Књижевне новине

TMA NEČEG pomalo tužnog u onom šćo se dogodilo Brani „(rnčeviću, neospormo najobdarenijem „našefm mladom satiričaru: želeo je da u izazovnom naletu na scenu Ateljea 212 buđe istovremeno i pešnik i heroj, a predstavljen je kao usšplahireni, pomalo rastreseni i ne uvek šarmaptini „zabavljač, Aplaudiraj su mu gotovo svi, počev od onih | do kojih bi njegove ubojite žaokc frebalo eventualno da došegnu pa preko široke snobovske lepeze do onih bezazlenih koje ovo sve najviše uzbuđuje i, reklo bi se, zbunjuje. U Krizi savesti koja se izobrazila u svoju šsopštvenu protiv rečnost, na satiru je malo ko alergičan, pcigotovo hi društvenoj at-. mosferi gde se javno daleko više i češće govori o negalhivnostima · nego o onim ohrabrujućim znacima naše vitalnosti. · '

Satira se, međutim, ne procenjuje pol plemenitosti htenja njenog autora nego po onom što ona čini kađa se misao osolobođeha od svake subjektivnosti, psihologiziranja i komforizma preikvori u ubojitu reč, neustrašivu, „samostalnu i do . Kraja mezavisnu. U početnim pozicijama ovaj tekst se čini kao otelovljenje određene ideje u realnom ambijbeniku, sa izrazitim s|remljenjima ka vrlo preciznim satiričnim efektima. Ali, njegova žčistota se brzo muti, zapada u očajanje nižući konstatacije bez udubljivanja i razotkrivanja uzroka. To su one poznake OCrnčevićeve satirične opservacije sa stranica „„Ježa“ i iž njegove stalne rubrike aforizama u „Književnim movinama“: prijatne za čitanje i slušanje, ali suviše'za~

„KLOPKA ZASATIRU

Premijera „Ka jfanice, sudnice, ludnice“ Brane Crnčevića

NA POZORNICI IPAK. STOJI SAM PISAC U SVOM PLEMENITOM ZANOSU

gurno će steći veliku popularnost znavanje satire, ako je suditi po kao izuzethe duhovitosti: za jeđan predstavi, veoma je oskudno, kao

nelogično u geometrijskom mizanscenu koji se smenjuje sa impro-

tvorene i međeljive da bi doživele, na scenj, vizuelno preobraženje. Tzuzetak je svakako kraj lociram u ludnici gde se jedna prastara Tteatarsko-satirična forma vrlo efektno oživljava, i

Sve ostalo je zaista neprečišćena konverzacija na razne teme, ponekad sva u varijacijama i apstrakci ji. Uz to, Crnčević voli da se bavi malim ljudima i da njihove izopačene strasti hipertrofira do ne=> mogućeg. Mešaju se razni stilovi, a posebno mnogo se insistira na paralelama s onim predratnim men= falitetom u kontekstu prevaziđenih formi shematskog rBilizma „ dok u negacijama na trenutke ima i izvesnih „primesa kolebljivosti „koje zašenjuju- ono majlepše čto u.sebi

ovako ambiciozan spektakl to bi,da se pojavio pre deset godina, bilo možđa i previše, ali sada je sigurno premalo — fako da „Kafanica, sud nica, ludnica“ sama sebe kvalifiku=je pre kao društvenu parodiju nego u svemu čistu satiru,

Onima koji veruju Brani Crnčeviču najteže pada saznanje da se njegova poletna misao nije iskazala kroz auhentičnu izražajnu formu. Zato se ponekad čini da na cigoleloj pozornici stoji sam pisac u svom plemenitom i iskrenom zanosu. To se gotovo moglo i očekivati s obzirom da.se u našim skrom nim pozorišnim razmerima nije' u ovom. žanru otišlo đalje od skeča i zabavnog kolaža. Reditelji Ljubomir Draškić i Zoran Ratković ni

u prolazu, i zato ne treba da izne= nadi što oni političku satiru degradiraju na vodviljske Kkuplete, karikaturalne duete i banalnost, a sve u duhu onih oveštalih recepata besmislenog cakizma sa kojim se još uvek u našim pozorištima ponekad baca publici prašina u oči, Zar insistiranje na psovkama, poigravanje kroz nekakve nategnute refrene o noćnoj posudi može da se izjednači s onim najjačim asocijacijama na ključne anomalije našeg svakodnevnog života. Takva režija je bolesno iživljavanje „nespojivo sa umetnošću a satirom posebno.

