Књижевне новине

\

i 75%

aas 2 tI 4 at. Var era pie ite rei Ee reze Orne Urana eo eer Ca ce iaae ea —o er—ı

PREDRAG PALAVESTRA uzeo je da obradi temu kojoj nisu do sada posvećene veće studije. Pisalo se do sada pretežno o političkodruštvenom profilu Mlade · Bosne, o” njenoj ištorijskoj ulozi u događajima pred prvi svetski rat. O književnosti Mlađe Bosne pisalo se · poglavito u fragmentarnim osvrtima i u sećanjima. Međutim, ta književnost značajna je kako za pokret mlađih u Bosni, za bolje osvetljavanje idejnosti i smernica njihove · borbe tako.i za samu književnost, za udeo Mlade Bosme u razvitku srpske i hrvatske književnosti u periodu kada u našoj književnosti nastaju. velika previranja, i kada Sarajevo sa časopisom „Bosanskom Vilom“ postaje jedno od magnetskih središta za okupljanje novih pisaca i stvaranje novih književnih pravaca. Pre-

književnici Mlade Bosne smatrali „pouzdanim šutoritetom u literarnim i umetničkim pitanji-. ma i pobomikom načela modernosti. Palavestra ukazuje i na etički karakter Mitrinovićeve estetike. Utvrđuje zatim da su pokretačke ideje Hrvatske Moderne najviše odgovarale buntovnom raspoloženju mladih bosansko·hercegovačkih ·pisaca, da su oni već posle prvih dodira sa' mođermmom evropskom književnošću osetili potrebu za korenitom revizijom postojećeg literarnog odnosa, da je knjižeyna Mlada Bo-. sna preuzela iz programa Hrvatske Moderne njen borbeni avangardni duh.

Osvetljava korene zalaganja Mlađe Bosne. za demokratizaciju umetnosti i kulture i za-., država se na njenom pristupanju intenzivnom i sistematskom radu na narodnom prosvećiva-,

Sintetičan profil Mlade Bosne

Predrag Palavestra:

drag. Palavestra ovom svojom disertaci j

značajan, dokumentovan . prilog NOOOOOV „KNJIŽEVNOST MLADE BOSNE“, nju, na organizaciji putem takvog ada.

književnosti Mlade Bosne, a takođe i knji- „Svjetlost“, Sarajevo 1965. O aaa a Aja Mi 4: + aae

ževhog perioda pred prvi svetski rat. koji nije

dovoljno proučen. Utvrđujući da je Mlada Bo- Bosne, na njihovoj kritici društvenih odnosa.

i utvrđuje da se oni nisu ustručavali otvorene

sna ostala pred istorijom gotovo sasvim lišeha prikaza njenog široko Yazgranatog kulfurnog i književnog rada, Palavestra je ovom

disertacijom upotpunio lik Mlađe Bosne, tako

M ona moći PORIUJ korisno takođe i istoričarima za njihovo svestranije sagledi j OVOg pokreta. š abe j Palavestra je jedno poglavlje (Prethodnici podsticaji) posvetio proučavanju“ Književnih

prilika u Bosni i Hercegovini, književnog ži-

vota u Mostaru i Sarajevu poslednjih decenija devetnaestog veka, pojavi književnih · časopismn

ževnosti u okrilju Mostara kao Književnog sre-

dišta krajem devetnaestog veka u Bosni i ' Hercegovini. .

) Petru Kočiću posvećuje jedan odeljak, a takođe i časopisu „Bosanska Vila“, dajući ovom časopisu obeležje vernog pratioca i neumornog

· nosioca književnog razvoja u Bosni i Hercegoi književnom.

vini. Poseban odeljak posvećuje časopisu „Nada“, njegovoj političkoj fizionomiji i njegovoj ulozi u književnom životu. Napose, posvećuje pažnju udelu u tom časopisu pesnika Silvija Kranjčevića i grupe hr-

koje nosi naziv „Pokretačke snage Mlade Bosne“, a tim poglavljem nastaju i novine u istraživačkom radu Palavestre. On otkriva u periodu od 1908. do 1914. kritički stav novog naraštaja prema literarnoj tradiciji. Palavestra utvrđuje da se u tom periodu literatura Bosne i Hercegovine ravnopravno izjednačila sa delima ostalih srpskih i hrvatskih pisaca, da se ona u kritici koristi i tada vrlo modernim estetskim teorijama evropskih pozitivista i socijalnih determinista. Palavestra se zadržava naročito na kritici kulturnog nasleđa, koju daju

