Књижевне новине

- ROZORIŠTNR

UZVEMIRENOST 1 OHRABREVJE

Premijere „MAJSTOR HANUŠ“ I. V. Lalića i

MALA SCENA Narodnog bpozori· šta nije teatar, a ni standardni eksperimentalni atelje. Pa ipak, ispod tih skM0omnih reflektora gledaocu neće izmaći dstina i njeno scensko trajanje. Za. domaće autore to je gotovo idealan ambijent za predstavljanje malobrojnim prijateliima i literarno potvrđivanje. · Subjektivne sinteze doživljavanja · opiru se svojom intimnošću, racionalnim analizama, pa 'še predstave često nalaze na razmeđi između uspeha ili mepnrimećenosti. U scenskom debiju pesnika Ivana VV. LLalića prevagnulo je predusretljivo zadovoljstvo, što je mogućno razumeti, 'jer kao što je poznato — kod nas ·se pesnici ne pojavljuju tako često u pozorištima.

Legende kao što je ova, o čuvenom praškom časovničaru Hanušu i nje-

govom meponovljivom delu, nailaze.

u ovoj sredini ma znaino interesovanje, pa i wentimentalnost. Verovatno kao vid kompenzacije za sistematska odricanja ođ sopstvenih legenđi. Bitno je — kakav smisao ova priča ima »* pesnika? Krije li ona u sebi mogućnost uspona ka sopstvenom delu? Lalić to priželjkuje i čini sve kako bi se ono istovremeno objektiviziralo na samoj sceni, mada tragičnost legende nije rastočena, niti autor nastoji da Đronikne u sve njene zamagljene iokove. Puna koncentracija je usredafeđena na opservaciju povezanu sa mogućom faktografijom iz Hanuševog života i nekim današnjim aktuelnim slutnjama. Nekoliko DOosebno vrednih stihova je bremalo za jedno dramsko ikivo tako da je ceo poduhvat ostao, ma žalost, u granicama škromnih mnagoveštaja. „Majstoru Hanušu“ nedostaje značenje u savremenom smislu, bošto poetska nadgradnja legende · nije preobražena u delovanje kako se očekuje ođ jednog ovakvog boduhvata. Zato poetska reč nekako lebdi i ne dopire do srca, a kamoli da u Ssvešti izaziva nespokojštvo nad ljudskim postojanjem. Kao pa-

rađoks: činjenica je da stih ugro-'

žava pesnika i to tako da je njegov misaoni senzibiliteh nemoćan

da prepričanu situaciju pretvori u

izvorište jednog istinski uznemirenog i bolnog znamenja., ro

Lalić je pružio uveravanja da je spreman da stane pred publiku, ali, još uvek bez pravih iluzija i svog sopstvenog sveta. Oči mu ne sveflucaju žarom, i zato je ovaj prikaz „Majstora Hanuša“ u režiji Bode Markovića teško i prihvatiti kao pravu predstavu, čak i u najslobodnijoj interpretaciji njene forme. Za fo, razume se, wiko od izvođača ne snosi krivicu. Pogotovo što Lalić stih često okružuje naivnostima i preprečuje glumcu put do istinskog uzbuđenja Otuda neki od likova, ako su to uopšte likovi, prolaze kao senke presahlih emocija, pa se ni za samog Hanuša ne može sa sigurnošću fivrditi da je u pitanju rola koja obećava kreaciju. Boda Marković se ftrudđiz da sve fo bude iskazano kao daleka legenda, ali i istina od koje je život odvojio čoveka. U situacijama ima blagosti, patinisine topline i diskretnosti — ali čemu? kada se·ne može pronaći u tom tkivu istinski dah našeg sopstvenog viđenja ovog svela. Reditelju su u. ftom smislu glumci, Olivera Vučo, Miroslav

Petrović, ,

„SABLJA DIMISKIJA“ A.

