Књижевне новине

Japostavliena knjiga

POLOŽAJ PISCA, izdavačkog preduzeća i biblioteke i njihova sudbina zavise od položaja knjige u obrazovnom sistemu, u kultumi, u našoj svakodnevnoj politici, od njenog položaja u društvu kao sveukupnosti rada i odnosa. Bitmo je ostvariti dva uslova: prvo, da je knjiga pristupačna — po ceni kad se kupuje, po njenoj prisutnosti u biblioteci kad se pozajmljuje, da je po sadržaju okrenuta prema čitaocu i da je čitalac po svom interesovamju i olbrazovnokulturnom nivou okrenut prema njoj — i drugo, da postoji izgrađena društveno-politička, ekoncmska, intelektualna, duhovna, dakle jedna čvrsta orijentacija naših građana na kulturne vrednosti, u kojima Knjiga, svakako, treba da zauzima centralno mesto.

Jnstitucije koje se bave izdavanjem: i plasmanom knjiga uhklopili smo u naš privredni sistem, Izdavači više ne dobivaju dotacije, budžetski se ne finansiraju, šira društvema zajedmica od njih traži samo određemi idejni nivo i rentabilno poslovanje, U ostalo i nema pravo da se meša, jez se moraju poštovati interesi izdavačkih radnih organizacija koje moraju od knjige da žive. Izdavač koji i najidealnije posluje u ovakvim uslovima ne može biti visokKoakumulativan. Svima nam je jasno da je samofinansiranje izdavačke delatnosti majprihvatljiviji i majzdraviji odnos, da je dobro što su ukinute dotacije, da ekonomski faktori treba da deluju i u ovoi grani, jer sve to obezbeđuje po” slovnost, ekonomičnost, stavlja izdavača u po ložaj da se sam bnime o svom interesu i dobro je sredstvo protivu improvizacija svih Vrsta.

Izdavaču ne freba pomagati da proizvede knjigu, ali mu se mora pomoći da tu knjigu plasira. On sam ne može da proširi krug čitalaca, krug kupaca knjige, jer on mije jedini faktor Moji obrazuje i kultiviše čoveka, koji ga usmerava.

Smatram da izdavačka preduzeća daleko više mogu učiniti da Knjiga bude jeftinija i da se bolje prodaje, ali i najveći i najstručniji napor u ovom poslu ne bi doveo do radikalne promene situacije. Pored toga što od izdavača me zavisi položaj biblioteka, čak ni razvijenost knjižarske mreže, od njega pogotovu ne zavisi odmos mašeg građanina prema Mmjizi. U ovom mašem dinamičnom životu knjiga se malazi u imferiormom položaju.

Ako hoćemo realno da govorimo, knjiga je, još uvek, na peniferiji našeg drušbveno-ekonomskog razvoja. Knjiga nije čak ni u centru kulture. Malo se čita, nedozvoljeno se malo čita me čitaju pisci, urednioi, članovi žirija, nmedovoljno čitaju oni koji pišu o knjigama, malo čitaju prosvetni i kulturni radnici, nedovoljno čitaju političari, itd. Skoro da se poklapa broj onih koji objavljuju u listovima i časopisima i.cifra prosečnog tiraža naših knjiga. Tiraž knji-

ga poezije':je: manji: od: broja “onih koji objav=" laju pešme. Književni Časopisi se prodaju uu.

manjem broju primeraka nego što ima članova Saveza književnika, Knjiga ulazi u neke stanove, ali kao dekorahiwni elememit. Likovno-tehnički izgled knjige dovođdimo do savršenstva i tako tekst potiskujemo u drugi plan. Tačno je da se knjiga više ne čita zato što je skupa, ali je isto tako tačno da je knjiga skupa i zato što se wiše ne čita, šlo se više ne kupuje. Moramo korigovati čovekove preokupacije. Knjiga mora dobiti svoj prostor u njegovim interesovanjima, Centralna ličnost našes društva u budućčnosti ireba da bude obrazovan i vradan čovek, koji će sve više biti onljentisan ma bavljenje umetnošću, nnukom ij sportom. Skratimo priče o fudbalu, vacicnalnije Koristimo vreme u društveno-r"Hftičkom radu, budimo ekspeditivniji, usmezavnjmo ličnost i stvorićemo interesovanje i vremenski prostor kod čoveka za Knjigu.

