Књижевне новине

LIRIKA__ U PREVODU

DORA GABE

Pesnikinja Dora Gabe je rođena u Dobrudži. Školovala se u Francuskoj. Učenica je pesnika Javorova. Izdala je zbirke pesama: „Zemaljski put“, „Mesečarke“, „Nemirno vreme“, „Nove pesme“, poemu „Vela“ i drugo. Izđala je, takođe, oko dvadeset knjiga pesama i poema za malu decu od tri do pet godina, a osim toga romane i priče za decu, prevedene na ruski, francu-

ski, grčki, poljski,

arapski i na druge jezike. Prevodila je

mnogo poljskih i drugih slovenskih klasičnih i savremenih pes-

nika. Pesme su joj prevođene

ĆUTANJE

N e sećam, se reči,

pamtim tvoje ćutanje š sobu do vrška punu naših, misli.

Ne sećam ti se lika,

gube se crte

4, mom pamćkenju,

ali se sećam, kako sam osećala da si ovde,

u širokoj naslonjači,

iza tebe DYo?žo?,

lanac Stare Planine,

visoko nebo

i oblačak koji lebdi.

Ti prvi upita:

— Zašto ćutiš? Odvratih ti:

— Ne ćutim!

Popleda me, osmehnu, se i odsjaj stakla

obli nam, lica svetlošću.

Čutanje!

Čutanje prepuno · ljubavi i mežnosti i poveremja! Da smo cela života

ćutali zajedmo,

ne bi se reč nijedna

usudila da mas Yastavi.

INTIMNO

O moje stvari, ne ištete od mene ništa jer znate da, ćete me madživeti i žao vam je... Osećam kako me gledate iz svih uglova i čitate mi ma licu, kada otvaram, koverat, da li me je pismo. ožalostilo.

Osećam, kako me gledate. drugarsk

kada se vratim, umorna,

i bacim, masku s lica, izbyišem, osmeh,

i nakite skinem.

Kada sedam za Dpisaći sto, vi se

tako umirite

da bih mogla da otkrijem u sebi

na mnoge jezike.

ohe priče i pesme

koje se pretvaraju u osmeh! Ponekad sam vas mapuštalo, | jer su me vprivlačili

daljima i visoko mebo, . : a čim, se vratim,

vidim, kako vas je bez mene

tuga pokrila prahom, i na, lice vam, spustila veo. {ki O, moje stvari! s koliko Yadosti se sretamo

kad zasvetlite

izbrisane mojom, Yukom,

kad razgovaramo ćutke

svako veče

a me pomišljamo

da se jednog dama

neću više vYatiti,

a vi ćete me čekati, čekati...

A. TIŠINA

U mom ćutanju, pritajeme su misli koje iznenada dolete i budu u meni dok se me Yascvetaju u, plamičak. Ja čekam mjihovo ocvetamje,

da bih, širom otvorila sve prozore svoga srca za ovaj svet.

"Ti koji dolaziš wı moj dom i plašiš tiši,vu, i sobom, ispunjavaš

moje ćutanje — shvati:

Ja moram biti ćutljiva

jer tražim, Yeči,

Žer tražim čarokju

koja bi pretvorila

tvoje misli

u vidljive i glasne

koja bi ih stvorila pticama, kakc bi izletele i zapevale.

Ne plaši ih.

Sedi mirno do prožora

i udubi se u tišinu. Dotaći. će te moja misao i tugu ti Yazagmati.

Tada ćeš shvatiti

magiju TYeči

začetih, u ćutanju, zođdenih wu tišini.

(Prevela Desanka MAKSIMOVIĆ)

Kazališno pismo iz Zagreba

Učestalost premijera

NOVA KAZALIŠNA SEZONA u Zagrebu otpočela je s učestalim koje je izvelo tri nove dramske predstave, i u „Komediji“, koja je prikazala već četvrtu premijeru u roku od tri tjedna. Na obnovljenoj, Komor noj pozornici HNK dobro je odabran noviji komad Samuella Becketta „O, divni dani“, jer je to tipična drama za male pozornice, koja postavlja male zahtjeve sceni i insocenaciji, ali fim veće zaglumi, Kao tipična monodrama, samo sa

premijerama u HNK,

datke unutrašnjoj režiji i

Mlednim licem na pozornici,

je drugo pasivno i gotovo nevidljivo u pozadini, to je ujedno i izbitni scenski izraz sadržan u govoru, u jedne oostarjele i nepokretne žene, u prvom činu zakopane u zemlju do vrata.