„SABLJA DIMISKIJA“ OTKRIVA PROBLEME MODERNOG SCENSKOG IZRAZA

Miša Volić i Miloš Žutić a posebno upomi i strpljivi Raša “„Plaović, pravi i iskreni svedoci.

*

* *

Reč, ova naša reč, koju baš mno-

go ne cenimo, na pozornici za Alek~

sandra Popovića predstavlja mateviju na kojoj oblikuje svoje zapaljive replike, Na izg'rd, one su obične, često nesavitljive, robustne ili blage, bez želje za stilizacijom po svaku cenu. Jer, one su, same po sebi, pisgu dovoljne, i om se prema njima odnosi kao prema situacijama ili kim mogućnostima. Reči deluju svaka za sebe i unutar sintaktičkih nizova koji se za čas preobražavaju u određena stanja duha. Na šta sve one asociraju i dokle sve dosežu — to je teško precizno izmeriti, ali je sigurno da ispunjavaju gledaoce. To je svakako izuzefan fenomen u našem pozorišnom iskustvu i Popović svojim moćnim i prkosnim talentom dovodi u sumnju tradicionalna obličja scenskog izraza.

Prema stanđardnim normaftivima „Sablja dimiskija“, kako je viđena na Maloj sni Narodnog pozorišta, ne bi se mogla okvalifikova fi kao drame». a Još manje kao vrsno scensko delo. Estetici ovde nije dozvoljeno da sudi nego da za-

sopstvenim satirič-.

ključuje. Pogotovo što reči imaju svoje ritmičke strukvire. Upravo to unosi izvesnu zabunu u tumačenje samog dela. Reči se izjednačavsju često sa oznakama radi uprošćenijih analiza. Zato tvrditi da su ovo samo finalni oblici piščevih aA48OCijacija na sve doživljeno i mogućno” . — prenapregnuftost prostora u vremenskom kontinuitetu — nije dovoljno. Od presudnog značaja nije ni to što već nakon desetak minuta gledanja i slušanja | „Popovićevog teksta dolazi kod gledaoca do emocionalnog zasićenja usled čega se stiče i utisak da predstava traje tri puta duže nego što traje. „er, „Sablja dimiskija“ isto tako nekog može i da oduševi. Posebno kada se ima u vidu da. već postaje pomalo nesnosno ono pomodarsko favorizovanje raznih humorističnoopsenanskih i kvazi satiričkih kolaža u našim „pozorištima. Popovićeva satira je drugačija, u svakom slučaju sadržajnija, suptilnija, literarno nadahnutija tonovima daleko šire, originalnije i privlačnije skale.

Međutim, „Sablja dimiskija“ olkri va veoma jasno neke od problema na kojima se moderni scensčd Hizraz globalno spotiče. Autor reči efikasno plasira, ali to ne zpači da ih i propisno fundamentira. Zbog toga one ne sazrevaju i mnoge presahnjuju pre mego što se u nama afirmišu kao određena stanja SsVe-

Popovića

ta. A to je bitno za sćensku usmerenost ove vrste, pošto sva dalja ispitivanja idu za tim da se suoče sa tim što iz reči proističe. Ponekad su to nejasne parabole, a onda opet vizuelni odblesci nekih situacija i sećanja, provala emocija, ali isto tako i seno efekti i ništa više. U njima mije moguće uvek otkriti onu posebnu vrstu scenske snage i dinamike koja je jedina u stanju da beskonačno preobražava jedne u druge, da od njih gradi situacije vavne mislima. Zato u ovom delu, gde reč negira svaku formu, nedostaju ideje koje će ih ukrotiti i ugraditi u smisao celine. To je raziog zašto ne možemo da „budemo ıavnodušni prema autoru, a još manje bolećivi u odnosu na njegovo samozađovoljno uživanje u dijaloškim obrtima. To što on čini nedovoljno je za sasvim novu dramsku wiziju. Popović mora već konačno da odluči hoće li činiti stvaralačke napore kako bi zaista dosegnuo do novog scenskog izraza; u protivnom mu preti opssnost da reči izgube svoje elementarno estetsko postojanje,

