Књижевне новине

Oktobarski salon

KUDA IDE Oktobarski salon? — To je prvo, najozbiljnije, bitno pitanje koje neposredno nameće ovog oktobra Izložbeni paviljon u Masarikovoj ulici. Nepoznata pred kojom se zastaje i povodom koje se postavlja ovo pitanje krije se u »koncepciji« Salona, uzetog u celini, u njegovom danas nedokučivom smislu. Sačinjen bez određenih ideja Salon je postao stecište prosečnih, neobavezujućih pa čak i minornih dela. Njegovo takvo postojanje ne može se ničim pravdati, naravno ni objasniti. Umesto da se razvije do nivoa prvorazrednog likovnog događaja sa težnjom da okupi sve raspoložive relevantne stvaralačke snage i da u neku ruku rezimira izvesne naznačene probleme i tokove, da otkriva ličnosti, Salon ima dezinformativan karakter, on, ovakav kakav je, nije u stanju da prikaže pravo stanje likovnih dostignuća, naročito slikarstva, u Srbiji. Nerazumljiva politika kakvu vođe organizatori Salona s jedne strane i nesvrsishodni bojkot izvesnih umetnika s druge strane, doveli su u pitanje postojanje ove reprezentativno zamišljene likovne manifestacije. Ni prisustvo fakvih već renomiranih slikara kakvi su Peđa Milosavljević, Ljubica Sokić, Mića Popović, Mlađen Srbinović, Zoran Pavlović, Živojin Turinski, Vera Božičković, Zoran Petrović, Milun Mitrović, nije moglo da preobrazi strukturu VI oktobarskog salona. Uostalom, i među njima ima onih koji su bez osobite ambicije poslali svoja dela u Izložbeni paviljon. Međutim. veoma je duga lista i onih slikara čija se platna danas ne mogu videti na ovom Salonu — oni iz različitih razloga ne učestvuju, neki su od njih i odbijeni — a prisustvo ovih umetnika predstavljalo bi potpuni kontekst likovnog stvaralaštva u nas, podiglo opšti nivo Salona, učinilo ga daleko raznovrsnijim i, najzad, ispunilo njegovu misiju. Ilustracije radi spomenimo samo neke od odsutnih: Petar Lubarda, Ivan Tabaković, Milo Milunović, Neđeljko Gvozdenović, Stojan Ćelić Miodrag Protić, Lazar Vozarević, Radomir Damnjanović, Vladimir Veličković, Vladislav Todorović, Branko Protić, Radomir Reljić, Svetozar Samurović, Leonid Šejka...

Pregledajući katalog Salona jedna činjenica nas može u prvi mah obradovati — u Salonu, više. nego ikad do sada, izlažu mladi i sasvim mladi autori, čak i takvi za koje nismo ni znali, kroz Salon mnogi od njih prvi put stupaju u javni život. Dakle, čini se plemenit i hrabar potez organizatora! Međutim, sušret sa delima ove-· generacije menja Yaspoložanje iz osnova, pretvara svaki predviđajući optimizam u skeptično osećanje. Sačinjena bez smelosti i žara, bez ličnih stavova, bez pokušaja da se iskaže vlastita vizija sveta, bez nagoveštaja bersonalnosti u bilo kom pogledu, dela ovih, po godinama mlađih autora, kreću se već uveliko obeleženim putevima natopljenim tuđim iskustvima, mivelisanim drugotrajnim stvaralačkim naporima pojedinaca. Ipak bi se pogrešilo ako bi se reklo da i u toj dolazećoj generaciji ne postoji smelost, ima je itekako, ali je ona oličena u drskom prepisivanju bez izvinjenja i crvenila: Ćelić je najviše na meti i to posebno Kao slikar i kao grafičar. Ako se pre pet ili šest godina pojava Branka Protića, Ljube Popovića, Vladislava Todorovića, Zorana Pavlovića, Vladimira Veličkovića, Živojina Turinskog, Svetozara Samurovića, Leonida Šejke, đa ih ne nabrajam sve, mogla označiti kao pojava jedne falemntovane i po mnogo čemu osobene i zanimljive generacije što je uostalom danas i potvrđeno — ovoj današnjoj, koja se predstavlja u Salonu, međutim, ne mogu se uputiti ni približno slični kombplimehnti. Bar za sada.

