Књижевне новине

LIRIKA JU PIŠIRVOJDU

Boris ·Slucki

ZA RAZLIKU od onih sovjetskih pesnika čiji su stihovi široko odjeknuli među „botrošačima poezije“ pre nego što su ti pesnici navršili dvadeset bet ili triđeset gođina, Boris Abramovič Slucki, rođem 1919. (u građu Sjavjansku, Ukrajinska SSR), bio je slabo poznat sve do druge polovine Prošle decenije. Tek 19%. publikovao je svoju prvu zbirku pesama „Sećanje“. Otada su izišle još četiri Knjige stihova Sluckog, od kojih majmovija (u popularmoj. moskovskoj eđiciji „Mala biblioteka lirike“) pruža čitaocu izbor na iridesetak- stranica. · Svoje prve pesme Slucki je objavio uoči prošlog rata, onda kad je studirao na moskovskom . Pravnom institutu i, istovremeno, ma Institutu za književnost „Gorki“. Više godina stihovi Sluckog, „ćoškasti“, odsečni, protkani tobože Dprozaičnom govornom intonacijom, nailazili su na. otpor kođ mnogih urednika, Uporno zastupajući dotrajale predstave o poezičnosti,· stanđardima pesničke leksike itd., takvi urednici, su zapostavljali svojevrsnu izvornu snagu poezije B. S., njen prisni ljudski smisao, smelo i komunikativno zvučanje. Na kraju krajeva, poezija je i u ovom slučaju odnela pobeđu nađ zabludom.

Hiljađe hilometara prešao je Slucki putevima rata. Učestvovao je u borbama.za' oslobođenje Beograda. Iz tog vremena datira početak mnjeSovog živog, aktivnog, stalno prisutnog interesovanja za našu Književmost, a napoše za savremenu i klasičnu jugoslovensku poeziju. Poznat i kao uspešan prevodilac pesničkih dela, Slucki je dao niz prepeva sa srpskohrvatskog i slovenačkog.

Konji u okeanu

Ili Erenburgu

K ONJI slabo plivaju. Jenjabva, Snaga im, na vodi — eto tako.

„Gloria“, latinski, --— znači „Slava“. To se može upamtiti lako.

Brod vbokaza gordo ime svoje Okeoanu — zašto preti moćno...

Hiljadu dorata trupkalo je U utrobi „Slave“ danonoćno.

Potkovica sluti sreću? Čudno, Ni hiljade sreću ne doneše..

Udarila mina brodw u dno; Beskyajno daleko kopno beše.

Noa, pučini — čamci Duna ljudi. Nema druge, tako će da blove...

Konje mora snaći udes hudi: Nisu, čamci za putnike 0o%e,

· Okeanom, zaplovilo ostrvo Sami konji, žio ostrvo žuto.

Činilo se njima: to je brosto... Reka... No prevariše se ljuto.

Nigde konjskih snaga, mwigde kraja Reci gde ih dave talasima!

Rzoanje odjednom, poput baja, Odgovori tada okrutnima.

zali su Yiđi u čas žao, A vali sa ma, dno svakog slali.

To je sve. Pa ipak mi je žao Što se misu kopna dočenpalk.

i liričari E IZIČARM svako štuje, Liričare sutom Kyrije. Računica, misliš, tu, je? Zay to zakon svetski nije? Znači, naši jambi zgodđmi Nisu bili, moćna Krila Što bi Ičtom, neophodnim Ka otkriću bohrlila. Za Pegaza wi da čuju, Naši konji — beđevije. Žašto Jizičare štuju, Dok poete sutom, Krije.

Sve je tako očigledno Da ne vređa, šta tu 190... Buniti se nije vYednmo, Može čak da nas zanima Prizor:

Kako nam obadđa, Poput lake peme,·ritom, 4 titanska slava sada. Sklaonja se u ROLL

# *

ROBNICA Dantea. I mi ulazimo

Ozbiljno, tiho, u, tempu andamte. Nikakva razloga baš ne nalazimo,

No znamo: naravno, Donte je Dante... Dante je Damte. Ali mi veći Wismo Od onog što smo. Vidiš li granicW... Bol neki i zavist čak we osetismo. Uđosmo, kape skiwuv, u grobnicu. Da, Donmte. I ovo neće wvemui.

A mi čija slava; ima tek dve — tri Godine?