Vile“, u njenom

takve Kritike i đa su vodili borbu protiv pesimizma, malodđušnosti, đa su pružali punu podršku Petru Kočiću i njegovoj političkoj grupi. Govori i o njihovom učešću u borbenim akcijama omladine pred rat, u jugoslovenskoj misiji a napose o njihovom insistiranju na srodnosti i jeđinstvu srpske i hrvatske književnosti.. ral

Posebno se zadržava „na ulozi „Bosanske zauzimanju da se afirmiše

duh jugoslovenstva. Takođe i na zalaganju Di-

mitrija Mitrinovića đa časopis postane borben,

Gaćinović, a još više Dimitrije Mitrinović. žustar i mođeran list, da zauzme nov stav u na-

Posebno se zadržava na kritičarskom radu Dimitrija Mitrinovića koga smatra jednom od Nastavak na 4. strani, prvi stubac najznačajnijih, najdinamičnijih ličnosti omla- e: : . dinskog pokreta, kritičarom i pesnikom koga su Velibor Gligorić

O Ear ı e a O Ra dti a ura abe

„Zora“, „Bosanska Vila“ i „Nađa“, niihovoj uloziu kulturnom, nacionalnom i političkom životu, njihovoj kulturnoj i književnoj misiji. Naročitu pažnju posvetio je grupi pisaca oko moslarskog časopisa „Zora“, rađanju nove Knji-

vatskih pesnika u Sarajevu, kao i grupi pisaca muslimana hrvatskog opredeljenja i muslimanskim časopisima jedne i druge nacionalne orijentacije. | Disertacija ulazi u sređišnicu

Pesnik” romantične inspiracije Velimir Živojinović-Massuka: :

„PESME“, „Prosveta“, Beograd 1965.

poglavljem

ne iz moralnog bola, već kao posledica inverzije jednog po tipu romantičnog zanosa. Na žalost, pesnik ovu dimenziju nije naročito iskoristio i zato su mnoge pesme, u kojima se nazirala egzistenciialna situacija čovekova, ostaiale bez šireg, univerzalnijeg. značenia. Kao da je osnovna njegova intencija bila da svet Samo srcem proširi, da. ga, takoreći, u pesmi srcem nastavi. Ova uistini religijska mogućnost Žživota naročito je došla do izr»žnja u pesm"ma sa relig:oznim prosedeom. Međutim, ni taj prosede. nije doveo do očekivanog razrešenja. Tzgleda da je otkazala ona vrsta koncentracii~ kojia, po Eliotu, pro'stiče iz nekos okvira mfologiie, teologije i filoyofiie. Možda za Masuku ti okviri i nisu bili potrebni, ier on nije izgrađi"ao kohereminu poetsku viziju. M'rno i bez velike radoznalosti on je tragao za podzemnim ritmovima koji će ađekvatno izraziti vlastito unutrašnje raspeće između dva šakala (u istoimenoj pesmi), neba i ada: i sve dok između iih

NOVIJA KRITIČKA i književno-istoriiska proučavanja međuratne srpske poezije pokazala su da:'ovaj, za istoriju modeme literature, veoma Račajan period, nije još uvek dovoljno ispitan, i,da će, po svemu sudeći, mnoge, na brzinu đonete-oceme, morati itekako da se koriguju i dopune. Predrasuđa je noviieg vremena da se oficilelni sud o jednom Knijževno-istorijskom beviodu: donosi na osnovu istrsživanja pesničkih dela: iskliučivo velikih pesnika. Sasvim je sigur no..da su: zbog. toga vrlo zanimlive pesničke posture. manjih pesnika ostaiale izvan domašaja; maših asociiaciia i poređenia. i . O Utoliko mi: se čini. dragoceniiom aktivnost nekolikih literarnih esejista i kritičara koji. su w ovom, relativno bliskom a tako neđovolino isš+raženom. međuratnom meriodu. i izvan ređa postojećih, pronašli sasvim izvesne pesničke: vređnosti. .koše su, besumnje, doprinos našoj pesničkoj: tradiciji,

lise taj dđoorinos

O kakvom ie doroinosu reč? T d»Jlie: može danas uočiti,ađase, pri

tom, ne .poslužimo zamišlianiem koje je u.stvavima poeziie i istoriie, izgleda, Dostao modus

duha? · Po. mom mišljeniu definitivan odgovor ina:!ova „pitanin, niie mogcućčno. dati dok se u

botounosti ne prouče svi pesnici đotičnog perioda. i. naročito. dok se ne sproveđu bouzdđana tipoloežka ođređenia. Navor u tom oravcu učinio je Miodrag Pavlović obimnim feoriiekim proseđeom: a takođe i izborom iz Masulinog DeSništvn, i ia se koristim orlikom da ukažem na Wotrebu za ovakvim Krtičkim izdanima, koia, između ogstelog, insistiraiu i na fipološkim određhnmn ijedne vrete pesništva.

