Књижевне новине

_ MRITIICA

MONOGRAPSKA STUDIJA, kao posebna Kmjiževno-naučna vrsta (u kojoj i dalje osetno oskuđevamo), prefpostavlja analizu kao metod, analitičko otkniće kao rezultat. I jedna i druga pretpostavka u ovoj Knjizi apsolutno odsustvuju. Nema valorizacija, nema osmišljavanja. Nema analize. Jedina koja je sprovedena jeste analiza odlomka (od 14 redova) iz romana „Zlo proljeće“. Jeđina, pa i ona fragmentarna, školsko-udžbenička: akcentovan je odnos reči u rečenici, sonomost sličnih ili pođudarnih glasova, Lalićeva artižicijelna maštovitost i veština. Bandićev bostupak je konsumenfski: on prepričava; jednom — podjednako pesmu kao i pripovetku i roman, drugi put — ne tako plitko, ne fabulu, složeniie: prepričava ličnost.

Zatim, Bandić začne neki problem, pokreme neko pitanje, i stame. 'račniie: ne stane, nastavi dalje, ali nekako porebarke na prstima. Nastavi, a do kraia ne doveđe ni sebe, ni ono što je zabočeo. Kaže i me dokaže. Pitanie odnosa Laliča prema realizmu, na primet pitanje koje je od prvorazrednog značaja, nije uoošte rešeno. Prepisano je ono što je Lalić rekao, i io je sve. Ili ovakva kategorična ftvrdnia: „'Zlo vprolieće ie autentičan „primer poetskng romana“, Očekvuiemo da se to bosvedoči, da se fakav kvalitet ilustruje. otkrije. Od ioga, međutim. ništa. Sleđe muedđitaciie o „povratku u detinistvo“, obiašnienje piščevog Womb'novania prošlosti i sadašnjosti, mnogo knijških digresiia, ali o poetskom (ij. o glavnom) ni reči. Ili ukazivanje da je Lalićeva ..Đravn, imanentna tema“ — „liudska agonija“. U redu! Ali niie u redu kad se. kao na celokupnom dokaznom materijalu, ostane u okvimima tih pet-šest golih reči. ;

Bandić ie sav između uorošćavania i uopD-_

štavpmja. Da bi olakšao sebi bosao (koji jeste Težak). on umornešćava kađ govori o umetnosti i Laliću. a uooštava kad govori o životu (i čoveki). Mekoliko verbalnih konstrukcija. utapred wvripremlienih, wređstavliaiu klivna sredstva nieeovog mprisfoa .Lalićevom delu. Prva vista tih konstrukcija ima

easrpyariniunnue razumu munara sun uIiuuruuunasumanu u nape en piuuuunauu am II„uInu Auuu uuu uuu urunpsr: muse u mmmri mei gnu menu nmmer areni mar SRS———

UVODNO ŠOLJANOVO SAOPŠTENJE o efemernosti žurnalističke kritike, koja je u „velikoj porodici efemer:da najpokvarljivija“ ier „pitanja na koja se trudila da odgovori bila su prolazna pitanja dana, a postavljena su o predmetu kojega je trajnost jedino bravo mjerilo“, publikovano je da bi jasno i nedvosmislemo odredilo granice i prirodu ove kritike. A svest da je takva kritika morala više da se oslanja na „odrešiti sud“, „ocjenu“, „upadljivu obpću frazu“, na „pretierano i ekstremno“ i na „didaktiku i pedagogiju“ nego li na „višeznačnu analizu“, „kolebliivo i opetovano odvagivanje“, „tačno i dugotrajno ulaženje u detalj konkretnog teksta“, „na trijezno i oprezmo“ i na „razmišljanje i istraživanje“, izražena je, očevidno, kako bi predupredila polemičke primedbe. Jer, namera da se bilo šta primeti autoru, reklo bi se, u začetku je osuđena na besmislenost: pre svih drugih on je već gotovo sve rekao! Ove mere predostrožnosti i naglašena, potreba da se u predgovoru opravda ob'avljivanšie ove zbirke tekstova ne bi, razume se, smele da budu kočnica za principijelan razgovor o prirodi i osobenostima ove kritike, na isti način na koji eventualna neslaganja sa obelodanjenim sudovima i kritičkim načelima ne bi mogli da budu naročiti povod i podsticaj za taj razgovor”.

