Књижевне новине

..

·'Moderno australijskoslikarstvo

Umetnički pavilion na Malom Kalemegdanu i

KAO NIKADA do sada u istoriji umetnosti, čimi se, nije bilo toliko yvazličitih stvaralačkih pokušaja i dostignuća, različitih umetničkih tokova, kretanja i brzih preobrežaja. Pa ipak u ovom našem vremenu, prilične estetske i esteTičke - dezorijentacije, likovna umetnost, uzeta u celini, isto tako, kao nikada do danas nije imala internacionalniji RWarakter, „nikad nije "imala tako strukturalno obeležje koje je pod-. "jednako blisko svim narođima'i podnebljima. 'wUdaljavanje od klasične likovne forme, kao i 'nesentimentalni odnos prema klasičnim kon'vencijama nije jedina nit koja se provlači i

spaja 'Dmestremstva ·današnjep sveta — izve-

'Sni plastični koncepti, evidentni za čitavu savremenu umetnost, „spajaiu ova prostranstva takođe. Naime, ako su nekad ·postajala "jasno

omeđena područja različitih kultura, danas u· |

savremenoj umetnosti, reklo bi se, takve granice ne postoje — savremena umetnost je, zaišta, u mnogome izbrisala regionalne gršnice, prevladala udaljenost kontinenata: stvonivši jedno internacionalno likovno sazvežđe. Ukoliko 'danas i u savremenoj umethosti postoje izvesni specifični odblesci nekih područja, a oni postoje, oni se, čak i kad je reč o zemljama sa bogafom i dugom kulturno-umetničkom tradicijom, Bcojektuju u vidu novonastalih iskustava bez bitnih uticaja njihove tradicionalne baštine i u krajnjoj liniji sačinjavaju' deo opšte postojećeg međunarodnog umetničkog konteksta. Nesumnjivo je da su u ovom procesu internacionalizacije umetnosti veliku ulogu”. odigrala nova, savremena sredstva komunikacije odnosno „šnformacije kao i drugi sociološki faktori. Izložba modernog australijskog slikarstva po:tvrđuje navedene pretpostavke. Slikarstvo ovog „dalekog vanevropskog hontinenta, na primer, po'kazuje svekoliku srodnost i sa umetničkim zbivanjima u Evropi, bilo da je reč o izvesnim tendencijama, likovnim konceptima ili o, morfološkoj strukturi dela. Otuda, iako imamo prilike da se prvi put sretnemo sa slikarstvom ove „daleke zemlje slobodno možemo veći da ono za nas ne predstavlja neka nepoznata, nama daleka umetnička shvatanja. S druge strane, očigledno je da izložbu australijskog: modernog slikarstva prožima raznovrsnost u izrazu i temama, u„iz-. ražajnim sreds ivima i stilovima. U stvari ona *plastičh a TEkustva 1 doštimnuća, koja 'dominiraju u svetskoj umetnosti poslednjih decenija sadržana su i u australijskom slikarstvu: slikarstvo akćije, strukturalnizam, lirska .apstrakcija savremeni ekspresionizam, fantastična figuracija, pop-arf., nova figuracija... No, ovakva savremena opredeljenja, naravno, sama po sebi još i ne znače siguran i pun estetski pogođak. Ono što, međutim. impresionira .to se. baš ogleda u .likovmo-estetskom ekvivalentu koji daje smisao reSenjima, kojim su, potvrđene stvaralačke namesre australiiskih umetnika i to uzevži u celini »nivo je gotovo ujednačen. izložba deluie celovi·t0 i bez obzira .na različita konceptualna rešenja. Doduše, nekoliko pojedinaca se mogu istaći, bilo zbog osobenih vizija, svežine. postupka ili kao izrazite i upečatliive senzibilnosti: u sva„kom „slučaju. karakteristične su pojave: Sidney ·Nolan i Artur Boyd. prvi je okrenut novoj figu-raciji drugi simbolizmu; „Stanislaus Ramotec, vasocijativno orijentisan. John Olsem, pripada Hfantastičnoi tenđenoiii: Sharles. Redđington, John Passmore. zastuplieni su akcionim slikarstvom i Đary1l Lill, koji se predstavio lirskom apstrakciiom. „~ Na izložbi ipak znatnu ulogu ima anstrakcija u svim svojim vidovima: široka gestualnošt'i akciia padaju takođe u oči što na neki način ovo slikarstvo približava američkoi školi, ali ne manje i drugim svetskim cenfrima: naročito kad su u pitanju druge slikarske tendenciie, što sigurno nimalo ne umanjuje utisak koji je ost: “ila! ova izložba koja, uostalom. "predstavlja "još jeđan primer da umefnnsf, Da iodinstven 'jezik: namenjen“ čitavoj .·ljudskoj. zajednici.

