Књижевне новине

DANA aka a a

Nastavak sa 1. strane

PLEMIČKO GNEZDO

Umesto odgovora Nedđeljku Fabiiju

TOLIKO DUGO sam čeznuo da u poznpm jednoga . pravoga plemića, i evo — tek danas mi se pružila ta dragocens prilika u liku Nedeljka Pabrija, koji je u poslednjem broju „Telegrama“ napisao da „bi po ženskoj liniji Svoje dalmatinske obitelji to i mogao biti (plemić) kad bi u ovom momokaporovskom detektivski obojenom vremenu to nešto značilo!”

Ne mogu da odgovornim drugu plemiću „po žemskoj lozi dalmatinske obitelji“ ništa naročito na nje» Bov tekst „Motociklisti i književna povijest“ pošto se on uglavnom sa· stoji od citata preuzetih iz „mog 'Članka „Paževi i karavele“, objav“ , · ljenog u „Književnim novinama“,

Mogu samo da kažem da njegova optužba da prosipam „8VoOj nezapre-> teni jed na stoljetnu našu književnu prošlost“, može biti u mom slučaju proširena i na bilo koju „Stoljetnu prošlost“, ako to nešto znači . drugu Pabriju, ukoliko se u njeno ime, repertoarskom politikom bo» zorišta, guše dramski tekstovi „Sstoljetne naše sadašnjosti“.

No, ja obećavam drugu „Yabriju da ću se popraviti, i da ću idućeg leta na svaki način doći u Dubrovnik, da bih video jednog živog plemića „po ženskoj lozi švoje đalmatinske obitelji“, Druže Fabrio, morate me samo obavestiti u kojoj čete vitrini Muzeja u Kneževu dvo-

vu biti izloženi, M. Kapor

LUTKE KOJE GORE

PRE NEKOLIKO VEČERI imali smo jedinstvenu priliku da pred galerijom „Grafičkog kolektiva“, u čijim se prostorijama može videti dosta sveta. jedino kada napolju pada kiša, vidimo ogromnu masu prolaznika, pred luikom koja gori, mlade beogradske slikarke i vajarke Olje Ivanjicki. Izložba je-iraja= la samo jedan dan. Na. kraju dana, ~ „zapaljena je .figura žene. kosmo> . naufa, pred očima O a dooE puka. , I ma šta. mislili 0 ovoj vrsti akcione umetnosti, koja egzistira već duže godina na Zapadu, moramo priznati jednu činjenicu: verovatno još nikada nismo imali. prilike da posle neke izložbe čujemo toliko oprečnih mišljenja, svađa, indignacije., smeha ili revolta, kao posle ove Oljine. Ljudi su' se raziJazili bučno yYaspravljajući o prizoru koji su maločas videli. Za jednu izložbu, ma kako to ekstravagantno zvučalo, to je sasvim dovoljno. ako ,se uzme u obzir da i pomenuti prolaznici · radije stoje . pred. zgradom Lutrije. raspravljajući o fudbalu.

Kao da se na čas vratilo ono blagosloveno vreme, u kome ·su gledaoci odlazili na izložbe impresioista noseći opavcano flaše tašii“ la u džepu.

Možda će neko.od gore..spomeniıtih gledalaca 'navratiti još neki put u galeriju „Grafičkog kolektivVa*, želeći spektakle ove vrste.

Biće to čist dobitak. (Iako ovaj 'aspekat unekoliko kolidira sa Božovićevim u yubrici „Na margina».

ma štampe“, možđa nije maodmet , imati u vidu oba). ii

_ BISER

'"TELEVIZIJSKA RUBRIKA . pres Politike“ donela je 9. movembra briljantan primerak vesti, koia zadovoljava u potpunosti zlatno pravilo novinarske sažetošti: „Ko. kada. kako, zašto i gde?“

Pročitaite ie svakako:

„ZA SVAKI SLUČAJ U 1? ČASOVA I DANAS. OTVORITE EKRANE“ (Sigurno ključem za konzerve.,) „Prema nepotvrđenim Vesa ima izgleda da i gledaoci koji daaas posle podne slučajno oko 17 časova otvore ielevizijske ekran ipak na mjima ugledđaju izvestar program“,

Talentovanom vest napisao i uredniku koji je ptistio da ona ugleda svetlost štampnrije, upućujemo izvestan osmeh.