Mije osobito bitno ni to što ni danas, složeni u Mnjigu koja treba da bude dokumenat, ovi tekstovi vrve detaljima vaistinu dokumen= tarne vrednosti! Oni govore kako su brzo i la-

ko bile pisane ove. kritike — jer je tako moralo da bude kad ·se popunjava nedeljna rubrika — ali i kako su olako i nepažljivo pi-

sane — što nije smelo da se dogodi. Mnogi apo- ·

diktički sudovi kao „naš najbolji prevodilac poezije, koji je ikad živio“, ili „najjači jugo' slavenski mlađi pjesnik“, ili „izvrsna poezija“ (kađa je to naveliko u pitanju), mogli bi da se otpišu zbog uslova u kojima su te' kritike pisane. Lako bi bilo zanemaniti što napajan na vrelima anglosaksonske kritike, a vođen Bodlerovim načelom „pristrasne, politične i ekskluzivne kritike“ mnogim piscima pripisuje neposto»

arena kar terE rerna eee zue rune reni

DOĐU NEMINOVNO valjda te gođine kad pisac počne više da polaže na opservaciju i golo iskustvo nego što mu je stalo do toga kako će nešto kazati! Stoga i utisak da se ponavlja i podbacuje, da daje manje nego što bi po našem ražšunu i uvjerenmju smio ji mogao; a u stvari pisac još kako ima pravo na promjene, na ekonomičnost u izražavanju, na jasnost i sadržajnost onoga što saopštava. Tako nam se učinilo da je Amdrić u „Licima“ manje Andrić nego inače, zaboravljajući da je promjena nužnost i da ranije djelo ne mora da obavezuje. Tako nam se i ini da Dušan Đurović u novim pripovijetka ma teško da dohvata ranije visove koje je osvojio, posebno u romanima „Dukljanska zemlja“ (koji se baš ovih dana pojavio u Miksuznom izdanju biblioteke „Luča“ Grafičkog zavoda i sa preštampanim osvrtom I. Sekulićeve kao predgovorom) i „Fod vedrim nebom“, a takođe i one iz ranih predrabmih priča u kojima je dao i ostvario mjeru vlastite literature po kojoj ga evo upoređujemo i pamtimo. Đurović je pozni hronilar nevolja crnogorske istorije i stvamosti kad legenda herojstva borbe za slobodu više nije obavijena oreolom romantizma, kad se stradavalo, gladovalo, sirotovalo, izvođavalo i padalo po svijeku u potrazi za smirajem i egzistencijom. U ranijim svojim djelima, ne uvijek, Đurović je pjesnički, imaginacijom, prodirao u oskudnost tog života, u njegove okuke i zamke, u ljude koji, poklopljeni tegobnom realnošću, traže oslonac u sebi, na kamenu, u tim surim brdima, ali i odlaze tamo gdje se živi lakše i bolje. Druga vremena, drugi običaji, drugačiji ljudi. Mijenja se nešto bitno, sam duh života. No Đurović je svjedok i dva rata koja su opustošila i aa svoj način uzdigla Crnu Goru i on ne može a da o tome nc piše. Stoga i u novoj knjizi novela, „Ognjevi“, ne jednom, nego naj-