razita radiodrama, jer je

Weskrajnom „monologu

pasa, a u drugome do Živo ukopano biće, ipak i toč svemu, sanja svaki dan

puno nemoćnog, kraj sebe. pravo fa druga osnovna

gov dublji

I0

ponovo proživljava i „divne dane“ samo ako osjeća prisutnost i ljubav jednog bližnjeg, makar i potI u misao” · predstavlja novo obogaćenje Beckettova djela, jer se u tome komadu rastvara kao poetski cvijet u punoj životnoj snazi i uporno sti, otkrivajući pravu prirodu Beckeftova dramskog svijeta i njehumanizam. Iako nije tako scenski izražajan i bogat u

strukturi konteksta i prizora kao neka ranija Beckettova djela, taj komad zbog naveđenih kompone=nata ima posebno mjesto i vrijed nost u njegovoj dramaturgiji, a naj bliži je Rkomunikativnosti i jasnijem shvaćanju prosječnog gledao-

ca, Najbolja je pohvala za režiju.

ako se kaže da se nije ni osjetila. To se u punoj mjeri može reći za režiju Mulađena ' Škiljana, koji je bez naturalističkog prenaglašavanja i izbjegavajući drastičniju simboličku stilizaciju omogućio. Ervini Dragman đa u feškoj ulozi i nepo= kretnoj pozi razvije puno. bogatstvo svoga govornog i mimičkog izraza, pretežno u skladu s unutrašnjim ritmom trenutne napetosti monolo=ga i s mučno-bolnom „vedrinom atmosfere na sceni. A. ta pustinjska atmosfera u svjetlom blještavilu sunca zračila. je punom kohezijom i impresijom jednog istinskog kazališnog doživljaja.

Kazalište, „Komeđija“ proširuje aktivnost, pa je tako dvije nove premijere izvelo na svojoj Estrađnoj sceni u Centru za kulturu na Kaptohu i u dvorani Doma JNA. "Tragikomedđija suvremenog njemačkog pisca Hermana „Gressiekera „Henrih VIII i njegovih šest žena“ po formi je prikladna za esttadnu scenu zbog jednostavne, ali dobro komponirane sccnske radnje, sa sve ga jednom muškom i šest ženskih uloga, ali je po sadržajnoj razrađi i idejnoj osnovi prilično problema~

· tična. Autor je nastojao da đadđe

moderno scensko djelo u kojem su (Nastavak na 12. strani)

Vlado Mađarević

o

PIŠU: NIKOLA TRAJKOVIĆ, TVRTEO KULENOVIĆ, ALEKSANDAR POPOVIĆ, BISERKA RAJČIĆ

asa ae iiiV Carriera aa ma CAHIERS DU SUD

aaa ea a ae ya ari Vera ae area er reaae—

Aragonov novi realizam

POVODOM NAJNOVIJEG Aragonovog romana „Ubijanje“, Rejmon Žan piše svoja zanimljiva razmišljanja o romanu. Ovaj roman „postavlja tri teze, postavlja tri pitanja. Ka ko se može izgubiti svoja slika i ne naći se više u jednom ogledalu? Kako se može Voleti jedna žena sa izuzetnim glasom? 1I šta je realizam? Tri pitanja, koja su u stvari jedno, Jer, slušajući kako peva ta žena, glavno lice roma-– na shvatilo je da ga je u isto vreme njegova slika ostavila, i da je on počeo da gleda ·svet objektivno. „Ne znam, možda, to nije imaginacija, ali ja sam odjednom uobrazio da sam jednom, slušajući je kako peva, zaboravio svoju sliku. To se ne može nikako dokazati, jer osim mene o nije niko više zapazio. A to sam ja primetio tek mnogo docnije. Ili ne. I ja sam to neću nikađ znati. Ali ništa me neće moći ubeđiti da me moj izgled, dok je ona pevala, nije napustio, i da on ođ tada više ne postoji, iščezao je, izbrisao se.“