Ona zahteva mafinman, „prečišćenje u inventivnosti, estetsku for mu — a toga u ovoj predstavi, koja nije čak ni za pristojniji kabare, nema. Celo“zbivanje je u grču, bez

vizacijama koje podsećaju na ulične licitacije i izvikivanja.

Glumci su se u tome veoma teško snalazili, posebno ženski deo ansambla (Tatjana Beljakova, Neda Spasojević i Ružica Sokić), jer je bio zapostavljen pođjednako i od pisca i reditelja. Od ostalih najviše ležernosti ? smisla „za efektno plasiranje st? ričnih reči ispoljili su Taško Načić i Slobođan Aligrudić, a na trenutke i Danilo Stojković. Ali, 1 ovakvog Branu Crnčevića, s obzirom da je mahom reč o po-

Četničkim manama valja podržati

jer on je ipak satiričar — umetnik kakvog naše društvo treba u svom nastojanju da. se oslobođi „raznjh apsurdnosti. .

fhiosiT ovaj DO

savremenu političku sa.

|trajne vizije| Pesništvo

u rimskom veku helenske književnosti

TIRSKO PESNIŠTVO u ovom veku predstavlaju himne, kratka ljubavna pesma i epigram. Od Mesomeđa Krećanina i oslobođenika Hadrijanova sačuvane su tri himne: Heliju i Nemesidi & proemijom Kaliopeji, uz koje je sačuvana i meliografija. Ima i nekoliko pesama u različnim lirskim metrima: pripodi, Tsidi, plovidbi preko Jadranskog mora, sunčanim časovnicima, labuđu, komarcu i sunđeru, koji pešnik poklanja svojoj dragani. U ovom veku ispevan je' velik đeo ljubavhih anakreontskih pesama, Pod. njegovim uticajem Sinesije, neoplatoničar i docniji vladika, ispevao je 10.himni, u kojima se prepleću novoplatonske ji hrišćanske misli. Sedam himni sačuvano je od ·Brokla, o kome će još biti govora kad bude reč o novoplatoničarima. Ovamo idu i „Orfičke himne“, zbormik u kojem 8e nalazi 88 pesama upravljenih različitim božanstvima. Ovoj knjiŽevnosti pripada i. „Pesma O. Argonautima (1884 heksametara), u kojoj Orfej izlaže Musšeju svoje doživljaje ma putu Argonauta, i; „Pesma o kamenju“, u kojoj Orfej Prijamovu sinu Teodamantu izlaže mađijsku snagu različnoga kaTalinu za sebe čine „Sibilska proročanstva“ u 14 knjiga, skupljena u jeđanzbornik u V-om ili VI-om. veku. To je smesa proroštava iz rvazličnih i različnih „ljudi, pretežno juđejskog, a đelimično i hrišćanskog porekla. One se služe predstavom Sibile koja se pojavljuje već u Heraklita, tj. predstavom božanskim duhom zađahmute broročice, radi širenja juđejske i. hrišćanske religije. Pune mržnje i gnjeva na paganski svet, one objavljuju njegovu, propast i približavanje božjeg carstva.

Veoma bujno cvetalo epigramsko pesništvo,

je j javnom ostalo onakvo kakvo je bilo oi algea drijskcofn veku, samo je prošireno uvođeniem komične i satirične ftemetike. od epigramatičara ističu se Antipata,r Soluj oji je živeo jedlagoi Pet" iocin dg ora iz Mitilene, koji je živeo tr Augustovu dvoru, Filip Solutjahin, Gaštavljač antologije „Venac“, u kojoj je BOSNE upoređivao sa cvetovima, Pealađda: koji je živeo u Aleksandriji i epigramu dao nov. bolet, iz Mirine u Maloj Aziji Agatij a, pesnik, pravnik i istoričar, šastavljač antologije „Krug

