Књижевне новине

Poezija za

i protiv

~— onda on, time, načelom junaštva meri zakone duha i patetikom stava negira svaki isktštveni ili spekulativni kompromis, bolje rečeno -- razume čoveka kao energiju u naponu, ne kao asim:laciju. Tačno: smrt je večna i nepregledna, ali je tačno i to da je život otporan i uporan, Čovek je tu — da sve podnese, i ono što ne može. Zato smrt nije strašna niti ima mesta užasu pred njom, zato je, upravo, strašno nešto drugo: kad na čoveka, željnog zanosa i istrajavanja, nahrupi i navali — nemoć. „Bezrukost je strašna,“ Zadovoljan zemljom i svojim smrinim izjednačenjem s njom („Meni ne ireba... zemlja mekša no što je“), pesnik, istovremeno, nije zadovoljan načinom na koji ta zemjia prerasla u čoveka, ni načinom na koji se čovek vraća toj zemlji. TI iz' tog nezadovoljstva rada se njegova surova i veličanstvena etika: „Nek glava pokorna nije, a sablja — nek je sablja!" Svak nek radi svoj posao: glava nek «se, misleći, suprotstavlja, a sablja nek seče, Bez izmotavanja: vredimo onoliko koliko smo spremni da se odreknemo brige za svoju atavističku bezbednost i svoju trivijalnu privilegiju bitisania po svaku cemu.”

Četvrto. Predviđajući svog kritičara, Zogović mu jie pomogao da suštinski odredi poeziju koju prima. Kao jablan, ta poezija je „selena od snage“, „od srdžbe zanjihana i Yvazgorena“, i. što je najvažnije, ona je, —ı „kazalika u visinu da svakad pročitaš kretanje i vriieme“. Posvećema je „krvi borca“, „krvi hrabrosti, soliđarnosti, bratstva“, „krvi nesebičnih, pravednih, gnijevnih“, Izraz je strasne ogorčenosti koja, umesto edenskih bašta, zahteva poprišta, bez kraja i konca — do potpunog smrknuća ili sveobuhvatne gordosti. Ili — ili! Ne znam čega ima više u njoj -—— smrti ili života —· ali sam, zato, sisguran da Zogovićevo vjeruju glasi: „Od rđe... ćutanja zubi trunul“ i „Slobode, komunisi'ćke, bratstva sve šireg i sve većeg..." To. dakle, Bez ostataka, revolucionarno dejstvo pretapa se u pesnički čin, I o byratno. U fom smislu, nužno je podđvući: ova poezija je preuzela na sebe najpotrebniji zadalak —— da mobiliše duh, tako što će otkriti patničko stradanje u svakoj nemilosrdnosti, ali i čovečnu nužnost iog stradanja. Ona se ispoljava Nhao program komunističke akcije; ti, kao poziv na obračun š# reakcionarnim i fašističkim delom ovog čovečanstva, juče i sutra, a naročito danas, jer mi danas živimo.

Zbog loga Zogovićeva knjiga drastično na glašava bitni zahtev ovog trenutka. Mjeni yrasponi su borbeno „za" i „protiv“, Nema gotovo ničeg između, pogotovu ne modđerno-moderni=st/čkog kolebanja u obliku velativizma i u oblku objektivizma.

Dragoljub S. Ignjatović

Junak ili

pr estu pnik?

Nastavak sa 9, strane

ložen pritisku jednc paklene, bezmalo neizdržljive, vojne i životne situacije; pod ovim pritiskom, on počinje da halucinira i da ludi, jer, kako i sam uviđa, ponekad ne može da odvoji san od jave: dakle, om postaje neuračunljiv u medicinskom smislu reči, Uz to, situaciji ide na ruku i Mujova priroda, jača od njegove volje i svesti, Po prirodi, Mujo je samouvereni sla>bić koji nema snage da sačuva žišku čovečnosti u vihoru borbe na život i smrt: i da bi nekako savladao vlastitu, latentnu slabost, on pribegava suvišnom nasilju. ne prezajući ni od ubistva svojih drugova. Dabome, ubistvo ostaje ubistvo, na koje ugroženi kolektiv reaguje i mora reagovati: za opet, 5 obziPom na notornu neuračun= ljivost ubice, da li se ono' može inkriminisati kao prestup? Da li je ono — u ovom slučaju gveh ili nesreća? Uostalom, dok s jedne strane uništava svoje saborce, Mujo s druge strane žilavo ratuje protiv nadmoćnog i bestijalnog neprijatelja: zar taj prestupnik nije ujedno i junak? Može biti da sen Španca daje najađekvatniji odgovor nn to neuralgično pitanje. Sen ove Mujove nevine žrtve objavljuje: „On nije kriv“. Svoju objavu ona dopunjava bitnom primedbom: „Ne branim ga ja, samo objašnjavam“, Ako je naš ratni roman uopšte prezentirao jednu epopeju, Perović je ovde pokušao da tu epopeju prevaziđe nekom vrstom drame, kao što je i patriotsku romantiku nastojao da preodoli totalnim realizmom. U tom nastojanju, on je ma izvestan način dijalektlizirao „epsku mono|itnost boraca, sondirajući dramske kon-