KNJIŽEVNE NOVINE

ovaj oblik: Lalićevo delo pokazuje „čoveka kako prihvata borbu kad je njegova ljudska suština ugrožena, čoveka dovoljno ranjivog 1 irošnog, ali i kadrog da'ne ustukne pred sumornim licem sudbine i njenim brutalnim nazlozima.“. Druga vrsta konstrukcije: „Sudbina je za ovog pisca sve ODO što se zaverilo protiv čovekove želje i volje da učini svoj život boljim i snošljivijim. To je ođuvek bio stav i smer velike književnosti, i Lalić ga dolično produžava... Treća vrsta konstrukcija: „Upomost i akcija u stremljenju ka ljudskom bez obzira na ishod — fo. je suštinska formula Lalićeve tragične vizije života i njegovog revolucionarnog humanizma.“ Na O5novu ovih konstrukcija, sam istraživački Dpostupak, jako je uprošćen. Jedna gruva Dpripovedaka ili romana (odnosno neke njihove OSObenosti) podvede se pod jednu konstrukciju, druga grupa pođ drugu, ireča pod ireću, itd., a međuprostor se ispuni eruditivnim digresijama (do PFlobera, Golsvortija, Prusta, Džojsa

jeće uticaje: po njegovom mišljemju Eliotom su opsednuti M. Pavlović, T· Sabljak, V. Gotovac, što bi trebalo dokazati, D. Horvatić i TR. Tošović, što je malo verovatno,

i B. Miliković , H. Tahmiščić i R. Vojvodić, što je besmisleno. Išao bih, čak, i tako daleko da savetujem njegovim čitaocima da ihn pstave podvučene ali da trenutino pređu preko jezičkih nepoJopština koje su nedopustive kad je u pitanju intelektualac bilo koje struke a kamoli p'sac. Šoljan u uvodu kaže da je u cilju autentičnosti menjao „samo stanovite pravopisne i tiskarske pogreške“. Rekao i porekao. Formulacije: „u vezi opravdanosti“.. „u vezi ove-kritike“.•. „ovaj pu-> ta“... „prvi puta“... „po prvi puta“,-. ~ „da, •ih~.se-~.- podsjeća“ ... Huge Badaliča kao genitivni oblik od Hugo MBadalić, oblik a „podcijenjivanje“... itd., spadaju u ogrešenja koj danas ne mogu do tolerišu ovozemaljski pravopis i nijedna ovopsmeoliska pramnfčžia! Sve bi to. ipak (?), bilo od drugorazrednog značaja u poređenju sa činjenicom da se, eto, ponekad nađe izdavač koji je spreman da štampa kritike i da je ovom prilikom štampao kritike jednog pisca koji je, ftrudeći se da nađe najbolji mogućni postupak, uleteo u težak poduhvat da iz nedelje u nedelju piše o pesničkoj produkciji. 1 to da piše kako je Šoljan pisao: Živo, zanimljivo i duhovito, podstičući razgovore i polemike, ističući neke od bitnih problema današnieg poetskog stvaralaštva, kao što su opsesija takozvanom modernom, hermetičnom poetskom formom, preterano pseudoinfelektualiziranje, SVOđenje na pravu meru vrednosti poezije ohih. pesnika koji raspolažu izvesnim prolaznim kvalitetima ili raspolažu svim samo ne poetskim argumentima, sistemafizacije pesništva po ratovima tako da imamo knjige predratne, međurakne i poratne lirike koje Sovore o svemu

samo ne o lirici, itd.

Žž

češće, jako ne uvijek i najsrećnije, govori se o ratu i stradanju, o njegovim posljedicama i traumama u ljudima, o pogibijama, logorskim patnjama i progonima, bjegstvima, o poginulim sinovima i zatrtim porodicama i kućištima, govori se o razdvojenim i zakrvljenim najbližim rođacima, ocu i simu, Ocu koga ne napušta roditeljska ljubav, o hrabrosti, makar uzaludnoj, Tadije pilota, zduhača, o ocu koji ne spava misleći da nije prenio umjesto sinovljevih nečije tuđe kosti ,sve su to drame patetične, krvavo istinite, muške, antičke, ali suviše nekako opservirane na jednom planu, planu događaja, bivanja van čovjeka, tako da se čini da je Đu-