Đorđe Bošan :Salon Muzeja savremene

umetnosti

U prvo vreme... realistički orijentisan, ·Bošan se kasnije okreće drukčijem shvatanju. Težeći savremenijem. izrazu, Bošan poinje „sve vidnije .da primenjuje konsštruklivističku koncepciju: geometrijska stilizacija i uopšte vrlo čvrsta kompoziciona strukture postaju za Bošana fundamentalni elementi slike. On je u stvari upotrebio jednu “shemu po kojoj se vrlo proračunato seku hoTizontale i vertikale, bilo da je reč o masama ili svetlu i senci. Otuda njegova platna, uglavnom :socijalne tematike, ne zbog datog sižea već zbog. pomenute artikulacije, deluju, suviše programski, hladno i rutinerski. Ovakvom utisku doprinela je i posna faktura, kojom je verovatno Bošan želeo da dobije u robusnosii. Čini se pak „da ie Bošan samo spolinim gestom, a primenjuiući kruto izvesne tradicionalne principe, hteo da osavremeni izraz, da dosegne jednu elementar'aiju dimenziiu koja, međutim. nije svojstvena „njegovoj prirodi.

| Vladimir Rozić

6 BNL

OT a A ON Oa

Miloš

N. ĐURIĆ

PRIKAZIVANJI ŽENSKE LEPOTE U HOMERA

Slobodan RAKTTIĆ

TT: ZIDU najzad, dade krila Srdita vužo zoro krime Nestvayno planu sa visine Budućnost što je nekad bila

Od, smrti bele me umakoh Zaustavih se vam, sebe snem Pred tobom klečah zameseW. Bi noć i bi dam i zlo svako

· Rasipaš zvezde leptiraste

S prstiju stresam, tvoj zayni DbYah

'Dok blagost snevam u čudu stah

Pred, stablom što ti s čela Yaste

To šušti svetlost i byoleće Udahmnuh miris i cvet me ski Oko tvoga sna moji teški smi Lebde ali vam zida meće

· | · (4

Sopoćanski anđeo

Anđele u prozimoj peni

Nek vid mi ma tvom licu sniva Tu svetlost mebeskih, sočiva

Na javi ni u smu.me sveni!

Oh fičpokrakan O LEOR promaje Videh, vrtove u grozmiti Videh snemu biljku ma slici Lepotu što još ne prestaje

Omega sm?ti o vreme moje

· Reč koju' niko i ne shvati

Izvorje što bez vode pati Dve suze nikad da se spoje

Ti zidu najzad dade krila Srdita Yužo zoyo' Lkrine NestvaYno plam sa visine Budućnost što je nekad bila

KANA AAA AVA AA“ ~

DA OBELEŽI LEPOTU kao glavnu žensku od-

ie

* Li

?

tr,

liku Homer se služi poredbom sa božanstvima kao idealnim. tipovima ljudske, savršenosti.u njenu najprostijem obliku pomoću | ukrasnog prideva božanski ili bogoliki (Od XI 17). Fonekad pesnik lepotu ističe izrazom „boginji slična“ (Od. VII 291, Il.VIII 305) ili „obličjem boBipji slična“ (LI) III 158), ili „besmrtnim boginjama i stasom i obrazom slična“ (Od. VI 16). Ljupke devojke upoređuje pesnik sa Hariteama, boginjama miline (O d. VI 18), Helenu i Nausi„kaja s Artemidom (O d. IV 122, VI 102– -109), Penelopu s Artemidom ili zlatnom Afroditom (XVII 37, XIX 54). Pesniku nije svrha stvarna tačna - pojedinost, nego fotalan utisak, čime se BoatiZe

= najveća živost.

„Homer se kao umetnik odlikuje naročito time što u prikazivanju ženske lepote ne ide od pojedinosti · do pojedinosti na telu, nego ide od celine i veoma pogodnim i srećno odabranim složenim pridevom obeležava ono: što 'je karakteristično-i biklno na likovima nebeskih i zemaljskih žena. Mera je, na primer, beloruha (Il, I"55), 'kravooka (I 551) i zlatostola (+ 611), Atena'fe:'sovooka (Ir. I 206), lepokosa (VI 303) i podobna zvezdi (IV 78), Tetida srebronoga(Il.. I 538) i lepokosa (IV 512), Afrodita slatkosmeha (IV 10), Trida brzonoga (II 795), Zora ružoprsta (I 477) i lepotrona (VIII 565), Andromaha belolakta (VI 371), dvorkinja leporuha (VI 372), Trojanke.dugoskute (VI 442), itd. .

