio pod nogama. Nepde U Pr lu pored mutn šmškala ie nebn buba. 17 BRREDE dunie izvlnčio se iclenak, Mravi SU 7 na svoić mrve „dmevno putovpmie. a na ovoj mraviniači ležao je mrtav leptir. Niz blistavu

KNJIŽEVNE NOVINE

ugasi lulu o kruškovo stablo dlan. Sipki peneo mu hbvaftao se po dlačicad ljuta duvana

„Šuma time opomi-

čne odluke. I zafo moram

hy.sjedini,stolar, u gra~.

i pvemesti sekiru sa”

d njom. Opet .

a da obavim veliki pošao.

—_—__ ___ ___- "—_.___________________________________ _______

A ako žaspi ovo beče Ako se žora mebom bTOSpe

· Reka će opet. snom, da teče

Život će možda negde da dospe. SONET

emonsko srce, demomnska vuka U mene mosi vapaj taj. Sobu tu pamtim punu zvuka Kroz zeme mrtve umukli sjaj!

O Yeci da mi uspomene

Uz mrtvu igru toga doba, Govore kao večne seme

Što kreću tragom svakog zgloba.

Ne znam, gde je put u pakao. Šta srca ruši što padaju! Nisi li rukom i smrt takao

Zajedmo sa svima što se nađaju. Dok jahač crmi nebom ie skalao Zay duše ostadoše još da stradaju?

aaa · SLOVO O OVIDIJU pe pesnika car probgma, onda om i nije

; više pesnik Jer njegobe stihove svi zaboravljaju a njegovo ime

paučinu sa visoke grane spušilao se mrki šuni= ski pauk. Starac se oprezno osvrtao oko sebe: to su bili trenuci ispitivanja šume. Svaki šum ga je presecao i stvarao jezu po slabinama., Išao je zaustavljena daha. Činilo mu se da svakog trenutka može da izleti neka zver iz švog skloništa i da ga rastrgne. U šumi se osećao još nemoćniji i nesigurniji. Pomišljao je već na povratak, ali — bilo je kasno. Morao je

zato da, pastavi, da, korača.. Plašio. se da izvadi, "sekiru .i da počne, sa-sečom. Verovao je~da bi.

ime: probudio zveri navukao bes šume. na se=:cvaa

be. A — io nije zaboravljao, nije mogao da

zaboravi — suviše je star da bi se hvalao u

koštac sa šumom. Zalio je više voleo da bude ovako skrajnut, neopažen. Izdđalie je posmatrao stabla i u sebi nagađao koje bi mu najviše odgovaralo. I. ni jednom od njih nije smćo, da se približi. Sa još neotvorenih pupoljaka kupine kapala je rosa. Iznađ njega, kroz guste krošnje drveća i uske procepe između njih, počinialo je đa se plavi. Jutro .je dolazilo kradđomice, kao da se iz poleglih trava izlučivalo. Šuma ie bivala vedrija. Starac se sada sve više oslobađao: već ie pomalo kuckao u jelova stabla pored puta. Stabla su zvonila u jutarnjoj tišini, iedra i zaobliena. Iz čupavih pazuha granja. virila je mahovina. Jedna zakržljala smrča plakala je zbog 8VOg niskog rasta sleđenim suzama mirišliavom šumskom smolom. Starac uze nisku tih suza i prinese je ustima: bile su gnjecave, ali slatke. To ga malo okrepi. Skide gunj i poče đa se sprema za seču. Sađa je, naizad, bio sasvim okuražen: viđeo je da je šuma blaga i da ga je toplo primila, Zato se više ničeg nije plašio. Prilazio je drveću i.slobodno ga odmeravao. Onda se odluči, zamahnu sekirom i — sočna kora pisnu ispod sečiva. U zasečenu ranu odmah pokulia b'stra vođa soka. Starac je pokvu»i u dlan i omirisa:

„Duša, čista duša šume“ pomisli i dođe mu žao ranjenog stabla.

„Zar da ono tako zdravo trune u zemlji?“ .

zapita se. „Ne, to bi bio veliki greh. Moja smrt ne zaslužuje takvu žrtvu“. |

I zatim pođe dalie. Išao je od stabla do stabla i svako opipavao i zagledivao. „Ovo bi bilo kratko, a ovo suviše kvrgavo“ govorio je. Zastainao je đa napravi zarez na kori i pri tom razmišljao: . ,

„U ovim đaskama bi se raspađalo moje telo“.

