Књижевне новине

NASTAVAK

3j esej esej esej esej esej

„KOMPLEKS“ POLITIKE je za umetfnost u socijalizmu mnogo teži, jer političari su tumači ne samo politike i njenih težnji nego i filozofije i njenih stavova, s obzirom da je filozofija marksizma u principu jedna „otvorena-filozofija“, koju praksa treba ne samo da potvrđuje nego i razvija i unapređuje.

Političari analiziraju stvarnost i preduzimaju mnogobrojne altcije da je izmene u korist čoveka. Ali umetnici su već u krilu građanskog društva imali duboke kritičke primedbe na ustrojstvo tog društva. Čak i oni koji su, po svojim političkim pogleđima, bili daleko od progrcsivnih ideja. Samom svojom umetnošću oni su učinili dobar izbor i videli daleko unapred. Marks i Engels su to pokazali na primeru Balzaka, a Lenjin analizom dela Lava Tolstoja. Ali njihovi sledbenici, odobravajući ove analize, ne daju nove, koje bi principijelno potvrđivale progresivnost same umetnosti čak i kada umetnik po svojim političkim pogledima nije na strani progresa, Jer, kako je lepo rekao Alber Kami u svojoj knjizi „Pobunjeni čovek“, „svako stvaranje, samim sobom, negira svet gospodara i robova“. I ne samo svojim opštim principom, nego i stvaralaštvom pojedinih umetnika, umetnost, i kad ne služi politici i čak izgleda kao da je zanemaruje i protivstavlja joj se, ide paralelno sa istovremenim, čak najna> prednijim političkim iđejama i težnjama. Američki kritičar Edmund Vilson je ubedljivo pokazao kako je Flober, iako protivan socijalističkim idejama i blizak Mišleovim liberalno-reformističkim shvatanjima, u „Sentimentalnom vaspitanju“ došao do slične ocene društvenih zbivanja oko 19848. godine kao Marks u svom „Osamnaestom „brimeru Luja Napoleona“ A Bratko Kreft je ukazao na to kako je Dostojevski baš u „Nečistim silama“, delu koje se obično uzima kao izrazit primer njegovog neprijaleljstva prema socijalističkim idejama, zauzeo pre ma Nečajevu i nečajevštini sličan stav kao Marks i Engels.

Principijelan sukob između umetnosti i na predne politike, dakle, ne može da postoji uko= liko umetnici nastoje da na svoj specifičan način realno predstave život. Zato odđ umetnika ne treba tražiti da svoje pesničke vizije stvarnosti potčinjavaju zahtevima politike, naročito dnevne politike, jer ih to vuče u politiziranje, publicistiku i reportažu, nego ih ostaviti da na svoj, slikovit i metaforičan način viđe i prikažu ceo kompleks ljudskog života, uključujući i njegovu političku stranu, koja ni u najodsudnijim istorijskim bitkama ne postaje apsolutna i jedina strana života. A kritika kojom se sa najvećim uspehom može pristupiti umetnosti nije ni politička. ni sociološka nego. estetička. Pod este-

tičkom kritikom, međutim, ne treba shvatiti kri- ·

tiku koja umetničko delo posmatra kao autohtono, već onu koja umetnost razmatra kao rezultat integralnog ljudskog bića, nužno zainteresovanog i za sudbinu društva, jer čovek je, kako je Aristotel govorio, „politička životinja“. Ona je najbolja kritika i sa političkog gledišta, jer je jedina kadra da utvrđuje koja su dela uspela, a loša \metnička dela ne mogu biti ni politički dobra. j

Svesni specifičnosti svoga poziva i rađa, Uumetnici u socijalizmu, međutim, mogu da preteraju u naglašavanju autonomije umetnosti, U socijalističkoj demokratiji, u kojoj najšire mase imaju mogućnosti da odlučuju o mnogobrojnim političkim pitanjima, umetnik kao umetnik mora da traži jedno svoje posebno opredeljenje. U doba kađa su svi građani, bar u načelu, političari, umetnika njegova težnja ka nezavisnosti od Dolitike kao sile koia sve obuhvata, može da odvuče u svojevrsni estetizam, koji je jedan naš pisac, govoreći o jugoslovenskoj književnosti, nazvao socijalističkim estetizmom, Istoriiski razlozi za taj estetizam leže. svakako. i u činjenici da su mnogi socijalistički umetnici ranije Dpripadali raznim esteticistički nastrojenim lumetničkim pravcima (futurizam, akmeizam, konstruktivizam. nadrealizam. poetizam) i da je u

datom trenutku trebalo dati odlučan otpor so-.

cijalističkom realizmu i stoga se često išlo u potpuno suprotnom smeru od njegovih osnovnih teza.