~ Mastkina pooeziia, onako knko se u ovom izbonu: prikazuje, zaista je tipična za razna razdobiin naše pesničke istoriie. Ona ie do te meyrefkarakteristična za jednu vrstu pesničkog tvo-

renia da u izvesnom smislu postnie, da tako ka-

žšem.. Određeni pesnički žanr, i govoriti o poie-

dimim 'karatteristikomn ovog, u suštini intimističkoz pesp'štva, znači davati bliže. -oreciynije

odredbe jednog generičkog obrasca. Istovremeno: to:ie đobnr dokaz da nmja' predstavlja, kako bi Boalo rekao, istorijsku

ovni način iqteaživa-

datost:a ne neku racionalističku tvorevinu.

sumnjivog dejstva tek onda kađ se poveruje u istinitost pesnikove ispovesti. Sve dotle ova patnička i, u svom završnom obliku, tradicionalna lirska formula, podseća na mnogobrojne, poneRad =e'ita dirliive poetčne iskaze kakvi su se mogli čuti u raznim etapama naše tragične isšorije. Kada kažem:. istinitosk pesnikove ispovesti onda pod fim podrazumevam, pre sVega, savršenost jednog lirskog stanja koje, u vidu slike,, ređe metafore, uzleće ispod plašta obične duševnosti do sfera misaonih sublimacija, koje su. no rečima iednog savremenikn. rasterećene strasti, oslobođene od žpritiska želia. Ovim se, naravno, želelo istaći u kojoj meri, čak i kađ je u pitaniu intimistički pesnik, delo može da „iskupi jednu strasnu dušu“, to jest, u ko'oj meri, recimo, iedna psihnloška ili čak psihička realnost može da preraste u viši entitet Čiii ie Dpoetski smisao a time i značenje sasvim dostatno.

Sublimaciia o kojoj je ovđe reč karakteristična je za iedan deo Masukinog pesništva, Upravo za onni deo koji je, mislim. estetički relevantnijii. To su, đa napomenem samo, pesme u kojima je Masuka uspeo đa muzičkim efektom, na granici imaginarmog. zaokupi misao. da je tako reći sačuva, lu raznovrsnim menama. in-

ro nikada neće biti organizovani filozofski stav, ao eda ili refleksija, već pre nekakvo sublimirano iskustvo iz života i umetnosti, iskustvo osposobljeno u pesmi na način svojstven prirodnim pesnicima. Možđa bi ovo što sam rekao mogla biti još jedna, gradacija intimističke

lirike? U svakom slučaju, bar kada je u pitanju —

Masuka, nisam sklon da niegovu poeziiu svodim na čistu govornu. formu. iako mi je jasan udeo melnd:je stiha u prevazilaženiu iednog sadržaja. Neko je već rekao da muzika poezije nije nešto što egzistira izvan smisla, i to bi, nadam se, bila sigurna podrška tezi koju želim da iznesem: Masuka je obdaren snažnim osećaniem za muziku jezika i kad kažem da se u njegovim pesmamn može mrepoznati nešto od vrave pesničke originalnosti, onda mislim na one povremene osobene r'tmove koji su. figurafivno rečeno. zasnovali zamšimliiyi zvučni svod čiii se imagrinarni luk nameće kao mogućna spona u tradiciji novije srpske poezije.

Masuka je pesnik romantične inspiracije. Tmajući to u viđu neophodno je u niegovim bpesmama uočiti izvesnu afektivnu dimenziju koja pesmi daje egzistfenciialnu punoću. Pažljivom analizom niie teško utvrditi da afektivnu dimenziju Masukine poezije situira, reklo bi se,

sfera bude drhtmo kao da jie svetovima most, pesnik će uepevati da nađomesti ono što mu je tragično nedostajalo. .