Tlikte u njima i među njima. Pri tom, drama ·

u njegovom delu dobija boju i težinu krvave nužnosli, koja je približuje autentičnoj tragediji, — ali je zato isuviše udaljuje od svakog, pa i najneophodnijeg humora: u tom pogledu, Poerovićevi junaci na čelu sa Mujom bili bi sušfi anliipodi Nikoletini Bursaću i Jovici Ježu. Inlegralni realizam Perovićeve vizije trpi, DOred ostalog. i zbog loga što njena tragika nije dovoljno uravnotežena humorom,

Perovićeva hnjiiževna lema „šaržjrana“ je određenim. „ivičnim“ problemima, koji se granaju van okvira i mogućnosti literature u strik{inom smislu. Niihovo razmatranie prelpostavlja spregnute sposobnosti psiholosa i filozofa, zapraVO — Ssposobnnsti pripnvenđača-mislioca bo tipu jednogen Doslnievskog. Međutim. Perović je samo pripovednč, — r(darovit, ozbiljan i zanimljiv pripovedač, oli me i samoslalan mislilac, Otuda, on ne menže da predloži rešenje za pokreeute probleme. On ih, uglavnom, samo pokreće. A fo i jesie nresudno. To je dovoljno,

Radojica Tautović

SVOJIM ČITAOCIMA, SARADNICIMA I PRIJATELJIMA „KNJIŽEVNE NOVINE“

ČESTITAJU 1. MAJ

ul u O a a moi de iioaki m kadi

WMiajnkovskKi

Mi uUSDpOomerzarınnzı savrememikza | „Grafički zavod“, Titograd 1965; preveo Jovan Maonić

VELIKI RUSKI PESNIK, „Lenjin sovjetske poer

zije“, kako su ga zvali, Vladimir Vladimirović Majakovski i danas je jedna od najinteresantnijih i naj-

aktuelnijih ličnosti našeg veka. Preko hiljadu ljudi .

koji su ga poznavali, čuli ili videli osetilo je potrebu da saopšti svoja sećanja i utiske o njemu, Među njima je najviše Rusa, ali i mnogi stranci osetili su potrebu da mu se na meki način ođuže. Tako su češki pisci, koji su Majakovskog upoznali za vreme njegovog boravka u Čehoslovačkoj, izdali Rkmjigu uspomena „Naš Majakovski“, Izvršiti izbor iz te ogromne literature i jednom knjigom pružiti celovit, realan uvid u nju nije ni malo lak posao. Jovan Raohić ga je obavio 5 prilično uspeha, ali nigđe nije naveo da je izbor napravio na osnovu knjige „Majakovski u Uspo= menama savremenika" koja je 1963, godine izišla u Moskvi, On je čak i komentare, koje je za tu knjigu napisala N, V. Reformatorska, jednostavno preveo, ne spomenuvši autorovo ime.

Majakovski kao pesnik, pesnik revolucije — tai Majakovski je manje više svima poznat, A Majakovski čovek? Kakav je on? I on je pesnik, k3žu USpomene o njemu, koje ga predstavljaju od dečačkih godima do poslednjeg dana života. Iz njih izrasta Majakovski pesnik, Majakovski agitator, Majakovski izdavač, Majakovski režiser, Majakovski glumac, — Majakovski veliki radnik na izgradnji nove, revolucionarne kulture. Majakovski prijatelj, na svoj način, ozbiljan, strog, čak surov, mekađ prisam i mio, nekad odbojan i ironičam, ali uvek pravi prijatelj — to bi mogla da buđe posebna knjiga uspomena.