Što se tiče skulpture u Salonu, ona je, kako je to već uobičajeno, zastupljena prilično malim brojem, štaviše manjim nego u svim salonima do sada. Dominantnu ulogu imaju svojevrsne skulpture Jovana Kratohvila, Ota Loga i Olge Jančić, a zanimljivošću skreću pažnju i skulpture "Tomislava Kauzlarića.

Grafika je, izuzimajući epigonstva, najsavremenije predstavljena, bez oscilacija i promašaja u likovnom kvalitetu i problemima. S tim što se izvesna superiornost ne može osporiti listovima Boška Karanovića, Božidara Džmerkovića, Marka Krsmanovića i Bogdana Kršića i, naravno, izvpsnim crtežima Vlade Veličkovića i Dragana Lubarde. Od mlađih se najviše ističu Slavoljub Čvorović i Emir Dragulj. Šteta je što grafika nije dobila više prostora, odnosno što su 1 u ovoj disciplini izostali neki autori.

I na kraju, još jednom: Salon ne samo da nije. ispunio očekivanja, nego se u sopstvenoj negaciji njegova prava uloga ugasila. Akutni je čas da se Salon kao institucija regeneriše, da se preciziraju estetički kriterijumi, da ova institucija dobije značaj i karakte” prave, najvrednije slike savremenog plastičnog . stvaralaštva u Srbiji.

spomenutu pojavu

Vladimir. Rozić

VINJETE MILA DIMITRIJEVIĆA

DOBRO SE SEĆAM veoma interesantne radio reportaže direktno prenošene iz foajea zapadnoberlinskog „Šilerovog pozorišta“, negde kasno uveče krajem aprila prošle godine. Jedna od radio-stanica je, naime, neposredno pre toga uvela vrlo interesantnu novinu: njen pozorišni i filmski kritičar, veoma popularni #Fridrih Lult, javljao se telefonom nakon. svake Dpozorišne premijere, i u dva tri minuta saopštavao prve utiške. Međutin ovoga puta bila je. to duža reportaža, odnosno intervju reportera sa istaknutim zapadnoberlinskim pozorišnim, kullurnim i javnim radnicima, posetiocima premijere komada Petera Vajsa „Mara“. Mišljenja su bila različita: spomenuti Luft, blagoglagoljiv kao i uvek, sipao je komplimente: 8Bjajno, sjajno! Najzad nešto novo, originalno i dobro u gotovo zamrloj nemačkoj drami! Vajsu je proricana velika budućnost, Ostali su bili umereniji, no izričito negativnih kritika nije bilo. Zapravo, svi do jednog bili su fascinirani

predstavom, ali jedan dobar deo nije bio sasvim. načisto s lim šta je, u stvari, autor hteo

da kaže. Komad se mogao tumačiti na različite načine. Pisane kritike bavile su se gotovo isključivo analizom strukture dela i bile su podeljene u donošenju krajnje ocene: za jedne

„Mara“ spada među najuspelije komade zapadnonemačke posleratne dramatike, drugi su, opet, iznosili nedostatke komada, no izrazito negativnih Mritika nije bilo. Od Vajsa se mnogo

"utisak koji se mogao poneti sa berlinskog iz-

vođenja: perfekino režirano izvođenje doprinelo je uspehu komada. Nedostatak prave iabule pokušao je Vajs da prikrije višestrukom upotrebom distansiranja. Ubistvo Maraa Je OS5novni događaj u komadu, no ono služi da se prethodno konfrontiraju dva suprotna stava, pogleda na svet, koja zastupaju Mara s jedne strane i De Sad s druge strane. Marau je pred očima samo revolucija i oslobođenje otlačenog čoveka. On je mišljenja da se revolucija može uspešno sprovesti samo ako se ide do Kraja, bez sentimentalnosti i Žžaljenja žrtava. Ljudske Žrtve su za sada nužne, da bi se ostvarilo doba u kome one više neće biti potrebne. Cilj De SN je on sam, on eksperimentiše sam sa sobom a ne sa društvom. Taj sukob bismo, uz malo pojednostavljenja, mogli savremenije okarakterisati kao sukob između marksizma i frojdizma, utoliko ukoliko jedna strana shvata i tumači ponašanje čoveka društveno-ekonomskim zakonima a druga čisto psihološkim. Nikakvog izgleda na izmirenje tu nema niti se pokušava bilo šta izgladiti.. : Komad je trebalo preneti na scenu auten= ftično — sa svom dobro isplaniranom haoftičmošću, višeslojevitošću, monfažnim | „karakkerom, a sve to da buđe dobro uočljivo i pregledno. Zadatak je bio izvanredno fežak, ali je zato njegovo uspešno rešavanje obezbeđivalo uspeh. Nije čudo što je Vajs izabrao Poljaka Konrađa Svinarskog, u poslednje vreme naj-