SAMOKRITIKA

„BRSB-

novinaru koji je

ZASTUPAJUĆI stvar tuzlanskog časopisa za probieme pozorišta „Pozorište“, u prošlom broju, u ovoj istoj rubrici, napravili smo omašku i prekrstili ime ovog časopisa u „Scena“. Iako verujemo da finansiiski problem koji muča „Pozorišten niie mimoišao ni časopis „Scena“, na ovaj način izviniavamo se i redakciji tuzlanskog časopisa i čitaocima. 7 Paanpaiaeree ŠTAMPE

| REFIERTORI JAVNOSTI

židar BOŽOVIĆ

OBLAST JE ČISTE špekulacije šta danas savremena štampa zaista može, a šta joj se samo kao moć pripisuje, ali je ipak izvan okvira njenih mogućnosti. noj upornosti pravi izvor žačaranog KrHEi oko. ui pop GM fudbala (kod"' naš kao #7: 'drugae): ; listovi! ovoj" nogafoj delatnosti ljudsiop: voda”! . posvećuju svakako veći deo prostora nego što ga ona, u bilo kojoj proporciji, zaslužuje (kod nas je ta proporcija, s -obzirom na mali broj strana, gora nego igde); glagoljivi pisci sportskih izveštaja i komentara time se spretno ko= riste; interezovahje za ovaj sport izuzetno raste, preko granica jonako ne male popularnosti; listovi, sada, insistiraju na posvećivanju Drostora baš fudbalu, pozivajući se na tako pothranjenu njegovu popularnost — i. tako. dalje, u bestrnnačnost.

Stampa je, besumnje, moćna. ali ne i svemoćna, Niko se u takav eks speriment neće da upusti, jer se ne bi isplatio, ali se i bez njega može reći da bi, neopozivo, on propao: i ako zamislimo da svi, recimo, naši listovi počnu da upravo isto toliko prostora koliko fudbalu posve= ćuju koncerfnom životu, ozbiljnoj muzici, mora biti đa bi decenije prošle a da se ipak koncertne dvorane ne počnu da pune kao stadioni, i da se ovai deo listova ipak ne čita kao sportski (čitai: fudbalski). Štamva, dakle, nije svemo?””a, iako je sedma sila.

Štampa je, međutim, moćna. Ako čovek pode — što se novinaru đesi — u neko mesto u unutrašnjosti, i natenane borazgovara sa svim članovima jedne čestile porodice, učitelja, ]1o0kalnog funkcionera ili poljoorivređnika, viđeće da o zapanjujučem broiu pitanja, od najkrupniših do: beznnčainih ilt bevymzlem'h, ti lindi imaju upravo onakva mišljenja kakva se zaključivanjem' putem primeniene životne logike mora aiu formirati čitaniem „Politike“, „.Nina“, „Ilustrovane Politike“ i „Večerniih novoSte, ili: „Borbe“, „Sveta“, „Politika Ekspresa“, ili „Viesnika“ itd. T ne samo mišljenja. meso i način mišljenja (što je stvar ozbiljnija, Đa i opasnija).