U knjigu „Majakovski u uspomenama savremenika“ ušle su uspomene i sećanja I. Morčadzea, M, Andrejeve, K. Čukovskog, N. Serebrova, P, Antokoljskog, S. Spaskog, V. Sklovskog, V. Mejerholda, Li. Brik, P. Njeznamova, N. Asejeva, L,. Sejfuline, V.

. Sajanova i L. Kasilja. Šteta što su izostavljene steno-

grafske beleške V. Slavinskog o poslednjem istupa– nju Majakovskog u Plehanovljevom institutu, jer one na svoj način doprinose objašnjenju pesnikovog 5samoubistva. Uspomene o Majakovskom pisali su i Velki književnici i obični ljudi, i prijatelji i neprijatelji njegovi, u njima ima proizvoljnih i kontradiktornih mišljenja, ali izdate u jednoj knjizi one predstavljaju značajno svedočanstvo i objektivan sud savremenika o jednom od najvećih sovjetskih pesnika. Jovanu Raoniću pripada zahvalnost čitalaca što im je omogućio da se na srpskohrvatskom jeziku imtimnije upoznaju s Majakovskim. Ali Raonić ne poznaje dovoljno sve finese ruskog jezika, pa je prilikom prevođenja načinio niz grešaka koje menjaju smisao poJedinih reči i čitavih rečenica. Poređ toga, on je pot= pao pod uticaj ruskog jezika pa u prevodu ima dosta rusizama i stilskih grešaka. | ! "Zoran BOŽOVIĆ,

ove

Hajnrih Bel ! I me reče mi reči

„Svjetlost“, Sarajevo 1965; prevela Olga Tyrebičnik

U JEDNOM INTERVJUU Hajnrih Bel je između ostalog rekao; „Umetnik je uvek u izvesnoj meri i kriv i nevin, on je kao dete koje grdđe za ono za šta ono me oseća MWrivicu, i hvale ga za ono što po njegovim merilima nije vredno hvale“, Ovaj izvadđak iz intervjua datog studentima poslužiće nam kao paravan da o H. Belu ne bismo rekli ni jednu lošu reč (pomnajemo ga po izvanrednom romanu „MBiljav u PD,S0“

TROC KNJIĆA

koji je 1961, objavljen u izdanju „Naprijed“ Zagreb) a pojavljivali su se već u časopisima tekstovi koji su oduševljeno govorili o „Pogledu klovna“ (objavljen 1969). Ako se i kaže nešto loše to je upućeno iz-

davaču 1 prevodiocu, y

'Rađnja ovog romana se odvija u posleratnim Kodinama. Onim gođinama u kojima Nemačka nije mogla da prehrani ni sebe, Ta strašna situacija prvih poratnih godina navela je Bela da napiše i 1953, obja-

· vi roman „I ne reče ni reči“.., da bi ga u kasni-

jim gođinama «prerastao i novim delima „određio svoje mesto u literaturi.

Fred Bognar (nije to junak romana, pre bi se moglo reći da je paćenik romana, kao što je paćenik i

u životu) nije mogao izdržati rat — dezertirao je. A

posle rata ne može da izdrži život u porodici pa i

iz nje dezertira. Ne prekida sve veze sa njom, ali ne može da podnese bedu. Istina je da on baš mišta ne čini da bi se izvukao iz bede. Ne lišava se rakija, automata za kockanje.., mi skupe hotelske sobe za noć sa ženom (mogao bi svake noći biti sa njom kad bi mogao podneti beđu sobe u kojoj mu živi porodica). U izvesnim SGOIAA se Žena i on sećaju vremena kađ im je bilo dobro... bilo je to neposredno pred rat. Eh, taj nesrećni izgubljeni rat koji je uneo pometnju u jednu čestitu porodicu. A onđa ga porodici vraćaju lepe reči jednog poštenog sveštenika,

mu čak i kola za taj poduhvat obezbeđuje.

Teško se u ovom tekstu prepoznaje H. Bel iz „Biljara u 9,8“, Ali nije čudno da dobar pisac na početku svog književnog rađa piše početničke tekstove i pravi početničke greške, Zato: ni jedna loša reč nije ovom prilikom upućena piscu koji je ranije svojim zrelijim „delom dokazao svoju vrednost Svi prekori upućeni su izđavaču i prevođiocu koji su moral} misliti ma visoki renome koji Bel ima u očima naših čitalaca.