PETER VAJS: „... NEMOGUĆNO JE USPOSTAVLJANJE POTPUNO NHZAVISNE UMETNIČKE OBLASTI"

očekivalo, pa i to da se, najzad, vrati u domovinu. No prvi „hladan tuš“ bilo je Vajsovo odbijanje svake pomisli da zauvek napusti Švedsku. Razlozi koje je naveo bili su različitiamo odbijanje bilo je svakako neprijatno sujetnim Nemcima, ali se svako dramatizovanje izbeglo, preko toga se, na izgled olako prešlo. Tako je bilo sve do leta ove' godine, kada se dogodilo nešto preko čega zapadni Nemci nisu hteli da pređu. I od pohvala i izdizanja pređoše na pogrde i kletve. Mo o tome na kraju. Prethodno nešto o Vajsu i njegovom delu do leta 1965. godine.

Rođen 1916. godine u Novavesu kraj Berlina, odrastao u Bremenu, emigrirao 1934. godine prvo u Englesku, da bi preko Švajcarske i Čehoslovačke najzad, 1939. stigao u Švedsku, gde i danas boravi. Višegodišnja dvojezična

književna delatnost( piše na nemačkom i šved-

skom) ostaje bez praktičnih rezultata — ni u Švedskoj ni u Nemačkoj ne nalazi izdavača. Najzad, 1960. godine,Zurkamp mu objavljuje komad „Senka očijaševog fela“, jedan isečak slike sveta i to njegove banalne strane, slikan bojom žuči. Sledeće dve godine pojavljuju se dve autobiografske knjižice, a iza njih, 1963. godine, komad-balada u reči i slikama „Razgovor dvojice koji su išli“ (Strindbergov uficaj je tu jasan). Iste godine književni časopis „Akzente“ objavljuje mu komad „Moć sa gostima“, pisan u grubim stihovima sa mestimično ubačenim dečjim strofama, Takva naivnost stihova ostavlja poseban utisak — sama Yradnja je strahovito brutalna. Čitav komad ođaje uticaj starog azijskog pozorišta. 1964. godine, najveće zapadnoberlinsko pozorište izvodi premijeru komada „Proganjanje i ubistvo Pol Mara u izvođenju glumačke grupe duševne bolnice u Šarantonu po uputstvima gospodina de Sada“. .

Teško da će se naći neko.ko če se oduševiti tekstom toga komada. Štaviše, mnogi će se dosađivati čitajući fe slobodno ritmovane stihove pomešane sa nepravilnim, grubim stihom, sasvim lišene slika, bezosećajne i bezvučne, bune apstraktnih i gotovo kancelarijskih ·izraza, sve to skoro bez ikakve interpunkcije, poređano, bolje rečeno, naslagano jedno na drugo. Takav tekst umara čitaoca. Poznavaoci Brehtovih „didaktičkih komada“, s početka tridesetih. godina; naći će neke sličnosti u jeziku, u načinu moralisanja i komentarisanja. No uzmemo li „Marau" u tom pogledu najsličnji komad „Preduzimanje mere“, uočićemo vrlo brzo da Vajsovom komadu nedostaje ritmička mapetosf, sanitaktička zgušnjgvanja i rastezanja, lona unutrašnja jezička aktivnost koja odlikuje Brehtov komad. „Mara“ stoga

zionalnih jezičkih ograničenja brosto zove u pomoć scenu, glumce, muziku i ostalo. Stoga i

traženijeg siranog režisera u Nemačkoj. Ono što je Svinarski trebalo da reši, bilo je pitanje završetka komada (stara 'Vajsova slabost). Završetak „Mara“ komada (u manuskripiu) veoma je neodređen, od režije je zavisilo kakva će se boja dati smislu čitavog dela. Svinarski je jasno istakao sve protivrečnosti koje je autor zasekao oštrim „nožem, a kao Oopomenu onima. koji te protivrečnosti ili ne vide ili nisu svesni njihovih posledica, pustio je povorku ludaka na čijem čelu se nosi velika lutka sa Napoleonovini šeširom i uniformom, koju na završetku okrenu i mi (da bi opomena bila još snažnija) vidimo kostur-smrt sa kosom o ramenu. ·