Belina se ispod njegovog reza belasala kao

kost. | 3 „A u ove nabubrele ćelije bi se uselio smrađ rasmadanja“ nastavljao je, pljuckajući kiselu

vodu iz usta. Na jednom vižliavom boru skiđe noktom

grumen smole sa čvora i zagleda se u niega:

„Kroz ovaj čvor bi propadali crvi iz Moje lešjne“,

Zatim priđe drugom stablu i položi ruku na niegove raklie. .Na ovom kraju bi mi ležala glava“ reče u sebi. a

A onda pomisli: „Ovđe. bi staiao krst“.

T tako ređom: kod svakog drveta je isto DOmislio. Jeđan los nisko prelete iznad njegove glave i on jasno ču šum njegovih krila u vazduhu. | „Ptica...“ šannu. „Sama i radosna“.

Poćuta nekoliko trenufaka, a zatim se naglo okrenu u pravcu u Rkoiem ie odletela.

„A kako umiru time?“ trže se i, kađ vide da ie više nema, podiže pogleđ prema vrhovima drveća i prema nebu. „Da li ovako kao ja: strhPno0., bolno?“ 01 i „Ne“ tužno svusti pogled. „Ptice umiru leteći“, T onda učini nekoliko besciljnih koraka, ne znpiwći kuđa fo ide. i gomefnyi se tek kod malog izvora: ispod smeh ž'la greolio je {mnnk mlaz vode. niemw „ie, uhvaćen u slabu struju, vijorio ,ot-

kinut list.

iri

_ nO.,mlado .drtvoy, koje. je:, cap svoj život provel

Radoslav PAJKOVIĆ

„I lišće umire u visinama“ reče i siđe do izvora. „Sve dočekuje svoju smrt uzvišeno, samo ću ja da legnem i da crknem“ pomisli i uze jednu travku među zube: poče da je griecka nervozno, sa ljutnjom. „Mto, b:ću obična gomila

blata i truleži. Ali zar da zbog toga ugine jed-

uspravno?“ sl NORRIS Unaokolo je. bio. muk: tajno iščekivalo. Jedan detlić je zloslutnim uda-

ranjem razbijao hrastovu koru, šuma je od io-

· ga muhklo odlegala. Starac ustade,. a zglobovi

ga od silna umora zaboleše. Pomisli: kraj, je

ILUSTRACIJA HALILA TIKVEŠE

blizu. Nema se kud više. Moram se sa tim Dpomiriti. I krenu lagano padinom, a nagnuta zem-

lja poče đa mu klizi ispod nogu. Uplaši se da ·

se ne surva: uhvati se za jedan žbun i stace, zadihan: šta je sa mnom? — reče i zatvori oči. Osećao se slabim. U izmaglici pred njim stabla su počinjala da se komešajiu. Tama ie hvatala niske obrise neba. Prostor se sve više sužavao. Šuma je postajala tešnja. Nije mogao da iskorači: ma kud krenuo, zemlja se pred njim beskrajno. ljuljala. Daleko napred, preko 'jaruga i

rascepa usečenih u nebo i šumu, u dubini mra>

ka, lebdela je jedna zvezda. On je vide prvi put i, začudo, kao da je odmah prepoznao. To je bila ona, neugasiva crna tačka — Smrt. Starac se pokrenu. Išao je nasumice, iznuren. Više nije znao šla ga u mraku očekuje, gde će sve st'ći i hoće li se odatle izvući, "Tama je bila svuda, a šuma' ie staiala zakrčena i neprohodna. Saplitao se i padao; put ga je vodio

kao da se nešto DO-= .

iri ar ereeruuuerauuyyan ur epu ea uairmuyenenasnru iu anmunomuznezaemmunnuuaueeo_erezaz ruz

Strah, briše. Zato harfa neumitno bačena,

Stršala u, kutu Ovidijeve sobe, dok je om brojao

Zlehude dane i zimu, posmatrao u sporim, Tomima.

A kada stihova mema onda mi krv ne teče! Niti postoji vazduh, miti jasan, oblik zemlje, Sve se. pretvara u hladne obrise kiše

4 prostorom plove samo semke umrlog Haosa,

Ovidije, pesnik je isuviše bio da ostao bi hem. Zato, prišao je svojoj harfi kao devici · ; nedoljubljemoj I o caYu bočeo da peva! Stihovi behu lažni, ali ipak stihovi, Stihovi koji su obećavali povratak u bučni i uzneseni Rim.

Svi su ga slušali pomno, želeći da čuju,

Stare njegove pesme, a om, je uznosio cara

Hvalio njegovu ćud!

Jami Ov'dije — corkutale su zimske ptice

Jadni Ovidije — cedilo se belo nebo...

I cela zima u Tomima postala je gorka i puna, slutnje.

