Књижевне новине

O

Ne traži snačenje, već ispitaj upotrebu.

Džon Vizdom

esej es TPeseikedeilGcejnac i i S i Uca AO OE A JU Ain OR ON EU | j esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej ešej esej esej esej esej esej esej esej

NA JEZIK, kao i na sve složene

se gledati iz različitih uglova, i tje OIEOMe čudo što su u prošlosti ljudi isticali čas ovu čas onu njegovu odliku ili manifestaciju, često nauštrb svih ostalih; ovo poslednje objaš-

njivo je mnogim razlozima, ponajčešće pro-·

gramske ili psihološke prirode, ili opet opštim duhom vremena koji je određivao karakteristične puteve naučnog istraživanja. Zanimljivo je, međutim, a ha svoj način i veoma poučno, da su u nekim slučajevima protekle mnoge. đe– cenije pa i čitava stoleća pre no što su i konceptualno i analitički razvijene osnovne implikacije deklarisanog stanovišta. Ideja o jeviku kao, pre svega. obliku ljudske dđelatnosti, koja sama po sebi svakako nije nova, mo= žda je jedan od najboljih primera. U jednom nedavno izašlom zborniku, posvećenom poslednjem međunarođnom kongresu lingvista, Roman Jakobson u prolazu konstatuje kako se „tvrđenja o jeziku kao „oruđu, instrumentu, sredstvu i sl. mogu naći u svakom udžbeniku, ali, ma koliko te čudno izgledalo, zaključci koji bi trebalo đa očigledno slede iz ove oveštale istime nisu izvučeni u lingvističkoj tradiciji prošlog veka. Tako se osnovni zahtev za analizom svih sredstava jezika sa stanovišta zadataka koje obavljaju postavio kao smela novina. Dugotrajno zanemarivanje da se na bilo koji način ispita odnos sredstvo — cilj u je»iku... nalazi svoje istorijsko objašnjenje u duboko thorenjenom strahu od problema vezanih za usmerenost nekom cilju. Otuda su bitanja geneze prevagnula nad pitanjima oriientacije, a potraga za preduslovima polisnula je razmatranje težnji“. Razume se, ovakvim su> dovima ne želi se osporiti velika vrednost komparativne filologije — u okvirima njene svrhe i njenog posebnog kruga interesovanja; ali se implicitno upozorava da su od svega ostalog zanimalo „kako upotrebljavamo jezik da bismo živeli“ — da se poslužimo _ sažetom formulacijom britanskog lingviste Dž. TRR. Ferta — morali odgovore na svoja pitanja da potraže na drugoj strani, Iz tog njihovog mapora izrasla je savremena deskriptivna lmgvistika, za koju je jezik simbolički sistem u službi ljudskog opštenja. Ostajući u grani'cama istog ovog šireg shvatanja, koje se pokazalo daleko produktivnijim od svih ranijih, riaglašak se može staviti na unutrašnju strukturu jezičkog sistema ili: ha: njegovo funkcio= nisanje u obezbeđivanju komunikacije. . Oni kojima je bilo bliže ono prvo često su nazivani strukturalistima, a oni koji su vecu pažnju po\lanjali ovom drugom — funkcionalistima; ali ovo je samo pitanje stepena, podela je u znatnoj meri veštačka, i raspre koje su povremeno izbijale između jednih i drugih najčešće su nosile izrazih akademski pečat. U svakom slučaju, sve je više lingvista koji u teoriji teže ka nekoj vrsti amalgama. strukture i funkcije, forme i značenja, a u praktičnom radu nastoje