Pa ko je to koji tako govo=ri? Anton Selebr, kako se zove glavna ličnost romana? Ili sam pisac? Zaista, pisac ne pazi ni najmanje na to da sebe ne prokrijumčarti u svcje ličnosti. Baš naprotiv: njegova savršena „tehnička“ nebriga je teren njegove slobode: da čini šta: hoće, i kad mu ja dođe na jezik, to je onda baš njegovo ja, a ne njegovog junaka, Antoana ili Alfreda. Dozvoljeno. je da se oni mešaju. Stvarnost i pričanje puni su pomešane njihove inicijative. Roman slobode, dakle. Ne, već pre roman odbijanja svega onog što se ne događa u trenutku, neposredno, kako dolazi, u to ku pričanja, ćaskanja. I otuda roman postaje ogledalo, ogleđalo-roman, jer takva je metafora koju Aragon hoće da postavi u centar svoje knjige. A to nije ono ogleđalo Stendalovo, kad ovaj opisuje nekakav drum: to je barokno ogledalo u kome sec slika ogleda u tri površine i gubi se u daljini umnožavajući se u jednom neobičnom „svetlu. · Takav roman ogledalo pruža nam sada Aragon, razbijajući ga ·neprestano u hiljadu parčadi, a zatim ga povezuje, pa rašiva. Moglo bi se reći: taj njegov roman je nesašiven, isprekidan.

:I vidi se odmah da siže nema velikog udela u ovom đelu. Još je Remi de Gurmon govorio. da sadržina u Kknjiževnom delu ima privlačnosti samo za neknjiževne ljuđe. Aragonov roman otlvrđuje vrlo dobro baš tu činjenjcu da je njegovo delo pre svega delo visoke kulture. Otuda Aragon se u ovom delu ne poziva uzalud na Žana di Beleja, na Šekspira, na Čarlsa Lemba, na Lujsa Kerola, na Stivensona, na Puškina i Ljermontova.. Pisac ne može da piše, đa stvara, a da ne spominje one koji ga hrane. :

Dalje, Aragonova kultura je očigledno ona koja se

· ismeva. svakom izražajnom · ukrasu. Ona. kaže sve što hoće. :

To je otprilike :najveća pouka ove knjige. Pravi realizam ruga se realizmu. Pravi roman ruga se romanu. Pravi stil ruga se stilu. To je po uka koju ceo svet zna i ponavlja je. Ali svi ne mogu dati taj novi, pravi realizam. „Virtuoznost, koju on zahteva, zove še kreativni duh ili slobođa stvaranja.

š 'N. TT. urin amar:r pe eu ru niuuu uuu zu uuu rupr prenu piizeea_

IL PONTE Proza u potrazi za likovima

|| OVOM OPSEŽNOM NA

„7 PISU Rikarda Skrivana kojim autor pokušava da pokaže i dokaže kako ličnost u najnovijoj (italijanskoj) pro zi ponovo dobija u značaju, najzanimljiviji je uvodni deo u kome se polemiše sa nekim shvafaniima italijanske · „a-

vangarde“, Počinje. prezentira- ·

njem jednog esejističkog 'odlom

ka Alberta Arbazina koji spada. među najistaknutije zagovornike tih „avangardističkih“ strukturalno-socioloških shva tanja: u srećnim epohama, ka že Arbazino, ne greši u pitanjima ukusa čak ni običan zanatlija, „prave“ su čak i sto lice i kočije, i posuđe i SsVe moguće drške. Ali u epohama kakva je naša umetnici stvaraoci su prvi bačeni na muke. Otuđa, verovatno, šsVe Očiglednija potreba za jednom novom Retorikom (u Ppozitivnom smislu reči) koja neće biti zbirka recepata nego jedna teorija oblika i rodova, kao rezultat jednog sve razvijenijeg i usredsređenijeg Rkritičkog mišljenja koje pokušava da sistematizuje i Kodifikuje fenomene već u samom njihovom događanju. Ako je pisac nesposoban da. upotrebi vlastitu moć suđenja, ako ne ume da odabere, ne želi da razmišlja i pušta da sve „ide kako ide“, bolje je da promeni zanat, U našem vremenu on će proizvoditi samo ružne i loše Knjige,