„Kultura — kultumim radnicima“ prevaziđena je parola i iza nje se krije mali broj stvavalaca, Danas niko ne precenjuje značai kultu» re, ali zato nije mali broj onih koji nisu svesni mjenog značaja. Uskladiti jezik estetike i privrede nije Jako, ali je svakako mužno, jer &e radi o jedinstvu rada, analogno jedinstvu čoveka. Shvatanje da knjiga i ostale kulturne vrednosti ne proizvode i da prema tome njeno prisustvo ne može bili tako vidno kao, na primer, prisustvo industrijske obe — velika je zabluda, koja namosi ogromne štele našoj kulturi, a pogotovu privredi. To je usko-ekonomistički pristup ljudskom madu, njegovo bukvalno polmanje i memogućnost dijalektičkog povezivanja svih alttıvnosti radnog čoveka, Da su eko nomizsti izračunali gubitke mastale zbog miske stručnosti, zbog niskom Rhultumog nivoa proizvođača, danas bi u fabrici knjiga bila prisutna kao | mašina, kao i samoupravljanje, kao i sve ostalo od čega zavisi proizvodnja i društveni život u jednom radnom kolektivu. Nosloci ovakvih shvntanjn su ljudi koji nedovoljno čitaju, koje knjign dovoljno ne oplemenjuje, a kojima ličmi dohodak me zavisi od stepena obrazovanosti, Knjiga je roba proizvedena u više faza, ali je ona istovremeno i proizvođač, alto je po stavimo na pravo mesto u ovom takozvanom intelektualnom veku, ako je izvučemo dz ano nimnexzti, ako u samom čoveku stvorimo Uuslove da ona postane funko:onalna, da dođu do izražaja njene možći, Ona nije luksuz, hobi, ona je nezamenljiva potreba. Poteenjivačko gledanje na kulturu cpasnije je od aristokratskog odnosa prema njoj, tim pre što nosioci prVoš shvatanja imaju mogućnosti da utiču na njenu sudbinu, oni određuju njen prostor u našem životu | rodu, a ovi drugi mogu da deluju periferno, amaterski, van naših izgrađenih idejnih tokova.

Kod nas ne postoji jedna opšta orijentacija na knjigu; ona zvanično, a ni intimno, u javnosti ne ulzzi ni u jednu kompomentu koja je merilo vredrc~i čoveka, Šta mam govori činjenica da pub”? da dlrium jan wi povodom jedne Wnjige, čak ni genijalne, ne može da dobije masovne razmere? Masuprot fome, jedna fudbalska utakmica može pekoliko dana da buđe predmeti uzbuđe-

nja, tako reći, čitave nacije, pa čak i onih od”

čijeg Yewumevanja zavisi u znatnoj meri i stvamanje uslova za širenje knjige.

Mi se više ne smemo zadovoljiti površnošću i samo pričom o improvizovanom, konfekcij-

KNIIŽEVNZS NOVINE

ne uzbuđuje nijedan kulturni događaj, .

skom intelektualcu. Zar i dalje da se minimo sa skriptarskim dili uskoudžbeničkim obrazovanjem na različitim stupnjevima ređovno nog školovanja? U mnogim školama, izuzev suvopamog gradiva, knjiga je u praksi isključena iz režima učenja i studiranja. Zar i dalje da tolerišemo to što preko 50%) dece jedne generacije ne završava osmogodišnju školu, iako ima-

mo zakon o obaveznom osmogodišnjem školo-

vanju?

Čitanje nije odgovarajući pratilac porasta ličnog standarda i obrazovanja. Broj kupljenjh knjiga ne raste uporedo s povećanjem ličnih dohodaka odgovarajućih društvenih grupacija. Može se sa sigurnošću tbvrđiti da mnogi kupuju

kola a gotovo ništa ne čitaju, da se kupuje naj-

skupocenija odeća i nameštaj, da se troše znatna sredstva u kafani i slično, a kod velikog broja tih lica vlada totalna mezainteresovamost za mauku i umetnost. To je ništa drugo nego ustajalost i hermetizam duha.

Blažo ŠĆEPANOVIĆ

Imamo blizu 700.000 zaposlenih sa srednjom, višom i visokom spremom, imamo blizu 120.000 prosvetnih radnika, preko 170.000 studenata, ogroman broj srednjoškolaca, oko 10.000 maučnih radnika, preko milion članova Saveza komunisfa, preko 10,000 članova raznih republičkih i saveznih rukovodstava društveno-polihičkih organizacija i poslanika. Ovi podaci govore da je visina tiraža knjiga bedna čak i u odnosu na sadašnju obrazovnu strukturu našeg stanovništva.