KNJIŽEVNE NOVINE

izuzetni ftalemaf, a-to,je su ni hieli da Đokažu· razumevanje' - Snažna. O \ za situaciju i čak su wa se neod- · iru! Mnoge replike- se parnfe“d'ši+ govorno podsmehnul. Njihovo Do-'

u Rimu kao pedagog i,

- O zemlju mičice ,

movih epigrama“. Pavle Silen tiarije, koji je živeo u Carigrađu i drugovao 3 pesnikom Agatijom. .,

Epsko pesništvo predstavljaju uglavnom Nestor, Kvint Smirnjanin i Non,

Nestor iz Larande u Likiji ispevao je „Metamorfose“. Od Kvinta Smirnjanina sačuvano je „Produženje Homera“ u 14, knjiga, u kojema se opevaju događaji Trojanskog rata što se dešavaju posle onih koji su opevani u Homerovoj „Ilijadi“, Pesnik se nije poslužio kikličkim epopejama, nego mitologijskim privučnicima, iako o sebi kaže da su sa Muse, kao Hesioda, učinile pesnikom. Najobdareniji pesnik ovog veka bio je Non iz Panopolja u Egiptu. Sačuvana je njegova golema 'epopeja

· Pesma o Dionisu“ u 48 knjiga, kojom je epu

dao nov, fantastičan pravac. U njoj je bujnom fantazijom obrađen mit o Dionisovoj vojni na Indiju, borbe protiv indijskoga kralja Derijada, povratak, nova objavljivanja božanske moći, na primer kažnjavanje Penteja i najzad prijem na Olimp. Pesma se odlikuje rafinovanom tehnikom stiha, tako da se u njoj od 32 mogućna oblika daktilskog heksametra pojavljuje sam? 9 oblika. Još je od: Nona sačuvana pesnička obrada Jovanova jevanđelia. Iz Nonove škole izašao je niz epskih pesnika: Klauđijan iz Aleksandrije, pesnik ..Gigantomahiie“, od koje je sačuvano 77 heksamefara, Trifiodor, od koiega je sačuvan malen ep. “Osvojenje Ilija“, i Kolut iz Likopolja u Egiptu, od kojega je ostao još manji ep „Otmica Helene“. Najznatniji od Nonovih podražavalaca bio je Musej, od kojega je sačuvana epilija „Hera i Leandar“, koja je zadahnula P. Šilera za jednu baladu i

Marija

neophodne ležernosti, intelektualne dimenzije, proizvoljno a ponekad i

„Petar Voik

PF. Grilparćera za tragediju „Talasi mora i ljubavi“. U njoj se opeva kako je momak Leandar iz Abiđa o Admoniđovu prazniku došao u Sest i zavoleo Afroditinu sveštenicu Heru, kao i ona njega, pa potom joj svake noći preko Helesponta plivao, a ona bi u kuli gde je prebivala svaki put zapalila buktinju da bi znao pravac, ali jedne noći. vetar ugasi buktinju, i on izgubi pravac te se udavi, a talasi mu doteraju telo na obalu; kad ga je ona sutradan primetila mrtva, sruši se s kule njemu. U nas je ovu epiliju preveo Rastislav Marić u prozi i Ton Smerđel u stihu.

U rimskom veku naročito je negovano didaktično pesništvo. Osim izgubljenih pesama, i to „Pesme o lečenju“ Markela iz Side i astronomske pesme Doroteja iz Sidđona, Dionisije iz Aleksandrije, koji se za razliku od drugih pisaca istog imena zove Perieget, ispevao je „Opis zemlje“ za vladavine cara Hadrijana u 1187 heksametara. Ta pesma Dpostala je udžbenik, te je mnogo prevođena i objašnjavana, Ošim ovih pesnika bila su i dva Opijana: prvi, koji je bio iz Anazarba u Kilikiji, a živeo za vladavine Marka Aurelija (161—180\, isbevao je pesmu „O životu i lovu riba“ u 5 knjiga, koja se odlikuje glatkim metričkim oblicima, a izgubljena je njegova pesma „O lovu ptica“; od drugoga Opiiana, koji sam za se kaže da je iz Apameje u Siriji, sačuvana je pesma „O lovu“ u 4 knjige. a posvećena caru Karakali (vlađao odđ 211—217). Od poznih đdi- · daktičara spominjemo ioš Heladija iz Amtinoupolja s njegovom „Hrestomatijom“ u 4 Knjige koju poznajemo po Totijevu izvodu.