Skrivano odobrava ovo Arbazinovo shvatanje, ali samo njegovu generalnu sadržinu a me i razloge koji su do njega doveli. Opšte je poznato, kaže on, shvatanje da su za stva ralačku delatnost neophodne „kritička refleksija“ i „Sposobnost suđenja“, kao i da je nužno reprezentovanje realnosti „dok se ona događa“, bilo da je u pitanju spoljašnja ili, unutarmnja realnost koja, ova poslednja, „najčešće predstavlja jedan instrument za identifikaciju one prve,

bez obzira na to đa li je u

pitanju neposredna reprezentacija realnosti ili #jiltracija kroz memoriju, ili konkretizacija pomoću grotesknih i nadrealističkih deformacija. Me đutim, kaže Skrivano, sve to nipošto ne podrazumeva odbacivanje svake ideologije o kome govori Arbazino i prema tome prihvatanje svake filozofije isključivo kao jednog od mogućih pogleda na svet. Nije li to, pita se on, samo jedan vulgaran „fenomenologizam i jedna nimalo nova sofistika, nisu li sve to

mnogo više programi nego re-

alnosti? Diskusija o prihvata– jer se o njemu može kazati

nju ili odbilanju ideologije iskrivljena je odsustvom shva tanja da je sve ideologija: u literaturi kao i u ekonomskoj nauci. Bila je ideologija i buržoaska Književnost XIX veka zajedno s njenim · roma nom, bila je iđeologija „čista literatura“ i futurizam, bio je to nadrealizam zašto ne bi bila i avangarda? Činjenica je da avangarda jeste ideolosija, i to ideologija poraza, ili drukčije ideologija „jedne nove generacije koja ne moče a da ne ponese i teret generacije poraza. Otuda, i to nema veze sa „avangardom, proizlazi ličnost mođerne pro ze koja predstavlja čoveka kao lomljivog, nestabilnog i neodlučnog egoistu. Otuda i tenđencija da se realnost pred stavi iz vidnog ugla jedne lič nosti, ili nekolicine ličnosti koje glavnu ličnost okružuju, tendencija koja je u najnovijim delima sve više prisutna,

Zanimljivo je, zapaža Skrivano, da svi zagovornici „avangarde“ smatraju. da naše vreme nije još dalo. velikog i značajnog romana prosto za, to što roman kao karakteristična forma XIX. veka ne odgovara stanju: duhova na šega doba. Zanimljivo je, me Jutim, isto tako i to da se sve ove diskusije odvijaju isključivo na planu tehnike, zapostavljajući činjenicu da še pisac služi svojim ljudskim iskustvom, deluje u jednoj re alnosti koja ga određuje, uzbuđuje se zbog neke problematike koja ga opseda, a sve te pojave nisu isključivo kom požitivnog i formalnog reda: u najboljem slučaju jesu između ostalog i takve. U istini, istraživanje o uzrocima nepostojanja velikog: romana danas, leži izvan naših mogućnosti zaključivanja. Jedino što možemo učiniti, kao kritičari post factum, to je da svedemo zaključke o postojećoj situaciji. A ti su, kad je reč o savremenoj prozi, pre svega registracija neuspeha jedne generacije i gubitak iluzija: to može objasniti zašto su tolike knjige zasnovane kao privatna skloništa, kao begstva, ali ne može objasniti zašto nema remek-dela.

(T. K.)