A međn=tašnla mu je uzvišenost đuše. Emotivni tonalitet raynovrsnih strasti (patri-tskih,' · ]jubavnih..) razviiao bi se đo izvesnog stepena, unapređ „predviđenog određenom me'ričkom. strukturom. U tom smislu od inferesn ie uočiti prvu pesnikovu reakciju — reakeiju razuma: racionnlnim putem pesnik vrši selekcibi ioš neartikulisanih osećaja i istovremeno naznačuje emotivni crfež&i cele pesme. Rammmg se da taj postuonk umapređuie intimi"tičktnu lTiyiku, ier je oslobnđa neodoliivog sinkremtizma lirskih stania; ali je fim postupkom, besumnje, i. osiromašena ova lirika ier je lišena on» „mreže žiličastog korenia koje prodire sve do najdubhbliih užasa i čežnji“.

istina ie da Mesvkina noeziin dama, u izvesnom smislu. đeluie amahronižno, ali ja nemam nameru. mn koliko se zalagno za ovu tipično građansku liriku, da ie oslobađam tog at-· ributa, Veruiem da u istoriiskoi presoetivi naše pnoezije ona ima neko svoie uvnrište. iako, istina, povremeno može đa izgubi svoje zagovorTnike i čitaoce. . .

neprekidno fretiranje liudske patnje, nastale, · Miodrag Jurišević \

Đisana bre više ođ četvrt veka. Moasukina po3 tf '

ezlia može, na savremenog čjteoca, đa ima ne- tenzivnog psihičkog života. Istina, ta misao gsko=

T nije suština u zabludi, već u iskrenosti i' ponesenosti s kojom govori o toj zabludi. Iz priče „Na rubu ljeta“ govori njegov junak: „Ko je ta crna žena sa odbljeskom sunca u očima? Varka, fikcija? Možda. Ali, priznaćete: divna varka!“ !

: Cijenim mišljenje kritike koja je u nekoliko navrata isticala morbidnost i tamne stranice

DOK U SVOJIM KRITIČARSKIM NAPISIMA i:prikazima knjiga i pisaca Risto Trifković nastoji da otkrije i istakne „ono najplemenitije, ljudsko, stvaralačko, najvrednije u djelu, — U svojim pripovijetkama kao da polazi s drugog izvorišta i platforme, on ocrtava i razgoličuie svijet malograđana, njihove preokupacije žisvaku ciienu, odgađaniem od-

Sugestivno

votkarenjem po

Tuke,. njihovu nemoć 1 bijedđu. Kaoi pipo ~ Trifkovićeve proze — polazeći od pretpostavke

dvije, „Posne duše“ i „Saraievsko ljeto“, i e iZ F a Ž a da su psiac i djelo nnedvojbeni, ne dje061 niste Trifkovića „Svako ljivi... Ali, ne ireba zaboraviti da ovakva

posljedđnia knjiga dnevna izgnanstva“ ljenih Orb moa dni ovijeđačkog interesovan)d. Op · analiziranje malograđanštine, urraka poslieđica, uporno insistiranie da se toi pri movjetku. jasnije naznače i trajnije obi it likovi malograđana onako kako ih Zamia : vidi autor — dali su ovoj kniizi poseban pe | : tako. da bez dvoumlienja možemo sada reći da je Risto Trifković po svom Teniiževnom inte-

mjerila mogu da buđu samo donekle pouzdana. Pouzđana ondđa Rkađ se identifikuju likovi iz djela sa autorovom ličnošću. Ne mogu tvrđiti đa i topa nema u 'Trifkovićevoji prozi. Gleđana u cjelini, međutim, ova proza nije autobiografska, ona se nadograđuje u Visinu, ali u okvirima obilježenim temama i motivima koje smo nazvali zajedničkim imenom: povijesti o malograđanima. Sađa nam ije jasno da ovakova proza ne može nositi u sebi, u svojoj: suštini.. manje. pesimizma i depresivnosti i da

nastavak je ranije postav-

i inspiraciia njegovog Sirok loka i - Risto Trifković:

„SVAKODNEVNA IZGNANSTVA“, „Svjetlost“, Sarajevo 1965.

po frefmanu Dojava

' #vanalizi poimova malogra irurzetna pojava

a :spektaklu i veličini teme i

mata . jeđnostranosti. sivu prizmu bitis pažniu „čifnoća su

snažnim Žžpblji

niu i opredelieniu, žehovaniM 2 OR đanštine u mnogome

u našoj savremenoi SAV a ednost Trifkovićeve proze nije aa ore tretmanu pojavš, za: razliku od savremenih proznih ostvarenia U