U zbirci eseja „Neprijatelji nađe“ engleski kritičar Siril Konoli napisao je: „Inđiferentnost prema politici među piscima uvek je povezana sa osećanjem nemoći“. U građanskom društvu umetnik ne može istom merom da se protivstavi političaru, a u socijalizmu ne može da se meri sa politikom u analizi društvenih pojava. I zato se estetizam može javiti u socijalizmu kao i u kapitalizmu. bez obzira na razlike u društvenom sistemu. Sloboda ne može ni u s0= cijalizmu da se institucionalizuje, ozakoni,. propiše; nju umetnik uvek treba da osvaja: ranije od političara, a sada od politike. Ali u nastojanju da se odvoji od politike i održi svoju autonomiju po svaku cenu, umefnost može da se osiromaši i osakati. Angažovanje za slobodu umetničkog stvaralaštva može da buđe samo preliminarno a ne pravo angažovanje umetnika, jer sloboda je samo u slo v stvaralaštva, a žrtvovanje ove slobođe bitnim ljudskim dužnostima, pa i političkom angažovanju, jeste pravi smisao stvaralaštva. Zato umetnost, ako se shvati kao suparnica politike, može da dovede do prethodnog samocenzurisanja svega što je političko i na taj način više naškodi sebi nego što bi mogla da joj naškođi naknadna politička cenzura, cenzura posle gotovog stvaralačkog čina. U tom smislu estetizam postaje poseban vid konformizma: mirenje sa sadašnjim stanjem stvari. Zato su nje-. gove teme uopštene, odnosi „večno“ ljudski, ličnosti socijalno neizdiferencirane i psihološki neinđiviđualisane, stvarnost svedena nn prostorno i vremenski neodređenu sredinu. zbivnnje predstavljeno kao mehanička posledica svojevrsnog fatalizma.

U svesti čoveka, po jednoj prirodnoi misaonoj optici, ciljevi leže približeni i izgledaju neposredniji nego što stvarno jesu. U socijalizmu,

KNJIŽBVNE NOVINE

-K |

Dragan M. JEREMIČ

PROOBIFMI

Ji ~

po toj istoj optici, ostvarenje idealnog društva izgleda kao skora budućnost i zato se svi drugi ideali, uključujući i umetnički ili estetski ideal, ne nameću kao neophodni, Pred punoćom i lepotom idealnog društva svi drugi ideali blede. Zato ima čak shvatanja po kojima je umetnost, upoređena sa društvom, lažni ideal jer, kako je govorio Lav Trocki, u komunizmu će samo društvo postati umetničko delo. Ovo stanovište, koje se može nazvati socijalnim fetišizmom, predstavlja pandan ničeanskom apsolutnom individualizmu, po kome svako f{reba od svog života da napravi umetničko delo. Edmund Vilson, koji je jedno vreme pripadao grupi američkih književnih kritičara-marksista, tvrdi u svom

esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej bsej esej esej esej esej escj esej

\

gotovu činjenicu i da i njega uključi u svoju sliku života, koja će onda biti mnogo patetičniia, optimističnija i svetlija od one koju bi dao ako bi prikazivao samo ono što je stvarno prisutno u savremenosti. Uostalom, Gorki nije bežao ni od formulacija koje umetnost svode na uzdizanje iznad stvarnosti i od propovedanja (revolucionarnog) romantizma ili formule spajanja realizma i romantizma.