U prošlom broju ovog lista sam na istom mestu uzeo iedđan primer koji ilustruie | čemu vodi nebrižliivost i oovođenie za čaršiiskom logikom u ovoj oblasti: sam po sebi se nametnuo u međuvremenu drugi primer, ne istovetan., ali srodpn, Profekle dve neđelie, ili ftačniie, ftrenufak kađ je prošli broi baš odlazio u štampu, bili su izuzetno, za naše prilike. bogati doga– đaima u oblasti likovne wmetnosti. Da ne soominiem nekoliko više ili manie „zanimlijivih (čak i veoma zanimliivih: Branko Tilipović) samosfalnih izložbi, u roku od tri dana otvorene su dve izuzeine izložbe i prva. posle rafa, u ovoj oblasti macienalna institucija. To jest, otvotema ie izložba „obnovliene i bondmlađene

Lađe“ (to | rata koji će se u ovoj oblasti namfiti); otvorem je Oltobanrski salon, Šfo je događai redovan, ali cenfralan svake gpođine, ako se tako može reći: nPizad, otvoren ie Muzej savremene umetnosti. prva u više decenija zaista nova instiftuciia u zaista savremenim mnteriinlnim usloviman n GOvHI Obhlnd+ Tindeke melefmnafi Fntit *mO smogli posledniih. decenija (i posle umetničkog navjlionan na Knlemeedanu, prvo za žfakvu SsVThu građeno, ali sasvim drugog značaja i razmera. zdmnic u našem slavnom gradu).

Ovaj koncentfrat zbivania u iednoi ne mnoGo DĐoptipmrmoj a fnko plemenmitoi oblasti dđebio ie \za mmše mrilike mnovolino Đolivanin u štampi, Kfendardni ivvešfnii sa sva fri otvara– nja: izvođi iz govora (onih koji su držali zva>

ničnici);

Na primer, nije li u nje- .

je jedan od malo domađajia od .

fotografije (zvaničnika); nešto malo više (čak i ne malo) teksta i fotosa o izvanrednoj novoj zgradi Muzeja savremene umet„nosti i onome. što je u njoj. Potom dolaze, none *

_ parelomn' (jer šiknijeg” loša u naš nćma), pro- _aj Si „SOTO oskudni prikazi, bez ijedne stvarne fas» Tiprave'o tako ozbiljnom“pitanju:'kao Ste je”ne#i

kompletnost i nedđoslednost zbirke Muzeja sa-

vremene umetnosti, uz objašnjenja (opravdava–

juća ili ne) tih njenih nedostataka. I to je sve.

Sve — o ova ftri događaja. Ali, bilo je, izgleda, i krupnijih. Na primer, informacije o nazovi izložbi, pod pogrešno shvaćenim imenom happening, u stvari bednoj ilustraciji neukusa i palanačke poze inače falentovane slikarke Olje Ivanjicki (šta li to treba njoj, koja ima istinskog dara?!), uz uplitanje još nekoliko ljudi za koje je čovek imao sve razloge da veruje da su ozbiljni i pametni. A onda, senzacija godine koju lansira list namenjen najširoj publici, jedan od savremenih štamanih prosvetitelja naših, „Svet“. Na koricama, doduše na poslednjoj strani (ali to, kažu žnalci, nije poslednja nego druga strana po značaiu), pozira gorespomenuta Olja Ivanijicki, koja osim nesumnjivog slikarskog ima još jedan, podjednako nesumnjiv dar — da izgleda onoliko lepo i privlačno koliko upravo zahtevaju norme ilustrovanih listova. Ispod toga tekst koji nam saopštava ne beznačaMu činjenicu đa jedan naš viden umetnik pozira pred kamerom snimatelja velike američke televiziiske kompanije A. B. C. „Film o njoj i Kosti Brađiću (još jeđan talentovan slikar — pr. B. B.) to jest šahtavtu, biće uskoro Drikazan na američkoj televiziji. To što jedna inostrana televizijska kompanija nema druga, preča posla, nego da snima film o jugoslovenskom izumu, šaht-artu, spada u oblast šaht-viceva '(pitajte karikaturiste: sinonim za totalnu oseku svake stvarne ideje), ali je zanimljivo da jedan naš nedeljni list ne samo fotos na poslednjoj strani, taj svoj reklamni izlog, nego i ceo članak, sa još tri fotosa (nadnaslov: Slikarstvo: naslov: Ukrali su mi šaht-art!) posvećuje još jednoj reklamnoj burgiji čoveka koji sam za sebe kaže „...naravno, da skrenem pažnju na sebe...“ Za neposvećene, evo i kratkog objašnjenja. Slikar Bra- dić tvrdi da je on, a ne njegova učenica (7?) Ljiliana Petrović „pronašao“ novu „umetnosti“ — kopiranje otisaka (linija i slova) sa poklopaca na šahtovima. Ako Bradiću treba da sebe degrađira kao umetnika ovakvim koještavijama, to je njegova privatna stvar. Pitanje je, međutim, šta jednom ozbiljnom '(?) listu treba da od toga pravi javnu stvar. Koga time vaspitava ili obrazuje? Čije horizonte proširuje? Na osnovu čega dolazi dno zaključka da jedan: provincijski reklamni trik (provincijski jer je neuspešna kopija, boljih iako podjednako besmislenih, u drugim svetovima ove naše umetničke galaksije izvođenih reklamnih trikova), zaslužuje da bude na celoj strani, plus poslednja strana, saopšten našoj javnosti čija znanja o likovnoj umetnosti nisu fakva da nekakva (a kamoli dominantna) većina može suvereno da prosudi šta je umetnost, a šta burgija. Ko je kriv onima što pomisle da su danas u nas (i u svetu. sve do Amerike) šaht-art i Kosta Brađić, sa Oljom Ivaniicki priđe, u centru pažnje. javnosti, a da je šaht-art ne šaht-vic nego novo dostignuće ene umetnosti kojom su se nekad bavili Mikelanđelo i ostali od njegove Sorte.