Ca va. proza nosi u sebi dosta :·elemeBOL Tn sapleđania događaja Kkro

ania, ali ova proza . plijeni gestivnošću izraza. nenosredia, osobenošću i iskrenošću, litei i sviežim jerikom, POO PEČNa 'iiečiu koja mas ponekađ ushićvie: „Stao ] TB Oiatere okružen viečnom tišinom kojia ić bila sa zemlie i sa neba šibana povremenim ) m Wreketom.. Siećao se neke „đavne šetnje, omaglice, borovniaka, derebe uče na. proplanku, cvrkutale Su O Tlo:ie isto ovakav predjutarni čas...“ Ovakv wp :ađahmntim osiečanmimma i omisima obilnie br 'paviedačkn proza Histe eprifknvića i ondn kada "on-povori o Dožuđi. "o'gnusobi i tamnom

nošću kazivan ramom rečenicom

dnu života DO kojem ne-

o strastima rasnlamsalim,

o gacaju sumorni likovi. Iz svega kao da aa Zakvita žudnja za časovima sreće. KOoliko god da nose U sebi svakovrsne mane,

njegovi malograđani htjeli bi na kraju da US".

Lt uspravni, da dišu i žive punim. životom, noga stod saznanje dolazi gotovo uvijek kasno, u posljednjim jesenima promašenog _ života: Mnogi likovi u pripovjetkama uočavaju i Po

vaju sami njegovu suštinu, ali nemaju Tide : bore do kraja i zato traže kraj u izgnanstvima iz života, u usamlienosti, u opija nju nađom i saniareniima, u mijansitvu, kao lik iz pripovjetke re iu OP ion i teturav „odluči dn svrme na rakiju u prvi. bife“; ili čovjek iz „Požuđe“ koji je mislio đa je prepreden i prevejan, najednom je osjetio da ie potpuno izigran. “duboko ne srećan i tragičan: ili junak iz priče „Prokleto ljudsko" koj se pita: „Kome treba tuđa dobvota?“; ili ono rezignirano isticanje na završetku majstorski satkane, uzbudljive priče „Koš“

„Čovjek čovjeku" koji na kra" ·

marna“, kad čovek predan i poražen pita samog sebe „Jesam li progonjen, i ako jesam, zašto? Ko sam to ja? Nakon 'svega". } Čitajući pažljivo ovu kratku pripovijetku ne možemo da se otmemo utisku da autor pišući o drugima piše u stvari fragment iz poviiesti o sebi, otkriva nam i kazuje svoja raspoloženja. Tamo gdje nalazimo u postupcima i razmišljanjima. pojedinih likova fransponovano

autorovo osjećanje, njegovo rezonovanie o svijetu i životu, njegovo ushićenje fremuftkom sreće i ljepote i razočaranje što mnogi liudi nisu prisniji, bolji, — nailazimo i nn najiiskrenije i literarno najvjernije stranice knjige „Sva'!odnevna izgnansiva“. Iskrenost saonštavanin svakako je vrlina Trifkovićeve proze. Istina jie za njega polazna osnovica za umiefničlku kreni ciju. T onda kada nam priča o liudskoi varci kojom se i sam ponekad zavarava, on saopštava iskreno i istinito da voli tu varku Wrm?

' usta likova u Knjizi on to doslovno saopštava.

bi wnošenje i kalemljienie više elemennta omtimizma i svjetlosti izmiienilo suštinu ove pripovjedačke proze. To onda ne bi bile priče o svi-' jetu malograđana. onih i onakovih kakve je zabilježio Trifković u svojim trima knigmma, „Posne duše“, „Saraievsko ljeto“ i „Svakodnevna izgnanstva". Mislim da je suština nesporazuma kritike u prilaženju djelu a ne u sšuštini djela.

'sSvakodnevna izgnanstva“ Rišta Trifkovića privlače pažnju svoim stilom. iskrenošću i, remosređnošćn Hkppivanja svakodnevnih istina. n životu koi teče nezadrživo i nenonovljivo, ao vijeka. On nam manje priča o tom veličanstvenom Životu, a više: o naslagama koie je. život ostavio no muljavoi obali. svarndnevnih. j*mnanstava. Vriiednost ove Kniige primovijeraka, dakle. nije wu veličini teme i ttetmnnu pajava, već u sugestivnosti lifeydrnmom izraza

Vladimir Čerkez:

w