Umetnici koji su nastojali da se niihov rad što više poklopi sa intencijama ne samo strategije nego i taktike izvesnih političkih mera u S0+ cijalizmu, stvarali su dela kojia su ostala neželjeni svedoci stramputica u sprovođenju shvatanja koja je praksa tek trebalo da utvrdi ili od-

_____

OŠTRO I HRABRO SECIRATI STVARNOST

eseju „Marksizam i književnost“: „Filozofija marksističke dijalektike sadrži iđealističke i mitološke elemente koji isuviše često više vođe š#ocijalnoj religiji nego socijalnoj umetnosti“, Vilson, u stvari. niie kritikovao marksističku filozofiju nego onu njenu devijaciju po kojoj realni život ima beskrajno veću važnost od njegovog. prikazivanja, jer prema realnosti umetnost izgleda uvek kao nedovoljno intenzivna slika. Ali zato svako upoređenje života i umetnosti po intenzitetu radi glorifikacije života kao nenadmašne vrednosti, znači negaciju umetnosti, a ova negacija uvek je svedočila o prisustvu nečeg nezdravog u društvu: u Kini u doba dinastije Tsin, u Vizantiji za vreme ikonoborstva, u zemljama zapadne Evrope dok je kalvinizam bio jak. Politika u socijalizmu usmerena je ka budućnosti u mnogo većoj meri nego politika u svim ranijim epohama. Sve akcije sprovođe se s DOgledom na cilj. koji treba ostvariti: besklasno društvo. Ukoliko i sam umetnik želi da se Do» vinuje gledanju i oblikovanju života, iz perspek tive budućnosti, njemu ne preostaje ništa drugo nego da slika svet s notom idealizma i da u stvarnosti vidi i ono čega u njoj nema a, možda, i neće biti, jer teško je biti dobar prorok. Umetnost, na taj način, postaje jedna vrsta teleologije, jer nastoji da vidi i prikaže svet s gledišta jedne svrhe koju tek treba ostvariti. Ovu teleološku liniju, koju su zastupali mnogi gorljivi predstavnici socijalističkog realizma, podržavao je i sam Maksim Gorki, koji ie u jednom pismu kritičaru Aleksandru Voronskom pisao: „Može se reći da su uopšte svi idealistički sistemi pesimistički, to je istina. No daleko je važnije dokazati da samo materijalizam i monizam mogu da budu izvor patosa, izvor herojskog osećanja sveta, da samo na toi osnovi čovek izrasta u svoj svojoj veličini. nama još nejasnoj“. A to što Gorki tretira kao materijalizam i monizam Uu stvari je teologija, po kojoj umetnik, prilikom

. BVOg Drikazivania života, treba da uzme u obzir

ı sam cilj kome teži socijalističko uređenje kao

baci. A umetnici koji su nastojali đa socijalističko društvo i mesto čoveka u niemu viđe u sVe-

tloj perspektivi budućeg idealnog društva, mi- ~

moišli su mnoge moralne dileme i društvene sukobe i, braneći se teorijom „beskonfliktnosit“ u socijalizmu, stvorili dela puna naivnog idealiz-

a a M a a VO a U U

| Blažo

ŠĆEPANOVIĆ

RIJEME je da progovorim iz Kamena

i bripojim, se nebu: : kaplje ljubav iz histeričnog bilja, modra kro se razliva u pjesmi,

zarobljen u s»emoćnom carstvu lobamje istražujem, beskrajnu maglinu:

kad, procvjeta

zvijezdama će nmeđostajat sjaja.

MISAO SANJA

Tio pada boće

ma, sjenke začaranog plod: gdje se »rteška sama % svojoj svijesti vrti.

Na mrvice Yiječi

ma zalutale magline

u crni DYstem, zgloba pada usmula zlatna kap

iz alhemične mašte

dok se bretvaram, W, Yiječi od materije jače.

Ljubav i nebo

ma, patetičnog iluzionizma 1 pompeznog stila. Ali, poučeni mnogim „negativnim iskustvima svojih prethodnika, Dbisci su počeli da se OSIO+ bađaju i sitnog političkog angažovanja i telčološkog slikanja stvarnosti. Tražeći sigurnost. oni su došli do pozicije na kojoj su bili spaseni i pOlitiziranja i teleologije: do prošlosti. Zbog toga se, pored estetizma. u socijalizmu javlja druga jaka struja umetnosti. koia ıoj je potpuno sUprotna, mađa je ponikla u istim prilikama i razvila se na istim iskustvima: prikazivanje značajnih zbivanja u prošlosti. A za iednu socijalističku zemlju najznačajniji događaj prošlosti je svakako socijalistička revoluciia i zato je u 50cijalizmu nepresušna reka dela koia iz vremena revolucije nikako ne prelaze u savremenost. U „Pismu Žaku Maritenu“, eseiu u kome raspravija o mnogim problemima umetnosti. Žan Kokto kaže: „Umetnost jedne revolucionarne zemlje je sama njena revolucija“, ali prava umetnost takve zemlje ne može uvek da se oslanja Pa veličinu svoje socijalističke revolucije. i