Aleksanđar BADNITAREVIĆ

Dimitar Dimov

Duhzar

„Zora“, Zagreb 1965;

preveli dr Leo Držić

i Momčilo Jojić ROMAN „DUHAN“ istaknutog „bugarskog književVnika Dimova, kako po svojoj sadržini tako i po stilskoj komponenti, ima velikog uticaja na čitaoca. Ovome u prvom ređu treba dodati uticaj ogromnog broja ličnosti koje, svaki na svoj način, mose ili inmdiviđualne ili masovne karakteristike.

Uz pomoć likova Dimov je uspeo da na figuvativan način pruži sliku bugarskog društva od prvih decenija dvadesetog veka pa do završetka „drugog svetskog rata, Likovi su dati ma tako plastičan ma· čin da ih pojedinac prima kao plod sopstvene mašte, odnosno koncepcije. Takvi su: lik Borisa (čoveka koJi nije svestan da je vreme nemoguće zaustaviti), Trine (njegove ljubavnice, odnosno supruge koja U sukobu stvarnog i fiktivnog nalazi izlaz u bekstvu od sveta), Pavela (brata Borisovog koji je. nosilac novog i progresivnog shvatanja vremena i čoveka), Redingota (otac Borisov koji bežeći od stvarnosti pokušava da nađe svoj mir u arheološkim lavirintima koji su isto toliko apsurdni koliko i njegova spoznaja sveta), Dinka (bratića Irininog koji je nesposoban da razlikuje osećanja od potreba) — i mno> Bih drugih koji mam kao epizođe pružaju jasnije odlike doba o kome se piše.

Snaga ovoga romana Izražena je u čistoti i jasnočći oblikovanja određenog vremena, ljuđi i pojava, 1 još nešto: roman je tako sređno kompoziciono rešen da svaka etapa, periođ ili poglavlje postupno dižu čitaočevu prisutnost do kulminativnog osećanja koje omogućava da se delo shvati onako kako i treba, odnosno kako je to i sam autor zamislio. Verovatno da je baš ovakav način pisanja i omogućio prefinjenu obradu zapleta i raspleta, likova i karaktera.

Pioman „Duhan“ upoznaje nas s8a ljudskim slabo, stima, ili bolje reći opsesljama, koje, kao po iner. ciji, ne dozvoljavaju svojim potčinjenima đa se vrate u svet — život. i

Roman „Duhan“ zatvara jedam Krug posleratne bugarske proze dajući književnosti i kulturi uopšte veći značaj i mesto, ljudima visoku svest o slobodi, o onome što je neophodno za postojanje čovečnosti,

Rioman „Duhan“ je zbog ovih svojih zamisli dobio. i najvišu bugarrku književnu nagradu: Dimitrovsku

agradu prvog reda. GB ; Pređrag DRAGIĆ

Šandor Vereš Preobražemija

„Forum“, Novi Sad 1966; prepevao Ivan V. Lalić prema proznim prevodima Karolja Ačta

MAĐARSKI PESNIK. Sandor Vereš ne spada više među najmlađe, Rođen je 1915, Pa ipak, U savremenoj mađarskoj lirici on je večito mladi i tihi buntovnik, koji uvek. iznenađuje, uvek širi granice onog ato se poetski može kazati, Objavljivao je pesme' još kao dete, ali nije doživeo tako čestu „sudbinu „ščuđa od deteta“ da talenat — ili ono što je tako izgledalo — brzo zamre,. Stalno se bavio poezijom, a vao da ništa drugo nije radio. Totresi ovog veka kao da su prošli mimo njega, Ali njegova se poezija ni» pošto ne može nazvat) larpurlartističkom. Bilo je vremena i nepogodnih za njegovu liru kađa su ga nai val! dekađentom, formalistom, kada su njegovu poeriju ocenjivali kao pesimističku, pa čak i neprijateljsku prema životu. Vojvođanski mađarski kritičar Amre Bori kaže u svom Ppogovoru srpskohrvatskom (zdanju OVOg mađarskog pesnika: „Kođ Šandora Vereša mije reč samo o tome da u njegovoj svesti po• ezija zauzima važnije mesto nego život, već o tome đa pevanje 1 poezija nisu za njega jeđan strani svet koji treba osvojiti, čiji jezik treba maučiti i pravila prihvatiti“, Ali kad danas mimo gledamo na njegovo đosađašnje ostvarenje možemo da Rkonstatujemo da je ono, doduše, artificijelno na jednom gotovo sav!“ čeno visokom nivou, alt da baš u ovom našem Uznemirenom veku slike u Vereševom ogledalu od tihe vode samo blago zanjihane vetrom koji ih talasa predstavljaju svojevrsno dubok odraz htenja, nagona, tuga i nemira savremenog čoveka,