da jezik uhvate u akciji i da ga tako i opišu,

Ovde treba primetiti da u istinski mođernoj varijanti ovog pristupa nije reč o prostoj dinamici jezika — još je Humbolt govorio da jezik nije „ergon“ nego „energeia“ — već, naročito, o jednoj njenoj dimenziji koju su tek poslednje đecenije snažno gurnule u prvi plan. "a bitno nova dimenzija — to je svrha koja se jezičkom aktivnošću želi postići, cilj kojem se iđe, posebna namera koja u rasponu mogućnosti koje pruža jezički sistem i konvencija kulture čiji je on deo upravlja izborom naših iskaza. Pojam funkcije pokazuje se ovde preširokim, jer fumkcija i svrha ne moraju nužno da kojncidiraju: ovo je slučaj samo ako se postigne željeni efekat — a tlo 56, kako svi vrlo dobro znamo iz svakodnevnog iskustva, ne dešava uvek! Američki sociolog Merton povukao je U ovom smislu relevaninu distinkciju između latentne funkcije i manifestovane funkcije, „gde je prvi član neutralan dok se drugi odnosi na slučajeve poklapanja funkcije i svrhe; ovu Opoziciju mi ćemo označiti, respektivno, atributima svrhovitosti i svrsishodnosti, pa ćemo reči da je jezik, po definiciji svrhovita delatnost, SVrTSIshodno upotrebljen samo ako je u datoj situaciji imao željeno dejstvo, a ne neko drugo. -

Ovakav pogled na jezik, koji problemima op1sivanja i vrednovanja prilazi kroz formu Uupofrebljenu u određenoj situaciji i u određenu svrhu, sasvim je na liniji novijeg razvoja i nekih drugih disciplina koje zadiru u domen lingvistike a za koje se ne bi moglo reći da su s njom uvek bile u saglasnosti; i OVO. je lepa ilustracija za naše vreme karakterističnog fenomena koji je nazvan difuzijom ideja. „Biće đovoljno ako spomenemo samo dve oblasti istraživanja gde je sličnost u ovom pravcu najupadljivija — antropologiju i logičku analizu jezika. Tilnografska proučavanja jedne primi-

; iužnog „Pacifika koja je tokom SO OE kop bavio Malinovski, od isto> četak funkcionalne ah-

prvog svetskog rata o rijskog značaja kao po

. teksta uzme u obzir i ono što

oni koje je više.

tropologije, pružila su i osnovu za razvijanje teorije jezika kao načina akcije, u naglašenom kontrastu prema njemu kao instrumentu mišijenja ili saznanja. Za Malinovskog je svaki jezik pre svega sredstvo za obavljanje transakcija kulture koja se njime služi, i da bi se došlo do značenja njegovih iskaza — koji se ne tretiraju apstraktno već uvek kao konkretni događaji — bitno je da se pored jezičkog konje on nazvao kontekstom situacije. U jednoj kasnijoj formulaciji Ferta, koji je ovu koncepciju prilagodio specijalnim potrebama i praktičnim procedurama nauke o jeziku, ono za čime ovde freba ići jeste jedna „serijska kontekstualizacija naših činjenica, kontekst unttar konteksta, pri čemu je svaki od njih funkcija, organ većeg konteksta, dok svi konteksti nalaze svoje mesto u nečemu što možemo nazvati kontekstom Kkulture“ („Tehnika semantike“, 1935). Nezavisno

od ovog, i američka antropološka lingvistika do=

šla je do sličnih shvatanja. — S druge strane, u analitičkoj filizofiji shažno su odjeknuli kasniji radovi Vitgenštajna, koji u svojim posthumno objavljenim „TFilozofskim istraživanjima“ (1958) razrađuje jednu izrazito funkciona= ističku teoriju značenja, izričito napominjući u 43. stavu đa „za jednu veliku klasu slučajeva —