Braslav Borozan je, analizira= jući „Sablju dimiskiju“, uvideo da bi ga-· preterano verovanje u mogućnost ovih reči moglo oterati u otvoreni avanturizam. I zato je opreznost dobro došla, pa je ceo splet slobodnih' replika i ispresecanih monologa sveden u pomalo grofeskni element seoske mehane i, još preciznije, na partiju karata u kojoj figuriraju tri sasvim oprečne ličnosti kao naturalizovani pĐojmovi i' varijante ljudske otuđenosti. Borozan, ipak, njje. otišao u realistično situiranje onih jasnije izraženih stanja i podržavao je, gde je god bilo moguće, . sarkastične akcente, dozvoljavajući im ponegde da i razude pojedine situacije. . Ovaj tekst je mogućno fumačiti na više načina, ali reditelji je, čini se, našao sasvim prihvatljiva rešenja i po cemu da se ponešto izgubi od piščeve silovite ambicioznosti. Ne bi bila na odmet i strožija rediteljska kKkritičnost prema mekim mnespretnostima, naročito u pasažima koji se odnose na zazgovore sa imaginarnim ličnostima iza scene, bošto su oni delovali suprotno Popovi. ćevim zamislima i ponešto razbijali Već pripremljene efekte,

U ovom glumačkom friju SeveYrin Bijelić kao Inkiostro, gostioničar i stranački elemenat, naravno predratni, ispoljio je punu kreakivnost: reči ga uobličuju u izvanredno ubedljiv lik, prividno realističan a u suštini lišen svake individđualnosti u pravim životnim proporcijama. Grotesknost ne potencira odvojenost od sredine i svoje sopstvene prirode, tako da se pred nama iskazuje izvanredno snažno ceo mehanizam uniženja jedne ličnosti. Stoga je ova uloga novo obogaćenie Bijelića kao vrsnog Rkarakternog glumca.

"ika Rođa u tumačenju Branislava Jerenića i Prijatelj Rađa, kako ga je zamislio Pavle Minčić, imali su takođe izvanređno upečatlišvih tremutaka i poleta u interpretacijama koje su stuđiozno fikSirane, ali ne i uvek i do kraja glu-

mački prihvaćene. Petar Volk

leve-•o o o 070 0.0 0-0-00"*00·0=0-0"'0-0"0%0%0>50=00A0«0m0R0O"0Q000 oo o oeoeeoeoeoooov0 O •

o Svejku

Ljudevita Štura

Boško BOŽOVIĆ

1856), slovačkog preporoditelja i tvorca prve. slovačke pesničke škole i jezika koji je rekao da „narod bez jezika ne može biti narod i ne može stupiti ni u istoriju ni U politiku“. U svome opširnom eseju istaknuti slovački književni kritičar Alexander Matuška kaže: „ŠStur se zalagao za narod i narodnost. To je napredno u vremenima kad se u stvarne narode konstituišu i moćnije celine no Što je slovačka. A to je još pro=

gresivanje-time što Štur, bojeći ·

se da njegov narod ne iščezne bije trostruku bitku: RIM za goli život, Za narodni živo i za karakter i kvalitet tog Života“, Književni istoricar Karol Rosenbaum piše: „U Sturovoj delatnosti i u njegoOVOJ ličnosti nalazimo našu šsudbinu i sudbinu ne jednog Ppotlačenog naroda." Kao tvorarac osnova Slovačke kulture, jezika i nacionalne samobilnosti, Štur je, veli Rosenba-

KNJIŽEVNE NOVINE

um, ivorac istinskog bratstva Čeha i Slovaka, tvorac ideje o njihovoj jednakosti i odno-

: su ravan 8# ravnim. _

Upravo to bila je tema razgovora u Bratislavi koji donose praške „Literarne novine" od 6. novembra pod naslovom „Jedinstvo i spor“. U razgovoru su učestvovali češ ki i slovački pisci i filozofi Jan „Mukarovsky, Ladislav Novomesky, Alexander Maiuška, Felix Vodička, Stani-

slav Šmatlak i Robert Kalivoda. Nastavljajući misao PF.