Novosadsko izđavačko pređuzeće „Forum“ — to liko zaslužno za uzajamno predstavljanje i prevođenje jugoslovenskih i mađarskih književnosti — s pravom ie odlučilo da našoj publici prikaže ovu poeziju i na stpskohrvatskom jeziku, Jer današnja mođerna ma daryska poezija gotovo je nepoznata kod mas, lako, zahvaljujući lepoj 1 korisnoj tradiciji, starije pesničke generacije relativno dobro znamo, Postavio s6 samo veoma ozbiljan problem: ko će biti u stanju da adekvatno prevede te komplikovane i punokrvne stihove? To je mogao da učini samo pesnik sličnog, nerva i temperamenta, a da li će — ako takvog ima. mo — on znati i mađarski? Kao rezultat ie, dileme. rodio se svojevrsni poduhvat. khooperacija dva Ppesnika u korist trećega. Vojvođanski mađarski pesnik Karolj Ač izabrao je pesme i stvorio je prozne prevode, koje je Ivan V. Lalić pretočio u naše. stihove ponekad čak i frapantno ađekvatne mađarskom orlginalu, Ako se na srpskohrvatskom jeziku čitaju te potentne, milozvučne, rima pune, ritmički uzburkane pesme, često erotičnog mirisa i ukusa, a uvek prekrivene melanholijom i velom tuge — čitalac bi rekao da su to originali. A ako zatim upoređuje reč po reč i atih po stih, otkriva, naravno, i poneku stranputicu prouzrokovanu privlačnošću lepote nekog oblika na našem jeziku, ali nalazi da je pogođen pravi ton, ob»~. lik, poetska suština dela.

„Forum“ je knjigu vanredno lepo opremio i obogatio umetničkim prilozima Janeza Đernika.,

. Ivan TVANJI

a VV a a a a Va Va Va aa a a M VV VV a VV

NISI TRIO III

Hans Jirgen Baden

L.iterzatur und Selbsftmornd

Emnmest Klett Verlag, Stuttgart 1965.

POSLE GETEOVOG romana o Verteru samoubistvo pisca je postalo jedna od centralnih tema literature. T filosofija i psihologija posvetile su pažnju toj temi. U vremenu masovnih međija ona jednako puni stupce štampe pohlepne za senzacijom, Već davno nije više reč, kao u 18. veku, o usamljenim slučajevima, već o đelu čija učestalost zastrašuje i nameće pitanje: ne bi li u njoi možda trebalo videti držanje koje je simptomatično za naše vreme, Odgovor na to dat je u Wnjizl N. J. Bađena „Literatura i samoubistvo“, Taj odgovor je iznenađujuće jasan, i on je odgovor, a ne osuđa. Na sudbini tri prominenina pisca Bađen đemostrira svoje uverenje da ni delo ni ljubav ne mogu opravdati tezu da je samoubistvo priznanje nužnoga brođoloma, da je ono istina pisća upućenog na samog sebe.

Vrlo je teško rečima iskazati esenciju ove potresne dokumentacije. Ta neizreciva, i u krajnjoj liniji kobna, borba upravo fih. lično hrabrih, pisaca protiv nesreće koja se odavno pripremala, primorava misaonog čoveka na MWrajnju pažnju i na snaosećanje. Kod ova tri pisea, koje istorija sopstvenog samoubistva progoni kroz njihova dela i njihov život, to se u mnogome ovđe prvi put otkriva. T to ne kao granični ili pojeđinačni slučaj, nego, kako to autor s pravom naglašava, kao. problematika intelektualca, koja ne izaziva samo pometenost i nemir, nego za sobom ostavlja i duboki potres, a i +— od autora izričito provocirano — saznanje: mea res agitur.