Radomir RAJKOVIĆ

zume — i fek u najnovije vreme prišlo še oZbiljnom proučavanju novih perspektiva koje one otvaraju kako u opštelingvističkoj teoriji tako i u deskriptivnoj i primenjenoj lingvistioi, Samo jedan od već postignutih rezultata jeste rađanje cele jedne nove discipline koja jeziku pristupa kao instituciji, što znači u ·odnosu prema onima koji ga upotrebljavaju, i na koju se u poslednjih „gođinu-dve sve češće ukazuje pođ imenom institucionalne lingvistike. Prema jednoj skorašnjoj britanskoj definiciji, oha. obuhvata studij jezičkih zajednica, pojedinačno i u kontaktu, zatim sinhronih varijacija u jeziku, i na Kkraju stavova samih govornika prema sredstvu njihovog verbalnog opštenja. Očigledno je đa ova grana nmauke oD jeziku graniči sa drugima, ali je tačno i to da ima veoma relevaninih stvari koje se o bilo kojem posmatranom iskazu mogu reći samo u njenim okvirima. Tako, na primer, ako analiziramo strukturu večenice „Dajte mi parče hleba“; mi se nalazimo ma polju deskriptivne gramatike; ako ovu rečenicu upoređimo sa rečenicom „Dajte mi šnitu kruha“, prešli smo u domen dđijalektologije; a ako se poređenie vrši s raspoloživim situacionim varijantama u istom dijalektu između kojih ostoji mogućnost izbora, kao „Hleba!“ ili „Molim vas parče hleba“,

ZEMLJA

(ODLOMAK)

S amoćom, đodiyujem, žemlju,

ı Događa se ljubav u prostoYu: tajna kao mriva ptica breleti preko čela i mestaje megde dalje nego što slutiš.

Mogu dosta toga da azumem. Mogu dosta toga da prevedem, ha svoj jezik.

(Recimo: taj ludi ebet kome su iskopali oči. Taj miris stare truleži u šupljim, zidovima. Taj odvratni vazduh, u, sobama gde se beva. Recimo: ta pesma čiji smisao ne mpriznaješ!)

Milosno doba kiše, i FP i osdavi i Zvezde \ zrelom žitu, polja u. iščekivanju.

Put koji prelaziš da bi bio iskre i onima Koji sumnjaju w tvoj hleb.

Te dome shvatiti isto je što i pripitomiti more. To more čistim, suzama isprljati, brodove koji ulaze u luku ne pustiti bez šake peska, mormmare koji piju upoznati sa zemljoradnicim, koji puše.

Uglavnom sve to tako činiti.

Izvan, vazduha, nikom ne smeta sunce. Prri-. haatam, moć, to je moj dug, š vraćam, sve što ste poklonili maloletnim, starcima.

_ Rađujući se, ovi. uzdrhtali mlađići pevaju,

„glasnije. od. njihovih, srećnih majki: ,

ZmII IK III ———:——_--—————–—11C4=1”ZZwG.=caSSmS=-=={m=oIe <

e Cc KZ II I S III—iKIKINGwVIIGGSGI IJ —— IK I——–:– ——CIm—m.–.„.<C<•G II IIIII—iVyy–ıe e —–:1:31 S: —=607p50550ŽD7a1UH«S>Zp—UZ”wwpUnJDaIw—-– –IIzR––:–– ČL | __—_—~.e

jako ne za sve — u kojima upotrebljavamo reč „značenje? ona se može ovako definisati: značenje jedne reči je njena upotreba u jeziku“, Rajl, Vizdom i neki drugi predstavnici oksforđske filozofske škole takođe su prihvatili ovu orijentaciju, a najpoznatija publikacija Dž, IL. Ostina nosi karakterističan maslov „Kako urediti stvari rečima“ (How to Do Things with Words). Ovako usmerene teorije, koje u značenju gledaju funkciju upotrebe, đakle u osnovi relaciju (ili kompleks relacija), danas u lingvističkoj semantici smenjuju ranije referencijalne teorije, mahom „skoncentrisane na analizu strukture jezičkog znaka kao entiteta. Wwdaljavajući se od jezika kao središta interesovanja, ovđe bi se moglo govoriti o počecima operacionalizma u naučnoj filozofiji — evo, na primer, jedne poznate i ovde relevanine reči Bridžmana: „Do pravog značenja jednog termina' dolazi se posmatranjem onoga što čovek radi s njim, ne onoga što o njemu kaže“, o novijim verzijama biheviorističke psihologije, o svrhovitom ponašanju ljudi i mašina kao kibernetičkih sistema, i još O ponečemu što podvlači suštinsku mođemost ovog pristupa; ali mi ćemo se umesto daljih digresija vratiti lingvistici, gde su ključnu ulogu u njegovom formulisanju odigrale, na dva razna načina ali u biti pođuđaro, britanska etnolingvistička „konfekstualistička“ tradicija i praška škola funkcionalne lingvistike iz periođa oko 1930. godine. " |