Sudbe naše zar spomenuti Kada kraj njega to časom, izvetri... Dok slađe vodiči briču, što odzvamja Dugo — da put njegov iznese fino, Mi sebično i bez samopoštovanja, Razmišljamo, svi —

i o sebi jedino. Odjedamput, wa dmo duše, preduboko, Svoj odraz je spustilo svetilo:

To bleskom meslućenim, sad, blešti oko Sunca, onog što je mjemu svetlilo. Preveo Lao ZAHAROV.

PIŠU: PREDRAG PROTIĆ, ALEMBANDARM POPOVIĆ OR OTEO, BOGDANOVIĆ I TANASIJE MLADENOVIĆ

IZLOG

CASOPISA.

ZBORNIK MATICE SRPSKE ZA KNJIŽEVNOST I JEZIK

O A Mlovensko-ruslke kulturne veze do početka XVIJI veka

ĐORĐE SP. RADOJIČIĆ pra-. tio je veze jugoslovenskih naroda od XII-XVIII veka sa Rusijom i Rusima i na svim . značajnijim događajima zadržavao svoju pažnju. Ono što Je novo u metodu -straži„vanja profesora Radđojiči jer su se tim vezama bavili i i ran.lji naši istoričari, jeste DO kušaj da se jugoslovenska "kultura posmatra kao celina i'da se veze između Jugoslovena i Rusa kontinuirano prate kroz jedan duži vremenski period. U tom pravci Radojičić je tražio . posrednike između dveiu kultura i te posrednike našao u naro· dima koji su, upravo svojim prisustvom. razdvoiill dve velike slovenske elničke grupe. Jedno vreme veze su bile uza jamne, 5 tim što su, pogotovu . u vreme neposredno Dosle DIO pasti srednjovekovnih državnih fvorevina južnih Slovena, mnogi Jugosloveni u Rusiji potražili svoju drugu domovinu i svojim rađom potbuno se uključili u ruski duhovni život. Nije preterano reći da je u to vreme Rusiia od Jugosiovena mnogo više primala no što im je davala. Kasnije, Moskovsko carstvo. kako su u fo vreme mnogi nazivali Rusiju, ne privlači samo Jugoslovene, ljude od knjige, nego J mnogobrojne fantaste i avanturiste koji u Rusiju stižu redovnn sa mutnim idejama i ne tako retko, sa nečistim namerama. U poslednjem periodu vremena koje je proučavao profesor Radojičić Ru si su li koii mnogo više daju Jugoslovenima no što od njih primaju, Srpska kultura. izgrađena na pravoslavnim osnovama i mnogo više crkvena nego građanska. nalazi se pod dom.naninim. ruskim ·utica~

'. jem. 'Ruski misiloci deluju na

našu učenu klasu u XVII veku ı među voivođanskim građanstvom nacionalno osećanje je više pravoslavno nego srpsko. a ruski watriotizam isto toliko jak kao i srpska narorođoljubivost. Ovaj sintetički pregled isTiorije jugoslovensko-ruskih odnosa predstavlja najinteresantnij prilog u drugoj svesci XIII Knjdge Zbornika Matice srpske za književnost i jezik.

(P. P-ć)

WORT IN DER ZEIT

Naš vek i njegov roman

POSLEDNJI prošlogodišnji broj ovog austrijskog književnog časopisa posvećen je ceo RAZGOVORU OKO OKRUGLOG STOLA, koji je Amsfrijsko društvo za literaturu organizovalo od 27. do 2. oktobra prošle godine s temom: „Naš vek i njegov roman“, . 'Učesnici su bil: 4 Čehoslovaka, 4 Zapadna Nem ca, ? Austrijanca iz Engleske, 3 Francuza, 1 Jugosloven, 3 Poljaka, 2 Rumuna, 2 Švajcarca, 1 iz Sovjetskog Saveza, 2 Mađara i 3 Austrijanca, u svemu 927 poznatih i renomiranih pisaca. Pošto su odštampana „izlaganja učeHida Paul Kruntoradđ ženaslovom „margiBIRO da „svede rezultat diskusije pa kaže da taj rezultat ne može da bude definitivan odgovor na jedno pitanje ili deset pitanja, nego samo jedno polje sile čiji polovi raspona se stvaraju prema sastavu učesnika. Ako su učesnici u svojim stavovima DštroO profilirani, onđa će se u mrežu linija raspona uhva titi veliki deo materijala iko ji je temi pripađao već pre početka razgovora. Ako su, pak, učesnici, u stavovima koje zauzimaju prema temi, jedan drugome slični, onda rezultirajuća mišljenja moraju da se poređaju uzduž malobrojnih linija polja sile, Kruntorad naglašava da je nekoliko pojmova vlađalo diskusijom: realizam, lstina,