Vođičke da Štur označava međaš u čeho-slovačkim odnosima, J. Mukarovsky defi-

niše efekat Šturove koncep- . cije; „Reč je stvammo o tome .

da se konačno. zajedno nađemo na istom nivou kao dva

naroda koja šu međusobno ·

tako bliska da u istoriji ne bi

mogli jedan bez drugog da

žive i da i, danas jedan bez drugog ne bi mogli da posto-

.: tom,“

je“. U tom smislu TL. Novomesky kaže: „Hoću opet da naglasim da „je slovačka i čehoslovačka šturovska koncepcija stalno živa stvar koja danas vređi više nego ikad ranije, jer za sebe pridobija sve šire društvene krugove. Štura ne posmatramo samo kao zakonodavca. Pre kao otkrivača, tumača i usmoeritelja izvesnih zakona koji upra vljaju našim narodnim živoCilj razgovora bio je pored ostalog da se koriguje mišljenje koje je vladalo u

. Češkoj javnosti i po kome je

Štur bio „odmetnik“ i uzročnik sukoba ·između Čeha i Slovaka, jer se usudio da se odvoji od češkog jezika i kul ture i da zastupa slovačku misao; i da se odbaci teza slovačkih separatista koji su

uime Šturovog dela i imena .

podrivali jedinstvo češkog i slovačkog naroda.

MASI; 'Bandić

I

HADES

To whom it does concerm,

btica gramu svoju na da na nju sleti.

I vetar će tu da usni

dok Kkrošnju mn?si. | I oblak se ma zemlju uvati kao kiša.

Jedino moja vuka me zna gde đa se sbusti

Još uvek gledam... ZA MANI GOTOVAC — SI

POŠTO ZNAM da Mani Gotovac sa nestrpljenjem očekuje da pronađe svoje ime u ovoj rubrici, napisaću za nju tri reda.

Mani, toliko zanimljivih emisija prođe preko malog ekrana, za ovih petnaest dana, da je prava šteta trošiti prostor na nadmudrivanja. Hajde da vidimo šta se io sve dogodilo...

OSUDA INŽENJERA MEGLARA

OD SAMOG POČETKA ove TV drame osećao sam se neprijatno. I ta neprijatnost rasla je sve više, što se njen kraj približavao. Zašto?

Neka bitanga ulazi u kuću inženjera i bDOčinje da ga maltretira. Pere zube plavom četkicom, koja pripada inženjerovoj ženi, bopije svo piće koje nađe u ormarima, pojede džem i uopšte sve vreme se oseća kao kod tuđe kuće, znači dobro. Polovina mojih poznanika zatvo'rila je televizor, jer nije mogla izdržati ovu drastičnu torturu.

TI tu upravo i leži misterija ove drame Ivana Kušana. Ona se nalazi u neizdržljivosti.

Kao da su stanovi u kojima su fe večeri bili upaljeni televizori postali odjedanput otvoreni za bilo koju bitangu. Kao da je na čas srušena njihova zakonom zagarantovana bezbednost i neprikosnovenost. Odjedanput se sumnjiva brošlost uvukla među politirani nameštaj 'i garniture za čaj. I sve je počelo da klima, sve je postalo mogućno. A veliki deo sigurnih građana setio se tamnih uglova svoga života, iz kojih je svakoga časa mogao da izađe neko bez ruke, neko sma ožiljcima. neko unesrećen, Taj strah je osnovna boja Kušanove drame. On je njen dragocen zvuk. Neznanac iz magle. Senka greha.