Koliko je Vajs svojom neopredeljenošću u pogledu tumačenja završetka komada ostavio slobodne ruke režiji, svedoče nam “prazličite predstave u pojedinim zemljama. Piter Bruk Je, na primer, snažno istakao sve naturalističke crte sadržine u komadu, Na kraju pred-

što je makar malo ličilo na didaktiku tipa Svinarskog. Njegovi „umobolnici“ kreću prema rampi, preteći publici. Bolničarka ih iznenada zviždukom. zaustavlja, vraća ih iz uloge ludaka u ulogu glumaca koji frenetičnim aplauzom. prosto teraju publiku iz gledališta. Za Bruka je ludnica svet a svet luda kuća. Vizija toga

stave potpuno je nestalo svega onoga

sveta je tako zgusnuta, da više niko nema potrebe da traži fabulu. i U Zapadnoj Nemačkoj, u nekim izvođe-

njima, takođe se ođustalo od toga da se bublika, na kraju komada, navede' na donošenje nekog „određenijeg zaključka. U tome su oni bili još dosleđniji od Bruka. U predstavi u jednom istočnonemačkom građu, naprotiv, didaktička nota je najsnažnije podvučena: Kkr=vati teror reakcije se vraća, revolucija je propala i svaka će propasti ako se na vreme i bez milosti ne obračuna sa neprijateljima. Međutim, novembra 1964. godine, Vajsa je intervjuisao jedan od saradnika BBC-a, pa je taj intervju na svoju ruku unekoliko izmenio i potom emitovao. Ovoga leta renomirani zapadnonemački pozorišni časopis „Theater heute" objavio je taj „lakirani“ intervju čija bi osnovna misao bila u sledećoj Vajsovoj iz-

javi: „Stoga ja često ne mogu da ponuđim jasna rešenja, jer i svet u kome živim nije jasan.. moja jedina alternativa „sastoji se u

tome Sto pokazujem wopstvenu. meizvesnost, neizvesnost situacije u kojoj se nalazim... Mnogo bi bilo bolje kad bih o sebi mogao da kažem: ja sam ubeđeni komunista ili: ja sam ekstremni socijalista. Tad bih mogao nešto da kažem. No ja samo stojim u sređini. Razumem ono treće stanovište, koje se meni lično ne dopada... Za sada ne vidim alternativu, no nadam se da ću jednog dana dospeti do nje“. U najnovijem (oktobarskom) broju spomenutog časopisa, Vajs u otvorenom pismu protestuje protiv samovoljnog objavljivanja intervjua čiji tekst on uopšte nije pregledao. Taj intervju datira iz vremena kađa se još uvek borio sa neobrađenim materijalom za svoj novi komad čija je potka Danteova „Božanstvena komedija“, u kome je Dante doveden u ovaj naš današnji svet i suočen sa problemima današnjice. Od toga vremena, tvrdi Vajs, mnogo se toga u njegovom ličnom stavu i boglađima izmenilo. Tako, na primer, u intervjuu objavljenom „juna meseca ove godine u listu „Stockholms Tindingen“, Vajs izričito kaže: „U celosti se izjašnjavam za marksizam-lenjinizam kao osnovnu ideologiju“, U ofvore= nom pismu, objavljenom u listu „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, septembra ove godine, Vajs piše: „Od tada sam, tokom studija, uve“ · liko izmenio poglede.. Danas mi više ne ižgleda moguće uspostavljanje jedne potpuno nezavisne „umetničke oblasti“. A u jednom proglasu objavljenom u istočnoberlinskom listu „Neues Deutschland“, pod naslovom „IO radnih tačaka „jednog „autora u podeljenom svetu“: „Sınernice socijalizma sadržavaju za mene pravu istinu.. Između dve mogućnosti izbora, koje su mi danas ostale, samo u socijalističkom druševenom uređenju vidim mogućnost za uklanjanje postojećih nejednakosti u svetu“.