U decembru prošle godine 313.616 zaposlenih imalo je mesečni lični dohodak veći od 100.000 starih dinara, Pitanje je koliko kupuju Kkmjige baš ove kategorije naših građama. Ovoliki broj ljudi sa ovakvim, relativno Visokim ličmim dohocima potvrđuje tezu da ličmi etandard nije glavni „preduslov za promenu strukture lične potrošnje u korist kulturnih dobara, konkretno u korist knjige.

U 1965. godini svaki Jugosloven popio je prosečno 383 litra alkohola, a od toga samo po 8 litara rakije. Za alkohol su Jugoslovemi potrošili preko 8300 milijardi dinara, po starim cenama. Zbog povređa na radu, prouzrokovanih

i vanred-'

„trima i

brekomernim pijenjem alkohola, naša zajednica. gubi godišnje preko 90 milijardi starih dinara. Ovo su frapanitni podaci koji govore o totalnoj nezainteresovanosti naših ljudi za knjigu i kulTturne vrednosti, Š

Radne organizacije u Jugoslaviji utroše godišnje vremena na izradu raznih izveštaja, većinom nepotrebnih, za potrebe brojnih nadležnih organa, u vrednosti od preko 100 milijardi dinara. Od toga se svega 1700 uiroši ma izveštajima koje prikupljaju razni statistički organi. Težina iz-

- veštaja koje godišnje napišu škole iz Srbije

iznosi više od jedne tone. Smešno je verovali da se ti izveštaji koriste. Ako bi se od racionalizacije ove ijnflacije svakojakog informisanja uštedelo preko 50 milijardi godišnje, a io je sasvim realno, i alto bi se ta sredstva izdvojila za kulturu, mnogi problemi bili bi trajno rešeni.

Dakle, privredna reforma ide mimo kulture, mimo institucija koje se bave knjigom, mimo čoveka mpostavljenog vis-a-vis Knjige. Ona u ovoj oblasti nije pokrenula nijeđan proces koji bi otvorio neku prihvatljivu perspektivu, A ovde bi mogla da se ostvari duhovna reforma u pravom smislu, Sa reformom i ovde treba Dpočeti i ona treba da dobije šire razmere. Mislim da je bimo da se reše sledeća pitanja:

1. Zahtevati od Savezne skupštine da donese movi zakon o bibliotekama, po kome bi one dobile status obrazovno-kulturnih | „lustanova, čije bi postojanje bilo obavezno u svakom mestu određene veličine, kao i postojanje osnovne škole, bez obzira na materijalni položaj određene društveno-političke zajedmice. Ovim bi se postiglo da u Jugoslaviji dobijemo preko 5,000 javnih biblioteka, koje bi otkupljivale više od 50% dzdavačke produkcije.

2. S obzirom da izdavačka preduzeća mnemaju mi sredstava ni mogućnosti da u svim mestima otvaraju hmjižare, koje su inače u dosta lošem stanju, neophodno je zahtevati od Stalne konferencije gradova i ostalih faktora da se, u okviru razvoja trgovinske mreže, u svim cenvećim mestima otvaraju univerzalne knjižare, u kojima bi se prodavale knjige, penlodika, listovi, Treba se omijentisati na stvavanje modernih knjižara, na rad u knjižare treba primati i lica sa srednjim i fakultetskim obrazovanjem, one treba đa imaju svoju pretplatno>ofplatnu službu, da imaju svoje akvizitere, da se preko njih šalju kmjige kupcima na čijoj se teritoriji knjižara nalazi, da organizuju prodajne izložbe, da reklamiraju knjigu, da zajed-

Malo se čita, nedozvoljeno se malo čita — ne čita– ju pisci, urednici, članovi žirija, nedovoljno čitaju oni koji pišu o knjigama, malo čitaju prosvetni i kulturni radnici, nedovoljno čitaju političari. Gotovo da se poklapa broj onih koji objavljuju u listovima i časopisima i cifra Drosečnog tiraža naših knjiga.

|

no sa bibliotekama budu stvaraoci književnog života u maseljima i gradovima.

3. Ukinuti izdavačkim preduzećima sporednu delabnost, prodaju kancelarijskog maiterijala, mačžina i slično, a taj materijalni gubitak madomestiti smanjenjem procenta doprinosa i kamata koje ona daju zajednici. Time bi se postiglo da se izdavači i iknjižani posvete samo Knjizi i da samo u njoj vide svoju sudbinu.