Nesnalaženje pred _ delom

Miloš 1. Bandić:

„MIHAILO LALIĆ:

POVEST O LJUDSKOJ HRABROSTI“;

„Grafički zavod“, Titograd 1965.

itd... U nadi da se dobije slika istine, Da se dobije, međutim, senka, obris; čak ni. 0. Dakle, neveselo i neprijatno. Ali je, istovremeno, o tome nužno pisati. Koliko zbog samog Bandiča, toliko (i još više) zbog Mihaila Lalića. Naročito, zbog mnogih neraščišćenih pitanja i potrebnih odgovora. Sve u svemu,.da nesporazuma bude manje. „vee je 1 I eto: zašto Bandić nije uspeo? Zbog ličnog nesnalaženja, zbog neotpornog snalaženja ·u svetu umetnosti. U celini, ovu svoju knjigu on je gradio na pogrešnim pretposita,vkama, i to je bilo presudno. Polama, bitna pogrešna pretpostavka sadržana je u shvatanju da „relativizacija stvari“ vodi „približavanju

istini“. Ko ovako misli — ne može daleko, Za- ~

tim, Bandić ne razume suštinu istorijskih kretanja, bit revolucionarnih zahteva: „Nije dovoljno, kaže, samo stari svet zameniti. novim, — prava bitka dolazi tek potom: bitka za čoveka, za ljude..." Kao da je zamenjivanje svetova. — „zamenjivanje kamenja i. ameba.

Bez

| • e • • > distinkcija. Antun Šoljan: „TROGODIŠNJA ~d KRONIKA PORZIJE HRVATSKE

I SRPSKE, 1960 — 1962“; „Naprijed“, Zagreb 1965.

Problem je, međutim, ipak, ozbiljniji, a

sustiče se oko mere vrednosti i efikasnosti postupka kojim se ovaj kritičar služio i oko „kritičkih načela" koja, navodno, poseduje·

Neprikosnoveno je pravo kritičara, pa je čak i vrlo lepo kad je tako, da ceni pesnike koje hoće i da, o njima govori u prvom ređu zato što „odgovaraju njegovim kritičkim načelima“. U Šolianovom slučaju to su Slaviček i Mihalič, Evo šta i kako, na primer, o njima govori:

„Po duhovnoj orijentaciji Slaviček je zakašnjeli romantik. Ideje su mu uvjek humanističke, gotovo borbene. a ljubav za ljuđe i naivni optimizam gotovo su uvijek prisutni u njegovim pjesmama. U ,Mođroj večeri” prvi put se kod njega javljaju tragičniji i tamniji tonovi, njegovo stremljenje prema bratstvu među ljudima lišeno je suvišne naivnosti, a izraz mu je postao aforističniji i gipkiji nego prije“!

„Darežljivo progonstvo“ Slavka Mihalića njegova je četvrta knjiga pjesama (...). On je pravi pjesnik — intelektualac, i u potki svakog njegovog nadahnuča i inkorporirana je ideja, koju nam nastoji jasno prenijeti. Jedna od osnovnih karakteristika njegove poezije jest aktuelnost: pjesnik živo reagira na suvremenu stvarnost, ma život oko nas, na najnovija.