Ta neprijatnost je toliko očita, da ne stižemo da razmišljamo je li drama „Osuda inženjera Meglara“ pisana dobro, vešto ili loše, I upravo ta. opsesija, koja je pobut neprijatnog oblaka ispunila sobe, prvi but me je nagnala da pomislim na izvesnu vrstu televizijske drame koja bi se mogla nazvati „televizijom užasa“. Na dramu koja deluje upravo na najskrivenije centre straha u svesti, ne birajući neki maročiti način da fo učini. Kušan je izabrao formu koja se približava trileru. To je učinio veoma lukavo. U staniol uzbudljivosti bila je zamotana kapsula užasa. .

Gledanjem „Osude inženjera .Meglara“ dolazi se i do pitanja koje je više tehničke a manje artističke prirode, ukoliko je to uopšte mogućno razdvojiti, a to je pitanje odnosa ma . „gnetoskopa i filmskog insertia.

Delovi drame snimani u studiju televizijskim kamerama i oni snimani filmskim, jedni pored drugih deluju kao dva sveta, što u stvari i jesu. Kristalna jasnoća snimka snimljenog televizijskim načinom, biva odjeđanput pomućena mutnim zrnom {filmske trake, naknadno ubačenim zvukom i tipičnom filmskom montfažom. Reditelj Zvonimir Bajsić očigledno sa najboljim namerama pomešao je ova dva muedijuma, verovatno zahvaljujući tehničkim neprilikama. No, u momentu, kada se kod nas rađa prava televizijska drama, koja sve više iz enterijera izlazi u pejzaž i tamo se nastavlja u polpuno istoj gami i zrnu kao i u unutrašnjosti kuća, zahteva danas od režisera da pravi potpuno ujednačenu vizuelnu harmoniju slike. I pored pristojne režije Bajsića, imali smo utisak da se iz sobe selimo u kinematograf i obratno. No ma šta se dešavalo„ mislim da sve naše simpatije moraju biti na strani onih koji i pored svih feškoća pokušavaju da naprave domaću televizijsku dramu. Ako im fo ne polazi za rukom iz prvog pokušaja, moramo Vverovati da će im poći jednoga dana.

DAKTILOGRAPFI

EVO JEDNOGA PISCA koji je među nas pao sa neba, pa u rebra. Zove se Šizgal, i njegova drama „Daktilografi“, koja je gotovo isto tako dobra kao i njegova „druga drama „Ljubav“, učinila jie da smo na izvestan način izmenjeni. Kako? Sledećeg đana, kađa smo u svojim redakcijama, kancelarijama ili trgovinama seli za' dobro poznate dirke pisaćih mašina, morali smo pomisliti na daktilografe i ma njihov monotoni život, u kome se i poređ svega ipak toliko stvari događa.

. Najčudnije, najtužnije i najsmošnije u svemu je to, što smo se gledajući fa dva mašinska života zgrozili do gađenmja pređ danima Moje svet provođi radeći besmisleme poslove. i što smo dan kasnije nastavili dđa u mhnogo slučajeva živimo svoje, ha isti. način. besmislene

. živote.

No u svemu ima utehe! Ona se sastoji u rečenici: :

„Ali to se za ime svega dešava tamo negde u Americi!“

Zbog toga ovu dramu nije mogao napisati ni iedan domaći pisac,

Da je fo učinio. čak bi i naša bulevarska štampa uzviknula iz punih grudi: „Morbidđno, besperspektivno. mračno, nihilistički...“.

A ja sam prolazio toliko puta kroz džungle besmislenih kancelarija, besmislenih formulara, besmislenih {iclefonskih poziva, i znam: „Daktilografi“ žive Dreknm puta'našeg prozora, možđa čak i u našoj sobi. ž Ma

To je frebalo da nam pokaže jedan američki pisac. i

T on nam je to kazao.

Zove se Šizgal. |

Režiser se zove Zdravko Šotra.

Momo Kapor

mladi