Miloš N. Đurić

ADPMA! O i _ KADBSVOJA ČETIRI ZIDA STEĆAK LAVITĆ, sn PREPUSTIM MORU - O * već slutim, (Q tkako pommtim, sunce stade samo to čelo Taj teški udarac ! Otkako. pratim, ptice Pred, oči se wustoliči

U pleća | | Ja bivam, što hoću Oči o zemlju mičice Sov.gorak mraz S planine . Te male pustinje Daleko iza, leđa, ! Visoko su zalajale Padom, \ Kakav 8avež i Od krvi i smeća" Urvina, i odrom, . O kakav. slutim, „progon Ja znan,

Od mene 'bisoko' 1 Do mene duboko | Udarac i pleća,

Bazsabnem u, gitaYu,

Kada se noću

Razabnem wu gitaru,

A četiri svoja ziđa . Prepusttm, moru...

T šta smeta, ako se moć.

| A sboja' četir}' žida, prepustim; %0?7U, . .

au Kađa, se. noću prepustim, moYu Misli imaju skrštene Yuke 4 svaki mer hoće da boli, Noć sam: zaljuljana, u, žVuke. .

Otkako pamtim, šsumce Otkako pratim, ptice

Zidova. nema ma TVOTU

• Kameno i bijelo...

1 vitez znani

Sa mojim, srcem, ma, 5ablji

IT oblak na koplju visoku · Sunce eno zalazi

Na zlatnoj korablji

Konj moj bojhi

U posljednjem propu

Taj komen što misli Nad putanjom, mrava. Misao kamenu, Smimije i mene Nisko izmad trava

U bijelome čel,

POVAMPIRENI VAMPIRI

ČIPKIČASTI SVODOVI dvorca, trorogi svećnjaci i wobe koje posećuju duhovi, dvoje staraca u crnom, jesenji pejzaž sa šljunkovitim alejama., klatno koje odbraja vreme, prostori u kojima se mogu dogoditi nadrealistička čuda i spektakli — io je otprilike deo košmara koji nudi televizijska drama „San” wu režiji i ađaptaciji Danijela Marušića.

T pored sveg poštovanja koje gajim prema delu Petra Šegedina, 6 čijoj je pripoveci reč u ovom slučaju, teško mi je da se uzdržim i da ne

. napravim meki vic,

Glavni junak „Sna“ je ostareli pesnik. U očekivanju izdavača, „koji će ga izvući ispod naslaga pepela i zaborava, on sa svojom ženom, uz čašicu pića, sanjari o ambijentima i ličnostima koje bi trebalo da okružuju jednog pisca. Kako fo izgleda?

U ovom času igrajući se vašim strpljenjem izložčiću dve varijante ideje kako treba da izgleda pisac, dve varijante koje se, izgleda, bore otkako je pisanje postalo profesija.