A uznemireni Oviđije stao je ma obalu zagledam, u, mrtvu zimsku reku,

Pustio je da harfa glasno padme ma led, Okrenuo se u krug i levo i desno

I besomučno počeo da udvara se smrti.

icroz neko šiblje, lomove i vođođerine. Svaki čas se zaglavljivao u tmju i puzavicama, Nije mo= gao da makne; mislio je da neće uspeti da se iz tog šipraga ispetlja. Najednom — gle:

Šuma je iznenada sinula. Sunce je toga trena izgrejalo i obasjalo biljke i životinje. Sve, je maglo oživelo i dobilo boju. Šuma je opet bila veđra i pitoma: svetla prolečna šuma, posuta mlekom i sokovima buđenja. Ptice su na=> mah, u horu, zapevale; daljina je ireštala od. njihove pesme i od svirke popaca. Zveri su, omamljene, postajale nežne. Sa razmakmutih . grana silazile su veverice; lisica je sitnim ko. racima pronosila kroz šuškor crveni rep, Sun-. čevi zraci su prodirali kroz krošnje drveća.i palili nevidljiv sjaj u lišću. Sve se najednom pretvorilo u čistu svetlost; nigde više nije bilo one rasplinute zvezđe, daleke tačke koja priziva. Starac se osmehnu: he, kako je lepo. Šuma mi je, znači, opet naklonjena.

„Sada lakše dišem“ reče i oseti da mu se vraća snaga: kao da se podmlađivao — gle, više nije bio ni star. Šuma je skidala patinu sa nje-. ga, svu onu rđu i prljavštinu prepaćenih go~. dina, samotničkog života. Činilo mu se đa mu

mi rasanjenog šumskog sveta i poplavi svetlo»

., se bore na koži ispravljaju,.đa.mu sedina 88, „glave nestaje. Kupao“se u bujanju zelenila, pes-

sti. Trčao je u zanosu od drveta do drveta, raz- .

dragan, lak i dobar kao jelen. „Opet sam jak, opet sam jak“ vikao je u ushićenju. U susret su mu letela najbolja stabla, ali on je sađa znao” da ni jedno od njih ne zaslužuje da umre i da postane mrivački sanduk. „Ona su za sunce a ne za zemlju rođena“ govorio je i bprislaniao lice uz njihove glatke obline: unutra — osluškivao je — bije život. „Ja sam pobedio Smrt, ja sam pobedio Smrt“ uzvikivao je, van sehe od radostii. A gore, visoko u nebu, bele grame drveća su uraniale u svetlost i nisu se razlikovale od sunčanih pruga. U spektru boja i jutarnioj muzici zaboravliao je čak i na svoj povratak iz šume. Nije više znao ni kada ie išao u niu, ni koliko dugo ide po njenim čistinmama; činilo mu se da se vreme ne menia i da postoji samo taj večni, zaustavljeni trenutak.

„Meni sada niko ništa ne može“ ponavliao je, glasno, u vatri. „Moćniji sam od svake sile“ govorio je neprestano. I u grudima je osećao, neku širinu, bujicu.

A ljudi iz njegova sela, seljaci Limske do-. line, naročito oni severno od Sv. Andreje. više' skloni preterivaniu i meverovatnim pričama, poverovaše da je Smrt, čekaiući ga da se vrati

iz šume, najzad zaboravila da ·dođe po niega. .

Ala ioj je vešio podvalio — govorili su,

Umeo je taj mnoge žedne preko vode da .

prevede.

Sećate li se kada je onog leta pokrao prilog crkvi? .

On bi i svojoj majci kopile ostavio.

Ja veruiem đa mu je, ciciji, bilo žao da kupi

sanduk i da je samo radi toga otišao u šumu — reče kratkovidi Hinko.

Ali on je bar spasao sebe -— ubaci bojaž- ;

ljivo jedan mladić, najkrhkiji voćar u dolini.

On se izbavio od smrti, a mi? čovek koji. je uvek zbog nečeg imao suzu u oku.

Kako ćemo mi dočekati svoj kraj?

Limskoj

Tščilećemo kao senke i niko neće znati da veče bradonin kopa su svi

smo postojali smatrali za najbolieg tumača Jevanđelja.,

— dodade ·

Tužna naša sudbina — uzdahnu zvonar cre+_

ve Sedam Stubova za koga se verovalo da 1e

prorok.

Blago njemu kad ie umeo da joj na vreme ·

umakne — zaključi krhki mladić.

Ljudi su padali ničice u molitvi i skloplie=nim dlanovima prizivali nebo da ih sagleda u njihovoj nesreći.

A on je, nestvaran, nastavio da traga za ba

svojim drvetom, za knie ie mnn da negde po-

stoji i koie više nije trebalo đa bude my{v"žki sanduk već nova duplja za olkucaje njegovng i

srca. ·

I nikada se više niie vratio. Zalazin je sve ~

dublje u mlečnu šumu i postajao mlad i većan.

" "

(