KORTARS

„Zamak“ i priviđenje

„NEMA NA SVETU ČOVEKA koji bi sigurno znao šta je Franc Kafka hteo reći svo jim „Zamkom“. To — i samo to — potvrđuje jednostavna činjenica što ga hiljade tumače na hiljadu načina. Broj nije preteran. Kafka je u poslednje vreme temeljno ušao u modu (dođajmo: hva"la Bogu), ankete raspravljaju o njegovoj vrednosti i O njegovom smislu, a registrovano je više od pet hiljada studija o njemu! Šest svezaka njegovih celokupnih dela ne predstavljaju ni blizu količinu koju broje studije o njemu. To je u ređu. Ali ta nebrojena objašnjenja pomalo grotesknim čini jedino to što ona rađaju dijametralno različita tumačenja“. Ovako počinje Ištvan Benedek svoju studiju pod gornjim naslovom u 7. broju mađarskog ča sopisa za literaturu i kritiku „Savremenik“, pa kaže da se s ovim može meriti još samo ocena o Spinozi, koga su sma trali za sve: od novog mesije do antihrista. A i Kafka je — veli Beneđek — bio već prorok i rušilački satana, bio verski zanesenjak, „misiičar, bio je transcendentan, apstraktan, alegoričan, iraciona= lan, bio 'zaokupljeni neurotičar i psihopata koji je svoj Edipov kompleks do svetskih razmera uveličao, malograđanin i individualist, buntovnik i sporazumaš, pa čak realist i naturalist. Njega su takvim — a još i mnogo drukčijim:' — smatrali možda zato što je sve to zaista u njemu, što mu se može. pripisati sve to, a i sve suprotno. Benedđek ne veruje da se svim tim može mnogo postići. Velika dela sama sebe tumače, a često svojom maglovitošću i kontradikcijom objašnjavaju više nego preterano jednodušnim zauzimanjem stava.. A šta bi tu i bilo zlo? Zlo je samo ako kritičar ne čita iz dela, nego u delo. S Kafkom se to mnogo puta dogodilo. Zapravo ni to nije čudno,

svašta, samo ne jedno: da je jasan.

Benedek „iznosi mišljenja raznih autora o romanu „Zamak“, pisanom pre više od četrdeset godina, pa kaže da se Kafki pripisuje i „izvesna bolest“, ali da se takvi bolesnici u svemu drugom, sem u priviđenju, temeljno razlikuju od Kafke. Nemamo razloga — veli Benedek — da pretpostavimo da je Kafka stvarno imao priviđenja, ali isto tako nemamo mnogo razloga da u tito sumnjamo. Nekakva forma priviđenja je česta pojava kod svake iole · osobenjačke i egzali.rane duše, Tajanstvene snove je izvesno snivao, a naročito je imao sposobnost da se u formi dnevnog sanjarenja ·uživi u taj tajanstveni svet (pa da ga čak i opiše), a zatim da iz kon fuzne situacije sasvim jasnim intelektualnim raščišćavanjem traži rasplet. Ta unutrašnja dvojnost daje spoljnu — stilsku — dvojnost „Zamka“. Sadržajno jedinstvo, nasuprot, ne daje vizuelna nego idealna sadržina priviđenja.

Svoju studiju Benedek za-

vršava ovako: „Danas Kafku

smatramo jednim od najvećih pisaca njegovog vremena. A koliki bi bio da ga u 41. godini života nije pokosila. tuberkuloza? Na to, pitanje se, naravno, ne može odgovo riti. Ali čovek ipak ima osećanje; danas poznate romane smarali bismo ogledanjem krila jednog velikog životnog dela, iz čijih tajanstvenih' antagonizama.... — ali u se rečenica prekida, jer me možšemo znati šta bi se razvilo iz tih vrtoglavih i poilresnih

priviđenja“, (A. P. SLOVANSKI

POHE'ADY ! | .. _—— — ruz ——_————

Problemi čoveka.

u Tatarkinoj novelistici SLOVAČKI KRITIČAR Zdenjek Ajs u devetom broju „Slovanskih. pohlada“ piše o

temi, koja je poslednjih 'godina čest predmet điskusija

ne samo. filozofa već i knji-.