Prva vanijanta: pisac je običan čovek, kao i svi drugi ljudi. On je posmatrač koji se sakriva U svoje sivo odelo đa bi se približio drugim ljudima, da bi doznao šta misle, đa bi prisluškivao mjihove Yazgovore, da bi lovio njihove smislove. Pisac je pilot, kao Egziperi, i on pogine u nekom wWvom letu, pisac je delija kao Hemingve] i ubije se kada utvrdi da više ne može pucafi tačnije od drugih; pisac je brofesor francuskog jezika kao Sartr i posle Nobelove nagrade nastavlja da odlazi u male kafanice na Levoj obali; pisac je mirni posetilac košarkaških stađiona kao Andrić, neko koga slučajno otkrijete kako posmatra izlog knjižare u običnom iMišnom mantilu; pisac je čika Fokner u debelom vunenom mpuloveru, voli burbon viski i lov ma lisice; pisac je neko sličan nama, meko pređ kim nas ne hvata jeza od vrtoglave veličine, neko kome bismo se ispovedali, ili tražili savet u nevolji, neko sa kim je prijatno sedeti. i ne govoriti ništa, a da ipak sve buđe rečeno. | 'Druga varijanta: pisac je neko do koga se dolazi isključivo preko sekretarice. Pisac' je neko, do čijeg stola u dnu sale treba ići pola kilometra, sve dok se ne uplašite i ne postanete manji od makovog zma, On je polubožanstvo, koje je već odavno prešlo na Ti sa muzama, On je neko ko vlada tajnama crne mađije. Kada se on šeta izgleda upravo tako kao da smišlja „Osvajanje Jerusalema“. On ima ženu koja se brine o njegovom talentu, na isti način na koji se brine za svoje ormare, svoje porcelanske figurine, svoje srebrno posuđe. Ta-” kav pisac, ukoliko stanuje u kući u kojoj stasnuju i drugi ljudi, na hodniku tajanstveno klim# ne glavom svom susedu. Takav pisac šeta gOloglav po oluji, ali ipak ne zaboravi da utopli leđa šalom. Od ume da kontroliše svoje strasti,

Televizijski san iz drame „San“ može se dogođiti iskliučivo ovoj drugoj variianti pisaca. Ne treba biti isključiv i tvrđiti da je jeđam san bolji od drugog sma, i obratno. Ali može se reći da nam jeđan san izgleda bliže ili dalje u zavisnosti od onoga ko taj san sanja. Evo kako:

Posle drame „San“ moj obućar koji zna da se bavim pisanjem, počeće sigurno da me više poštuje. Je” mu je televizija pokazala šta jedan pisac obično sanja. Naši uzaludni napori da svojim susedima približimo tog dragog ludaka koji po noći uđara po dirkama pisaće ma=šine, buđeći đecu i ženu, sada su ponovo udaljeni svetlosnim gođinama. Jer za stvaranje su potrebni zamkovi, svećnjaci i pošljunčane aleje. Moj obućar će u razgovoru sa mnom početi da izbacuje iz poštovanja psovke i uzrečicu: 'Jeba ti?

Ne kažem dđa je dama loša. Ne kažem da je drama dobra. Kažem samo da mi je strana. A sađa ću pokazati i zbog čega, i

U prvom redu zbog nienog bladnog, secesio= nističkog daha, koji me je zapahnuo poput Wakve bečke gipsoteke ili austrijskog muzeja u Sarajevu u Koji sam ulazio prestravljen Kao školska ekskurzija. \ ,

No drama „San” je režirana veoma vešto. To mora da je uradio neko ko dobro pozna sleđeće stvari: . hi

stravične prostore Edvarda Munka, . .

kose senke „.Kabineta doktora Kaligavija“,

otrovni šarm Joneskovih „Stolica” (među ko-. je ipak stigne govomik ma Kraju, istina mutav, ali ipak govornik), oD veštinu obrtanja objektiva jednoga Drajera, možda malo dramaturgije Ibzena, možđa nešto više sekvenci iz Bergmanovih

filmova u Kkojima se obrađuju severni snovi (Setiti še „Divljih jagoda“)...

No'i pored svega meću se ogrešiti o svoju savest, ako kažem, da možemo bili zadovoljni televizijom, koja poklanja šat vremena jednom tekstu koji nije uobičajen i, koji še može gleđati i iz drugog ugla; kao pokušaj, da se napravi spiritualna drama, koja će biti u stanju da podstakne maša čula i ma druge aktivnosti, različite od onih doktorkildeovskih. Tiutili se gledaoci. ili ne, oni su bili prisiljeni da jeđamn sat: spasavaju svoju čvrstu p: istavu Yealno- sti od jedne botpuno pomere vizije sveta. Ne treba se plašiti da su izgubili bitku. |

Ip”. kada.bi" znao da ostareli visoj sanja ju onakve snove, pristao bih da sutra ujutro buđem obešemn. Miglin: sam da ću se odmoriti malovr: kada „93% NL) mlayać,

Momo Kapor 8