ŽIVOT OKO NAS

lik aa

Ljubiša MANOJLOVIĆ ·

Jedna tema dana

JEDNU MISAO u poslednje vreme sve češće čujemo: nije dosta što toliko kritikujemo —d ispašće da u našoj zemlji ništa ne valja! Ta zanimljiva misao je sada, kroz izjave rukovodilaca naših visokih ustanova, dobila posebnu težinu, ali i veću (a kako ja razumem, i drukčiju) određeno:t. Naročito jak naglasak. imaju sledeće reči Veljka Vlahovića, sekretara CK SKJ, u razgovoru sa novinarima kulturnih rubrika:

„Ponekad se u ime humora prelazi u neku vrstu crnog humora. U ime oštre kritike i satire u poflcenjivanje svega postignutog. Prisutna je specijalna vrsta ironije u nekim napisima koja je sklona samo da izvrgne ruglu i ono što treba i ono što ne treba i ono što ne bi smelo da se izvrgne ruglu.

U kritici se ponekađ gubi iz viđa potreba đa se pomogne sagledavaniu stvari, „potreba ulaganja stvamih stvaralačkih napora da se šire sa gledavaju problemi. Inflacija nipodaštavanja, ĐO mom ubeđenju, moraće se iscrpsti jer njen vek nije đug“.

U isti krug razmišljanja o wašem životu sbađa i ovaj odlomak iz govora koji je predsednik Saveznog izvršnog: veća Petar Stambolić · održao prilikom svečanog puštanja u rad hidrocentraie „Globočnica“;

„Ovđe bih hteo da kažem da se kod mas u poslednje vreme vrlo malo govori o uspesima. A o njima treba govoriti. Ja znam vrlo dobro da je kritika svega što nije dobro put da se to otkloni — to je uvek bio omovni stav. u me= tođi našeg rada. Ali ako kritika ne vodi računa o celini, ako se gubi u sitnicama, ako jednovre= meno ne viđi uspehe i dobija oblike mođe i Kkritizerstva, čime postane sama sebi cilj, ona me služi borbi za ciljeve zbog kojih ona postoji.“

Jedno je nesumnjivo važno: 1 kađa 'ritikuje= mo, i kađa hvalimo, da znamo šta hoćemo, U osnovi naše javne reči treba da bude jačanje vere u novo društvo. Vera neće jačatbi ako ne vodimo efalno i borbu za lepotu movih ljudskih odnosa, protiv svega što ih narušava. U tome je veliki smisao kritike koja širom maše zemlje ponajviše izlazi iz usta komunista. Greškama we smemo dati da se gomilaju. moramo ih hvatati u letu, kazati ih pre no što nam se otmu iz ruku i posfemn sila iznet delovpnia reči, TJsmeh nam je već lakše uhvatljiv. On nam,“ kad ga bostignemo, čak i ukoliko ga i ne: iznesemo odmah, neće praviti smetnje.