Tako se umetnost u socijalizmu, ođustajući od konkretne analize stvarnosti i napuštajući slepu veru u budućnost. odnosno oslobađajući se od padanja u publicistiku i teologiju, podvaja u estetizam i istorizam. Socijalistički realizam je pokazao kako umetnost sasvim Dotčinjena društvenoj amalizi i političkim zadacima napušta svoje vlastite, specifične dužnosti i bostaje sluškinja čak i onih shvatanja koja ne pređstavljaju neosporne istine nauke i politike. Oslobađajući se tog potčinjavanja, umetnost u socijalizmu dolazi u situaciju podvojenosti, koja, za sada, ne nalazi zajednički imenitelj. Ta podvojenost u drugim socljalističkim zemljama tek nastaje, dok u Jugoslaviji, gđe je ovaj proces započeo još pre peinaestak godina kao reakcija na socijalistički realizam, ona je završena i Već se oseća potreba za njenim prevazilaženjem.

Kao što socijalizam treba da utre put idđealmom društvu prevazilaženjem i uništenjem postojećih objektivnih suprofnosti, i književnost u socijalizmu mora da prevaziđe i sjedini suprotnosti koje dele i razjedinjuju razne književne tendencije i pravce. U svojoj studiji „Šta je književnost?“ Žanm-Pol Sartr je napisao: „Samo bi u socijalističkom kolektivu, u stvari, Književnost, pošto je najzad shvatila svoju suštinu i stvorila sintezu praksisa i eksisa, hnegtivnosti i konstrukcije, čina, poseđovanja i bića, mogla da zasluži ime totalna književnost, Praktično to znači da književnost u socijalizmu treba da otkrije i prikaže sve realne suprotnosti, koje treba uništiti i prevazići u težnji da-se;f0-. đe do besklasnog društva i da nastoji da prevaziđe i sjedini sve posebne Književne pravce koji zastupaju jednostrane tenđencije Kknjiževnog izražavanja. Nijeđan Književni pravac me može đa buđe privilegovan u socijalizmu jer je, po pravilu, izraz jednostranih cežnji jedne grupe pisaca i samo integralnost može da bude merilo vrednosti ove književnosti koja treba da postane izraz i opšte blago svih ljudi. Kao stvaralački postupak ona bi trebalo da obuhvati i racionalne i iracionalne čovekove sposobnosti, kao književni stil: i kritički realizam i izvesne moderne analize, kao građa: i neposređno, dokumentarno iskustvo i umetničku veštinu, u erdčkom pogledu: i moral kolektiva i odbranu prava indiviđue na samostalnost itd. Inđiviđualne sposobnosti svakog pisca daće poseban pečat književnom stvaralaštvu, kao što je, uostalom. svaki. veliki umetnik i u okviru ranijih književnih stilova nalazio mogućnosti da stvori svoje lično i neponovljivo delo. . :

Teorijski uzev. situacija književnosti u 5oCijalizmu je jasna, ali samo praksa može đa prevaziđe ili ukine suprotnosti koje sada postoje kao plod različitih pogodnih i nepogodnih uslova u kojima se ona razvija. Iskustva su raznolika i specifična za svaku zemlju, ali sva ona, čini se, pokazuju kako književnost u socijalizmu treba da vođi ka prevazilaženju i ukidanju svih suprotnosti u stvarnosti i svih posebnih i Dpaircijalnih načina izražavanja. Bez njene pomoći ne može doći do idealnog ljudskom društva, a u njemu ona će svakako predstavljati jedno od najprivlačnijih i najdražih ljuđskih zanimanja,

Pyrolijeću kroz nebeski zastov probuđene freske.

zovjezdana barka

opija ljubavne školjke.

SAN SE TOPI

S JENEKB riječi, sjenke sna ı| — na drumu aždaja spava, zvuk tužno odlazi u svoj beskraj.

Počinje boja mraka,

pale se male vatre strasti i tijelo tone

u svoju dubinu,

sam se toDi.

Tako sam shvatio

đa od mene zavisi

samo jedma, mevidljipa tačka na crvenom licu

istorije.