'U celini uzev, kakve su implikacije ovakvog prilaženja jeziku? Pre svega, prebacivanjem težišta sa pitanja „Šta je jezik?“ na pitanje „Kako jezik radi?“ situacioni pristup je oslobodio lingvistički opis jednog dobrog broja veoma zamršenih a sa jezičkog gledišta ne osobito reJevantnih ontoloških, psiholoških i drugih problema, i uputio ga u pravcu ispitivanja podložnijih empirijskoj opservaciji: ako se pođe od stanovišta đa jezik postoji jedino u akciji, onda se kao prevashodni zadatak postavlja opisivanje konkretnih jezičkih događaja, i svako apstrahovanje sistemskih odlika jezika vrši se na foj podlozi. Shvaćen kao vid ponašanja, kao skup navika, jezik se meri aršinom svoje delotvornosti, tj. stepenom prilagođenosti predmetu na koji se iskaz odnosi, situaciji u kojoj še on pojavljuje, njegovom autoru i onima kojima ie namenjen. Isuviše dugo ovim prostim činjenicama nije se poklanjala đovoljna pažnja ili se o njima nije uopšte mislilo, ili su olako uzimane kao nešto što se samo po sebi ra-

ovo Već spada u kompetenciju institucionalne lingvistike, Varijante ovog poslednjeg tipa, na koje se često primenjuje termin registar, obuhvataju s jedne strane karakteristične situacione ili profesionalne „žargone“ (jezik naučnih saopštenja, lirske poezije, sportskih komentara, svakodnevnih dijaloga itd.), koji uzeti zajedno predstavljaju celokupnu jezičku delatnost jedne zajednice, s druge strane pri·marne „mueđijume ·fakve delatnosti (govor i pisanje) i s treće sirane stilske Vva= rijacije (u rasponu od najintimnijeg kolokvijalnog stila do najformalnijeg). Ovakva trostruka podela registara prema polju, medijumu i stilu diskursa svojom izukrštanošću pruža mo> gućnost za dosta precizno klasifikovanje iskaza u skladu s gore spomenutim kriterijumima, i predstavlja suštinu analitičke aparabure jednog znatnog dela institucionalne lingvistike, Osnovna jedinica ove discipline, rečenica u situaciji, verno odražava i današnje stanje u opštelingvističkoj teoriji, gde se takođe sve više polazi od rečenice — za razliku od tradicionalne filologije, uvek primamo usredsređene na reč, i ranog strukturalizma, koji je postulirao morfemu kao osnovnu značenjsku jedinicu. .

Još jednu dalekosežnu posledicu ovakvog mišljenja o jeziku valja podvući. Vređnosni sudovi, koje su ortođoksni deskriptivisti odlučno proterali iz lingvistike, vratili su se u nju na mala vrata — ali sada na način koji je kompatibilan sa naučnim istraživanjem jezika. Naime, fo nisu više sudovi onog tipa za kojim preskriptivisti nikađ nisu prestali da vapiju, već nešto sasvim drugo. Ima boljeg i lošijeg jezika, ali ne više u tom smislu što bi neke forme same Do sebi i van Wvakog konteksta bile na neki način „bolje” od nekih drugih, iz nedovoljno definisanih, često apstraktnih a pokatkad, reklo bi se, i okultnih razloga, — nego jednostavno u najkonkretnijem smislu koji direktno proističe iz definicije jezika kao svrhovite delatnosti: svrsishodam jezik, dakle onaj koji u nekoj specifičnoj situaciji postiže željeni efekat, dobar je jezik, a onaj koji to dejstvo ima u manjoj meri ili ga uopšte nema lošiji je ili sasvim loš za tu situaciju. Dalje implikacije ove korenite promene fokusa ovde se ne mogu nabrajati, još manje obrazlagafi; ali ćemo pokušati da njihovu ozbiljnost ilustrujemo nekolikim primerima. Vekovima negovani ideal „najboljeg engleskog jezika („the best English“), na koji