Kao idealan lik ženske lepote prvo mesto zauzima Afrodita. Kad je izronila iz moyrskih talasa, Hore je uvedu u krug bogova, od kojih ju je svaki, osvojen njenom lepotom, zaželeo za ženu (Hom. Himn. 5). Njoj pre sviju pripada nadimak lepa, i njen pojas kao ' kakva amailija daje nosiocu čari koje· osvajaju čula i tako postaje simbol evotičke moći telesnog dela oko koga je ovijen:

Reče i otpaše potom od grudi izvezem i širok;:

'trak u kojem su mjene sve ušivemoe., čini.

U tom ije:fraku žudnja i-ljubav, nagovo? tu, je

I prelašćemje što pamet i mudrim opčmijava 0 „Jjudmoa,

(Il. XIV 214—217).

Kad se Hera, sprema da. opčini Diva, pesnik ne opisuje lepotu. pojedinih delova njena tela, neso se s izvesnom ustežljivošću ograničava na. sjaj delova njena. skupocena ruha, ne ulazeći u žavodničku moć njene lepe ženstvenosti, jer za to je dovolian Afrođitin čarobni pojas koji, ona „unosi (Il. ŽIV 170). }

Likovima „Svojih božahslava” Horaer samo trajno uticao na predstavu o bogovima u · helenskom' narođu, nego je u njim? stvorio idealne likove ljudske savršenosti koji su kao prototipovi za sva potonja vremena pođeticali na prvoredno stvaralažbvo u oblasti likovne umetnosti. -

Pozadinu Ilijade čini borba za Helenu, koja svojom neobičnom lepotom omađijava pamet, potresa dušu, izaziva pustoš. ali i'oplemenjuje i ispunjava dušu. milosrđem i 'čoveštvom. U prikazivanju Helenine lepote Homer nije išao za tim da je ocrta u svim poiedjno= stima, tj. tako da ide po ređu od jedne karaktenistične pojedinosti do druge, nego je ~prikazao celokupan utisak i efekat koji ostavlja njena levofa i tako stvorio pojam lepofe. za koji T. E. Lesing u svom Laokoon:tu-..kaže da daleko premaša sve što umetnost u „tome pravcu može da učini.

Kad sedi glavari troianski, okuplieni “oko Priiama na kuli, ugledaiu Helenu gde im Dprilazi, tada i nima, hladnim i razumnim štarcima. zaigra živo srce u grudima. te oni za trenutak zaboravljaju sve nevVolie đesetogođišnjeg rata' koje ie ona izazvala kobnim blista Tijem svoje lepote:

Kada Helemu spaze gde ma kulu penie se mjima jedam drugome tiho progovo?i krilate reči:

„Zamerke nema, Trojoncu mi Ahejou. s mažzuu-

kom lepim

što rad ovakve žene već odavno podnose jade:

obličjem, ona veoma ma besm»ytne bogimie liči“

(II. ik:

Izjava zanesenih starešina znači: da hiM koja druga žena bila odvedena onako kan Helena, to nikada ne bi imalo onakvih wosledien kakve · predstavlja Troianski rat; sasvim izuzeina lepota Helenina izazvala je baš izuzetno fanfastične posleđice. Gornje stihove ne govori Parid, koji je Helenu oteo i odveo u Troju: ne govori ih nikakav njenom lepntom omađijani mladić. ili koji drugi zaneseni trojanski borac: ne, njih govore sedobrađe, najrazboritije starešine. noštovanin dostojni pnelavnici Pvriiamovi, i ufoliko je trijumf ·leĐote Helenine veći.

Homer prikazuje, starce koji se dive MHeleninoj lepoti i svoji zanos priznaiu, ali en svojom razboritošću i mudrošću odmah potom. ugase kao frenufnn iskru. ier je starac koji odaje mladalačku požddu ružan:

Nego kakva je da ie. m iađema mekan se vrati i me ostavlja mama i našim potomriman žalost ' (III 159—160).

Za dubok utisak što sa izaziva ŽemeMa lemotn zna i naše marodno mesnišfvo., Tokav wtisnk ostavlia svojom rvaskečnom lenotom Đelenn-. da u Sestri Leke kametana (Vnk Ti. br. 39) i Leposava u Ženidba Milića barjaktavra (Vuk TI, br. T78).

Miloš N. Đurić

KNJIŽEVNE NOVINE