' angažovanošt i

društvena funkcija. Pojam realstičkog romana, ikako je pretežno pri menjivan u diskusiji, viraća se na modđel XIX veka, Imena koja su prizivana kao argumenti bila su: Balzak, Flober, Dostojevski, Tolstoj. Između realizma „novog TrOmana“ i socijalističkog mea lizma — veli Kruntorad postoji samo prividna suprotnost, Autor „novog romana“ traži istinu u zbivanju pisanja, a ne u sebi ili u društvu. Autor socijalističkog realizma smatra da poseđuje istinu još. pre no što je' počeo da piše i piše zato da bi tu istinu proširio na okolinu, Angažovani su obojica, angažovani onako kako to objavljivači istine moraju biti. Da pisac u društvu — svejedno kojeg tipa — ima i jednu funkciju da ispuni, to izgleda izvesno, ali zato su Drognoze koje se daju romanu ili društvu često pesimistične. Po Kruntoradu, za većine izlaganja stoje dva modela društva. Jedanput je to slika kruto i centralno vođenog društva, u kome se pojedinci nalaze u zdravoj, neđeformisanoj međusobnoj komunikaciji; oni se sporazumevaju u sistemu vrednosti, čija skala ima na vrhu ikolektivne vrednosti. Drugi put je to slika amorfnog, otvorenog društva, u kome svako može da bude srećan po svome fazonu; u njemu se odriču Kkomunikacije jer one u polivaleninom sistemu vrednosti ne

vode razumevanju; Tu «še, ,

naprotiv, sebi zida po mogućstvu zatvoreni, originalni identitet. Funkcija, koju Dpisac u oba društva ima da ispuni — ukoliko piše romane — bila bi da širi istinu: istinu ikao filozofsko saznanje o otuđenju čoveka, kao optužbu psihologije ili optužbu ljudske nepravde,

U toj vezi — veli Kruntorad — ostao je nediskutovam: govor kao medij, i kod pisca romana; njegova funkcionalna sposobnost, ako je reč o saopštavanju takvih iombple= ksa stanja stvari kakav je očevidno slučaj kod optužbi bilo koje vrste; tehnika konvencije u koju se romansijer upušta 5. čitaocem..(u. englesMom se to pojavliuje u izrazima: plot, narrative i u govormim obrtima: to make a point, to engage the sumpathy of the reader); spremnost čitaoca da se upusti u igru koju _romansijer hoće da igra s njim; promena pravila igre u romanu od vremena XIX veka; sadašnje širenje t.h pravila igre i njihovo važenje; fantazija i njenio područje u romanu; mogućnosti korišćenja · „nesistematičnom psihologijom; nužnost da se ofkrije „Ja“ i da se iznova opiše, jer se mišljenje o „Ja“ istovremeno s pogledom na okolinu Komtinuirano menja; igra koju romansijer, kao i matematičar, igra da bi poglede stalno znova kodifikovao, Nedđiskutovano ostaje sve što i roman čimi igrom, a ne samo nstrumentom širemja istine,

Konstatujudi fe muanjkove u diskusiji o romanu, Kruntoradđ kaže da plsac u prvoj polovini ovog veka ima zla iskustva s evropskim tipovima društva. Ona ga je shva=fila ozbiljno i orobila ga njegove luđačke slobode, Ona je postupala s njim kao da njegovi pogledi imaju značaj, iako su filozofski inkomzistentni, naučno neprecizni i politički se lako dadđu paralizovati, a predvidela je mogućnost da u igri s njim propgzercira svoju sopstvenu ne= posrednu i dalju budućnost. Ona je od njega tražila disciplinu i pristajanje uz narodnu celinu, a Mažnjavala ga je ako nije bio spreman đa učini to, Sadđ ga ostavlja da, u jedmoj polovini Evrope. oklevajući ođobrava, a u drugoj mu daje punu šlobodđu o kojoj je snivao, Sabravši sve — završava „Kruntorad „ovo je možđa malo i zastrašujuće. Ako društvo ne određuje piscu više nikakve propise, onda on sam mora da odredi pravila igre. A to nije lako. (A. P,