Važno je kazati i uspeh. 'Kazati ga 'WveK. đa bi nam pogled na stvari bio jasniji. Je: takav

· pođatak svakako TĐnogo” “doprinosi "verovanju u

socijalizam. Jedva bi se našao građanih” "kore nije milo kađ»Petat Štambolić izrese: os

- „9 brivrednim kretanjima proteltjih devet meseci mi možemo u osnovi biti zadovnlini, lemoenti stabilizacije osečaju se u glavnim čvorištima naše privređe, u onim u kojima se ostvaruje predviđena ekonomska politika za 1965. godinu i mere za sprovođenje privredne reforme.“

Petar Stambolić je saopštio i procente kolina se potkrepljuje njegova opšta ocena XrojaiBJE privrede.

Inače, o uspehu ja imam - jednu. svoju 3 riju: «

Uspeh freba istaći, ali sa SBBtddui dira ER. ću. Bolje ie ne iskazati sve o uspehu, Niko se neće ljutiti ako on posle ispadne mhogo veći. Narođ se ljuti samo kad ispadne obrnuto, | POO. MMC

Lek protiv raka zoka MaBA

O TOME kakvi đa budu reć i delo u našoj borbi za socijalizam pokazao je lepo i iedan..razgo= vor koji je novinar Vladimir Kolar vodio u Beo-

gradskom pamučnom kombinasatu. u

Beogradski pamučni „kombinat, đo neđavno na ivici propasti, uvrstio se u red naibolih beo> gradskih preduzeća i ove godine dobio Oktobat= sku nagrađu. Niima je 1964. račumica pokazivala đa se prosečni ličmi dohođak, čak „uz meznmatam gubitak. neće moći da ostvari preko 29.000 đinara. Međutim. to se brzo menjalo. Za' prvih devet meseci ove godine taj prosek je bip 50. 000; u oktobru 61.000.

— Kako ste to postigli? — 'Pitao je novinar direktora.

Ovai ic odgovorio:

— Istinom. ~

Obiasnio je to i bliže:

— Kako izići pred kolektiv? Umiriti ga. trenmutno, optimističkim. zaobilaženiem istine ili iz= neti pravo stanie? Pošli smo od menfaliteta — mi više volimo gorku istinu nego slatku laž. Izišli smo s istinom i — to danas vidimo — ona je bila snažan faktor ujedinienja. i ne smemo fo, nego i poverenia u rukovndetvo i radnički savet.

A o povezanosti direktora 8 kolektivom- :ova– kva, veruiem, iskrena, reč:

— Ja sam s niimn đelio i dobro i zlo. Nikađa misam pomišliao da bih se mogao odvojiti, čak ni onđa kad sam imao oravo na to.

Eto tako. T stvar, vidimo. ide. Očigledno hiljadu buta bolie nego kađ rukovodilac uzme sa» mo dobro a masi velikođušno ostavi. da. deli zlo,

Opet kao neki iuhilei

POVODOM PRVE GanTŠMAJTCE Rkmko ı „Monilževnim novinama“ vodim ovu rubriku, bio sam zamolio svoje lepe čitaoce i još lepše čitateljke dna mi Rknžw Woju, reć o mnme Tad Sad se navršilo dve godine, i ja molbu ponavljam. U izvesnoj sam nedoumici kao i pre godinu đana: da li da rubriku nastavim ili ne. Jer o njoj, pored povoljnih, čujem i veoma nepovoljna mišljenja. |

Onako uzgred

JEDAN VELIKI humorist mi jednnm reče: od svih zala na svetu humor je najbolje zlo.. ,

KNJIŽEVNE NOVINE