Sudbine Čezara Pavezea (1907—1861) Klausa Mana (1906—1949) | Frnesta Hemingveja (1899—1961) ispitane su. u pravcu nastajanja i stalno nađirućex . vraćanja želje za umiranjem, a delo i život doveđeni su \ı vezu pod aspektom sebi samome pripremljenog, kraja, Nasuprot tome autor svesno izdvaja sve one koji su sopstvenom rukom učinili sebi kraj, koji su, kao

MKlajst, „praotac literarnih samoubica“, umrli s Po gledom ma buduće naraštaje i čiju dobrovoljnu smrt je neposređno prouzrokovalo vreme u kome su živeli (Johan Keper, Valter Hazenklever). A to što je ipak izostavio Georga Trakla, Štefana Cvajga, Ernsta Tolera i Kurta Tuholskog, to bi se moglo objasniti samo željom za naročitim izborom,

Autorova teza glasi: svaki ljudski život, maročito život kreativnog čoveka, pisca, ima potrebu da pro» duži postojanje opravđanja. To opravdanje, koje U sebi sadrži autorov religiozni aspekt, bazira se ma sopstvenom literarnom delu, na društvenopolitičkoj delatnosti i na ljubavi (kod Klausa Mana „Ljubav u oba oblika“). Ako opravđanje ne uspe, ili me uspe više, tad je brođolom neizbežan, Autor uspešno izbe= gava spekulacije i na mesto Writerija postavlja analize tiekstova. Pri različitosti temperamenta, karaktera, lične kulture i načina kojim živi i piše, a koji postoje između Klausa Mana i Krnesta Hemingveja, autor jasno ističe i zajedničke osnovne crte ova tri „samoubilačka života“, kojima oni sebe brane od iskušenja u odnosu ma kraj.

Literarno delo koje se u očima pisaca od „stene“ menja u „pepeo“, na uverljiv način se pokazuje kao neprekidni komentar brodoloma, Delo ne „nosi“ više egzistenciju svoga tvorca, jer je opterećeno zadacima

kojima ne može da odoli. Isto tako ni ljubav ne. može da iskupi konačno nego samo trenutno, jer 56 . voljena — po mišljenju Bađena — stavlja na mesto Boga, koji dejstvuje kođ Pavezea, MK. Mana | Her mingveja. Ljubav strada zbog svoje preopterećenosti pseuđoreligijskim funkcijama, a taj brođolom omogu” ćuje da ponovo izbije na videlo potisnuta želja 78 smrću. Tako Paveze zna da če mu upravo najprisnija ljubav doneti smrt. On piše one. znamenite ret-. ke: „Smrt će doći i imađe tvoje oči“. -

Potencijalne samoubice u svojim delima često daju lica koja umiru umesto autora, što Baden 08 vetljava mnoštvom primera. Ljubav prema borbi 8# bikovima b(ik figurira kao zamena žrtve, a matađor kao pobednik smrti) ima takođe tajni cilj da potisne sopstvenu želju za smrću, da bi život i nadalje mogao da se izdrži, Ali i upečatljivi pokušaji da se od" brani od Želje za smrću (K. Man), da se pobegne od stalnog opraštanja, doživeli su neuspeh, Čak i jedan pobednik — i baš on — ostaje neuspeo pokušaj, NA kraju je razrešenje i „iskupljenje“ samoubice krož njegovo delo.

Sve tri studije su pisane s tačnim poznavanjem stvari i darom za uživljavanje, a interpretacija du hovnogE i đuševnog stanja pisaca o kojima je reč vrlo

je uverljiva, Aleksandar POPOVIĆ

Brana CRNČEVIĆ

DTŠIBTIĆUJINIS |

Kad su prvi čovek i prva žena isterani iz raja kakva li je tek sudbina poslednjeg čoveka i poslednje žene.

Čovek odozdo moli čoveka odozgo da se nađu u

sredini.

Crncima se pričinjava da su belci jednaki. Ko se nigde nije popeo nema odakle da padne. Kome se ne dopada moj život neka živi svojim ži-

votom.

AAAVA/VA/A A AMA IJ JSMINŠ/JIIJJJIIŠZIJGIZBaSII,KEILI,ALIIMIIIZZIZLLNUI:E4IJRJHRIIIIZKGGVEIAuNIIIIiSACı SATA NA ~

KNJIŽEVNE NOVINE