LITERATURNAJA GAZETA

Sledbenici Smerdjakova

“NEGDE 1959. gođine u zapad-

noj štampi su se pojavila 'mena Abram Terc i Nikolaj Aržak i tek pre kratkog Vremena se saznalo da su to, u

stvari A. Sinjavski i J. Da-

njijel, koji žive i rađe u Sovjetskom Savezu; o njima je večeno da Su. „blistavi pr.mer vuske satire.:. dostojan nažjboljih i oazača ruske tradiciše“) da ba se „svaki ruski pisac ponosio kad bi stvorio takve eseje, povesti i aforizme (kakve je stvorio Abram TPerc)“ i tome slično, ali nikad nije skr.van politički karakter njihovog pisanja. Njima je posvećen dugačak napis (u broju od 22. januara 0. #.) „Sledbenici Smerdjakova“ u kome njegov autor, Z. Kedrina, već na početku kaže da ja njihova tajna književna rabota „najizrazitija antisovjetština, nadahnuta mržnjom prema socijalističkom uređenju“. Tako u „skroz klevetničkoj povesti“ Nikolaja Aržaka „Go vori Moskva“ A Terc ufabuli konstruiše „dan javnih ubistava“ „da bi glavnome junaku dao mogućnost da izgOVoOTJ nekoliko „zapaljivih“ reči, između ostaloga i o tome koga bi, po njegovom mišljenju, u stvari, trebalo ubiti“. On odbija da ubije muža svoje ljubavnice, svoje neprijatelje J one koji su ga još u detinjstvu vređali, ali zato „lica koja zaslužuju opšte istrebljenje su Svi oni ljudi koji predstavljaju socijalistički pore= dak. ljudi koji sprovode državnu politiku, ljudi koje „junak“ crta najgnusnijim, najzluradijlm „tonovima“, Program „oslobođenja od komunizma i od sovjetskog društva junak povesti nastoji da moti više s jedne strane zaverama, jer „ideja javnih ubistava tobože·potiče „iz same biti učenja o socijalizmu“, a s druge time što je neprijatelistvo u prirodi ljudskog društva Uopšte“. Autor predgovora ivrdi

.. da jeto samo umetnički način da se naslika odnosni plan so-

vjetskog društva i „objašnjava dalje, citira ga Kedrina. da „sovjetskoj stvarnosti ne može da še prilazi merama i ocenama opšteevropskog realizma: ono što izgleda savršeno neverovatno u nekomu-– nističkom svetu, sasvim je mogućno u svetu socijalističkog realizma“.

A. Sinjavski (Abram Terc), koga inostrana reakcjonarna štampa bučno reklamira kao „nastavljača ruske ttradicije" prema rečima Z. Kedrine, io je samo utoliko što · je: svoje književne reminiscencije i pa+ralele, kojima deklariše svoje antisovjetske ideje „pozajmio“ iz „najrazličitijih tuđih dela“.

„Terc i njegovi pokrovitelji u . inostranstvu, kaže . dalje Kedrina, nastoje đa Do svaku cenu postave muostić. između (njegovih) „Fantastičnih priča" i Dostojevskoga“, Ali, po njenim rečima, ovde nije -reč ni o snazi sažaljenja prema poniženima i uvređenima. niti o dubini psihološke anal.ze i pronicanju u ljudsku dušu jer „sažaljenju i ni kojim nor malnim ljudskim osećaniima kod Terca nema mesta, a psi= hologija se kod njega uvek zamenjuje patologijom“. U njegovoj đuši, nastavlja autor. više od svega ima Smerdjakova. Njegove književne pDarodije i reminiscencije „izražavaju pakosnu mržnju prema svim postavkama, ljudima, prema stvarnosti onoga društva u kome Terc-Siniavski živi i koje svim njemu do stupnim sređstvima hoće da ocrni, predstavljajući ga kao rulju odvratnih čudovišta“.

Z. Kedrina naročito potencira „pozajmice“ koje “'erc pravi kođ raznih autora i izvrtanja koja, za svoje ciljeve, čini, Ona pr. tom spominje Kafku, Sologuba, Arcibaševa. Saltikova-Ščedrina i, uopšte „tuđe knjige koje izražavaju druga vremena a kašto i druge zemlje“, Tako je „autor takođe pokrao i neka dela sovjetske literature dvadesetih gođina koja slikaju Rusiju ne= povskih vremena, prihvativ uzgred i kojekakve Književne postupke ormamentalne proze“. Pri tom „A. Terca ne zbu njuje to što ukrađeni postup~

idejne i umetničke funkcije;

služe dijametralno „suprotnim društvenim zađacima, Bes tidni kradljivac je, s osećamjem pune neodgovornosti.(u Vašingtonu neće primetiti a ako i primete. neće. osuditi), premleo sve, odjednom uzeto, dodao tome dobru porciju ' BalERUrera DUSE zapadnog mođernizma (.. i, propustivši ga kroz aa smerdjakovštine, potčinio sve to potrebama svoga Dpripovedača i svojoj sopstvenoj neobuzdanoj mržnji prema sverlu što je sovjetsko”.