Na granici hronike

Dušan Đurović: „OGNJEVI“, „Svjetlost“, Sarajevo 1965.

rović nekako prebrzo donosio šudove i ocjene o liudima i njihovim imutarnjim. motivima. Ispričao je čitko priču, ali to kao. da nije sve što smo očekivali, možda i s nepravom. Nisu te priče bez utiska, pa i jakog, ali su bez arome, bez pjesničke vizije. u sebi, bez šoka. '. : Đurović je u ovoj kasnoj fazi, vekosnmo, svakako bolji kad opservira . činjenice, kad opisuje okolnosti, nego kad se umosi u ljudske duše. Istina je, on poznaje čovjeka, mmoge drame je lično doživio i osjetio, iskusio, mi mu vjerujemo, on je siguran i pouzdam fumač radpje i pojava, ali on ponekad propučta: da bude i pjesnik situacija, evokator dilema, tra-

Nije razumeo ni samog Lalića: „... Lalić je, piše om ubeđeno, eksplicivao i razvio dramu rata...“ Kao da su rat i revolucija (i kad su zajedno) jedno isto,

- Nije mu, dalje, jasan centralni pojam -—

·' pojam hrabrosti, ne shvata čin hrabrosi. Po,

njegovom ” mišljenju, organizovana | hrabrost jednaka je Kkočopernosti i nakostrešenosti, a zatim — „i među junacima, smatra, ima nejunaka,, kolebljivaca, slabića, rezonera, pa i kukavica“. (Uzgred, ne shvata ni Njegoševu misao o, junaštvu —-. „o junaštvu koje je car zla svakojega, ali (podvukao D. S. I.,) i najslađe du ševno „piče.“). Time ne razume samu osnovi Taličevog stvaralačkog htenja. I zbog toga mu je Lalić pristupačan ·(pa i tu nepotpuno) jedino kao majstor, Za Lalićevu duhovnu snagu i imgenioznu jmaginaciju, za njegovu umetnički misao ·—.Kon nema. sluha, ne poseđuje prilaza. Njegova definicija Lalićeve proze glasi: „.. .Ljuđi-u:njoj su heroji, a ti heroji su pre svega ljudi, slobodni -+ jer se ne boje smrti, hrabri —.jer zaju.cilj za koji se bore...“ Ova definicija: je. stilski uspela, razumski prihvatljiva, ali — pogrešna. Pogrešna u osnovnom jer Bandić zanemaruje, ono što se ne sme zanemariti: činjenicu da Lalić ne slika čoveka uopšte u opštim uslovima života. već čovekakomunistu u konkretnim uslovima borbe. 1 tako: dok. JL.alić. govori o koministimn. Tondić govori, o. ljudima (uoošte), dok je Lalić zabri-

muft. za, ,sudbinu čoveka. (unnšie), Powdić brine problem, kaho: da konkretnog čoveka

„relativizina“.. Nesporazum do nesporazuma.

Bandić ukazuje .na osnovne Lalićeve motive: „To su-motivi haike, gonjenia. izdaje. samoće,. Smrti; motivi ·hrabrosti. slobođe, požrivovania..,“. Ali se nijednom od nih kao velikim. temama: (ne. motivima) svakog velikog dela: miie približio, Jiniiu T,alićevos složenog stvaralačkog · probiienin, od onne .beskrpinog, neuhvatljivog ništa koje, ništi čoveka“, a koje

"Našstsvak na 4, s'rani

e ea Dragoljub S. Igniatović

duhovna "zbivanja Wu svijetu. On lo čini na VFIO ogsebujan poetski način. Unatoč refleksivnosti, njegova” je. poežija' u. realizaciji uvijek konkretna“,

| Šta iz ovoga možeir.» dn zakliučimo ako ne poznajemo: ove pesnike? Da kritičar možda i ima neka načela, ali da se ne vidi zašto baš ova dvojica pešhika niemu odgovaraiu. ICritižhi voka– bular id terminologija ovde upotrebljeni ne dopuštaju. distinkcije, tako da navedeni citati moSu po svojoj opštosti da se odnose na bezbroj pesnika. i