ževnih kritičara i ·pisaca, I

Ba Va 07 ar: OO] M TV

baš zbog toga što se o tome tako često diskutuje normal–no je da postoji niz najrazličitijih mišljenja o problemu fenomena čoveka. Jedni 'na primer s pravom dokazuju da se ta problematika može kompleksno rešiti, neki filo= zofi idu toliko daleko ·da problematiku čoveka formulišu sa gledišta nauke, dok neki smatraju da se la problematika ni naučnim, ni filozofskim pristupom ne može iscrpsti. Razlog svemu tome je dvostruki proces razvoja čoveka dvadesetog ·veka, koji ga s jedne strane podruštvljuje, a na drugoj duboko individualizuje. Čitavu tu problematiku kritičar: Zdenjek „Ajs analizira na delu poznatog slovačkog proznog pisca Dominika Tatarke. Ajs smatra da Tatar kino shvatanje čoveka, čoveka u vremenu i prostoru korespondira sa evropskim filozofsko-umetničkim shvatanjima. Prema tome on Tafarkinu novelistiku smatra nečim što po svojoj vrednosti pripada svetu a ne samo slovačkoj literaturi. Tatarka je pisac, koji se negde'od kraja tridesetih godina do danas neprestano trudi da svoja dela dopuni, usavrši, učini '“•uteniičnijim. Zahva-; ljujući tome između njegovih prvih i najnovijih proznih dela postoji ogromna razlika. Osnova Tatarkine novelistike je filozofsko stanovište, koje, iako je doživljavao brojne metamorfoze, ipak je, uvek bilo prisutno. Međutim, filozofsko stanovište pisca kao što je Tatarkino ne može „se redukovati samo na ulogu 'filozofa, jer takvi pisci za razliku od filozofa odražavaju na svoi način svet i često su protiv naučnih i Milozofskih sistema. Zbog toga se moramo zapitati u kolikoj meri je bila jedinstvena transformacija realnosti, koju je Tatarka svojom književnom asktivnošću u jednom istorij= skom momenfu zahvatio?. Osnovu čoveka u Tatarkinkm novelama «čini strah: strah od čoveka, strah od situa"ije u kojoj se nalazi ili kojoj će se. naći. Taj strah. je dat u više oblika, kao fraženje, nemoć čoveka da ispliva'iz neke situacije, osećanje manje vrednosti, geostvarena ljubav, usamljenost. Međut'm, taj strah nije kao kod tvorca psihoanalize „reakcija na spoljašnji svet“, već proističe iz unutrašnje ugroženosti. Pa ipak to nije prestrašenost ili zastrašenost. Strah kod Tatarke znači nedostatak sigurnosti, nemogućnost da se sigurnost stekne. Takav je strah najočigledniji u noveli „Zađah“ u kojoi se jedan oficir vraća sa istočnog fronta i ne može da „uspostavi bilo kakav kontakt čak ni sa najbližima. Takav strah vodi u ništavilo, ludilo kao u slučaju spomenutog oficira. Za Tatarku je konfakt sa ljudima, ili kako fo on zove razgovori, sudbonosan, „mada razgovor često daje u monologu. Na primer u. novelama „Još ću s vama biti*'i „Petao u agoniji“ ličnosti tako reći žive od nrazgovora i za razgovor. Pri tom Tatarka obavezno uzima čoveka u odnosu prema ženama. Žena je data kao majka, sestra, ljubavnica. Majka predstavlja osnovni odnos. žene prema čoveku. Majka je obično sta rica .koja, ispunivši svoju zemaljsku ulogu, odlazi iz života sa pogledom uperenim u svoje naiveće životno “de1o, sina. Tatarka ne skriva da je odnos između rasoravV+~ · ljača . — sina i majke vrlo misteriozan, ali, da „stvarna neku unutarnju dinamiku. i napetost u tekstu. U isto. vreme dok žena i deca u njegovom delu tako reći nema ju mesta. Druga osoba bliska čoveku je sestra. Ona. ie o'ičenie bola. Čovek u Tetarkinoj nnovelistici je bez boli. Kod majke i sesfre bol nije moment»no već dnko"-o i trajno stanje duše. Treći. tip Ž„„. ne, koji srećemo na str”njeama. 'Tafarkinih novela, je ljubavnica. Ako se posmatra genetički to je naireniii tip žene u Tatarkinoi prozi. Žena — ljubavnica iako ie brotest protiv neshvat•nia ipak je niegova najveća inspivacija. Preko nje Tatarka DĐostiže najbolje osvefliavanie čovekovog unufrašnjeg gsve{a. Tom na izgled večnom tematikom čovek-ženn-gsvet 'TTa– tarka se uzdieno mad nivoa slovačke novelistike. -

(B.R)'

KNJIŽEVNE NOVINBH ·