KNJIŽEVNE NOVINE.

ovom drugom kraju skale, gđe je udeo

· se stalno

britanski lingvisti gledaju s ne malim pođozrenjem bar od vremena Henri Svita, u naše Vvreme je počeo sve neopozivije da ustupa pred novim, od strane lingvista namefnutim idcalom „najbolje izabranog engleskog jezika“ („ihe best-chosen English“). Džeremi Vorberg, u prvim rečenicama svoje detaljne rasprave pod ovim naslovom, daje sledeću đefiniciju: „Pod „najbolje izabranim” engleskim podrazumevam engleski koji s maksimalnom đelotvornošću komunicira značenja koja govornik namerava da komunicira. Engleski koji ne uspeva (u OvOme) je lošiji od najboljeg, a može bili loše izabran i neđelotvoran engleski. Da li su sama značenja koja govomik namerava da komunicira najbolje ili lošije izabrana, sa bilo kojeg ili bilo čijeg gledišta, to je potpuno druga stvar“, Ovo poslednje ni ma koji način ne spađa u „lingvistiku, i u ovom praveu poučan je primer koji daje logičar Suzan Stebing u svojoj (još jed-

| mom) karakteristično naslovljenoj knjizi „Miš“

ljenje u neku svrhu“ (Thinking, to Some, Purpose), čija je osnovna teza da „misliti logično znači misliti relevanino s obzirom na svrhu koja je to mišljenje inicirala“, pošlo je „svako delotovorno „mišljenje upravljeno nc=kom cilju“, pa bi prema tome „zanemarivanje relevantnih obzira povlačilo za sobom neuspeh u postizanju tog cilja“. Rečenicu „Nad ccloni ovom rasprom oko Abisinije diže se smrad petroleja, a jači od smrađa petroleja jeste smrad Jevreja“, uzetu iz jednog govora britanskog fašiste ser Ozvalda Mozlija 1935. godine, „autor navodi kao primer dobrog u tom smislu što je efekino prilagođen svrsi, to jest podsticanju slušalaca na akciju raspirivanjem mržnje. Uvredljivost ovakvog jezika čini ga još svrsishodnijim u ovoj situaciji, a što je sama svrha, od koje.se komentator ne= dvosmisleno ograđuje, sa bilo kojeg ljudskog stanovišta sramna i za svaku osudu — to Više, zaista, nije pitanje jezika. Na ovoj liniji je i prosto tumačenje famoznog i tako često žZlOupotrebljavanog pojma pravilnosti u jeziku koje daje Rasl u svojoj „Analizi uma“: „Jedna reč je upotrebljena „pravilno ako će na prosečnog slušaoca proizvesti željeni utisak“. Da jezik koji je strogo „pravilan” — prema konvencionalnim gramaftičkim kanonima — može u praksi da se pokaže krajnje nepravilnim, u situacijama koje zahtevaju drukčije jezičke reakcije, Valjda nije potrebno dokazivati: jedan od najsigurnijih načina da čovek ispadne tuđ ili čak smešan u očima onih kojima teži da se približi jeste da slavno promaši u izboru odgovarajućeg registra — da se, na primer, grupi ruđara kojima drži politički govor, ili skupini zabludelih sinova ulice koje želi da prevaspita, obrati najprobranijim, besprekorno „čistim“ književnim jezikom.