· Veoma je lepo, takođe, što Šoljan Mihalića smatra „najjačim jugoslavenskim mlađim pesnikor“. Najjači. bi,' istina, možda bio da je za vremena krenuo trnovitim stazama jednog dizača” tereta i tada bi to bila „nedvosmislena definicija. Ali. kad' čitalac. na ovu formulaciju nađoveže zaključak: „Tko ne pročita Mihalića, ne:zna šta-je naša poezija danas“, znaće upravo onoliko koliko je i pre znao, to jest, vrla malo. Koja je toi kakva sinteza vrednosti i kvaliteta i sa-kog je stanovišta posmatrana dobila takvu :ocenu,. ostaje nepoznanica. 'A posebno je pitanje po. čemu je baš Mihalić, koga veoma cenim, ·tai naiautenfičniii maš modemi mesnik, a ne Popa, Zajc, Strniša, Dragojević, ako već govorimo o. poslednjoj deceniji i po? To ostaje potpumo neobjašnjeno i u sferi naslućivanja. Sasvim ·je: izvesno samo da se takve tvrdnje, ovim kritičkim postupkom argumentovane (ako se uopšte mogu argumentovati jer je reč o najvišim ali potpuno različitim kvalitetima koji se ne mogu rangovafi), ne uklapaju u zaključnu poruku kritičarima u kojoj ovaj sabrat veoma mudro pledira protiv obrazaca i za integralne pesničke ličnosti čija će poezija imati ono „što je 'dobra- poezija oduvek imala, ali ne baš to isto“. Teorijski, ovaj je kritičar protiv primata izvesnih koncepcija dobre poezije, u praksi — Upravo se za hjih zalaže.

' Pišući o svemu i svačemu što se u toku nekoliko godina u stihovanoj formi pojavljuje. Writičar, poezije svakako mora da uoči kolika je Oopsesivna snaga rečene moderne forme i Molikim mistifikatorima ona omogućuje eksponi+ . i a Nastavak na 4. sfrani

| Bogdan A. Popović

e

1 } pWila_ e

gedija „tihih i muklih roptaja, stišanih i neprimjetnih muka koje razdiru ljude. Stoga, u tom smislu, iako Donekad škrte, svedene, upečatljivije, se čine neke priče iz ranijih zbirki „Među brđanima“ i „Ljudi s kamena“, one su, bar u našem pbamćenju, nekako strožije, tvrđe, na ,mjeiefima :oporije, spontanije. Kroz njih, kao bljesak, šikne mlaz lirike, čuje se krik, odzvanja roptaj, sluti se istina života, teškog i pritisnutog Svim. i -svačim, ovdje je, pak, danas, čovjek ogoljeniji, u gestu, u replici, u traumi koja še nekako vam njega. Ima i u današnjim novelama. neistrtog osjećanja života, dobre i jedre, riječi, · biranog podatka, atmosfere, ali

| manje. one guste, _neizrazive, težine koja legme

o čovjeku, težine koja ga ždere, ruje u njemu, đubi, koja. ga satire i ništi, manje tragike koju. sadrži poezija, samo ona, čini se. Potvrđen. pisac — od njega tražimo vjerovatno · više i' bolje nego od nekog koji se tek majavljuje.: Stoga ·'i strožiji kriterijum, stoga i veliki 'zahtjevi.. U priči „Zimski kaput“, recimo, Toezija' fakršne tako reći na brepad, kad joj se niste· nadali. Obična priča, čak jedna od onih koje mirišu · na predratnmu ·7pseudosocijalhu feljtomistiku' koju je obilato nudio obligali podlistak ı „Politikin“: mali čimovnik treba da dobije novi »imski kaput; i kad ga najposlije dobije, njega kosne primisao na smrt, osjećamje tI Maznamje da je to njegov poslednji kaput i on ga meče!' Dirljivo, istinito. Zamišlju, ova gogoljevška crtica djeluje iskrenošću, neizvještačeriošću. :

„Sve u svemu, nove pripovijetke D. Đurovića nigu, nekorektne, čitke su, opišne, na granici hronike, sadržajne i jednostavne, ali samo izuzetno, ponekad, i uzbudljive.

1 e 1 Risto Trifković 3