| I naravno, zapadnonemačka štampa počela je smesta da reaguje... Doskorašnje pohvale pretvoriše se u poruge i prokletstva. Komentator lista „Die Welt am Sonntag“ preporučio je Vajsšu da prekine da piše na nemačkom i da radije pokuša isključivo na šveđskom. Huškanje i kamenovanje emigranta u punom je jeku. Istini za volju, javi se i poneki glas koji” opominje da se treba čuvati histeričnog i netrpeljivog reagovanja (hamburški „Die Zeit“), koje tako podseća na prljavu prošlost. Savetuje se mirno posmatranje procesa koji Vajs sada proživljava. No «očevidno je da je taj proceš traženja već ušao u završnu fazu. Za nas je posebno interesantno kako. će se taj DLOS5B odraziti na buduća Vajsova. književna ela. .

Predrag Kostić

"e: · rj j 0%060000000000000000000000DO0P0 0 O O O 6!

)

Kulturne vesti iz” Čehoslovačke

Polemike

150-godišnjica rođenja

Žah ·

liči na libreto-tekst koji zbog svojih dimen=

JEDNA OD AKTURBLNIH tema u današnjem češkom kulturnom životu je ponovo dobri vojnik Švejk, širom sveta poznati, gotovo mitski junak čuvenog antiralnog romana Ja roslava Hašeka (1883—1923). Švejka su oduvek g#azličito primali — sa ushičenjem, kao velikog nacionalnog heroja, i sa Rkritičkim primedbama, . zbog njegove vulgarnosti i zbog umatničke ogskudnosti

Hašekovog dela uopšte. No, u doba izv. kulta ličnosti enormno je izrastao i kult Švejka, koji je bezrezervno hvaljen i veličan kao uzorni „narodni junak“, Danas je Švejk opet „na tapetu“, i nekoliko kritičara i čitalaca pyrotestovalo je u novinama protiv Švejkovog „kulta i Švejka uopšte, smatrajući da i on, kao i staljinski beriod, mora da pripadne prošlosti, da predstavlja nacionalnu sramotu, da je tip svega prizem-

nog, niskog i negativnog,' da”

rđavo utiče na mladež jer se o njemu govori u školama, itd. ,

Na ove i druge zamerke osvrće se u napisu „Spor oko Švejka?* (u „Literarnim nood 30. oktobra) je-

vinama“ 1 e dan od mlađih Književnih igforičara, „Milan „Janković,

· nastojeći da stvari postavi na

svoje mesto. „Ako režim nameće čMtaocima. neku knjigu“, kaže Jankovič, „to je gotovo isto toliko loše kao i kad im neku drugu zabranjuje.“ 'Pime hoće da naglasi da se greške prošlosti ne ispravljaju pravljenjem novih grešaka, da je Švejka nemoguće isključiti iz češke Kknjiževnosti i da na njega treba pre svega gledati kao na umeinič ku realizaciju. Jankovič vidi u Švejku izvor komike (komike samog sebe i komike

života) čija je jednostranošt

u tome da neprestano pela-

zi iz jedne jednostranosti, koju potencira ili poništava,. u drugu; a u toj komici oikriva parodiju i ironiju. finta= stičnu hiperbolu, parađoksnu logiku, izvrtanje svega i svačega na glavu, lančanu 'reaRkciju komičnih kontrasia i asocijacija, igru sa stvarnošću kao najznačajniju Osobinu Švejkovog humora. Švejk dovodi abnormalnost sveta do granica apsurdnosti, prevazilazeći je svojom željom da se poigra i sa tom apsurdnošću i da joj nametne svoju slobodu. Time se život ne mo že izmeniti, zaključuje M. Jankovič, ali se fime napominje ko je i kakav je i da

ga čovek stvara — u svetu u kome još uvek ima malo smeha.

Gotovo ceo broj bratislavskog književnog lista „Kulfturni život“ od 929. oktobry posvećen je 150-godišnjici rc« đenja L'udovita 'Štura (1818

KNJIŽEVNE NOVINE