Naglašavanje uloge situacije i svrhe u procesu verbalnog opštenja nije ostalo bez odjeka ni u različitim granama primenjene lingvistike, Koncepcija jezika kao vrste delatnosti, čije su četiri osnovne kategorije govorenje, slušanje, pisanje i čitanje, uziđana je u temelje svake savremene metodologije u nastavi bilo maternjeg bilo stranih· jezika; podrazumevana već u ranim danima direktne metfođe, kojoj je po” mogla u prevazilaženju paradigmatske metodike prošlog veka, ona se u OVO naše vreme jezičkih laboratorija i programirane nastave &VeE eks= plicitnije formuliše. 1 ovđe je rečenica u situaciji polazna jedinica; konvemcionalni pristup kroz gramatiku, rečnik i vežbe u »brevođenju zamenjuje se pristupom Koji svaki iskaz povezuje sa auđitivnim i vizuelnim doživljajem situacije čiji je on deo, Isti principi stroge selekcije s obzirom na specifične zadatke omogućili su ogromne vremenske i finansijske uštede pri konstrukciji komplikovanih i skupih elektron= skih računara i mašina za prevođenje. Ovde će, međutim, biti zanimljivije ako se ma kraju ukratko ukaže još i na mogućnosti koje situacioni pristup otvara. na polju proučavanja književnosti. Problemi ekspresivne vrednosti po etškog jezika, različitih efekata pojedinih lite rarnih žanrova i druga pitanja tog reda mogu se ispitivati na nov i, verovatno, stimulativan, načih ako se, između ostalog, osmotre i iz persbektive uđela jezika u totalnoj situaciji, pri čemu se ta perspektiva može suziti sve do ispitivanog teksta. Jezička aktivnost je deo celog jednog kompleksa događaja koji sačinjavaju određenu situaciju, i njen uđeo u toj situaciji va» rira od sekunđarnog i marginalnog đo isključi» vog. U partiji karata, na primer, dominiraju refleksivne i motorne radnje, dok jeziku bar u nekim slučajevima! — pripada samo prateća Uloga; s druge strane, u kakvom sonetu ili epigramu situacija se iscrpljuje u samom jcziku. Između ova dva pola proteže se kontinuum koji se ne da oštro segmentovati. Jedna pođela koja ima opštiju vrednost jeste prema međijumu: u većini govornih situacija veliku ulogu igraju fizička blizina, gestikulacija i drugi vanjezički elementi, đok je u pisanju . jezik daleko češće upućen sam ma sebe, Stoga govor kao celina feži prvom polu, a pisanje kao celina drugom — iako ima i suprotnih slučajeva: u pre=đavanju održanom preko rađiia sva relevantna alttivhost ostvaruje se u jeziku, a čitanje instrukcija na omotu paketića „Podravkine“ su pe obično je manje značajan đeo ukupne delatnosti. Uzeta u celini, literatura se nalazi na jezika najveći — jer ona predstavlia možda jeđinu upotrebu jezika pri kojoj je jezik u izvesnom smislu sam sebi cilj; dok sve, druge upotrebe podrazumevaju neki situacioni okvir, književno delo viđeno kao jezik, dakle bez obzira na svoje društvene i druge namene, samo ispređa svoj kontekst. Ova globalna perspektiva može se suziti razbijanjem opšteg registra literature na derivativne registre različitih njemih žanrovs, sa nekom vrstom nove skale: ovog puta deluje se manje-više isključivo na planu jezika, ali se može ići od jezika koji opisivanjem sam sebi pomaže, kao u đeskriptivnoj prozi, do konđenze vane, u sebe urasle poetske ekspresije gde stoji reč a pomoći hiožkud. Ako još podsetimo đa nova lingvistička stilistika počiva na tumačenju stila kao izbora diktiranog svrhom, lako .čće se viđeti đa i na polju književnosti pristup o kojem je ovđe bilo reči pruža· obećanje novih saznanja, o načinu na koji jezik obavlja svoj složeni posao. Jezik ne postoji u vakuumu, nego se dešava među ljudima; stoga on nije skup apsoluta već promenljiva i uvek relativna struktura koja prilagođava „potrebama svrhovife

ljudske delatnosti u praktičnim situacijama ži-

vota. 5

jezika — dobrog,

&,

1.9

7 .