4. Izdavači ireba da obezbede hiljade svojih

poverenika iz raznih mesta, većih i manjih, Z

radnih organizacija, iz redova prosvetnih i kulturnih radnika i omladine, koji bi sami dolazili do upca knjige, a za uzvrat bi dobijali besplatno knjigu. Na primer, ako poverenik pošalje novac za četiri knjige, izdavač njemu šaJje jednu besplatno.

B. Osnovati organizaciju koja bi se zvala, recimo, „Hnjiževna omladina“, kao što postoji Muzička omladina, umesto sadašnjih saveza za širenje knjige. To bi bio đeo Saveza omladine, u stvari pokret u kome bi veliki broj društve-

no-aktivne omladine, na osnovu razrađene me · tođologije rađa, propagirao Mmjigu, tako da ta”

aktivnost ima i praktične efekte. 6. Knjizi i njenom približavanju čoveku treba da se posveti daleko veća pažnja od strane

društveno-polibičkih organizacija, od opštinskih,

komiteta Saveza komunista do CK. SKJ, od me-. she organizacije do Saveznog odbora SSRNJ,

a posebno u okviru omladine. U svemu tome treba poći od toga da neinteresovanje za knji-

gu predstavlja, pored ostalog, i idejni problem...

Šta bi značilo za sve nas da se jedan Plenum OK. SKJ, ili CK. Republike, ili rukovodstva SSRNJ, omlađine i sl. posveti pitanjima vezanim za Knjigu! Zar knjiga,nije krupan politički zadatak makar komunista?

1. Da se izvrši izvesna wpecijalizacija izdavačkih preduzeća, kako se ne bi desilo đa „Tehmjčka KMmjiga“, na primer, izdaje Rečnik arpskohrvafskog jezika, kad za to nije stručan ni njen ipdavački savet, mi ređakcijski kolegijum.

8. Da se jedanput precizina ko se sve može.

baviti izdavačkom delatnošću, kako svakodnevno ne bi nicale divlje izdavačke ustanove koje umrtvljuju kapital. i

9. Da se uveđe jedinstvema PTT tarifa i da

se uskladi # međunarodnom tarifom. Ako PTT

preduzeća ne mogu to materijalno da podnesu,

neka zajednica to reši kao što je rešila sa štam-

pom i šund-literaturom, koju izdaju prvensbvemo novinska preduzeća, a koja je uz štampu benefioinana, 10. Da se administrativnim putem zabrani .

šund-literatura.

11. Da banka poveća kreditni rok za izda- ·

vače i da ne zahteva da se povećavaju trajna obrina sredstva poslovnog fonđa srazmerno u obima poslovanja, već samo da po-

stavi uslov đa we ta sredstva ne mogu smanjiti. 13. Da se zahteva od aredstava imformisanja

da veću pažnju posvete praktičnoj propagandi ·

knjige, Ovde se kritika naročito može uputiti

televiziji.

18. Da se znaino povećaju automski honorari pisaca, za prozu najmanje 150%0, a za poeziju

najmanje 5000/. Ovome nije potreban komem- ~

tar.

14. Da se, u skladu sa Ustavom SFRJ, obez- -

bedi učešće pisaca u samoupravljanju, onako

kako smo se &ložili ma kongresu Saveza knji-

ževnika Jugoslavije.

15. Da se osnuje književni fond pri Udruženju, u koji bi ulazila sredstva od autorskih honorara slobodnih autora i iz drugih izvora, čak i iz budžeta. O nameni tih sredstava odlučivalo bi Udruženje. :

16. Da se Jugoslovenska autorska agencija bavi zaštitom autorskih prava prvenstveno domaćih pisaca i propagandom naše književnosti u inostranstvu, '

17. Da se uklone nestručni urednici iz izdavačkih preduzeća.

18. Da se posveli posebna pažnja mladim talentovanim piscima, da im se stvaraju blagovremeno uslovi za rad. ı

19, Da” društvo posebnu pažnju posveti poeziji i esejistici. Ova dva književna roda davno” bi odumrla ako bi faktor stimuliranja bio odlučujuči. 20. Da izdavači posvete veću pažnju štampanju poezije, esejistike i delima mladih, pa maka jmali akvizitere koji bi se bavili prođajom samo ove literature. |

921. Da se izdavači iščlane iz Privredne komore, koja ništa ne koristi izdavačima, a uzima od njih 100 miliona dinaza godišnje na ime članarine, – ~

4

/

| i

|

|S | Re