Na kraju, Z. Kedrina Kao Rkarakterike Tercovog Dišanja navodi pornografiju, ant.semitizam i strah od hapšenja.

(S. B.)

8 ID ee qem--,-,PIGARO LITTERAIRE

Džojs — marfir:*,:/ pun humora i mašte.

PROŠLO JE dvadeset godina od smrti Džemsa Džojsa. Njegovo delo, Oosporavano “dugo, pa i danas, s raznih. strana,i s različitih estetskih Dozicija,. uprkos svemu, doživljava” 8Ve veća i sve šira priznanja. Tri stotine pedeset dela je pOSvećeno do danas Džojsšu i njegovom delu, a u Americi, 'kako piše „Figaro literer“, svake godine samo „Ulis“ 'doživljava tiraž od 20.000 primeraha, Tim povodom “ovaj list tvrdi da diskusije oko. Džojsa ne samo da me · prestaju, nego izdana u dan poštaju'sve življe i žučnije, Posle dvadeset i pet godina od svoje smr ti za Džojsa se može slobodno reći da je izbegao čistilište, lu tragičnu sudbinu mnogih umetnika koji brzo padaju u zaborav. Francuska svakako spada u one. zemlje koje su među prvima (a mogle bi se čak reći i prva) „bpriznale“ i prihvatile Džojsa:i nje govu čudnu „književnu avahturu“. Prevodioci, Stjuart Džilbert i Ogist Morel, zajednićki su, uz „arbitražu“ Valeri Larboa i „vrhovnu arbitražu“ samog pisca, izradili ovaj prevođ koji se, po svojoj vred nosti, danas upoređuje sa Bodlerovim ingenioznim pre-

| vodima Bdgara Alana Boa. "PP „Mogao bi

francuski da se uči na prevođu „Ulisa“, piše Mišel Bitor. A čuvena „Džepna knjiga“, koja danas neosDOrno u francuskoj' javnosti uživa glas izdanja s, najvećim i majpopularnijim tiražima, uvrstila je neđa'no i ovo to| ljko osporavano i diskutovano Džojsovo đelo u SšVoju kolekciju, ne plašeći se nimalo da ono neće naći čitaoce. Odgovarajući na veliku anketu koju je „Figaro literer" organizovao , povodom 25-godišnjice smrti velikog irskog: pis ca, Andre Moroa lucidđno OZnačava. Džojsa. kao martira koji je, doduše, još za života bio kanonizovan od koterije vernika, ali koji je bio,i.ostao dobrovoljni izgnanik, siromašan, bolestan, skoro' slep: Milton XX veka,.ali mmartir pun. humora, mašte, i snage. „Ko bi mogao 'đa se 'stavi, pored Džojsa?“ pita se'Moroa i odgovara: „Verovatno Servantes, Filding, Rable,. možda 'Bliot, Malarme, Borhes". Prema mišljenju Moroa, Džojs-je, osim inovacija u jeziku i struk turi mođemog romana, najve-

su novinu doneo, · pre- sveg8, posvećenjem svakodnevnog. A u pogledu sadržaja njegovih dela on. objašnjava celu stvar ovako: „SHdržaji? Čovek protivu kosmo sa, čovek sabo opremljen. ali hrabar, Don Kihot ili" T,eopold Blum. U osnovi, celo delo Džojsovo je „rad'na ptogresu"' da bi se zahvatila iotalnost sveta, oslobođenog .0d vremena.“ A što se tiče već poslovične priče o „nečitlji“ vosti“ Džojsovoj, Moroa i za nju, tu „„nečitljivost“ , ira pravo obiašnjenje: „Kaže se Ja je nečitljiv; međutim, - ništa više nego Apokalipša ili „Tristram Šendi“. Jezik mu je nejasan? Ništa više nego Marlarmeov, ·Brudicija mu je teška? Ništa više nego. u T.S. Kliota. Opisi funkcije .tela su mu opsceni? Ništa više nego Rableovi“,. 1 tako, vremenom, jedan stil, u početku prokažen, sve je više đobijao u pro itoru, postajao i postao · jedan od važećih stilova naše cpo” he, ponegđe čak i stil-model. Uporedo s tim i takvim pro” cesom i Džems Džojs je, prc”

ci, likovi, sižejni ftokov., ka- ma rečima Andre Moroa,

rakteristike, imaju savršeno martira postao učiteljem.

drukčije, direktno suprotne } a. OT. M) KN LI:ZE:V:N.E. N:OJV:TL'NEE